Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Baš sam neki dan u trenucima vlastite besposlenosti i totalne fjake ležeći u krevetu razmišljala koji su moji tekstovi najčitaniji? Koje teme najviše dirnu populaciju i potaknu ih na čitanje, analiziranje, lajkanje i možda s neko diskutiranje o onom što je napisano?

Naravno, nije mi dugo trebalo da zbrojim dva i dva i da otkrijem tu kvazi misteriju. Najčitanije teme koje sam prostrla po papiru tj. po blogu su teme razvoda.

Nažalost ili na sreću, kako se uzme, iskustvo razvoda sam i sama prošla i što se tiče navedene teme mogla bih napisati jednu poštenu knjigu na tu temu. Razvod i sva stanja (ili sranja) koja razvod nosi sa sobom sam prošla do najsitnijeg detalja i ništa mi nije promaklo - sigurna sam, baš sve imam u rukavu, detaljno pokrivam sva područja i faze razvoda.

Upravo sad kad ovo pišem mislim si kako bih mogla početi pružati pomoć za vrijeme trajanja i nakon razvoda, te motivirati ljude na način da shvate da razvodom život nije stao, ako si se razveo ili si ostavljen - jebote, pa nisi umro, život nije prestao, čemu toliki cirkus i drame koje kod ponekih traju do unedogled?

Razvod ili prekid bilo kakvog dubljeg odnosa je zaista šok i sasvim je u redu biti ljut, isplakati se, vrištati, proanalizirati sve do zadnjeg detalja sam sa sobom, u redu je biti i zabrinut i uplašen, sve su to emocije koje se dogode nakon razvoda svima pa tako i meni, i one su kako sam već rekla sasvim ok i treba ih znati proživjeti i preživjeti, ali sami u konačnici odlučujemo koliko će te emocije trajati. Sami odlučujemo hoćemo li se lagano predati Sami odlučujemo koliko ćemo dugo biti ljuti, sami odlučujemo koliko ćemo dugo žaliti, da sami, znam da bi bilo lakše okriviti nekog drugog i prebaciti lopticu nekom do nas, ali ne, nažalost ne može - sami odabiremo izbore i tako ih i živimo.

Ali vrijeme ide, život nepovratno prolazi i nekako je važno što prije shvatiti da treba dignuti se na noge, otresti koljena i okrenuti novu stranicu u životu - naučiti prihvatiti, da je sada tako kako je, a Bože moj, čemu stajati i cupkati na mjestu, čemu plakati godinama, čemu beskonačno sažaljevati sebe. Uostalom, kao da te netko pita, život ide i furaj dalje, kako znaš.
Možda zvuči okrutno, ali tako je nekako, nema se baš vremena za previše plakanja, čemu trošiti dragocjeno vrijeme ovog jedinog života na dugo i beskonačno zaustavljanje na prošlosti, na onom nečem što je bilo? Čemu? Ne razumijem.

Znam mnoge ljude oko sebe, koji su se nažalost ili na sreću razveli, ali kao što su se razveli tako im je samo i isključivo svojom voljom život stao - neke žene teško se nose s ostavljenjem, prekidima pa posjećuju stručnjake još godinama nakon razvoda pretačući iz šupljeg u prazno s njima, ali ok, ako im je to potrebno i ako se nakon terapije osjećaju bolje, zašto ne?
Neka idu, iako sam mišljenja da ukoliko sam sebi ne pomogneš i sam se ne potrudiš oko vlastitog života nema baš tu nekog stručnjaka koji će ti pomoći previše, nitko ne može živjeti naš život osim nas samih, teška je to spoznaja, ali je takva. Postoje ljudi u našim životima koji će nam u teškim trenucima razvoda biti tu, podrška, saslušati nas, možda i pokazati nam put i dati nam onaj tračak nade da bolje i sretnije sutra zaista postoji, ali nitko osim nas samih ne može može igrati našu životnu rolu, ma kakva ona bila, naša je i moramo se nositi s njom onako kako znamo i umijemo, tako da...

Neki dan pričam s frendom koji se razveo prije cca 3 god. i jedina misija u životu koju ima u te 3 godine je kako što bolje zajebati bivšu!
Mislim ono, katastrofa na šta ti život prolazi?!
Čim samo i pomislim da netko izgubi cijele 3 god. vlastitog dragocjenog života na razmišljanje i stvaranje strategije kako što bolje skajlati bivšeg ili bivšu, ja se naježim. Pazi, nije to malo, to je 3 god., pa onda to prebaci u mjesece, pa iz mjeseca u dane, pa kad skužiš koje su to brojke naježiš se.
A najgore je to što ti život prolazi i nema natrag, nema povratka, a gubiš vrijeme na bedastoće. Doslovce bedastoće.

Realno, šta dobivaš time što ti je misija pošteno skajlati bivšeg?

