Otac je, kao i obično, zabio glavu u tanjur juhe i srkao do besvijesti. Dok sam zamišljao njegova usta širine tanjura, disao sam duboko. Baka ga je milovala po glavi i smiješila se. Zavrnuo bih joj vratom da nije mrtva već pet godina. Mrzim srpanj i mrtve babe. Nakon što ju je otac pokopao na groblju kućnih ljubimaca, godišnjice obrušavanja rasvjetnog stupa na sebe provodi upravo kod nas. Danas je bio moj red da je vozim natrag do groba. U biti, baš mi je bilo zabavno sa njom gore. Trčali smo oko crkve, plesali, pjevali i zalijevali uvelo cvijeće. Na kraju smo se igrali skrivača. Dugo je vremena nisam mogao pronaći, kao da je u zemlju propala. Kada sam najmanje očekivao, lukavo me zaskočila sa stabla i oborila na tlo kao Kato Clouseaua. Da nisam poznavao neke od judo vještina, piši propalo. Čim sam je zatvorio u grob počela je oponašati plač djeteta. Stara taktika koja kod mene ne pali.

Plač djeteta? Otvaram oči. Na digitalnom satu 3:31 AM. Odlazim do kupaone i oko vrata stavljam ručnik natopljen hladnom vodom. Vraćam se do prozora. Jedan mačić je zaglavio u susjedovu vrtu i doziva svoju majku. Počinjem pjevati Caribou od Pixiesa. Stara pjesma koja uvijek upali.
Jedna limena reklamna ploča nošena vjetrom obija žbuku povrh vrata susjedovog dućana cipela i stvara novi nesnošljivi zvuk. Nakon ovog, bojim se da nijedna taktika ili pjesma ne mogu biti dovoljno snažne da me prošvercaju do polja snova.

Susjed u jutro. Sjedi pred svojim dućanom i povlači zadnje kapi alkohola iz boce. Zna se dogoditi da ljudska noga danima ne kroči u njegovo malo cipelarsko kraljevstvo. Nakon što mu ponestane cigareta, zaključa vrata dućana i krene na popodnevni počinak. Kada čujem buku u ulazu znam da to on proganja djecu koja se vozaju liftom iz zabave. Jednom sam prilikom čuo kako ga oslovljavaju sa Džek Trbosjek.

Igy. Uvijek prvo pozvoni dvaput, a kako obično odmah ne otvorim, onda nastavi udarati šakama.
- Hajdemo liftom. – predloži on
- Zašto?? Pa na prvom katu smo. Što će nam lift?? – rekoh
- Onako. Koliko sam puta svratio kod tebe, a još se liftom nisam vozio.
- Dobro, `ajde. Pozovi ga.
Kada smo ušli, prepustio sam Igyju da pritisne gumb. Pritisnuo je onaj za polukat.
- Moraš stisnuti najdonji. – rekoh mu
Pritisnuo je ponovno. Spustili smo se u prizemlje. Igy je krenuo prvi otvorivši vrata. Tada se odigrala prava drama. U djeliću sekunde uspio sam vidjeti putujuću zgrčenu šaku, snop ključeva, Igyjevo vješto izmicanje tijela Michael Jacksonovom tehnikom, zamračenje. U svoj toj zbrkanoj pribranosti uspio sam razaznati spodobu koja je izvršila atak na moju glavu. Bio je to Džek Trbosjek glavom, bradom i šakom. Uspio sam odbiti sljedeći napad i izgurati ga iz lifta.
A gdje je Igy? Sjećam se da sam krajičkom oka uočio njegove noge i oblak prašine kako nestaju iza ugla. Smogao sam nadljudsku snagu i odbacio Džeka u prvi zid na koji smo naišli. Iščupao sam mu ključeve iz ruke i bacio ih van ulaza.
- Zašto Džek? – pitao sam ga dok je moj lakat bio pod njegovim vratom
- Što sam ti ja skrivio Džek? Pa susjed sam ti. Zar me ne prepoznaješ? Srećemo se skoro svaki dan.
- Nisi ti moj susjed, mulac jedan! Dobit ćeš ti svoje!!! – jecao je
A onda je iskoristio trenutak moje nepažnje, pa smo se otkotrljali par stepenica do ulaznih vrata. Zario mi je zube u lijevo uho i pokušao ga otgrnuti.
- Aaaaaaaaa……Tajsone……jebat ću ti mamu!!! – urlao sam
Tada mi se opet vratila nadljudska snaga. Zadao sam mu pet-šest zadovoljavajućih udaraca u glavu. U tim trenucima iz obližnje mesare iskočio je njegov prijatelj mesar sa sjekirom u ruci.
- Ostavi ga, mamu ti milu!!! – derao se
A onda je zamahnuo. Izmaknuo sam se. Pogodio je Džeka točno po sred glave.
- Ti! Vidiš što si uradio!?!? – zaplakao je histerično, a onda pobjegao u nepoznatom pravcu
- Strokewski… - čuo sam glas iza leđa
Okrenuo sam se i vidio Džeka nasmiješenog sa sjekirom u glavi. Izgledao je otriježnjen. Podočnjaka više nije bilo.
- Ej, susjed. – rekoh zbunjen
- Kako prodaja cipela?? – upitao sam iz pristojnosti
- Da je bolje ne bi valjalo. – on će na to zajebantski
- Džek, ispali su Vam ključevi – rekao sam sagnuvši se da ih dobavim
- Hvala ti Strokewski. Baš si pristojan momak.
- Ma nije to ništa. I Vi ste prava ljudina. – rekoh
Naslonio mi je ruku na rame i tako krenusmo u ulaz prema liftu.
- Mogla bi kiša danas. Tmurni su se oblaci navukli. Što Vi mislite?? – upitao sam
- Da, Strokewski. Uvijek mi sijeva u glavi kada je promjena vremena.
- Uh…..kao da mi je netko zabio sjekiru u glavu – rekao je
Na to smo se obojica grohotom nasmijali.

Upeko minus! Jes majke mi.
Južina??? Znaš šta Vakula?
Bogami te čeka 50 Centi, pa ćemo vidit oš ti opet naciju tako zajebavat.

Stevo…nagazi!!! – derali smo se svi napaljeni
Ipak je ovo akcija koja bi trebala spasit naciju i vratit ugled americi.
Stevo…o..o..o..okuuuukaaaaa!!!!
Pičio je Karapandža nabrijan. Iskrice su frcale iz očiju.
Nije ni čudo. Pojeo je cijelu vrećicu Vegete. Nama nije ostavio ništa. Đubre jedno usrano!

