Ne smatram se nešto nervoznom osobom. Imam dane kao i svi, nekad sam bolje, nekad nisam nikako, nekad imam osjećaj da bih se sama mogla torpedirati na mjesec. Ne znam, uglavnom nemam neku konstantu. U biti jedina konstanta mi je da se ne dam baš izbaciti iz neke svoje životne kolotečine, tj. ne dam drugima da mi to naprave.
Ne dozvoljavam si da me bilo tko izgura iz mog mira, pa makar to bio i samo trenutni i prividni mir.
Ali u cijeloj toj priči postoji samo jedna osoba koja to ipak zna savrešno izvesti. Tako savršeno da čak i ne mora progovoriti, potrebno je samo da vidim da sam dobila poruku ili samo da ga vidim - ja već pucam.
Sve moje tehnike koje sam tokom godina vježbala i proučavala. Sve moje joge, razne tehnike meditacije, poneki citati iz knjiga, transurfing, sve, ali baš sve pada u vodu. Kao da to nisam nikad ni radila, ni vježbala i kao da nikad to nešto u čemu ja nalazim svoj životni put i smisao jednostavno sve postaje bez smisla.
Taj tip me ispizdi čim usta otvori, izvlači iz mene ono najgore, ono najcrnije što imam u sebi, ono nešto gadno na čemu radim već godinama da ne bude baš toliko gadno.
U bilo kakvoj komunikaciji s njim, bez obzira koliko se kontrolirala, ali ono, baš se trudila kontrolirati - ja jednostavno ne uspijevam. Sto puta sam sama sebi rekla - ne nasjedaj na takve provokacije, budi pametna i začepi, radi sebe, ne radi njega. Ja se trudim i ne mogu, svaki put mi pobjegne jedna riječ, a onda nakon toga usljedi još jedna, pa još jedna i bujica gnjeva krene sama od sebe. Dok ide riječ po riječ to je još zaustavljivo, ali kad krene bujica onda nema spasa. Samo ide i ide i ide, i ne staje ..... I što mi je najgore uvijek se sjetim još i još i još nečeg što nisam rekla a baš sam to trebala. Prestrašno!
Čak bih više voljela da mu nešto onako sočno opsujem i pošaljem ga u tri lijepe, nego ovako. Uvijek nakon zavrešnog razgovora pitam samu sebe: a što ti to treba?
Draga ti, što ti treba da se spuštaš tako nisko, što ti treba da se prepucavaš s takvim tipom, vjerojatno i pola toga što si mu rekla on nije shvatio ili je shvatio totalno pogrešno!?
Zašto ne igraš sve diplomatski u rukavicama i s osmjehom?
Iako sam ja najčešće upravo takav igrač, sve diplomatski i s osmjehom, s njim ne mogu. Baš krenem tako a završi upravo onako kako ne treba, jer valjda toliko godina svog nezadovoljstva, frustriranosti i gorčine moram nekako izbaciti iz sebe, pa makar i na ovakav nizak način. Na način na koji upravo on igra! Sramim se radi toga često, jer to nisam ja ili možda baš to jesam ja, pogotovo u odnosu s njim.
Pogotovo kad nekom daš sve bezuvjetno a dobiješ malo više nego ništa.
Valjda mi je preostala jedina satisfakcija u životu da ga verbalno dotučem baš svaki put jer drugačije ne mogu ili smatram da to nije dovoljno. Neka ga boli, boljelo je i mene sve ove godine i baš me briga više...
I što je još gore kad se samo sjetim da ćemo morati biti cijeli život povezani, barem koliko toliko, jer moramo ostati u "normalnim" radi djeteta. Uh, smrači mi se momentalno, ali dobro, preživjeti ću, na kraju krajeva radi svog djeteta radim sve i nema onoga što za njega neću napraviti. Pa na kraju i ovog bivšeg mangupa pretrpiti ću baš onoliko koliko moram kad ga već ne mogu gumicom izbrisati iz svog života. Želim vjerovati da je to sada sve svježe i još je sve u procesu i biti će još dovoljno stvari radi kojih ćemo se onako pošteno mrziti, ali baš pošteno, jer dok smo bili u braku nismo se skoro ništa uspjeli dogovoriti a sad još i manje.
Samo postoji jedan veliki problem, ja kad nekog volim - onda istinski i duboko volim, a kad ne volim onda baš pošteno - ne volim. Kod mene je, ili je crno, ili je bijelo, često nema sive ....em>
