Kada sam i samo počela promišljati na razvod, ustvari na odlazak. Kad sam shvatila da više ovako ne mogu, a na kraju i ne želim, tada su mi glavom prolazile razne misli, razne brige. Brige i strepnje o budućnosti, brige o tome mogu li ja to sve sama, a najveća briga mi je bila oko našeg malog sina.
Kako će on to sve prihvatiti?
Kako će preboljeti rušenje jednog njegovog mikro svijeta koji se zove obitelj?
Kako će se prilagoditi na novonastalu situaciju i novu obitelj koja je on i mama, a tata je tamo negdje, odnosno nije više s nama? Da li će me jednom mrziti jer sam srušila cijeli njegov svijet? Da li će me osuđivati radi toga? Da li će jednom poželjeti da se odseli kod svog tate jer mu tata financijski može dati više nego mama? Sto pitanja i dilema mi je prolazilo kroz glavu. Isto tako i sto mogućih scenarija, od onih najgorih i onih najcrnijih do ipak malo vedrijih i optimističnijh. Noćima nisam spavala od brige kako ga pripremiti na neki novi svijet, na neki novi život! Iza mene su sati i sati razmišljanja kako mu sve to nešto novo predstaviti na jedan najbezbolniji mogući način, na način da ga ne boli, na način da shvati da ga mi oboje beskonačno volimo i da nam je sve u životu i na svijetu, bez obzira što ne živimo zajedno i nikad više nećemo biti obitelj kakvu je on do sada poznavao?
Svjesna sam bila već dugo vremena da taj brak i suživot s takvom osobom nije najsretnije rješenje u mom životu. Ma čak niti ne najsretnije, nego jednostavno nije riješenje, nema tu sloge, nema tu ništa, ali to je naš odnos, između dvoje velikih i odraslih ljudi. Veza između našeg sina i njegova oca, to je bilo nešto drugo. Neki drugi odnos i kakav god da je bio, bio je njihov. Sada kada se vratim u prošlost, taj odnos me često boljeo, teško mi je padao. Plakala sam često radi njegove hladnoće, radi njegove okrutnosti i tjeranja svojih nekih glupih principa, a sve s djetetom koje nije imalo ni 4 godine. Često sam se znala pitati što će taj mali uopće naučiti o životu gledajući nas dvoje, gledajući njega koji je stalno na kompu ili na ulici, gledajući mene koja je stalno nadrkana radi svoje frustracije njegovim ocem? Što će naučiti o ljubavi, o brizi, o suosjećanju? Da li će i njemu jednom biti normalno da vrijeđa svoju ženu, da je ponižava, da joj se izruguje jer je ovakva ili onakva?
Nikad ne bih željela da bude takav, ali gledajući nas dvoje mogao je upravo samo to i naučiti. Gledao je jednog oca koji je znao nježnosti prema njegovoj mami pružiti toliko malo da je bilo zanemarivo, gledao je svog oca kojem je kompjutor bio važniji nego bilo što na svijetu, gledao je oca kojem je isto tako motor bio važniji od svega, a na kraju i istom tom ocu svi su bili važniji od nas dvoje. Gledao je oca kojem je kuća služila kao hotel, doći i otići, čeka ga čisto skuhano i speglano, ima ženu koja odgaja njegova sina, koja radi, koja trči po doktorima, bolnicama, koja ne spava noćima jer naš mali ima temperaturu, iako ujutro mora ići odraditi svoj posao. I istom tom ocu nikad nije palo na pamet da kaže mami - idi ti odmori, ipak sutra radiš....
Gledao je oca koji ga nije nikad u skoro 4 god. odveo na more preko ljeta, koji ga je odveo u park upravo onoliko puta koliko ima prstiju jedna ruka i tako još nebrojeno stvari koje bole, koje jako bole i razdiru.... A što je najgore bio je kući i nije radio i imao je beskonačno vremena. Sjećam se posljednje svađe koja me doslovno dokusurila, svađe u kojoj sam ga mrzila najviše što mogu nekog mrziti. Trebali smo klincu kupiti kompletno novu garderobu jer dijete raste, naglo je zatoplilo i to je to, dakle odeš u dućan i malog obučeš.
Pitam ga lovu da idem malo vidjeti po dućanima jer mali nema ništa za ljeto.
On kaže - nemam.
Kažem ok, idem u minus još malo, jer ipak je to potrebno, dakle nije luksuz nego potreba. Drugi dan dođem s posla i vidim novi monitor na stolu. Ogromni monitor, još jedan monitor u kući, samo sam ga pitala jel za to ima love? Jednom će i taj naš mali odrasti i postati tata i nikako ne želim da uči od svog tate kako biti tata, jer to nije normalno. Ali opet, tko sam ja da prosuđujem što je normalno a što nije?
Znam i odogovorno tvrdim da on našeg sina voli, obožava ga, ali ipak je on sam sebi najvažniji i on je sam sebi prije svih, pa čak mu ni njegovo dijete nije nešto sveto, što ja nikako ne mogu razumijeti jer nisam odrasla u takvoj obitelji, a vidim i ove druge obitelji svijet okreću radi svoje djece. On može jedino svijet okrenuti radi sebe i u svoju korist. Jedini "posao" koji je imao je odvesti i dovesti dijete iz vrtića i to je bilo to. Ponekad je i to bio veliki problem.
Toliko o njegovu ocu i njegovim obavezama i odgovornostima. Kad je sve do kraja među nama otišlo nepovratno u klinac je shvatio da ima sina i da ga isti taj sin treba. Djetetu je potreban i otac. Kad je konačno shvatio da nas gubi i da nema povratka, konačno je počeo nešto što se zove očinstvo i briga za dijete, ali bilo je kasno, ja sam već odlučila .... I ipak moram reći da sada kada više nismo skupa, kada sina vidi samo povremeno, tek sada je postao otac kakav je trebao biti dok smo bili skupa i dok smo bili obitelj, tu i tamo još dosta kiksa, ali dobro da sad ne pretjerujem. Možda je ipak za njega obitelj samo jedan teret i omča oko vrata na koju on nikada nije bio spreman ....
Oznake: otac, sin, odnosi