Šta ste se usrali?!?! Okuka??
Ma jebeš okuku. Jedna ko ni jedna…
Skrenuo je naglo niz neke stepenice.
O..o..o..odosmooooo.
Te večeri bilo je dosta šetača na stepenicama.
Stevo je to činio u maniri profesionalnog kuglaša.
Skinuo bi ih po 7-8 odjedanput.
A onda je netko viknuo : Ej, Stevo. Promašio si četvoricu.
Jesam??
Da!
Onda je Stevo povukao ručnu, pa smo se malo zabili u jedan zid.
Gospodin Karapandža izašao je sa Zoljom u ruci.
Sva četvorica…iz prve.
Zapljeskao je cijeli autobus. A kako i ne bi kad taj pogodak nosi 50 bodova.
Uh što volim VICE CITY!!!

Pun je mjesec. Bolje da je pun nego prazan.
Draže mi je kad je nešto puno, pa makar to bio i mjesec.
Puna je i Jelena. Ona večeras pušta Batinu na slobodu.

Stigli smo pred njenu kuću u nadi da ćemo preduhitrit Batinu u noćnom pohodu.
Stajali smo dolje pod prozorom Stevo, ja, desetak skejtaša, dva agenta FBI-ja, pet porno producenata (dva iz Junajtid Stejtsa i tri iz Evrope), četiri ginekologa i jedan bezbrižni zamorac.
A onda je jednu prekrasnu krvoločnu idilu prekinuo zvuk zrakomlata koji se spustio tik do autobusa.
Iz zrakomlata je iskoračio Đordž Bušman.
Helou bojs…kako ide operejšn??
Evo Đordže…čekamo Vašu zapovijed.
Možete početi bojs.
Ekipa!!! – rekoh
To je bio znak da se zauzme borbeni stav sa skejtevima u ruci.
Tada se otvorio prozor na katu kuće. Batina je bila u bezizlaznoj situaciji.
Batina!!! – derao se Stevo u megafon
Predaj se Batina!
Za što se boriš Batina?? Bez tebe Amerike više nema!!!
Jel tako Đordž? – Stevo je namignuo prema predsjedniku
Tako je Stivou. Lijepo si to rekla.
Samo, svi ovi ovdje hrvate ne kužila nas amerikanke…nije to Stivou baš sve rekla-kazala.
Mi amerikanki smo drugačija od ovih ovdje hrvati.
Kada mi amerikanki vidimo 50 Centi, mi tada vidjela 50 zvijezda, rajt??
Naše srčeki tada igra, jer 50 zvijezda je kao 50 stejts, rajt?? Andrstend??

Razumijeli smo ga, ali, svejedno smo ga zatvorili u blindirani autobus koji je imao fenomenalnu zvučnu izolaciju.

Batina je iskoristila situaciju i iskočila kroz prozor pobjegavši niz ulicu.
Krenuli smo tragom Batine.
Čuli smo nekakvu dernjavu u blizini.
Bila je to Mirna Berend u šoku.
Gospodična Mirna…recite nam, jel vas napala Batina??
Je, napala me.
I?
Šta i? Pa nikako da naletim na mlado meso!!!

Krenuli smo dalje. Ovaj put smo čuli uzdahe : Nikad bolje, nikaaaad booolje!
Kada smo prišli bliže, vidjeli smo Severinu.
Večer Severina.
Večer.
Jeste možda sreli nekakvu Batinu u blizini.
Ja?? A nisaaan van ja nikoga srela, e.
Ok. Hvala Vam na iscrpnom izvješću.
Puno sreće na daskama koje život znače.
A hvala vaan. I vama u hvatanju Batine, e.

Malo dalje niz ulicu čulo se : Vrati še šiine!!!
Bio je to Ćiro, veoma vedrog raspoloženja.
Gospodine Ćiro, jeste li vidjeli možda kakvu Batinu u blizini??
Ješam šiine. Prišla mi s leđa…onako lucidno.
Htjela je šiine isprovocirat određenu dozu straha kod mene.
Ali šiine…Ćiro se nikoga ne boji.
Ipak, bilo je dobro dok je trajalo…šiine.
Hvala vam Oče Ćiro. Puno sreće u vođenju trećeligaša Obale Bjelokosti.

A onda je Batina u velikom spidu prozujala pokraj nas vraćajući se u pravcu kuće.
Kao da je netko progoni – rekoh Stevi
Da. Djeluje izbezumljeno.
Karlooooo, Karloooooo – sve je bliže odjekivalo
A onda se pred nama stvorila Josipa Lisac.
Jeste vidjeli mog Karla?? – pitala me u suzama
Kako ne, gospođo Lisac – rekoh
Otišao je u onom pravcu – Stevo je izrekao gnusnu laž
Josipa je nastavila trčati. Nestala je u magli.

Dakle, Batina je prozujala natrag u kuću, a da je nismo uspjeli onesposobiti u bijegu.
Sada smo opet na nuli.
E, sada mi je svega dosta – reče Stevo u bijesu
Strokewski, ne preostaje mi ništa drugo već plan B.
A to je?? – pitao sam
Ništa nije odgovorio. Samo je krenuo do taxija koji je upravo stigao.
Otvorio je vrata i rekao : Možeš izaći.
Zatim su njih dvojica dokoračali do mene.
Strokewski, ovo je gospodin Dokoljenko…Kuro Dokoljenko – ruska porno zvijezda.
Sada je i meni malo zaigrao živac iznad lijeve obrve. Pozvao sam Stevu sa strane.
Ok, koji je ovo sada kurac Stevo?? Šta će nam ovaj??
Pa, da zamijeni Batinu. Batina se vraća u Junajtid Stejts. Kužiš??
Da ali ne.

Stevo je ponovno uzeo megafon u ruke.
Batina!! Vidi tko nam je došao. Tvoja dostojna zamjena…Kuro Dokoljenko.
To je bio dobar mamac za Batinu. Pojavila se na prozoru.
Kada je Batina vidjela Kuru, samo je kimnula glavićem.
A zatim je sišla dolje i predala se bez borbe. Krenula je do Ex Fifty-ja i uskočila mu u gaće (gdje i pripada).
Sada se Ex Fifty konačno opet mogao prozvati 50 Centi.
Aplaudirali smo svi u transu.
Đordž je čak i zaplakao. Zagrlio je 50 Centaša, a zatim su nestali u kokpitu zrakomlata koji ih je ponio put Junajtid Stejtsa.
Nikada neću zaboraviti ponos koji sam osjećao kada mi je Đordž na rastanku rekao : «Strokewski, spasili ste Ameriku. Zato vašu zemlju od danas stavljam kao zadnju na popisu zemalja koje kanimo napasti u idućoj dekadi.»

