Mislio sam malo odmoriti od bloga i hrpe vaših budalaština gdje gori kopira gorega kako bi se popunila ultratreš naslovnica kakve nema vasceo balkan, a i šira regija. No, štrecnula me jedna vijest koja mi nije dobro legla nakon mora; vijest o snimatelju RTL-a koji je usred sabora nosio majicu sa natpisom : I don`t need sex - The government fucks me every day.

Na vijestima HRT-a vidio sam naglašenu obavijest kako je taj isti snimatelj konkurentske tv kuće nakon "incidenta" u svetoj političkoj instituciji dobio otkaz. E sad, ne znam jesu li to objavili iz solidarnosti prema kolegi snimatelju, ili su htjeli poručiti snimateljima iz vlastite kuće što ih čeka ako nekim sličnim natpisom uvrijede čvrstoruku gospođu - predsjednicu zločinačke organizacije hadeze.

Zamolio bih, isto tako, dotičnu čvrstoruku gospođu da intervenira kako bi se snimatelj meni jako dosadne tv kuće, dakle čovjek koji mi stvarno ništa u životu ne znači, vrati na posao.
Želim...pardon, zahtijevam...Ne!!! Naređujem Vam čvrstoruka gospođo da učinite kako sam Vam naložio!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Znam da Vam to nije problem jer sam upoznat sa barem tri slučaja u Govnolendu gdje su se ljudi pod sumnjivim okolnostima vraćali na posao nakon što su dobili otkaz. Dvaput je intervenirao šjor Ivo, a jednom drug Luka. Ili je bilo obrnuto. Da me jebete, ne znam (If you fuck me, I don`t know).

E sad, analizirao sam navedeni natpis na majici snimatelja nekoliko puta i nisam uočio nikakve nepravilnosti. Zanemarimo činjenicu da je čovjek napisao ono što osjeća, već uzmimo u obzir da je čovjek rekao ISTINU! A ja ću mu se pridružiti, pa ću napraviti majicu sa natpisom : "I don`t need job - Jadranka gives me reason to live".

Eh, da je bar taj jadničak snimatelj član Vaše stranke čvrstoruka gospođo, sada bi se svi mi grohotom smijali, jer bi taj jedan mali beznačajni otkaz u biti značio unaprijeđenje (a..ha..aha...ahahaha - grohotni smijeh).

Nego, recite mi čvrstoruka gospođo, znate li Vi slučajno je li se u međuvremenu zaposlio onaj konobar iz sabora koji je dobio otkaz nakon što je u šali barba Luku i njegovog prijatelja političara oslovio sa "drugovi"??
Ne znate??? Znam da ne znate.

Ali ja znam gdje je Vama mjesto. A to zna i cijela domovina. See you in hell (Neka ovo bude na nekoj od idućih majica).

Dogodila se greška
u državnoj riznici sve je manje para
od kada sreću tražim u pivnici
vidim duplo više bubamara.

Ova guglarija je, htjeli-ne htjeli priznati, pravo jebačka, ako bih parafrazirao Babićeve fraze, jel. Mnogo radim u zadnje vrijeme, a ovaj unos me progoni danima. Jučer se umalo nisam slomio pomislivši kako je ovo prevelik zalogaj za mene. Jer, imam osjećaj da me čovjek čeka, vreba kada ću mu objasniti di zapravo stanuju te žene koje se hoće jebati. I što ako je on starac kojemu je posljednja želja pred smrt ta da mu dovedu ženu koja se hoće jebati, a rodbina ga šikanirala na taj način da su mu u smrtnu postelju uvalili laptop sa wireless konekcijom kako bi otišao na neku porno stranicu, bacio drkicu i odapeo? A opet, moguće je i da je to neki sredovječni čovjek koji se tek doselio u grad gdje nikoga ne poznaje, digo mu se, a ne zna di stanuju ove koje znaju kako do užitka doći lako. Iako, najbliža opcija mi je da se radi o nekom studentu, štreberu, koji proučava ponašanje žena koje se hoće jebati, pa sve to pretače u svoj, tako je Babiću!, nenadjebivi postdiplomski rad. Mladić se usredotočio samo na tu vrstu žena i nije spreman niti na kakav kompromis. Neki bi laici naivno pomislili kako se radi o tipičnom voajeru, ali ne, on je u ovom slučaju samo promatrač koji bilježi gdje stanuju žene koje se hoće jebati i prati njihove navike.

