Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Nemoj se vezivati za mene, nisam ti ja jedna od onih koje traju zauvijek.

Kod mene ti je sve trenutno, nikad ja nemam mira, iako ga ponekad žarko želim. Umori čovjeka sav taj vječiti nemir.
Nisam ti ja za veze, iako često pričam da baš to želim, ali ne ide. Veze i vezivanja ti meni brzo dosade, meni ti stalno treba akcija, meni stalno treba senzacija. Ne podnosim linearan život, to mi je dosadno, umara me monotonija.
Uvijek tražim nešto novo, uvijek trebam nešto novo i onda kad nema ničeg, sama sebi stvaram to nešto što mi daje vjetar u leđa, sama sebi stvaram akcije i životne senzacije samo da ne potonem u dubine proklete dosade. Dosada - ubija, lomi i odumireš polako.

Zato ti kažem da se ne vezuješ za mene, jer sa mnom nikad ne znaš šta te čeka, ne znam niti ja sama sa sobom što me čeka, jer danas je mirna luka, a možda već sutra je duboko nemirno more u meni, i nikad ne znaš na koju stranu će vjetar zapuhati u leđa i kuda ću krenuti, sada, danas, sutra ili za mjesec dana. Ne volim monotoniju.

Znam da ti možda to sve izgleda simpatično, ali vjeruj mi da nije lako.

Znam da nije lako, jer nije niti meni samoj sa sobom ponekad lako kad stalno tražiš nešto novo, nije lako kad te taj jebeni karakter tjera na stalne pomake u životu, na nepresušne i ponovne borbe i izazove. Stvarno nije lako, umori to sve čovjeka, vjeruj mi, a ne možeš bez toga, treba ti kao voda, kao hrana jer znaš da si jedino tako živ i da postojiš.

Nisam ti ja od onih koje možeš zatvoriti u četiri zida - tako ću umrijeti. Vjeruj mi, znam što ti pričam!

Probala sam već jednom biti ono nešto što nisam i uspjela sam na neko kratko vrijeme igrati životnu rolu koja nije moja i pobjegla sam. Pobjegla sam jer nisam bila sretna tako okovana i bilo mi je teško, zaista, davala sam sve od sebe da odigram tu ulogu najbolje što mogu i uspjela sam djelomično, ali ipak sam jedva čekala da taj film završi i da mogu pobjeći na slobodu i raširiti svoja jadna stisnuta krila. Taj film je bio samo još moj jedan životni izazov da spoznam tko sam zaista, i spoznala sam još jednom istinu o sebi - ja ne mogu biti na mjestu. Ne mogu!

Postoji to neko prokletstvo u meni koje me stalno goni naprijed u nešto novo. Prokletstvo ili blagoslov, ne znam više niti sama što je...

Nemoj se vezati za mene jer znam da nije fer da cijeli život glumiš pajaca kako bi meni bilo zanimljivo, a isto tako znam da mi ne možeš dati toliko slobode. Možda i možeš, ali zapitaj se hoćeš li onda ti biti sretan uz mene?
Vjeruj mi, uz mene nije lako biti sretan, nije lako sa mnom, dobro se znam, imala sam prilike upoznati se kroz život.

Nemoj se vezivati za mene, jer ja te ne trebam da me vodiš za ruku kroz život - ja se kroz život vodim sama, i znaš, dosta mi dobro ide, zna biti ponekad teško, ali kako sam ti već rekla - ja sam ona koja voli izazove. Izazovi me čine živom, tada znam da dišem, da postojim. I često sam sama sebi istovremeno najbolji prijatelj i smrtni neprijatelj.
Nemoj se vezivati za mene jer ja te ne trebam da ti se opasam oko noge i ne puštam te, ne trebaš mi ni da mi plaćaš račune, niti mi trebaš da ti se uvalim u stan. Ne trebaš mi niti da mi popuniš krevet, za puno stvari mi ne trebaš, a opet bih voljela da si na neki način tu, na neki fluidan čudan način.