A Jelena?? Pojavila se na prozoru zamamno smješkajući se. Upirala je kažiprstom u Kuru, a zatim je taj isti kažiprst grčila više puta pokazivajući mu koliko je napaljena i da ne može više čekati.
Svi smo navijali : Kuro, Kuro!!!
Kuro se zanosno gegao prema ulaznim vratima.
Kuroooo!!! – zaderao sam se
Reci Strokewski.
Imam ti nešto pokloniti. Ispruži ruku.
Zamorac?? Šta će mi zamorac???
Nemam pojma. Meni se našao kao višak u priči.

Danas mi je definitivno puko film. Puko na dva dijela.
Uvijek sam govorio sebi : «Ako nabaviš FUJI bit ćeš luđi»
I gdje sam sada?? Nisam sav svoj…kao da sam tuđi.
U ruci mi FUJI. Pocijepan na dva dijela.
A želim ga cijela.

Zvonce na vratima glasa se : PING-PONG.
Jebote, ovaj zvoni kao neki kinez – rekoh sam sebi
Tko je?? – upitah
Poštar – glas će
Ne seri. Poštar uvijek zvoni dva puta.
Ok. Evo, još ću jednom pozvonit.
Aaaaaaaa, ne ne. Nema drugog pokušaja – izustih
Probajmo ponovno.
Tko je??
Zvonar crkve Notre Dame.
E, to je već bolje.
Daj, ne baljezgaj pizdarije! Otvori ta jebena vrata više!!! – glasao se kojotski
Pred vratima je stajao Gawrun pokisao kao kakav gavran.
Gawrun je moj savjetnik od kada se otvorilo novo ministarstvo za poticanje duševne boli.
Pogledaj! – rekao je očajno držeći neku omotnicu u ruci
Tužila nas drolja!!!!!! – cmizdrio je
Otvori omotnicu – rekoh
Šta piše??
Koza traži 2.000.000 Oera.
Ok – rekao sam i uzeo Abakus pomičući kuglice na njemu
Računaš Abakusom?? – upitao me
Da. Izgleda da ću joj te novce moći isplatiti…samo čas…2857. godine.
Šta misliš Gawrun, hoće li Jelena imati strpljenja do tada čekati??
Strokewski…možemo se samo nadati da hoće.
Nego, neće li njeno lice za 852 godine biti poprilično izborano??
Ništa se ti ne brini Gawrun. Sve se to da sredit sa brdom love u džepu.
A i plastična će kirurgija u to vrijeme bit na tko zna kojem nivou.
Zamisli, ona tvrdi da ne može primit više od 30 Centi. Pih.
Gawrun…odgovaramo protutužbom.
Kako??
Sudski ćemo dokazat da može primit 50.
--------------------------------------------------
Halo, gospodin Cristopher Walken?? – upitah
Da? Tko je to?
Kako tko? Pa Strokewski…ju bladi madafaking fuul.
Ou, Strokewski. Pa gdje si ti, pichka ti se djedova na vr vrbe mrdala?! – derao se odushevljeno
U Govnolendu sam moj Kristo – rekoh tužno
Cura ti otkrila da je varaš sa 109 žena?? – upitao je pametnim glasom
Nije još. To me baš ne zamara moj Kristo. Nego, mogao bih ubrzo u ćorku ako ne sredim neke stvari.
Koje??
Sjebala me neka Jelena tužbom od 2.000.000 Oera na sudu.
Smiri se Strokewski. Pa valjda znaš da sam ja bio glavni Lovac na Jelene i još za to oskara dobio.
Znam. Zato te i zovem.
Pomoći ću ti Strokewski. Ti si moj prijatelj. Ako treba i oskara ću prodat za tu lovu, samo da te izvučem.
Kristo… - ispustio sam suzu zbog intenzivnosti patetične scene - …nisam ovako iskreno zaplakao još od `87. kada me majka natjerala da nožem križam kapulu dok smo spravljali sataraš za ljetno kampiranje.
Kristo…hvala ti ko bratu…ko neprijatelju koji me promašio u ratu…
Dobro, dobro Strokewski…čujemo se…predsjednik mi je na drugoj liniji.
Mesitj??
Ne. Bušman.
Aaaaaaaa….aj, aj.
--------------------------------------------------
Nedjelja predvečer.
Na stepenicama sjedim sam i gledam ekipu kako se skejtaju.
To me opušta…svi ti udovi koji lete zrakom, pa onda krckaju u lomljavi na betonu.
Ponekad se dogodi da ne bude krvi.

Škripa automobila. Izlazi neki mladić i hoda prema meni.
Bog.
Bog stari – rekoh
Ja sam Miroslav…Miroslav Batina – rekao je
Šta bi to meni trebalo značit?? – upitao sam
Zar ovo nije priča o povratku Batine?? – zbunjeno je pitao
Slušaj Miroslave… - rekoh
Reci stari.
Hoćeš ti batina??
Ja…samo sam…
Ekipa!!!
Letjele su noge, šake, skejtovi…
Na koncu konca smo ga privezali za jedan skejt i gurnuli dalje niz ulicu.

Skupio sam desetak skejtaša. U blindiranom autobusu čekala su nas dva agenta FBI-ja, pet porno producenata (dva iz Junajtid Stejtsa i tri iz Evrope), četiri ginekologa, te Stevo Karapandža za volanom autobusa. Do vozača, kraj mjenjača, stajala je vrećica u kojoj je bila jedna žlica i paketić od 500g Vegete.
Jedan od agenata dao mi je da pregledam mali kovčeg koji su ponijeli.
Da vidimo… kombinirke, let lampa, zamorac…sve je tu – rekoh
A onda je na vrata autobusa banuo Ex Fifty poprilično ljutit.
Kada me je skužio, zaderao se : Slušaj TI…
U trenutku se njegova glava pretvorila u bejzbol lopticu, a skejtevi u bejzbol palice.
Ubrzo je zaspao. Mora da ga je dugotrajni put izmorio.

U to vrijeme u Vošingtonu je bilo oko podneva.
Bijele feministkinje hodale su sa transparentima izvikujući : VRATITE NAM BATINU!!!
Znaju kurve koliko vrijedi 50 Centi.
Ali to me ne zabrinjava toliko koliko činjenica da Đordž Bušman u zadnje vrijeme hoda poput Đon Vejna. A najčešće su ga viđali u intimnom društvu sa 50 Centašem.
Tu bi već moglo bit sranja.
Bojim se da bi Hrvatska mogla zaratit sa amerima ako ova operacija propadne.

Blindirani autobus kreće ka odredištu.
Jelena nemirno spava na drugom kraju grada. Kao da nešto sluti.
Njeno dupe migolji se pod plahtom.
Da. Moglo bi bit sranja.

