Danas mi je prvih 10 dana kako sam prestala pušiti.
Pušim već poprilično godina, s pauzama, s odvikavanjima, s pušačkim padovima i ponovnim uzdizanjima. Već neko vrijeme intezivno razmišljam o tome kako bih po ne znam koji puta u životu konačno prestala tj. prvo je bilo kako bih smanjila cigarete, ali znam sebe, tako to ne ide sa mnom, ili pušim ili ne pušim, ili je crno ili je bijelo, nema na pola...
Ne prestajem pušiti iz zdravstvenih razloga jer sam mišljenja da ako je neka boleština suđena da te pogodi pa pogodit će te pa makar nikad cigaru zapalio nisi. Ne prestajem pušiti radi financija jer novac kako dođe, tako i prođe, za cigare se uvijek nađe neka kinta i to svaki pravi pušač jako dobro zna. Zašto prestajem pušiti? Iskreno, pojma nemam, mislim da prestajem jer nije da bez cigarete ne mogu i mislim da sam si samo navukla još jednu lošu naviku i uvjerila negdje samu sebe sa mi nikotin treba.
Odlučila sam, idem prestati pušiti pa koliko izdržim - izdržim, nema veze, idem bar probati.
Ovaj put sam baš nekako spremna, ovaj put sam sve dobro izanalizirala i baš sam onako na sve spremna, kako bi se reklo, za svaku novonastalu situaciju imam asa u rukavu, ima da sve sjebem ovaj put do kraja. Kako bi se reklo, ništa me ne može iznenaditi.
Mojih prvih 10 dana nepušenja pa čak mogu reći i nije prošlo tako strašno kako sam prvotno mislila da će biti. Bila sam sigurna da će mi biti puno teže, da će biti puno opasnije za mene ali i za okolinu.
Neću lagati, ali drugi i treći dan sam bila toliko nervozna i živčana da sam pomislila u sebi kako ću najprije svima oko sebe a zatim sebi iskopati oči, bila sam doslovce tempirana bomba koja je pucala svaki čas i na svaku riječ, pogled, sasvim nebitno. Jedino što mogu reći za sebe tada - luda, ali jebeno luda i nadrkana baba. Strašno, baš mi nekako bilo žao ljudi oko mene, ali...
Već prije sam se u glavi nekako detaljno pripremila na apstinencijske krize koje će me dohvatiti jer svih dohvate pa što ne bi i mene, naravno. Svu moju silnu potrebu za hranom i za slatkim kako bih nadomjestila razinu nikotina u svom potrovanom organizmu odlučila sam zamijeniti čajevima i vodom, i to mi dobro ide za sada.
Također, napravila sam si plan i pridržavam ga se - za sada, da mi posljednji obrok u danu budem najkasnije u 18 sati, ukoliko me uhvati glad iza 18 sati uvijek ima čaja, vode ili običnog jogurta kako bih zavarala svoj želudac.
Također, kako bi si olakšala odvikavanje od cigarete odlučila sam početi trčati ili barem brzo hodati u onim danima kad se ne bavim svojim matičnim sportom.
Dakle, stvarno sam spremna na sve, kako bi se reklo, ništa me ne može iznenaditi...Spremna sam na sve moguće situacije i kako bi se reklo, ovaj put me stvarno ništa ne bi trebalo moći iznenaditi.
Nakon što je završila moja famozna šiz faza - srećom, kratko je trajala, uhvatilo me kao neko čišćenje organizma. Nakon nekoliko dana počela sam kašljati, gušiti se od kašlja - odvratan osjećaj. Ujutro bih se probudila sa suhim grlom tako da čim bi otvorila oči popila bi na iskap po pola litre čaja ili vode, to mi se nikad nije događalo pa čak niti nakon najžešćih tuluma. Također, od fizičkih manifestacija uzrokovanih prestankom pušenja je i nesanica. Prvih nekoliko noći ili nisam spavala uopće ili bih spavala vrlo nemirno i isprekidano, vrlo iscrpljućuje.
Najviše sam se bojala druženja s mojim prijateljima pušačima, ali od moje prevelike brige na kraju se nije dogodilo ništa. Nekako sam bila sigurna da ću žicati cigaru kad budem u društvu, nekako sam bila sigurna da ću imati potrebu ali na kraju na moje veliko čudo od svega toga čega sam se bojala nije se dogodilo baš ništa.
Također, bojala sam se i onih životnih situacija kad te netko ispali na živce pa onda automatski i bez razmišljanja posegneš za cigarom tražeći utjehu u njoj, međutim, u ovih nekoliko dana nepušenja kako su me ispalili svi oko mene i koliko puta sam ispalila samu sebe, rijetko koji put mi je došlo da posegnem za cigaretom.
Kada bi u tim svojim živčanim trenucima i samo pomislila na cigaretu, odmah i momentalno bih sama sebi rekla da je to samo još jedna mala kriza i još jedan mali životni test izdržljivosti, na sve moguće načine bih tada pokušala biti iskrena sama sa sobom i umiriti u glavi samu sebe. Nekako i uspijevam, ovaj put vjerujem u sebe da će potrajati.
Moja odluka za prestankom pušenja je nije bila nekako odjednom, puno sam pričala sama sa sobom treba li mi uopće cigareta, mogu li bez nje obzirom da pušim 20 godina s nekim malenim prekidima, zaista sam puno bila sama sa svojim mislima i vrlo intezivnim i dubokim analizama.
Isto tako, odlučila sam da kad imam neko partijanje s ekipom ako mi dođe gušt da ću bez imalo grižnje savjesti kupiti kutiju cigareta i uživati u tim trenucima, ali isto tako kad to partijanje prestane, prestaje i moje uživanje u nikotinu - tog dijela sam se i sada se nekako najviše bojim jer to je vrlo klizav teren, ali opet nekako vjerujem u sebe da to mogu.
Rekli su mi da je nekako najvažnija podrška okoline, s tim se uopće ne mogu niti ne želim složiti jer apsolutnog sam stava da sam ja sama sebi jedina, prava, iskrena i najčvršća podrška a ovo sve oko mene je li-la, naučila sam kroz život da je nekako najvažnije oslanjati se na sebe, zaista divno je imati ljude oko sebe i vjerovati u njih ali opet ponavljam, prvo vjerovati u sebe i oslanjati se na sebe, a onda nakon toga po potrebi u druge.
Rezime, za sada mi moje nepušenje ide baš nekako jako dobro i baš sam si nekako sretna i zadovoljna sa sobom i rijetko sama sebi poželim sreću ali u ovom mom projektu baš si nekako imam silnu i iskrenu potrebu sama sebe reći, sretno mala i drži se....
