Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Kad sam imala 20 godina, nit sam imala briga, nit sam imala pameti.

Život s toliko godina ti je samo jedna velika zajebancija i poneka briga, izlasci, putovanja, druženja, smijeh, ljubavi i sl., tada su mi oni koji su tada imali 40 izgledali turbo staro. Iskreno, tada sam se stvarno bojala i same pomisli kako je to biti u četrdesetim godinama - u to vrijeme, sa 40 god. u dupetu mi je zvučalo kao da si već polumrtav, biraš si osmrtnicu, posmrtno odijelo...Strašno, nemoguće i gotovo nezamislivo.

Kad sam ušla u 30-te god., mahnito sam okrenula neki novi list u životu koji kako je brzo došao, tako je isti taj list još brže i odlepršao pod stegom obaveza, trčanja, skakanja i inih životnih dogodovština. Tada, samo staneš i zapitaš se gdje ti je nestao dan, tada shvatiš da 24 sata dnevno je skoro pa ništa. Dan prođe kao neke bezlične 24 minute koje nestanu samo tako - kao rukom odnesene, odu u nepovrat i nema ih natrag, nestale su zauvijek.

U tim famozno brzim 30-im godinama stvarala sam si svoju malu obitelj, bila u potpunosti posvećena djetetu, mužu, poslu, kući i svemu onom što čini život - beskonačno puno obaveza, vremena za sve i svih osim sama sebe. Stvarno, tada je to bio period kad sam u potpunosti izgubila samu sebe, u cijelosti izgubila konekciju sama sa sobom od silnog trčanja, udovoljavanja, zgrtanja....
Tada, u tim 30-im godinama nisam ni stigla razmišljati niti o tome što bi moglo biti za 7 dana, a kamoli misliti o tome što će mi donijeti 40-te ili 50-te, tada, stvarno daleka ako ne i predaleka budućnost. Također, gotovo nezamisliva, samo jednostavno jebeno predaleka.

Sada, kada sam ušla u 40-te, one strašne godine kojih sam se nekad davno strašno bojala. Sada i iz ovog kuta gledanja, iskreno samo mogu reći da mi nikad, ali nikad nije bilo bolje nego mi je sada.
S tim 40-im kao da se sve nekako samo od sebe posložilo a ja samo samo smješkam onako podlo ispod oka i stavljam check kvačice pored toga...riješeno, riješeno, riješeno....idemo dalje...

Ona nekad mala beba postala je veliko dijete, samostalno, odgovorno, posloženo. Postao je jedan divan majčin sin jedinac, ok, da ne pretjerujem ima tu još par krivih drina i drinica za ispraviti, ali to je generalno zanemarivo malo, dapače, ako se i nikada te drine ne isprave, on je super sin, odgojen, pristojan, odlikaš u školi, odličan i vrlo predan sportaš i još k tome, još uvijek je dijete, jedno veliko i sretno dijete.

Onaj nekad moj super savršeni suprug vremenom je postao moj savršeno bivši suprug, i tu sam stavila check kvačicu. Eto, i to sam nekako vrlo uspješno i tiho riješila, kako bi se reklo, bez po muke :)
I što se toga tiče, i tu su se stvari posložile same od sebe, uvijek sam pristalica toga da ako ne možemo skupa, bolje da onda odemo svaki na svoju stranu potražiti sebi sreću u ovom ludom i šarenom svijetu. Eto, tako je i on sebi našao sreću nedugo nakon nas.
Također, i ja sam sebi našla sreću, ali ne u svijetu i s nekim drugim, već sam je našla sama sa sobom i u sebi.

Također, nikad nisam bila sretnija nego što sam sada i s ovoliko godina.

S tim mojim 40-im sve mi je nekako lakše.

Lakše kažem NE bez ikakve grižnje savjesti, analize i daljnje brutalno ubilačke samoanalize.
Lakše otkantam ljude koji mi ne pašu, nemam više potrebe biti pristojna i biti u nečijem društvu jer to tako mora. Što mora?
Lakše kažem da mi se to nešto upravo sada ne da.
Lakše odem u dućan i nešto ne kupim jer kao da sam svjesna da imam sve i da mi sve manje ustvari treba.
Lakše ostanem kući uz dobro štivo i šalicu dobre kave jer i najgora knjiga je bolja od nekih loših i toksičnih ljudi.
Lakše uzmem svog psa i odemo šetati sami kilometrima jer sam shvatila sa vrijeme provedeno sam sa sobom nema cijenu, to vrijeme je bogatstvo koje nitko i nikad neće moći platiti.
Lakše režem sve oko sebe, ljude, odnose, službu, sve, nemam potrebe više biti pristojna.. Jednostavno, kao da mi je sve nekako lakše..