Ja ne znam svaki dan kuhati ručak, iskreno - znam, ali mi je tlaka, jednostavno mi se neda, kao što mi se i neda svaki dan otići na posao, ali opet odem jer "moram", sve te neke sitne stvari su mi čisto gubljenje vremena. A opet s druge strane volim se zavaliti na neku pustu livadu i satima gledati u vodu, volim ploviti i mogla bih satima provesti na pučini bez da izgovorim jednu riječ. Ponekad su mi riječi suvišne i ne priča mi se. Jednostavno, na neki način volim uživati u trenutku, volim si taj trenutak onako sebično držati za sebe i uživati u njemu - sama, u tišini. Ne ljuti se, to sam samo ja...

Jedino što tako dobro znam raditi je voljeti. Zvuči tako lako, a ponekad je tako teško!

Volim baš onako duboko i strasno, dajem sve od sebe, ne razmišljajući što će biti sutra, ne znam dozirati ljubav, ne znam dozirati osjećaje, dajem sve od sebe servirano na pladnju bez imalo razmišljanja hoće li mi se obiti o glavu ili ne, čak dapače, niti me ne zanima. Uvijek kažem sama sebi: ma ako treba boljeti, neka boli, sve je to samo život i uvijek se pitam kakav bi to samo dosadan život bio kad ne bi bilo malo boli, malo patnje.
I nemoj misliti da želim mijenjati muškarce. Ne želim, nije to moj stil. Ja sam ti odana kao pas i stojim uvijek uz tebe, ali stojim samo do onda do kad je meni zanimljivo, a nakon toga idem, jer naprosto ne znam drugačije. I zato ti kažem, ne vezuj se za mene jer ja ne mogu dugo biti na jednom mjestu, nije to mojoj domeni, nažalost ili na sreću, ne znam viiše niti sama..

Ljudi često se na svoj rođendan prestrave koliko imaju godina i koliko su stari.
Na svoj sam se rođendan neki dan uhvatila u silnom strahu, ali ne od godina, već me uhvatio strah imam li još dovoljno vremena za ostvariti sve ono što sam zamislila u ovom životu, hoću li otputovati na sva ona mjesta koja želim, hoću li skakati padobranom, hoću li stići odraditi sva ona sitna zadovoljstva koja me čine sretnom?
Samo sam se zapitala: hoću li sve stići, hoću li imati dovoljno vremena, gubim li vrijeme na gluposti, uzimam li od života baš sve što mi život pruža ili ipak neke stvari propustim kroz prste kao pijesak?

Jednostavno, jednom kad mi dođe kraj, kad mi je vrijeme da podvučem crtu i napravim si račun života, želim da sama sebi kažem: super, živjela si, sretna si, voljela si, probala si sve, bila si svugdje i iskoristila si svoj život upravo onako kako si najbolje znala...

Jednostavno je, ne vezuj se za mene jer ja sam samo jedan solo igrač i znam da sam kao takva najbolja...Možda boli, možda nije lako, ali vjeruj mi, sve je lakše nego vezati se za mene...Nije sa mnom lako...

Došla neka egzotična vremena. Sve nešto egzotično, pa tako i partnerske veze.Sve češće oko veza čujem neke egzotične detalje. Došlo je neko vrijeme u kojem pojam veza je sve, samo nije ono što bi veza zaista trebala biti, barem je tako u mojoj glavi.

Ljudska smo bića koja trebaju da vole i trebaju biti voljena, jednostavno tako smo naučili, takve su nam potrebe, nismo se rodili da bi život proveli sami već u simbiozi s nekim. I usudila bih se reći da je to nekad i bilo tako, nekad ona famozna rečenica "u dobru i u zlu" je zaista vrijedila i držala je vodu, danas, ista ta rečenica i dalje postoji, ali nema isti intezitet kao nekada, nekako kao da mi se čini da je izbljedila, nestala joj je svrha, postala je čista floskula koja se pri činu izgovori, nema mi više težinu i ozbiljnost, izgovara se samo tako lako, a često je se još lakše i shvaća, previše olako.
Ima negdje još odnosa u kojima pojam "u dobru i u zlu" vrijedi, ima ga, ali u tragovima i upravo ti tragovi su meni dovoljni da se uhvatim za njih i da vjerujem da još uvijek postoji i da je ta neka prava duboka i iskrena veza i pravi odnos postoji.

Svi tako želimo biti sretni u partnerskom odnosu s nekim, a tako lako bježimo, tako se bojimo predati na neki način i onda krećemo u neke odnose koji nisu zdravi, kako za nas, tako i za onog nasuprot nas.