Trenutnu sreću, jer ona ili on pate? Ako ih pošteno zajebemo jel nam ego dovoljno nahranjen? Što dobivamo? Možda trenutno dobijemo taj neki vlastiti osjećaj lažne moći i prozirne superiornosti, a dugoročno? Što dobivamo dugoročno?

Ne znam što drugi dobivaju iz toga svog hira osim možda čir na želucu, puno stresa i previše bespotrebnog razmišljanja i kovanja paklenog plana te uzaludnog gubljenja svog dragocjenog vremena, ali recimo, ja kad sam se razvela, moja jedina misija tada je bila - BITI SRETNA I GRABITI ŽIVOT!

E sad, to su Vam kako se ono kaže, dvije muhe jednim udarcem, sretan si i živiš život do maksimuma, a istovremeno sasvim spontano i diskretno stavljaš bivšem sol na ranu jer postoji neko mišljenje u narodu da nakon razvoda valjda trebaš sjediti doma i plakati, žaliti i ne znam kakve još pizdarije se očekuju od nekog tko se razveo, od nekog tko je ostavljen ili tko je ostavio.

Ne znam kako to ide kod drugih, ali meni ta priča baš i ne rezonira samnom!

I opet se pitam, zašto su teme oko razvoda toliko tražene i čitane?

Ljudi kad se odluče na razvod vole pričati o tome, vole čitati i istraživati na tu temu jer im valjda bude lakše, valjda si traže potvrde iz tuđih sudbina da to što rade je ustvari ispravno, iako tko će znati što je ustvari ispravno, a što nije, opet to nitko ne zna osim nas samih, a ponekad niti mi ne znamo što je ispravno i kojim putem ponekad krenuti, što je i normalno ponekad kad ti se svijet i život sruši preko noći, jebi ga...

Uglavnom, nemojte se baviti tuđim životima, tuđom djecom i tuđim razvodima, bavite se sobom i svojim životom, i vjerujte mi, tu imate sasvim dovoljno posla i nema šanse da Vam bude dosadno niti jednog jedinog dana - zaista nema šanse.

Najljepše iskustvo i najveća životna želja gotovo svake žene je biti Mama.

Međutim, do tog trenutka biti Mama ima još par „sitnica“ a to je, biti trudan i roditi. Sitnica, zar ne?

Pričajući tako sa ženama Mamama svaka ima neka svoja iskustva, neka su divna, ali više je onih manje divnih, više bolnih, teških, mučnih.
Slušajući ih, bude mi ih žao sve do jedne, ali ja ne mogu dijeliti svoje iskustvo rađanja s njima, jer moje je iskustvo nešto sasvim drugo. Moje iskustvo s poroda je totalna čarolija za koju sam beskonačno zahvalna onom gore što mi je sredio takav divan scenarij da to nisam mogla niti zamisliti da će mi se dogoditi.
Da mi je jednom prije nekad netko pričao da će mi biti takav porod ja mu definitivno ne bih vjerovala.

Iskreno, ja sam totalna pičkica i bojim se vađenja krvi, od same pomisli na igu ja padam u nesvijest, slabo mi je, ne mogu to podnjeti i takva sam.

Poroda sam se bojala više od svega jer ako padam u nesvijest od vađenja krvi i to s najtanjom iglom i najmanjom epruvetom (svaki put laborante zamolim najtanju iglu i ako mi mogu izvaditi najmanje krvi, stvarno), od same pomisli da moram roditi, a moram, ja bih se smrzla od straha i jednostavno bih si prebacila film u glavi da do poroda imam još beskonačno vremena, možeš misliti, ali tada mi je tako bilo lakše.

Cijelu trudnoću sam prehodala, radila i živjela u 6 brzini, kao da i nisam trudna, želja nekih posebnih nisam imala i iskreno, uopće mi nije bilo teško, stvarno sam lako podnjela to „drugo stanje“.

Pošto je porod bio moja jedan od većih strahova, uvijek sam nekako mislila da imam još puno, puno, puno vremena do poroda, ali sam se malo preračunala. Sjećam se da sam na dan poroda ujutro išla na barku, bez obzira što je bio 12 mjesec, a popodne na pregled, jedan od zadnjjih pregleda prije poroda.
Naravno, kasnila sam na pregled jer sam imala još nebrojeno posla doma. Liječnik je odlučio da „moram“ roditi danas, e tu je nastao kaos u mojoj glavi jer ja nisam bila spremna za danas već za 7 dana kasnije kad mi je i bio termin, ali kao da tu mene netko nešto pita.
Tako mora biti i gotovo, ovaj put nema rasprave!

Znam da sam uvjeravala liječnika da imam još nekog posla doma pa da bih došla malo kasnije – lagala sam, bojala sam se kao sam vrag onog što me čeka! Znam da se lječnik sammo nasmijao i rekao mi ok, ostaješ u bolnici!