Konačni rasplet u idućem broju.
Za sve žene koje su nestrpljive i ne mogu dočekati nastavak priče, šaljem im na kućnu adresu 50 Centaški vibrator u svim nijansama šargasto-pirgaste.

Unaprijed isprika svim čitateljima ako im ovoj text bude izgledao kao zapis iz spomenara neke jedanaestogodišnjakinje. Oprostite mi. Zaljubljen sam.

Nedjelja, prokleta nedjelja.
Krvava nedjelja. Nešto kao blog od James_blood.
Ali još krvavije i…prokletije.

Budim se mamuran.
Pitam se gdje sam noćas bio i što sam pio.
Čudne snove sam snio.
Bitno je da sam tu sada. Budan. Mamuran.
Palim TiVu i prepadnem se. Poprilično.
Sa ekrana TiVu-a gleda me Jelena Veljača svojim ogromnim hororskim očima.
A…….h. A…h….h. H. Ahhlj. Guram prst malo dublje.
Povratio sam.
Sanjam toplu juhu. Juhuhu.
Hvala ti Jelena na tvojim ogromnim hororskim očima.
One potpomogle su da se moj organizam ubrzanije pročisti.

Uzimam telefon i zovem Junajtid Stejts.
Halo?? Jel to reper 50 Centi??
Da. A tko si ti??
Strokewski.
Strokewski?? Nikad čuo.
Nikad čuo?? To ti je odmah u startu veliki minus iz pop kulture, moj 50 Centašu.
Nego, odakle ti moj broj Strokewski. Tek sam ga promijenio, a zna ga samo 4-5 ljudi.
Dao mi ga Pero Fajnder.
Fajnder??
Da. On pronalazi brojeve ljudi koji ne žele da im brojevi budu pronađeni.
Ok. Šta želiš od mene Strokewski??
Ništa. Samo želim da znaš da znam gdje je nestalo onih tvojih 50 centi.
Gdje??
U dupetu Jelene Veljače!!! Sram te bilo majmune jedan!!!
Upropastio si veliki talent hrvatske glume!
Dabogda se greškom našao na jednom od KKK tuluma%!#
Na njoj si našao kurac da lomiš kretenu!#%
Jesi li uopće svjestan skandaloznosti cijelog slučaja??

Zna Strokewski sve.
Toga kobnog dana tajno si svratio u Zagreb. Odsjeo si u Interkontiju.
Tražio si nekakvu plavušu za jebaljku.
Tvoji hrvatski prijatelji, ujedno i Jelenini prijatelji, znali su za neispunjene nastrane snove mlade talentirane glumice.
Od te kobne večeri njene oči su kao crkvena zvona, a njeno lice odaje expresiju ukočenosti u svim mogućim raspoloženjima.
Kako bih ti dočarao tu glumu, usporedit ću je sa glasovnom expresijom svih mogućih raspoloženja poljskih sinkronizatora akcionih i ostalih ljubavnih filmova.
A tvoj glas…i Prince bi ti pozavidio.

Ok Strokewski. Vidim da si potkovan znanjem o ovom nemilom događaju.
Očajan sam Strokewski. Moju muškost ona sada ljubomorno čuva…u svom dupetu.
I neće da mi je vrati. Strokewski pomagaj!
Čuj Ex-Fifty…nisam ti ja Piko Bodljić, ali, za razliku od tebe, ja bar imam čime bosti.
Ha ha. Ovo ti je bilo prenisko Strokewski.
Je, jebiga. Takav sam od struka pa naniže.
Znaš Ex, ipak ću ti pomoći.
Ali ne zbog tebe, već zbog potencijalne opasnosti da i ostali crnje ne bi ostavljali svoje centimetre po Hrvatskoj.
Toj se pošasti mora jednom stati u kraj.
Ne tražim puno. Evo, recimo, samo mi podmiri minus na splitskoj banci.
Nakon podmirenja minusa na splitskoj banci zahtijevam tvoju potpunu suradnju.
A da bi operacija u potpunosti uspjela potrebno nam je :
dva agenta FBI-ja, pet porno producenata (dva iz Junajtid Stejtsa i tri iz Evrope), četiri ginekologa, te : kombinirke, let lampa, zamorac, dupe Jelene Veljače i dvije žlice Vegete.
Jesi sve zapisao?? – upitah
Jesam, samo ne kužim šta će nam ginekolozi na toj listi.
Slušaj, nisi u poziciji da kužiš išta. Jasno?!?!
Ok, ok.
Tišina!!! Nema kod mene nikakvog Okejivanja.
Nisi u poziciji da Okejivaš. Jasno?!?!
A-ha.
Vidi ga sada. Pravi se pametan dečko.
Ajde mi onda reci odakle su A-ha??
E, moj Strokewski. Pa to je bar lako. Oni su iz Danske.
E pa nije…ti crna mrljo na zidu ispaljena iz topa američke svijesti.
Iz Norveške su, jebo te Jebesen, da te ne jebo.
Dobro Strokewski. Kako u buduće da kažem Ok?
Govorit ćeš «superićka». Jasno?!?!
Ok…superićka.
Eto, vidiš da je lako.
Vidim. Superićka. Sreća da me nisi natjerao da govorim hrvatskom «kajkavicom» kao onaj vaš voditelj Mario Sedmak u Bingo Šouu.
Ex Fifty, ne bum te baš toliko ponizil. Ostala je u meni jedna trunka poštovanja prema vama nigerima.
Za tri dana starta operacija. Javim ti se opet do tada.

Znaš šta još Ex Fifty??
Šta??
Ne češkaj muda kad ih nemaš.
Slušaj TI…
Poklopio sam mu slušalicu.

Amerika je tonula u noć u strepnji hoće li se ponovno vratiti muškost crnačkog RAP-a.
I mi se pitamo doista : Hoće li??

Nastavak slijedi…ili možda ne??
Želite li nastavak uopće?
Vapi li vaša guza za još 50 centi priče???

Punim baterije.

Koje sranje.
Promijeniš naslov bloga i kaunter odmah podivlja.
Od tada lošije pišem.
Od tada imam više obožavatelja.
Šta ste se sjatili tol`ko na moj blog???
Ajmo, štrcajte…iš, iš, iššššššššššššš.
Mama vam se kupala gola, da se kupala.

Nego, prijeđimo mi na ozbiljnije teme.
Što ti NERED misliš o geostrateškom položaju nacionalnog parka Etosha u Namibiji??