Također, kao i svi, imam briga, problema, životnih izazova i inih situacija koje te ponekad stjeraju u kut, ali sada kao da im više prkosiš, sada kao da im se više ne daš, kao da ih uopće ne shvaćaš ozbiljno, ma čak se i onako zlobno naceriš.

Sada, kao da ne te izazove samo onako posprdno odmahneš rukom znajući negdje duboko u sebi da će se jednom riješiti, da će sve jednom sjesti na svoje mjesto bez obzira brinuo se ti ili ne, sada, kao da je sve nekako jednostavnije.

Naučila sam kroz život da treba znati izabrati pravi trenutak kada treba životu prkositi, a kada treba plivati nizvodno. Nekako mislim da je više ovih dana kada se samo treba opustiti i biti pa što bude, a uvijek će nešto biti, prkosili mi ili se samo prepustili...

Ove moje famozne 40-te godine mogu reći da su druge 20-te godine, one godine kad si mladi blesav, ok, sad više nisi baš tako mlad, ali ako si svjestan činjenice da mladost je samo i isključivo stanje duha, da, onda i s ovim 40-im si mlad, blesav, pun života i grabiš ga kao da sutra ne postoji, veseliš se svakom novom danu jer znaš da ti nosi nešto, novo, nešto lijepo i opet nešto divlje, baš kao u tim nekim prošlim lepršavim 20-im....

Pogledaš se u ogledalo, zaželiš si dobar početak dana, kažeš si da si lijepa i da voliš ono što vidiš u ogledalu.

Zapitaš se, gdje ti je kraj?

Nema ti kraja, svijet je tvoj.... logično....

Gledam se jutros u ogledalo.

Starim, jebote.

Bez obzira na sve gledajući se u oči poželim si dobro jutro i odličan početak novog dana, moj dugogodišnji jutarnji ritual.

Gledam se i govorim na glas sama sebi da bez obzira što starim još uvijek dobro izgledam, još uvijek se dobro nosim sa svim tim beskonačnim crticama na svom licu. Nasmijem se sama sebi gledajući se u svoje duboke crne oči.

Počeli su mi se stvarati oni jastučići ispod očiju koji kad se ujutro probudiš izgledaju baš kao pravi mekani i podatni jastučići. Umiješ se nekoliko puta ekstra hladnom vodom i onda kao malo nestanu, da, tako je bilo prije, sad više ne nestaju nakon hladne vode, i dalje ostaju još neko vrijeme bez obzira na umivanje, obzira na mazanje kože uljem divlje ruže, i dalje su tu, drže se do, eventualno malo tijekom dana splasnu. Ali, tješim se, dobro mi stoje, nije to tako strašno. Čak su mi i slatki.

Vidim, kao životni jack pot dobila sam još neke nove borice po čelu, ma hajde, nisu toliko duboke, nije ni to toliko strašno. Nikad u životu do sada nije mi palo na pamet peglanje bora, nikakvi botoksi niti ikakva moderna čuda, ja sam prirodan tip, vrh njege kože mi je bjelanjak i gavez, ponekad mi je i to tlaka.

Gledam se i baš sam si nekako ponosna na te svoje bore i borice, život mi se baš dobrano ispotpisivao na licu. Ostale su ispisane životne priče prepune bura i bonaca, uz malo sreće, malo brige, uz pokoju suzu i puno, puno, puno gromoglasnog smijeha, život nije ravnica, dapače, srećom nije ravnica, bilo bi strašno dosadno.

Nekako sa sjetom se gledam i baš sam si nekako iskreno ponosna na to svoje ispisano lice tješeći kako mi je vrat još uvijek gladak, kako i kako još nemam staračke pjege po rukama. Gledam se i govorim si naglas, ma dobro ti stoji...

Vrijeme mi je za krenuti, gledam se još jednom i mislim si, dobro je, sve je dobro...

Već odavno si ugazila dobrano u klub 40+, pumpica ti još srećom dobro radi, još uvijek možeš prehodati kilometre, još uvijek možeš čučnuti sa 50 kg na leđima, bez obzira na godine i gravitaciju dupe ti i dalje dobro i čvrsto stoji, sretna si žena ...

Dakle, stvarno sve je dobro, nemaš brige mala pomislim, pogledam se još jednom i krenem u novi dan po još jednu boricu, vjerujem da će biti od smijeha, ne od teških misli....