U zadnje vrijeme fascinirana sam egzotičnim terminom "veza bez obaveza".

I uopće, kakav je to toksičan odnos koji se naziva jednostavnim imenom "veza bez obaveza"?

U mojoj kompleksnoj ženskoj glavi gdje ima cijeli spektar boja, u jednoj stvari, a to je veza tj. partnerski odnos postoje samo dvije boje, crna i bijela, što bi značilo, ili si u vezi, ili nisi u vezi, vrlo jednostavno, zar ne?
Ne znam čemu sad termini "veza bez obaveza"?

Iz osobnog iskustva "veza bez obaveza" je totalno sranje i završi prije ili kasnije, i to završi na način da obavezno netko od aktera plače i pita se šta mu je sve to trebalo?

Svi smo samo ljudi, emotivna bića, nismo cijepljeni protiv emocija, ne možemo ih odvojiti i to je tako, ne mislim da je to stvar samo žena, mislim da je to stvar i muškaraca, kroz neke učestale i kontinuirane odnose kad ti je s nekim lijepo, kad ti je ugodno, kad imate posve otvoren i iskren odonos, kad ste intimni, a još k tome ako ste i frendovi - emocije se dogode, jednostavno su tu, niti se ne okreneš a odjednom se zapitaš, šta mi se dogodilo?
Jednostavno se vežeš na neki nevidljivi način za tu osobu s kojom si tzv. "vezi bez obaveza" i onda shvatiš da ti više ne želiš "vezu bez obaveza", već da želiš pravu, iskrenu i duboku vezu, partnerski odnos ili kako god se to zvalo, ali jednostavno želiš i trebaš više od dotičnog ili dotične.
A onda dobiješ hladan tuš: on ili ona ne žele ili nisu spremni na "pravu vezu" već isključivo žele vezu bez obaveza", i tada nastaju problemi.

Uvijek se zapitam, od kada je veza obaveza?
Što to uopće u odnosu znači imati obaveze?
Kakvi smo ljudi ako svaki odnos u kojima se i ono minimalno nešto od nas traži odmah shvaćamo kao obavezu s kojom se mi ne možemo nositi i koja nam remeti naš životni mir?
Nije li veza s nekim ono nešto što nam treba biti lijepo i ugodno, nije li veza s nekim nešto što nas ne bi trebalo sputavati i ograničavati već poticati?
Nije li smisao i svrha veze da dvoje ljudi kroz odnos rastu i razvijaju se zajedno?
Nije li smisao veze da smo si tu, rame uz rame, i kad jedan padne onaj drugi je tu da mu da ruku i pomogne mu podići ga, pokazati mu put kuda i kako dalje.

Da, to je sve nekako svrha i smisao veze i nažalost sve više ljudi oko mene kad je vezivanje u pitanju, sve više bježe i ne žele niti čuti za vezivanje jer lakše je samo uzimati, a dati je postao veliki problem, nekako kao da smo postali previše sebični u tim odnosima.

Baš neki dan pričam s frendom koji je u tzv. "vezi bez obaveza" i kaže mi da mu je super. Oni su si super, dobri su si, slažu se, još k tome i frendovi, kuže se, intimni su i sve 5, ali on jednostavno nije spreman na vezivanje bilo kakvog kalibra tj. frajer voli uzeti ono što i kako njemu paše, ali ne može ili ne želi dati, dakle, sebičan do jaja na neki način, ali kako kažu: c'est la vie....

Žao mi je što je došlo vrijeme kad se odnosi ne cijene na način na koji bi se trebali cijeniti, žao mi je što je sve više površnih i instant odnosa u kojem nema one neke dubine između dvoje ljudi, žao mi je što je došlo vrijeme kad nam je sve postalo tako teško i što smo toliko postali prokleto komotni da nakon jedne svađe prekidamo, etiketiramo i bježimo, a sve manje stvari pokušavamo riješiti onim iskrenim dubokim razgovorom, zaista mi je žao...

Zaista mislim da su došla neka nova i luda vremena u kojima neki plivaju vrlo dobro i snalaze u tim povšnim i instant odnosima, dok oni drugi bezpogovorno tonu, nažalost...