Sredovječni čovjek ispijenog lica i kratke slamnate kose, nalik na nekadašnjeg tenisača Petera Kordu, zurio je sa terase svog stana i upijao bljedunjave sunčeve zrake koje su nagovještavale smiraj dana. Namreškani purpurni valovi valjali su se preko beskrajnog plavetnila, a zatim su nebeski vulkani jednostavno ušutjeli i tama je preuzela primat.
Gledao je još neko vrijeme prema dole svjetlucave mrave dok nije zazvonio mobitel kojeg je ostavio negdje u stanu. Džungla je najživlja noću.

Nevoljko je ušetao natrag u prostor koji se renovira već neko vrijeme. Upalio je svjetlo svog bijelog dnevnog boravka nasred kojeg se nalazio prostrani bijeli trosjed na razvlačenje, a ispred tog trosjeda svojom statičnošću dominirao je bijeli tronožac čija je funkcija bila da minijaturna bijela televizija sa rogovima na izvlačenje ne odašilje video i audio poruke sa neke neadekvatne podne razine. Zamislite još Johna i Yoko negdje u kutu za bijelim klavirom i slika je savršena.

„Halo…ljubavi…slušaj. Ma ne, slušaj me. Je li Sara sa tobom? Slušaj…baterija mi je pri kraju..vol… A u kurac!“, bacio je mobitel koji se odbio od trosjed i završio negdje na podu. Zatim je prošetao do kuhinje i pokupio par limenki piva jer očekuje radnike koji su trebali isporučiti naručene dvije klime za sutrašnju montažu.
Čekao ih je petnaest minuta, pola sata, sat, a možda i više. Ovisi kolikom je brzinom strusio onih sedam limenki.

Gledao je boks na tv-u. Jedan od braće Kličko bavio se spljoštavanjem protivničkog nosa, a onda bi istog tog protivnika po ringu non-stop grlio. Nerazumljiva i podosta dosadna taktika. Stalno se nešto naguravaju, a runde prolaze…ding-dong, ding-dong, DING-DONG!

Trebalo mu je par rundi da shvati kako netko zvoni na vratima. Ustao je, odšetao do bijelog sefa u hodniku, provjerio je li bijeli pištolj na mjestu, izvadio ga, okačio o pojas, te otvorio vrata. Umjesto radnika pred vratima je stajao neki bradati starac sa „Kulom stražara“ u ruci.

„Nemam vremena“, prozborio je domaćin
„Ovo i jest za ljude koji nemaju vremena“, obrati se starac
„Ček, ti si jedan od onih koji su preživjeli smak svijeta 1975.?“
„Hehe, duhovito, mora se priznati. Poznaješ našu tradiciju. A da porazgovaramo malo o tome?“
„Rado bih te pozvao unutra starkeljo, ali zadnji put kada sam u stan primio Jehovinog svjedoka ispostavilo se da je neki gay silovatelj. Rekao sam mu da imam pištolj, a on se na to zlobno nasmiješio i krenuo rukom u moje međunožje. Nakon par sekundi molio je za milost. Poštedio sam mu jednu nogu.“
„Idem ja. Ovaj, imam još neke dogovore“, starac će i požuri niz stepenice
„Eeeej, a lift?! Eh, ne čuje starkelja gluva. Ovakvi uvijek žure, pa izgube glavu.“, progunđao je sebi u bradu.

Dok je ulazio u stan neka snažna sila izvana udarila je o vrata i odbacila ga na pod. Omalen čovjek sa brčićima, nalik na Hitlera, protrčao je pored njega i legao na trosjed.

„Doktore…vode brzo. Doktore!“, jedva je izgovarao znojan kroz teške uzdisaje
„Nisam ja…“
„Vodeee!!!“
„Može pivo?“
„Koje imaš?“
„Žuja.“
„Može, igra! Ubio sam je doktore.“, nastavio je smireno kao netko tko je odbacio veliki teret sa pleća; teret koji nosi cijeli život
„Koga i zašto?“
„Doktore, što je vama večeras?! Kako koga? Pa ženu, za boga miloga! Pripremali smo se za ovaj čin zajedno mjesecima doktore! Alooo, ima li kogaaa?, počeo je histerično mahati rukama pred njegovim očima
„Slušaj digiću : kao prvo, nisam ja tvoj jebeni poremećeni doktor. Kao drugo, zaboli me kita koga si ubio, a kao treće, miči svoje prljavo dupe sa mog trosjeda i odjebi mi iz stana!!!“

U tom trenutku netko je pokucao na poluotvorena vrata.