Pozvao sam Đrka jučer da napravimo vlastitu malu reportažu po gradu. Ja sam ponio diktafon, a on je trebao glumiti ozbiljnog reportera koji traži odgovor na jedno od najvažnijih pitanja u ovo teško vrijeme krize : „di stanuju žene koje se hoće jebati?“
Prva meta je bila jedna mala pekara puna peciva i kolača slasnih masnih.

- Dobar dan - rekli smo obojica u glas
- Dobar dan - odvratila je ljubazna domaćica
- Recite mi.. - započeo je Đrk - pošto ovaj štrudel sa sirom?
- Pet i po kuna.
- A hrenovka u lisnatom?
- Sed…
- Ne! Pardon. Ovaj croissant sa…
- Ček Đrk – rekoh – Samo da uključim. Aj sad.
- Što to vas dvojica radite? – upitala je zbunjena prodavačica
- Aj Đrk, sad! – gurkao sam ga laktom dok sam mu držao diktafon pod bradom
- Paaa…recite mi gospođo…di stanuju žene koje se hoće jebati?
- Jezus i Marija!!! Jure, dolaz` vamo! – vikala je dok je odašiljala mliječne proizvode u pravcu naših glava
- Jure! – zaderao se Đrk
- Šta je?!
- Samo nemoj pizzetama! – Tada je Jure opalio paljbu sa svim mogućim raspoloživim pizzetama
- Jesi li uhvatio koju? – upitao sam
- Jesam dvi. Ajmo ća. – rekao je zadovoljan ulovom

Iduća stanica je bio jedan kiosk na koji uglavnom dolaze lokalni jebači. Sklonili smo se sa strane i čekali profil pravog jebača. Takvog nije dugo trebalo čekati.

- Ovaj je pravi! – Đrk je dao znak
- Je. Sliči malo na Milu Hrnića. Čak ima i lanče oko vrata. To je definitivno taj. – rekoh
- Kupuje Slobodnu. – Đrk će
- Nenadjebiv je. – zaključih

Prišli smo mu s leđa. Uključio sam diktafon, a Đrk je započeo.

- Oprostite, može li jedno pitanje za lokalni radio?
- Ček, ti radiš priloge za Zokija? – upitao je
- Paaa…jesam. – odgovorio je Đrk pomalo zbunjen. Tada ga je ovaj brkati jebač sastavio šakom u glavu, a kada se Đrk izvrnuo, još ga je dvaput špicokama centrirao u rebra.
- Čekaj, stani…! – viknuo sam
- Gasi to sranje! – dreknuo je na mene, uhvatio me za vrat i prizemljio u gušećem elementu
- S-s-s-stani! I-i-i-i-imam ti nešto važno reći. – promucao sam dok me gušio
- Šta, da će Zoki sutra vratit pare? Drugo me ništa ne zanima.
- S-s-s-s-slušaj. Daj mi reci…di stanuju žene koje se hoće jebati??