Bože dragi, kad sam ja počela plakati, to su išle suze jedna za drugom, ja sad „moram“ roditi, a šta ću ja, a kako ću ja sad, a mene je strah, a ja se bojim, kad bi me čovjek pogledao pomislio bi da me vode na giljotinu, a ne na najsretinji trenutak svake žene, ali kao što rekoh – strah je vrag!

Htjeo je u rađaoni ostati moj tadašnji muž, ali ne, nikako, ja svoje bitke vodim sama i onda kad mi je najteže u životu ja volim biti sama, zabiti se u kut sobe i sama lizati svoje rane. Ne treba mi nitko, pa čak niti tada.

Ono ležanje u boksu nikad neću zaboraviti.

Sjećam se vrištanja žene s jedne strane kojoj je ovo valjda bio već drugi porod, i urlanja druge kojoj je bio treći porod i znam da sam mislila, ako je njima ovo već sve poznato i sve su ovo već prošle i toliko ih boli, pa ja ću se tu raspuknuti kao lubenica s prvim porodom.

Žene su se porodile a ja sam ostala sama sa sobom, u miru, i to je ono što je meni tada trebalo.

Sve mi kažemo, glavno da je beba živa i zdrava, apsolutno, ali isto tako sve mi imamo pored toga da je živa i zdrava još neke male ekstra željice.

Tako i ja, uvijek sam nekako htjela imati sina, posebna je to veza mame i sina. Uvijek sam maštala o tome kako ću roditi noću jer nekako, ta noć to je moje vrijeme. Isto tako, uvijek sam željela da rodim u zimi jer zima je moje doba koje obožavam i tada se nekako osjećam najbolje, suludo, ali kao što ljudi vole ljeto ja tako obožavam zimu.

Naravno, da mi se posložilo sve upravo onako kako sam htjela – sin, zima, vani orkanska bura i još k tome i noć, čarolija je započela!

Kao što sam rekla, dotične dvije „susjede“ iz boksa su se porodile, ostala sam sama sa sobom u svom vlastitom miru imajući dovoljno vremena da si posložim kockice u glavi i spremim se na ono što me čeka, mene totalnu pičkicu. Od silnog umora čak sam uspjela i odspavati pokrivena dekicom u totalnom mraku.

Probudio me liječnik da vidi kako sam i jel vrijeme?

Sjećam se da mi je liječnik donio CD player s nekom pjesmom od „Stinga“ i rekao da je to – to, vrijeme je, ne moram vam ni reći da sam bila van sebe i da sam mu onako bahato od straha odgovorila da ću ja roditi u roku od 20 minuta jer ja nemam namjeru patiti se tu do jutra, nisam si ja to tako zamislila, znam da se samo nasmijao i vjerojatno pomislio – a šta ti znaš mala, kao da tebe nektko nešto pita?

Krenuo je taj famozni porod, nije bilo strašno, u jednom trenu sam ispod svih onih reflektora pomislila na tu jadnu bebu koja iz totalnog mraka dolazi u ovo blještavilo i kakav će joj to biti šok, ne moram niti reći da sestra kao da je čula moje misli, pogasila je sva svjetla osim jednog reflektora i moj sin se rodio upravo onako kako sam ja željela u jednoj čarobnoj noći mjeseca prosinca, u orkanskoj buri, pod samo jednim reflektorom da mu ne bude stres i uz treštanje „Stinga“, i naravno, da stvar bude čarobnija, rodio se zaista za niti 20 minuta.

Iskreno, moj porod je bio čarolija samo takva i nisam nikad niti slutila da tako lako može biti i često se zapitam čime sam tu lakoću zaslužila, ali eto....

Čaroliju poroda sam preživjela i zaista je jedno divno iskustvo, iako i dalje padam u nesvijest kad vadim krv – dakle, neke stvari je ne mijenjaju :).

Sada kad pričam o svom porodu iskreno mi bude žao ženica koje se pate i kod kojih to traje satima ali eto, ne mogu reći da znam kako im je, jer ne znam, nisam to probala.

Želim Vam reći da nije svaki porod trauma, da nije svaki porod toliko bolan i težak, evo, ja sam čisti izuzetak, ali, istovremeno, kad ti stave tvoje dijete pored tebe – od te sreće kao da bar na trenutak sve zaboraviš i sva bol nestane.

A šta kasnije?

Kasnije je sve igra i borba.

Nakon par dana bolnice došla sam kući, obukla trenerku i otišla vidjeti kako mi je vrt i šta ima novo, doslovce, ja sam došla – rodila i otišla, kao da ništa nije ni bilo, nastavila sam živjeti i raditi kao da nikad nisam niti rodila, jedino, svaki pogled na mog malog sina mi je bio čvrsti dokaz da sam rodila i pokrenula jednu čaroliju koja se zove, biti Mama.

Da ne vjeruješ....