Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Postoje ljudi u čijem se društvu osjećam tako dobro, opušteno, slobodno, u društvu u kojem ja mogu biti jednostavno JA.
Sa svim svojim manama i vrlinama, dugačkim jezikom i crnim humorom, jer to sam ja. Pred njima mogu iskreno pričati o svojim bolima, strahovima, nadanjima, uspjesima jednako kao i neuspjesima, razočarenjima i srećama, jer i to sam ja. Znam da će me shvatiti i podržati jer to su tako mali i jednostavni ljudi.
Ljudi koji žive svoje živote, makar i nesavrešene, ali svoje, i kakvi god ti životi jesu, oni su sretni jer su upravo njihovi, rađeni prema nekom njihovom scenariju života.
Ima i onda druga vrsta. Ponekad i ne mislim da su to ljudi koji ispod ljušture imaju osjećaje, ponekad pomislim da su to samo strojevi koji marširaju po zacrtanom putu, ni lijevo, ni desno, samo ravno, jer jedino je tako ispravno.
Od takvih ljudi trudim se pobjeći, ili ih barem izbjeći. U njihovom društvu se osjećam loše, osjećam se sputano, teško mi je, kad sjedim s njima imam neku unutranju nervozu.
Imam osjećaj da sam stalno pod povećalom, da mi se svaka izgovorena riječ okrene nekoliko puta ne bi li se tu našla neka skrivena zavjera, ne razumiju šale, pamte i vide samo loše stvari i onda se njima razmeću. Kopaju po tebi dok ne nađu mane pa ti ih kače na nos i kao da uživaju u tome. Nema s njima dubine u razgovoru, nema one topline, sve je tako šuplje i površno. Njihovi životi su jednostavno savršeni, oni su nepogrešivi, jedino je njihovo razmišljanje ispravno i točno, sve drugo je budalaština. Svatko tko drugačije gleda na svijet je čudan, manje vrijedan, jer nije kao ONI.
S njima ja jednostavno ne želim biti ja, jer znam što to znači za mene.
Borba, do samog kraja, verbalna borba, uvjeravanje, nadmudrivanje, argumentiranje, ajmo tko je jači, tko je bolji. A meni se tako ne da, tako sam lijena. Meni je lakše sjesti, klimati glavom, biti izvrstan slušač i eventualno popričati o vremenu i ostalim nebitnim stvarima. Znam da vjerojatno misle o meni kako sam dosadna i loše društvo, ali meni tako i odgovara. S njima baš želim biti dosadna i nezanimljiva jer znam da će mi se konačno "skinuti s grbače", jer borba s takvim personama je i tako čisti promašaj. Iza takve borbe ostaje samo grč u želucu i velika doza nervoze. Oni i tako nikad neće promijeniti mišljenje, neće promijeniti stil ni način života, jer su oni jednostavno takvi a jednostavno ovakva.
Kao što volim reći: Poštujmo različitosti

Oznake: ja, oni, različitost

Veselim se današnjem danu kao nitko. Ma danas valjda nitko nije sretniji od mene. To je za mene esktra dupli praznik. Danas sam odlučila da je to samo moj dan za mene i za nikog više osim mene. Sebično, zar ne? Da, ali je i potrebno.
Danas je praznik, ne radi se, vani pada kiša, hladno je, sve nešto sumorno i teško a u meni pravi vatromet, radi mog dana. Valjda mu se toliko veselim jer su takvi dani toliko rijetki.
Ne moram ići nigdje, ustvari moram ali mi se jednostavno neda izaći iz kuće, danas se na mobitel ne javljam - jednostavno, me nema, ne postojim za nikog i za ništa. Svi oni mogu i bez mene za taj jedan dan i sve može pričekati.
Danas sam sama sebi najvažnija.
Danas radim samo ono što mene ispunjava i hrani me.
Već vidim scenarij današnjega dana, ja u pidžami cijeli dan s knjigom u ruci, možda neki dobar dokumentarac, vjerojatno neki film koji sam pogledala već sto puta pa moram još jednom da slučajno nešto ne propustim. Možda pogledam i neki film koji nisam pogledala sto puta, već samo deset pa mi to nije dovoljno da prodrem u srž. Sve mi se nekako vrti po glavi da će današnji izbor pasti na "Društvo mrtvih pjesnika" baš sam raspoložena za taj film. Knjiga, neka alternativna naravno, kad mi dosadi vjerojatno nastavljam s "Transurfingom", onda malo kompa pa malo joge. Zvuči kao bajka!
Pa to za mene i jest bajka jer mi je život ubrzan kao i svima i jednostavno 24 sata mi je često premalo za sve ono što bih ja htjela. Stignem u dan ukomponirati vrtić, posao, pa onda opet vrtić, pa sport mog sina, pa onda aktivno provođenje vremena s njim, kućanski poslovi, navečer čitanje dok ne padnem u nesvijest od umora. Trenutno su mi izlasci luksuz. Kad razmislim i ne trebaju mi više. Više me veseli neka kavica s frendicom i neki konstruktivni razgovor, izlet u prirodu, predstava nego izlazak do jutra. Takvi izlasci su mi postali isprazni, besmisleni i dosadni. Jednostavno me ne vesele, rijetko si ih ukomponiram u stil života, možda par puta godišnje s probranom ekipom koja jamči super provod.
Nisam vuk samotnjak, volim ljude, volim priče, volim druženja, ali mi je jako potrebno da se ponekad odmaknem od svega, čisto da napunim baterije za dalje. Čak i onda kad mi je najteže volim biti sama sa sobom. Ne volim slušati tuđe površne komentare tipa a jadna, a strašno, a što ćeš sada, a kako ćeš dalje, a baš mi je žao, i tako od toga nemam baš ništa, nitko mi neće riještiti moje živote situacije osim mene same .... Ne volim slušati takva sranja.
Šta, pa živimo i život ti odnese razne situacije htio ti to ili ne, sve dođe i sve prođe i ništa nije zauvijek.Što bi rekli, nakon svake kiše dolazi sunce. Nekad kiša traje danima, nekad mjesecima, ali ne traje zauvijek. Proći će, kada? Ne znam, ali će proći.
Negdje sam pročitala da ti tamo netko uvijek u život pošalje situacije koje možeš izdržati. Dali je to istina ili nije ne znam, ali volim vjerovati da je tako.
Idem sada i želim sama sebi uživanje u današnjem danu...

Oznake: dan, ja, knjiga