Tada me brkati jebač ispustio, potegnuo ovratnik svoje košulje, popravio frizuru, učinio vratom lijevo-desno dok nešto u njemu nije škljocnulo. A onda je izustio :

- Ti bi nešto jebo, a?
- Paaa…bi.
- Ništa lakše od toga. Imaš tu preko puta jednu. Radi u banci. Zove se Julija. Sada joj je smjena.
- Ok, hvala ti ko bratu. – rekoh
- Ej, ej! Čekaj! – potegnuo me za rame prije nego sam sa Đrkom krenuo dalje
- Šta? Nije valjda na marendi sada?
- Ma ne. Htio sam ti reć da ne znam di stanuje, ali znam da se dobro jebe, hehe.
- Hehe. Hehehe. – nasmijao sam se kiselo i laktom gurnuo Đrka
- Hehe. Hehehe. – nasmijao se i on

Tada smo odšetali do te banke, prošli pokraj nekog mrkog nabrijanog zaštitara, pritisnuli jednu tipku na aparatu koji nam je ispljunuo redni broj. Zaštitar mi je prišao i predložio da ne zauzimam mjesto na stolici ako je već samo jedan od nas dvojice stranka. Banka je male kvadrature i lako se stvori gužva. Rekao sam mu da moram biti uz prijatelja jer smo jako emotivno vezani. Na to mi je on podignuo palac, nasmijao se nekako zlobno i otišao na poziciju gdje provede najveći dio radnog vremena. Učinilo mi se na trenutak da je nešto krivo shvatio, ali nema veze.
Kada smo došli na red, obojica smo prišli za pult, a Đrk je progovorio :

- Oprostite, vi se zovete Julija?
- Tako piše na akreditaciji. – odgovorila je sa smiješkom – Izvolite, što trebate. – nastavila je službeno
- Gledajte, mi inače nismo korisnici usluga ove banke. U biti, htio bih vas upitati nešto diskretno.
Tada sam posegnuo rukom da uključim diktafon koji se nalazio u unutarnjem džepu jakne, a na Julijinom licu sam prepoznao strah. Učinilo mi se na trenutak da je nešto krivo shvatila. Ne da je samo krivo shvatila, već sam uočio kako pali tihi alarm.

- Đrk, idemo! – glasno sam mu šapnuo na uho
- Čekaj, samo da…
- Nemamo vremena! – izustio sam, zgrabio ga pod ruku i bježi.
- Stani! Stoj!!! – derao se zaštitar koji nam je stao na put

Uklonili smo ga ragbijaškim probijanjem i nastavili trkom niz ulicu. Trčao je za nama neumorno.

- Stanite, nemate izgleda! Nadzorne kamere su vas snimile. Bolje da se predate odmah, možda vas pomiluju.
- Nek me pomiluju po jajima! – derao se Đrk i trčao
- Stani Đrk, čovjek je u pravu! – viknuo sam i zadržao Đrka. Stali smo.
- Predajete se?
- Ne, ali imamo jedno pitanje.
- Da čujem.
- Znaš li kojim slučajem di stanuju žene koje se hoće jebati? – upitao sam
- Heh, ništa lakše od toga. Pođite za mnom.

I krenuli smo za njim pješice jedno stotinjak metara do najbliže zgrade. Tamo je stanovala stanovita Stana. U njenom stanu ona bi se često igrala sa našim zaštitarem. Tako bar on kaže, a to nam je i sama Stana potvrdila kada smo svratili kod nje na kavu, ali ne i na fuk.
Dok nam je prepričavala kako zna često lisicama našeg zaštitara vezati, a onda zovnuti drugog jebača da je obradi dok ovaj gleda, Đrku se digao i lagano ga je jednom rukom masirao. Nakon nekog vremena tiho je zajecao :

- U jebote koja eksplozija!

Stana se naljutila na njega jer joj je poštrcao po novim zavjesama koje je krvavo platila od svog mukotrpnog rada. Đrk je to razumio, posramio se i izašao na balkon da se smiri. Izašao sam za njim da ga utješim. Ne volim kada Đrk plače. Tada baš glupo izgleda. I dok mi se Đrk opravdavao kako nije htio, pod balkonom se začulo nekakvo roktanje. Bili su to Tedor i Fedor.

- Tedore, znaš li ti di stanuju krmače koje se hoće krmiti?
- Paa..rok rok…nisam siguran. Mislim daaaa…
- Tedore??
- Tko je to gore?
- Nemaš ti pojma Tedore, ha ha haaaa!!!

Đrkova je zadnja.