Došla neka egzotična vremena. Sve nešto egzotično, pa tako i partnerske veze.Sve češće oko veza čujem neke egzotične detalje. Došlo je neko vrijeme u kojem pojam veza je sve, samo nije ono što bi veza zaista trebala biti, barem je tako u mojoj glavi.
Ljudska smo bića koja trebaju da vole i trebaju biti voljena, jednostavno tako smo naučili, takve su nam potrebe, nismo se rodili da bi život proveli sami već u simbiozi s nekim. I usudila bih se reći da je to nekad i bilo tako, nekad ona famozna rečenica "u dobru i u zlu" je zaista vrijedila i držala je vodu, danas, ista ta rečenica i dalje postoji, ali nema isti intezitet kao nekada, nekako kao da mi se čini da je izbljedila, nestala joj je svrha, postala je čista floskula koja se pri činu izgovori, nema mi više težinu i ozbiljnost, izgovara se samo tako lako, a često je se još lakše i shvaća, previše olako.
Ima negdje još odnosa u kojima pojam "u dobru i u zlu" vrijedi, ima ga, ali u tragovima i upravo ti tragovi su meni dovoljni da se uhvatim za njih i da vjerujem da još uvijek postoji i da je ta neka prava duboka i iskrena veza i pravi odnos postoji.
Svi tako želimo biti sretni u partnerskom odnosu s nekim, a tako lako bježimo, tako se bojimo predati na neki način i onda krećemo u neke odnose koji nisu zdravi, kako za nas, tako i za onog nasuprot nas.
U zadnje vrijeme fascinirana sam egzotičnim terminom "veza bez obaveza".
I uopće, kakav je to toksičan odnos koji se naziva jednostavnim imenom "veza bez obaveza"?
U mojoj kompleksnoj ženskoj glavi gdje ima cijeli spektar boja, u jednoj stvari, a to je veza tj. partnerski odnos postoje samo dvije boje, crna i bijela, što bi značilo, ili si u vezi, ili nisi u vezi, vrlo jednostavno, zar ne?
Ne znam čemu sad termini "veza bez obaveza"?
Iz osobnog iskustva "veza bez obaveza" je totalno sranje i završi prije ili kasnije, i to završi na način da obavezno netko od aktera plače i pita se šta mu je sve to trebalo?
Svi smo samo ljudi, emotivna bića, nismo cijepljeni protiv emocija, ne možemo ih odvojiti i to je tako, ne mislim da je to stvar samo žena, mislim da je to stvar i muškaraca, kroz neke učestale i kontinuirane odnose kad ti je s nekim lijepo, kad ti je ugodno, kad imate posve otvoren i iskren odonos, kad ste intimni, a još k tome ako ste i frendovi - emocije se dogode, jednostavno su tu, niti se ne okreneš a odjednom se zapitaš, šta mi se dogodilo?
Jednostavno se vežeš na neki nevidljivi način za tu osobu s kojom si tzv. "vezi bez obaveza" i onda shvatiš da ti više ne želiš "vezu bez obaveza", već da želiš pravu, iskrenu i duboku vezu, partnerski odnos ili kako god se to zvalo, ali jednostavno želiš i trebaš više od dotičnog ili dotične.
A onda dobiješ hladan tuš: on ili ona ne žele ili nisu spremni na "pravu vezu" već isključivo žele vezu bez obaveza", i tada nastaju problemi.
Uvijek se zapitam, od kada je veza obaveza?
Što to uopće u odnosu znači imati obaveze?
Kakvi smo ljudi ako svaki odnos u kojima se i ono minimalno nešto od nas traži odmah shvaćamo kao obavezu s kojom se mi ne možemo nositi i koja nam remeti naš životni mir?
Nije li veza s nekim ono nešto što nam treba biti lijepo i ugodno, nije li veza s nekim nešto što nas ne bi trebalo sputavati i ograničavati već poticati?
Nije li smisao i svrha veze da dvoje ljudi kroz odnos rastu i razvijaju se zajedno?
Nije li smisao veze da smo si tu, rame uz rame, i kad jedan padne onaj drugi je tu da mu da ruku i pomogne mu podići ga, pokazati mu put kuda i kako dalje.
Da, to je sve nekako svrha i smisao veze i nažalost sve više ljudi oko mene kad je vezivanje u pitanju, sve više bježe i ne žele niti čuti za vezivanje jer lakše je samo uzimati, a dati je postao veliki problem, nekako kao da smo postali previše sebični u tim odnosima.
Baš neki dan pričam s frendom koji je u tzv. "vezi bez obaveza" i kaže mi da mu je super. Oni su si super, dobri su si, slažu se, još k tome i frendovi, kuže se, intimni su i sve 5, ali on jednostavno nije spreman na vezivanje bilo kakvog kalibra tj. frajer voli uzeti ono što i kako njemu paše, ali ne može ili ne želi dati, dakle, sebičan do jaja na neki način, ali kako kažu: c'est la vie....
Žao mi je što je došlo vrijeme kad se odnosi ne cijene na način na koji bi se trebali cijeniti, žao mi je što je sve više površnih i instant odnosa u kojem nema one neke dubine između dvoje ljudi, žao mi je što je došlo vrijeme kad nam je sve postalo tako teško i što smo toliko postali prokleto komotni da nakon jedne svađe prekidamo, etiketiramo i bježimo, a sve manje stvari pokušavamo riješiti onim iskrenim dubokim razgovorom, zaista mi je žao...
Zaista mislim da su došla neka nova i luda vremena u kojima neki plivaju vrlo dobro i snalaze u tim povšnim i instant odnosima, dok oni drugi bezpogovorno tonu, nažalost...
