Postoje ljudi u čijem se društvu osjećam tako dobro, opušteno, slobodno, u društvu u kojem ja mogu biti jednostavno JA.
Sa svim svojim manama i vrlinama, dugačkim jezikom i crnim humorom, jer to sam ja. Pred njima mogu iskreno pričati o svojim bolima, strahovima, nadanjima, uspjesima jednako kao i neuspjesima, razočarenjima i srećama, jer i to sam ja. Znam da će me shvatiti i podržati jer to su tako mali i jednostavni ljudi.
Ljudi koji žive svoje živote, makar i nesavrešene, ali svoje, i kakvi god ti životi jesu, oni su sretni jer su upravo njihovi, rađeni prema nekom njihovom scenariju života.
Ima i onda druga vrsta. Ponekad i ne mislim da su to ljudi koji ispod ljušture imaju osjećaje, ponekad pomislim da su to samo strojevi koji marširaju po zacrtanom putu, ni lijevo, ni desno, samo ravno, jer jedino je tako ispravno.
Od takvih ljudi trudim se pobjeći, ili ih barem izbjeći. U njihovom društvu se osjećam loše, osjećam se sputano, teško mi je, kad sjedim s njima imam neku unutranju nervozu.
Imam osjećaj da sam stalno pod povećalom, da mi se svaka izgovorena riječ okrene nekoliko puta ne bi li se tu našla neka skrivena zavjera, ne razumiju šale, pamte i vide samo loše stvari i onda se njima razmeću. Kopaju po tebi dok ne nađu mane pa ti ih kače na nos i kao da uživaju u tome. Nema s njima dubine u razgovoru, nema one topline, sve je tako šuplje i površno. Njihovi životi su jednostavno savršeni, oni su nepogrešivi, jedino je njihovo razmišljanje ispravno i točno, sve drugo je budalaština. Svatko tko drugačije gleda na svijet je čudan, manje vrijedan, jer nije kao ONI.
S njima ja jednostavno ne želim biti ja, jer znam što to znači za mene.
Borba, do samog kraja, verbalna borba, uvjeravanje, nadmudrivanje, argumentiranje, ajmo tko je jači, tko je bolji. A meni se tako ne da, tako sam lijena. Meni je lakše sjesti, klimati glavom, biti izvrstan slušač i eventualno popričati o vremenu i ostalim nebitnim stvarima. Znam da vjerojatno misle o meni kako sam dosadna i loše društvo, ali meni tako i odgovara. S njima baš želim biti dosadna i nezanimljiva jer znam da će mi se konačno "skinuti s grbače", jer borba s takvim personama je i tako čisti promašaj. Iza takve borbe ostaje samo grč u želucu i velika doza nervoze. Oni i tako nikad neće promijeniti mišljenje, neće promijeniti stil ni način života, jer su oni jednostavno takvi a jednostavno ovakva.
Kao što volim reći: Poštujmo različitosti
Post je objavljen 07.11.2012. u 14:14 sati.