Čuj prika…ovako ide spika :

«nenadjebivo ti kažem, neću da te lažem
sve te cice što te prate, od jedinice do petice
nije važno care kakvo im je lice ; svetice il reperice
jebiga one su pice što za tobom zebu
i zato prije dat će tebi nego onom Lebu.
trebu volim gledat kako pleše gola na sred stola dok jedemo vola.
za trebu sam spreman prodat ferarija, mercedesa…renola.
olaaaaa, pustite sada vola. niz brdo idu nam kola,
a tek sam piće ispio do pola. nisam ni blizu kraju priče,
al šta me se tiče. vidim nešto u uglu se miče.bit će sranja.
nije važno, samo da udarim : veća ili manja??
pranja novca ovdje nema…sve je legala
mi smo škvadra iz kvarta punog budala.»

Uh. Ovo je bilo nenadjebivo.
Slušaj NERED…evo ti stotka. Izvedi curu na piće.
Zaslužio si.

Flavio mu je bilo ime.
Bio je ludo zaljubljen u nju; mladu zanosnu brinetu duge valovite kose.
Tog ljeta radila je u kiosku podno njegove zgrade. Zarađivala je honorar za vanredno studiranje.
Radila je kod jednog izrabljivača mladih zanosnih brineta duge valovite kose.
Honorar joj nije bio loš jer je konstantno odlazila sa izrabljivačem na večeru poslije posla.

Flavio to nije znao.
Za njega je ona bila kraljica kestenjastih očiju.
Često bi se izgubio u tim snenim nevinim očima.

Bijeli Orbit, molim – govorio bi joj istu rečenicu svaki dan
A onda mu je jednog dana rekla podrugljivim tonom : Čovječe, pa ti ćeš se jednog dana u žvaku pretvorit.
Da, može bit – slegnuo je ramenima zbunjeno, crven u licu.
A onda je tražio pogledom mjesto gdje bi se zemlja trebala otvorit.
Znaš, i ja obožavam bijeli Orbit – rekla je
Zbilja??
Da,on mi je najdraži od svih gumi-gumi proizvoda – rekla je gledajući ga zavodljivo

Onda se ni od kuda pojavio izrabljivač i rekao : Briši mali!
Kako je bio lijepo odgojen, poslušao ga je i zbrisao.
Zadnje što je uspio vidjeti je izrabljivačeva ruka koja klizi po licu kraljice kestenjastih očiju.

Flavio je bio bolesno ljubomoran.
Jedne večeri slijedio ih je do luke gdje je izrabljivač ugasio svjetla automobila.
To mu je bilo sumnjivo.
Izrabljivač je spustio prednje sjedalo i legao na zanosnu brinetu duge valovite kose. Ona je raširenih nogu vrištala.
Flavio je tada sve shvatio.
Dotrčao je do izrabljivačevog auta i otvorio vozačeva vrata vrišteći : Ubojico, ubojico!!!
Izrabljivač je zakopčavao šlic i lagano unazad izlazio van auta.
Uslijedio je ples čigre i mrkog medvjeda na mjesečini u ritmu balalajke.
Hitra čigra ipak je uspjela pobjeći iz ralja plemenite životinje koja se nalazi na kovanici od pet kuna.
Mlada zanosna brineta duge valovite kose bila je ljuta na ponašanje svog ljubavnika.
Ovako se ne ponaša jedan uglađeni gospodin za kakvog se držiš da jesi – rekla je
Oprosti mi ribice….pastrvice moja najdraža – govorio je umiljato u namjeri da je vrati u prvobitan položaj (ležeći pod njim raširenih nogu)
Nađi si drugu rijeku u kojoj ćeš pastrve pecati – rekla je zalupivši vrata
Krenula je pješice kući.
Mrki medvjed uspeo se na jedan kontejner, i tako zavijao dugo u noć (zimsku bijelu noć).

Iduće jutro grad je vrvio od mnoštva policijskih automobila.
Sinoć je netko provalio u sve kioske u gradu osim u onaj gdje radi mlada zanosna brineta duge valovite kose..
Izrabljivač je bio glavni osumnjičeni. Tako je policija odlučila.
A kada policija nešto odluči, onda je to tako.
Može biti i drugačije ako to odluči netko tko je iznad policije.
Može biti, a ne mora.

Netko je kucao na vrata kuće gdje živi djevojka kestenjastih očiju.
Mlada zanosna brineta duge valovite kose otvorila je.
Ugledala je poznato lice koje svaki dan izgovara rečenicu : Bijeli Orbit, molim.
Dođi – rekao je uhvativši je za ruku
U tren oka stvorili su se pred njegovim autom.
Otvorio je gepek.

Gepek?? To mi zvuči kao neka mađarska riječ. Kao nešto što se jede.
Hej, konobar!!! Dva gepeka molim…i, jedno hladno pivo.

Gepek je bio preplavljen paketićima bijelog Orbita.
Zbilja nisi normalan – rekla je
Ovdje ima dovoljno da uživamo do kraja života - Flavio je izustio
Pođi sa mnom kraljice. Uvaljivat ću ti žvaku svaki tren svakog dana naših malih sretnih života.
Ti, ja i bijeli Orbit.
Onda??
Ok. Idemo – rekla je oduševljeno
Otišli su iz grada. Zauvijek.

Dok su putovali u beskraj, na radiju se vrtila bezvremenska «Goddess on a highway» (white orbit remix).

Širom otvorena vrata terase puštaju glazbu van.
«The old gold shue» ležerno se šulja, a onda je istočni vjetrovi kovitlaju i nose dalje ka oceanu.
Tamo je obrađuju pod miroljubivim kandžama king-kongovskih valova.
Sa obale se palme u zanosu klanjaju.

Sreća. Kako samo lako iščezne.
Kada opet naiđem na nju, bit će to na nekom čudnom mjestu među čudnim ljudima, jer jedino tamo moja duša obitava.
A onda ću je zaskočiti kada nitko ne bude gledao. Zaskočiti i ljubomorno čuvati.
I onda će me biti strah da je ne zagubim, jer znam, ona ne pripada mi.
Kada je zagubim, primoran sam na novo traganje.
I tako u nedogled.
Njeno iščeznuće prečesto je. I tražim ju na ulici, autobusnom peronu, zračnoj luci…u krevetu.

Sanjao sam Pariz…Pariz poslije kiše.
Ja i draga hodamo na kraju dana lica osvijetljenih romantičnim uličnim svjetiljkama.
Držimo se za ruke prstima čvrsto isprepletenim.
Kako hodamo dalje, ulična svjetla se gase. Nadjačava ih plamen gorućih zgrada i automobila.
Ovo je planeta majmuna.

Posao. Rad. Aktivnost. Smisao.
Svrha posla je smisaona radna aktivnost.
Materijalistički nastrojeni androidi iz dana u dan ponavljaju mi pravila igre.
Pokušavam nešto upamtiti, ali ne ide.

