Najljepše iskustvo i najveća životna želja gotovo svake žene je biti Mama.
Međutim, do tog trenutka biti Mama ima još par „sitnica“ a to je, biti trudan i roditi. Sitnica, zar ne?
Pričajući tako sa ženama Mamama svaka ima neka svoja iskustva, neka su divna, ali više je onih manje divnih, više bolnih, teških, mučnih.
Slušajući ih, bude mi ih žao sve do jedne, ali ja ne mogu dijeliti svoje iskustvo rađanja s njima, jer moje je iskustvo nešto sasvim drugo. Moje iskustvo s poroda je totalna čarolija za koju sam beskonačno zahvalna onom gore što mi je sredio takav divan scenarij da to nisam mogla niti zamisliti da će mi se dogoditi.
Da mi je jednom prije nekad netko pričao da će mi biti takav porod ja mu definitivno ne bih vjerovala.
Iskreno, ja sam totalna pičkica i bojim se vađenja krvi, od same pomisli na igu ja padam u nesvijest, slabo mi je, ne mogu to podnjeti i takva sam.
Poroda sam se bojala više od svega jer ako padam u nesvijest od vađenja krvi i to s najtanjom iglom i najmanjom epruvetom (svaki put laborante zamolim najtanju iglu i ako mi mogu izvaditi najmanje krvi, stvarno), od same pomisli da moram roditi, a moram, ja bih se smrzla od straha i jednostavno bih si prebacila film u glavi da do poroda imam još beskonačno vremena, možeš misliti, ali tada mi je tako bilo lakše.
Cijelu trudnoću sam prehodala, radila i živjela u 6 brzini, kao da i nisam trudna, želja nekih posebnih nisam imala i iskreno, uopće mi nije bilo teško, stvarno sam lako podnjela to „drugo stanje“.
Pošto je porod bio moja jedan od većih strahova, uvijek sam nekako mislila da imam još puno, puno, puno vremena do poroda, ali sam se malo preračunala. Sjećam se da sam na dan poroda ujutro išla na barku, bez obzira što je bio 12 mjesec, a popodne na pregled, jedan od zadnjjih pregleda prije poroda.
Naravno, kasnila sam na pregled jer sam imala još nebrojeno posla doma. Liječnik je odlučio da „moram“ roditi danas, e tu je nastao kaos u mojoj glavi jer ja nisam bila spremna za danas već za 7 dana kasnije kad mi je i bio termin, ali kao da tu mene netko nešto pita.
Tako mora biti i gotovo, ovaj put nema rasprave!
Znam da sam uvjeravala liječnika da imam još nekog posla doma pa da bih došla malo kasnije – lagala sam, bojala sam se kao sam vrag onog što me čeka! Znam da se lječnik sammo nasmijao i rekao mi ok, ostaješ u bolnici!
Bože dragi, kad sam ja počela plakati, to su išle suze jedna za drugom, ja sad „moram“ roditi, a šta ću ja, a kako ću ja sad, a mene je strah, a ja se bojim, kad bi me čovjek pogledao pomislio bi da me vode na giljotinu, a ne na najsretinji trenutak svake žene, ali kao što rekoh – strah je vrag!
Htjeo je u rađaoni ostati moj tadašnji muž, ali ne, nikako, ja svoje bitke vodim sama i onda kad mi je najteže u životu ja volim biti sama, zabiti se u kut sobe i sama lizati svoje rane. Ne treba mi nitko, pa čak niti tada.
Ono ležanje u boksu nikad neću zaboraviti.
Sjećam se vrištanja žene s jedne strane kojoj je ovo valjda bio već drugi porod, i urlanja druge kojoj je bio treći porod i znam da sam mislila, ako je njima ovo već sve poznato i sve su ovo već prošle i toliko ih boli, pa ja ću se tu raspuknuti kao lubenica s prvim porodom.
Žene su se porodile a ja sam ostala sama sa sobom, u miru, i to je ono što je meni tada trebalo.
Sve mi kažemo, glavno da je beba živa i zdrava, apsolutno, ali isto tako sve mi imamo pored toga da je živa i zdrava još neke male ekstra željice.
Tako i ja, uvijek sam nekako htjela imati sina, posebna je to veza mame i sina. Uvijek sam maštala o tome kako ću roditi noću jer nekako, ta noć to je moje vrijeme. Isto tako, uvijek sam željela da rodim u zimi jer zima je moje doba koje obožavam i tada se nekako osjećam najbolje, suludo, ali kao što ljudi vole ljeto ja tako obožavam zimu.
Naravno, da mi se posložilo sve upravo onako kako sam htjela – sin, zima, vani orkanska bura i još k tome i noć, čarolija je započela!
Kao što sam rekla, dotične dvije „susjede“ iz boksa su se porodile, ostala sam sama sa sobom u svom vlastitom miru imajući dovoljno vremena da si posložim kockice u glavi i spremim se na ono što me čeka, mene totalnu pičkicu. Od silnog umora čak sam uspjela i odspavati pokrivena dekicom u totalnom mraku.
Probudio me liječnik da vidi kako sam i jel vrijeme?
Sjećam se da mi je liječnik donio CD player s nekom pjesmom od „Stinga“ i rekao da je to – to, vrijeme je, ne moram vam ni reći da sam bila van sebe i da sam mu onako bahato od straha odgovorila da ću ja roditi u roku od 20 minuta jer ja nemam namjeru patiti se tu do jutra, nisam si ja to tako zamislila, znam da se samo nasmijao i vjerojatno pomislio – a šta ti znaš mala, kao da tebe nektko nešto pita?
Krenuo je taj famozni porod, nije bilo strašno, u jednom trenu sam ispod svih onih reflektora pomislila na tu jadnu bebu koja iz totalnog mraka dolazi u ovo blještavilo i kakav će joj to biti šok, ne moram niti reći da sestra kao da je čula moje misli, pogasila je sva svjetla osim jednog reflektora i moj sin se rodio upravo onako kako sam ja željela u jednoj čarobnoj noći mjeseca prosinca, u orkanskoj buri, pod samo jednim reflektorom da mu ne bude stres i uz treštanje „Stinga“, i naravno, da stvar bude čarobnija, rodio se zaista za niti 20 minuta.
Iskreno, moj porod je bio čarolija samo takva i nisam nikad niti slutila da tako lako može biti i često se zapitam čime sam tu lakoću zaslužila, ali eto....
Čaroliju poroda sam preživjela i zaista je jedno divno iskustvo, iako i dalje padam u nesvijest kad vadim krv – dakle, neke stvari je ne mijenjaju :).
Sada kad pričam o svom porodu iskreno mi bude žao ženica koje se pate i kod kojih to traje satima ali eto, ne mogu reći da znam kako im je, jer ne znam, nisam to probala.
Želim Vam reći da nije svaki porod trauma, da nije svaki porod toliko bolan i težak, evo, ja sam čisti izuzetak, ali, istovremeno, kad ti stave tvoje dijete pored tebe – od te sreće kao da bar na trenutak sve zaboraviš i sva bol nestane.
A šta kasnije?
Kasnije je sve igra i borba.
Nakon par dana bolnice došla sam kući, obukla trenerku i otišla vidjeti kako mi je vrt i šta ima novo, doslovce, ja sam došla – rodila i otišla, kao da ništa nije ni bilo, nastavila sam živjeti i raditi kao da nikad nisam niti rodila, jedino, svaki pogled na mog malog sina mi je bio čvrsti dokaz da sam rodila i pokrenula jednu čaroliju koja se zove, biti Mama.
Da ne vjeruješ....
Post je objavljen 08.06.2016. u 19:49 sati.