Udaljen sam četiri godine od odiseje u svemiru.
Ne osjećam ništa.
Samo, nostalgično tragam za kontemplacijom.

Strokewski??
Reci stvoritelju.
Šta misliš, je li majmun ikada kročio na Mjesec? Naime, gledao sam Fox-ov dokumentarac koji opovrgava sva dosadašnja uvjerenja da je majmunova noga ikada kročila na površinu Zemljina satelita.
Najviše su me se dojmile tri činjenice.
Koje stvoritelju??
Prvo : dok su astronauti hodali po mjesečevoj površini, iza njih se na snimci jasno vidjelo golemo tamno prostranstvo na kojem nije bilo niti jedne jedine zvijezde.
Čudno, zar ne?
Drugo : dok su astronauti postavljali zastavu tamo gore, jasno se vidjelo da ona vijori. A na Mjesecu nema atmosfere.
Treće : prizemljena letjelica na površini Mjeseca, pokraj koje su se kretali astronauti na snimci, ne odaje nam nikakve tragove kratera ispod i oko same letjelice kojeg bi napravio jedan tako snažan pogonski motor.

Stvoritelju??
Reci Strokewski.
Najbolje bi ti bilo da zaboraviš sva ta nagađanja.
Zašto??
Ma…sve su ti to majmunska posla.

Strokewski?
Da??
Što je najzlobnije što si u životu napravio??
Evo ovako…skinuo sam gaće…
Ne, ne, ne. Ma ne to Strokewski. Nećemo o sexu.
Pa i nisam mislio o sexu, al nema veze. Ispričat ću vam nešto drugo.

Pored mene zaustavio se kamion sa prikolicom i čovjek me uljudno upitao kuda se ide za Mostar.
Ja sam ga uljudno sjebao i poslao ga uskom ulicom put crkve, a crkva se nalazi na brežuljku.
A ulica? Ona je bila sve uža i uža.
Istu tu večer dok sam jeo prepržena jaja, gledao sam 13. program nacionalne televizije.
U exkluzivnim vijestima prepoznao sam svoj grad i ulicu koja vodi prema crkvi.
Prepoznao sam kamion i vozača iz kojeg je izlazio nekakav dim dok je davao izjavu.
Ulicu su nadlijetala 2 zrakomlata.
Kamion je napustio grad tek sutradan ujutro.

A što je najgluplje što si napravio??

Bilo je to jednoga dana u jednome parku jednog velikog grada.
Bilo je jutro, pa sam čitao Jutarnji koji ovom prigodom ne želim reklamirati.
Osjetio sam kako zrak drugačije miriše.
Kroz gustoću zraka probijala se ona. Žena na štiklama.
Nastavio sam čitati ne podižući pogled. Želio sam pogoditi njen izgled.
Da vidimo…po zvuku štikli reklo bi se da je visoka oko 180cm.
Sise su joj kruškolikog oblika, recimo…četvorka.
Dupe…čvrsto. Baš kako Strokewski voli.
Intimna frizura?? Ne bih sada o tome.

Sjela je do mene, a tek onda upitala : Oprostite, je li slobodno??
Više nije od kada Vi tu sjedite – rekoh
Nasmijala se zavodnički. Usne su joj blještale na suncu premazane nekim shiny lipstick-om.
Trepavice su joj bile izražajnije bar za 300%. A šminka…fenomenalna.
Max faktor, zna se.
Iz svog malog super-saka izvukla je cigaretu i čekala proždirući me pogledom.
Nevoljko sam otkopčao šlic i izvukao svoj zippo.
Volite pušiti?? – upitah
Da, da…daaaaaa – reče ushićeno plazeći jezikom poput Ingrid Antičević-Marinović-Jebić
Znate Vi da pušenje skraćuje cigaretu?? – upitah
Ne, ali da.
Ok. Hoćete li pušiti ili ne??
Da, da…daaaaaa.
Nego, odakle si faco?? – upitala me
Metković.
Metković??
Da. Metković.
Nemoj mi samo reći da poznaješ Strokewskog – rekla je sa neizmjernim sjajem u očima
Ne. Ne poznajem ga – rekoh
Šteta. A tako bih ga voljela upoznati.
Da njegove snažne ruke miluju mi grudi, a usne njegove da ljube mi vrat.
Počela je od uzbuđenja teško disati, dok su joj zjenice otišle na drugi kat…pod kapke.
Raskopčala je dekolte i počela se dirati po grudima.
A onda je ruku zavukla pod minicu i tamo nešto trljala. Pretpostavljam da je razbarušila svoju intimnu frizuru.
Ahhhhhhhhh…Strokewskiiiiii – dahtala je
Čuješ li zov jedne nezadovoljene žene?? – ponavljala je u serijama

Primakao sam se njenom tijelu i glavu nagnuo prema njenom vratu.
Prste lijeve ruke lagano sam gurao među njene noge.
Trgnula se nakon par sekundi. Uhvatila me desnicom za bradu.
Ti…ti jadni mali bijedniče!!! Beskičmenjaku jedan! Kako se usuđuješ???
Zveknula mi je jedan, onako, pravi muški šamar.

A onda je ustala i krenula prema nekoj drugoj klupi.

Ćizs, šta se ovo događa sa glazbom danas??
Jel to zato što su se vremena promijenila ili sam ja drugačiji?
Da ga jebeš, ne bih znao.
Znam samo da me ne trese ushićenje pri izlasku noviteta kao početkom 90-tih.
Nešto kao kad su izlazili albumi tipa «Nevermind», «Blue lines», «Achtung Baby» itd.
Nevrmajnd. Zaboravite.
Imamo Green Day! ŽIVIO GOVORNIK!!!

Da. Ponekad se sjetim NOMAD-a. Ozren Milat, Zoran Lazić, duhoviti Mario Kovač i ostala gamad.
Bilo pa prošlo.
Pioniri maleni gdje ste??
A tek ono kad mi je frend rekao : «Ne petljaj se nikada sa ženama koje ne pamte Branka Kockicu».

Čudna je biljka taj Strokewski.
Jučer sam se krpio sa Belle&Sebastian, Saint Etienne i Tindersticksima.
A danas poslušah novi Franz Ferdinand i mogu reći da je jako dobar.
Ali zapravo, fascinirala me jedna fenomenalna izvođačica po imenu Emiliana Torrini sa albumom «Fisherman`s woman». Akustična gitara i božanski vokal…nešto poput Kristin Hersh.

Devedeset i šeste ja i frend odlučili smo osvojiti lokalnu radio postaju.
Nismo uspjeli.
Znali smo da u programu radija postoje ogromne rupe izazvane nedostatkom kvalitetnog sadržaja. Imali smo plan i program, ali jebeš ga.
Nismo uspjeli.
Najviše nas je pogodila činjenica da je Norman do prije nas imao čitavih sat vremena prostora u eteru da piči svoju «alternativu». Kasnije je taj isti Norman radio na prilozima vanjskopolitičkih emisija HRT-a, a čujem da sada konobari u New Yorku.
To je sigurno sanjao cijeli život; da konobari u New Yorku.

Imali smo program čoeče, a morali smo trpit direktora radija i sve te njegove priče o Stone Roses-ima. Od tih dana i kotira moj nekontrolirani bijes na samo spominjanje imena tog benda.

I tako, primio nas FACA i dao nam zadatak da napravimo nekakve esejističke osvrte na omiljene bendove itd.
Nakon par dana pojavili smo se sa esejističkim osvrtima na omiljene bendove.
FACA je bio zadovoljan.
Zadatak 2. Napraviti intervju sa Jurom Stublićem.
PLJUC. Nema frke.

Jebem ti novi val da ti ga jebem. Muka mi se sjećati.
Moram priznati da mi se Jura iz ove današnje perspektive gadi. Totalno je zahrđao i ne daje niti malo suvisle izjave (kao da ih je i prije davao).
Bio mi je nekako karizmatičniji u ugodnom razgovoru koji smo vodili prije desetak godina.

Uglavnom, nakon tog intervjua sve se razvodnilo.
FACA se rugao prije plaćanja.

Nedavno sam bio u prostorijama novog radija kod novog urednika u službi računalnog servisera.
Njegova pojava me ne oduševljava previše. A kakav je on, takav mu je i radio.
Usran.
Usrani su i ljudi koji ga slušaju.
(Da. To sam ja, Strokewski. Borac za toleranciju. Evo…dajte mi još par sekundi da se ispušem.)
A onda želim ući u mentalne sklopove ljudi koji to slušaju i dobro ih razjebat.

Ok. Devedeset osma je.
Vozimo se prema Mostaru. Slušamo RDV (Radio Dobre Vibracije – najbolji radio na ovim prostorima).
U domu Kosača nastupao je Urban prezentirajući tek izašli «Žena dijete».
Odvaljotka.
Ne bih sada detalje. Možda među vama ima BB MUP-ovaca.
Ma ionako me već sve moguće službe imaju na oku.

A da ne bi ova priča tužno završila, okrenite na mozgovnu frekvenciju Strokewskog.
Tamo se nalazi radio GA-GA, i upravo za vas idu PIXIES :

«Got me a movie, I want you to know…»

Danas sam shvatio da je moj blog jedno teško sranje.
A to je dobro.
Sretan sam kada shvatim da mi je blog sranje.
Kada bi barem više blogera shvatilo da
blog-moj-sranje-je.

U ovom trenutku stojim na nekoj pustopoljini, i sa moje lijeve i desne strane stoje dva parkirana kamiona koja istovaraju tone govana na mene.
To su moja govna i sretan sam. Bućkam se kao malo dijete.
A onda zaronim u dubine govnolenda ispitivajući koliko mogu zadržati dah.

I onda se sjetim one stare narodne : «tko ugazi na govno taj se na daleko čuje».
Slobodni vi ugazite na mene. Ne želim vas sprječavati.
Ali nemojte se onda meni tužiti kako se ljudi okreću za vama i govore :
«Gle ovoga kako smrdi, mora da je ugazio na Strokewskog»

A u pičku materinu…baš sam zgovnan.
Ko govno govnasto.

Vaš Strokewski – d Govnar

Dexy je tog dana bio umorniji nego inače.
Zaspao je na plaži i spavao satima.
Bila je to plaža blizu mjesta Gradac na Makarskoj rivijeri.
Dexy radi na crno za Vindiju, tj. pomaže pri istovaru raznih napitaka od Metkovića do Makarske.
Kako obožava ljeto i kupanje, njegovi ga kolege iskrcaju na povratku kući na njegovu omiljenu plažu.
On tamo odmara do predvečer, a onda stopira natrag kući.
Tog je dana bio preumoran i moren brigama kako vratiti dugove.
Bio je jedan od onih bolesno-opsesivnih kladioničara.
Imao je neku staru Opel Astru koju je prokockao za jednu večer na kartanju.
Sada mora dizati prst za svaku udaljeniju destinaciju.
Danas ga je morila najveća briga; kako vratiti Đrku 4000kn koje je ukrao jučer dok su se provodili pijući pivo u rezidenciji Đrkovih staraca.
Lovu je uplatio isto popodne na jedan jedini par finske hokejaške lige.
Dobitak 100%. Očistit će sve dugove nagomilane u zadnje vrijeme.

***
Kako ga je uhvatila noć, Dexy je odlučio prespavati na plaži.
Na ručnom satu navio je alarm da ga probudi ranije, oko 5 sati.
Javio je vozaču kombija da ga ujutro ne čeka u Metkoviću, već da ga pokupe kada budu nailazili prema Gradcu.
Spasio se ovu noć, jer ga je Đrk već nekoliko puta tražio doma.

Dexy je sanjao ledenu površinu na kojoj kliže gomila nabildanih zvijeri.
Smiješan sport. Svi jure za jednim pakom i udaraju ga. Besmisleno, zar ne??
Pod sklopljenim kapcima odvijala se prava drama.
Rožnice bi se često trzale zbog prečestih upućivanja odaraca na protivnička vrata.
A onda je došlo do prekida susreta.
Ugledao je sebe kako stoji na sred terena. Nije bio siguran kako se tamo našao.
Nastala je grobna tišina.
Nitko od igrača više nije želio pak. Toga trenutka Dexy je bio meta.
Prvo su se kapetani dviju momčadi sjurili na jadnog Dexyja, a onda svi ostali.
Na tankom je ledu plesao taj momak.
Prvo su ga udarali šakama, pa, kada je pao, nogama, i na kraju, palicama.
Bi-biip…bi-biip…bi-biip – čuo se alarm
Trznuo se naglo. Trebalo mu je barem dvije minute da se pomakne jer je bio zaspao na ruci koju je prikliještio, pa je došlo do zatrnjenja jedne strane tijela.
Sjedio je dvadesetak minuta sav promrznut ispod dva velika bora što su se nadvila nad plažom.
Prvih deset minuta nije bio svjestan šta on tu uopće radi, ali u preostalih deset mu se pamćenje lagano bistrilo.

***
Kada ga je ekipa skupila, odradio je turu od Gradca do Makarske.
U Makarskoj je sjeo na rivu u jedan kafić kako bi popio jutarnju kavu.
Nazvao je buraza na mobitel.
- Ej, buraz. Kako si mi jutros?? – reče Dexy
- Šta je pederčino?? Zoveš radi rezultata, jel tako? Ma nema šanse da palim teletext…odjebi – reče buraz i poklopi
Nazvao je opet.
- Daaaaj, molim te. Još samo ovaj put. Neću te više gnjavit. Molim te.
- Govori…aj.
Dexy mu je rekao koji rezultat da provjeri. Buraz mu je odgovorio i Dexy je prekinuo razgovor. Srknuo je kavu i pripalio cigaru. Neki tmurni oblaci iskakali su iza Brača.

Tu me iskrcajte – rekao je
Zašto tu?? – pitao je vozač
Ma, imam nekog posla.
- Ok – rekao je vozač čudno ga pogledavši
A i kako se ne bi čudio čovjek kada ga je iskrcao na cesti gdje je najbliža kuća udaljena 3-4 km.

***
Sišao je sa ceste i sjedio na obali uz Neretvu. Promatrao je rogotinski most u blizini. Sjetio se nekih sretnih trenutaka iz djetinjstva što mu je izmamilo osmjeh na lice. A onda se sjetio oca koji je imao moždani udar prije dvije godine. Od tada pati od "ideatorne apraksije", tj. više ne može raditi kompliciranije pokrete.
Ponekad mu se dogodi da prvo obuje cipele na gole noge, a zatim na njih navuče čarape. Otac mu je prije moždanog udara radio kod jednog prijevoznika prevozivši uglavnom voće i povrće za Istru.
Sjetio se i majke koja bi mu cijeli mjesec davala lovu za "kavu", jer bi on plaću spiskao u roku od dva dana na klađenje. Toliko je bolesno-opsesivan prema klađenju bio.
Žao mu je bilo i buraza kojeg su starci protjerali iz kuće jer je oženio neku bosanku za koju se pričalo da nema tko ju nije imao prije njega.

Kako god bilo, Dexy je želio bolje za sebe i njih. Želio je brzo doći do love kako bi pokazao starcima da i on nešto vrijedi u ovom jebenom sistemu. A to ga je dovelo do situacije da sada stoji nad obalom hladne rijeke sa tupim izrazom lica.

Nakon pola sata premišljanja skinuo je majicu i odšnjirao cipele koje je ostavio sa strane. Majicu je lagano presavio i složio na cipele. Nakon toga je skočio. Opustio je sve mišiće. Riječni tok ga je vukao nizvodno.
Nakon stotinjak metara dogodilo se nešto zaista čudno. Osjetio je kako ga je nešto zgrabilo i povuklo vani. Opet se našao na obali rijeke. Pred njim je stajala spodoba pod crnim plaštom i kapuljačom. Lice joj nije mogao vidjeti ma koliko se trudio.
- Tko si ti?? – pitao je drhtajući dok ga vjetar šiba
- Možeš li pretpostaviti tko sam?? – reče glas
- Crni anđeo?? – pitao je
- Ne. Ja sam smrt, ali sam na godišnjem odmoru.
- A kada je smrt na godišnjem odmoru, onda vi obični smrtnici dobijete još jednu šansu – reče glas
- Znači, dobio sam još jednu šansu – reče Dexy
- Da – smrt će
Dexy se naglo okrenuo i pokušao ponovno skočiti u rijeku. Smrt ga je povukla ka sebi.
- Ne iskušavaj moj gnjev – reče
A onda ga odvuče do ceste i reče : Ovom cestom kući kreni.
I krenuo je Dexy u jednom smjeru, a smrt u drugom. Nakon petnaestak prijeđenih metara zazvoni mobitel. Dexy je pipao po džepu, ali njegov mobitel je ispao u rijeci. Okrenuo se naglo i vidio smrt kako drži mobitel na uhu.
- Ok, ako tako mora biti – reče smrt i, okrenuvši se, uputi prema Dexyju
Tada je Dexy začuo jaku prodornu sirenu. Okrenuo se.
Zadnje što je uspio vidjeti bio je natpis «MAN» na kabini kamiona.

Došao sam drumom. Lud, lud, luuuuuuud.
Pripelo mi. Stao sam kod jedne benzinske crpke.
U sklopu objekta je kafeterija, a vani tri montažna WC-a.
Na prvom piše VATRA, na drugom DJECA, a na trećem RAMIREZ.
Nisam se mogao odlučit na koji da se popišam, pa sam ušao u kafeteriju.
Kako sam ušao, tako je glazba prestala. Prestao je i žamor svih tih običnih ljudi.
Osjetili su da sam drugačiji. Stravično nepočešljan.
Znam, pa šta?? Koriste Head&Shoulders, a ja šampon od koprive.
Svejedno, bojali su me se u žuto.
Sjeo sam za šank. Konobara sam tako prostrijelio pogledom da su tri čaše iza njega pukle.
Točeno u krigli od litra – rekoh
Onda sam iz jakne izvukao nosač zvuka od Sufjan Stevens-a i tražio tri prigodne pjesme koje će mi konobar zavrtit dok budem pio pivo.

Prva stvar imala je naslov :
«The black hawk war, or, how to demolish an entire civilization and still feel good about yourself in the morning, or, we apologize for the incovenience but you`re gonna have to leave now, or, I have fought the big knives and will continue to fight…»

Druga je išla ovako :
«A short reprise for Mary Todd, who went insane, but for very good reasons»

Dok je treća bila :
«Out of Egypt, into the great laugh of mankind, and I shake the dirt from my sandals as I run»

Nakon treće stvari smijao sam se pet minuta.
Zašto??
Pogledajte drugu rečenicu posta.
Svi su me pratili. Mislili su da mogu kao ja.

A onda sam ga u šestoj minuti produžetka bez najave izvukao i popišao se u kriglu.
Dok su ostali shvatili igru, gaće su im već bile popišane.
Mislili oni mene sjebat. Kako da ne.
Kao da nisu čuli onu staru narodnu : «Tko Strokewskog jebe, jebe sebe!!!»

Izašao sam vani.
Pogledao sam ona tri montažna WC-a.
Nešto mi tu nije štimalo. Prošetao sam do njih fućkajući i napravio neke preinake.
Sada je na prvom pisalo TRAVA, na drugom DJ. ECA, a na trećem REZ MIRA.
To je već bolje.

Sjeo sam u auto i otišao drumom. Lud, lud, luuuuuuud.

Danas ću ti opet doći,
lagano prstima preko tipkovnice tvoje prijeći.
A onda, utaknut ću miša u matičnu ploču tvoju
i zvučnike isključit da ne čuje nas nitko.