„Ima li koga?“
„O Rafo, otkud ti?“
„Bio sam u prolazu, pa rekoh, hajde da do kolege sa posla jednom svratim. Nego, što se dereš i zašto si uperio pištolj čovjeku u glavu?“
„Rafo, ne boj se. To ja i moj prijatelj Jerolim…“
„Miro!“
„…Miro, vježbamo za nastup u amaterskom kazalištu. Eto, Miro, možeš sada ići. Nastavljamo sutra“
„Aha, malo sutra“, Miro će i pobježe glavom bez obzira kao da sutra nikada ne postoji
„Uvjerljiv ti je ovaj kolega. Mogao bi i u profesionalne vode.“, Rafo će
„Dabome da je uvjerljiv. Dugo smo se pripremali za ovu izvedbu.“
„Žena i mala nisu ti tu?“, upitao je
„Ne, zašto?“
„Onda je bolje da ti odmah kažem.“
„Reci Rafo, o čemu se radi?“
„Dobio si otkaz. Jebi ga stari. Poslali mene da pokupim ključeve od službenog vozila, te službeni mobitel.“
„Isuse…šta ću sad…o jebote. U govnima sam do grla.“, uhvatio se za glavu, sjeo na trosjed i počeo čupati kosu
„Smiri se, smislit ćemo nešto. Probao sam sve da te spasim…bacali smo kocku.“
„Kocku?“
„Da, kocku. Ja i šef odjela.“
„Na koju šemu ste je bacali?“
„Bilo je ili ti ili Ivan. Ja sam bacao za tebe i izgubio.“
„Ok. Idem po kocke.“, reče domaćin i krene prema spavaćoj sobi
„Kocke? Zašto?“, upitao je Rafo
„Bacati ćemo opet.“

Rafo je izgubio i nakon ovog bacanja. Nakon toga su ispili sve preostale limenke piva iz frižidera, te zaspali i hrkali ko svinje.
Prvi se probudio domaćin primijetivši da mu je rukav košulje zamrljan krvlju, te da Rafi nedostaje pola glave.
Pokušao se ustati, ali ga je zvonjava Rafinog mobitela prenula i bacila natrag u naslonjač trosjeda.

„Halo?“, prozborio je onako mamuran
„Pristajemo na traženo.“, čuo se ženski glas sa druge strane
„Tko je to“, upitao je
„Kako tko?! Jolanda, Rafaelova supruga. Sa mnom je šef policije i javljam ti da smo ispunili sve uvjete.“
„Čekaj malo. Što sam ono točno tražio, podsjeti me?“
„Rafo je živ, jel da? Daj mi ga na telefon!“
„Ne mogu sada. Spava. Čuješ li ti mene, što sam točno tražio?!
„Govno jedno podlo! Samo najbolesniji um može zatražiti da mu se helikopterom na terasu dopremi tona pijeska, dvije brazilske plesačice i Gloria Estefan kako bi otpjevala Oye mi canto.“
„I, jeste li mi ispunili uvjete?“
„Pijesak je na terasi, provjeri. Plesačice stižu, a Glorijin menadžer je rekao da odjebemo u skokovima, te da ni ne zna gdje je Europa, a kamoli Hrvatska.“
„Ok, neka vam bude. Neću cjepidlačiti.“
„Pustit ćeš mi muža?“
„Hoću, za deset minuta. Obećajem.“

Nakon deset minuta domaćin je izvukao Rafu na terasu, uspravio ga, te ga prebacio preko ograde, a zatim promatrao hoće li Rafino tijelo u idućih 5-6 sekundi slobodnog pada naići na kakvu zapreku prije nego otrese o najprometniju ulicu u gradu. Ali ništa. Pade ravno ko pljuvačka kada nema vjetra. A moglo bi ga biti sutra, kažu.

Kolegica je danas uočila kako je sutra petak trinaesti. I to drugi petak trinaesti zaredom, te da prije studenog više nema petaka trinaestih. Priznao sam joj da živim za dan kada će se poklopiti Noć Vještica i petak trinaesti. Rekla je da će provjeriti kada je to, pa će mi javiti.

Ok. Sjeo sam za komp i pročitao par budalaština vas koji ste umislili da vam se nešto događa u životu, slistio limenku Žuje, te izvadio kurac kao mikrofon i zapjevao neke omiljene pjesme. Vani je kišilo. U pauzi između svake pjesme, dok sam odmarao mikrofon, jasno bih začuo kapi kiše kako udaraju u oluk pod prozorom. U jednom trenutku veliki bliski bljesak obasjao mi je lice. Zatvorio sam oči i čekao prasak. Ali ništa se nije čulo osim neugodne tišine. Otvorio sam oči nakon dvadesetak sekundi i na prozoru ugledao biće izvanzemaljskog porijekla izbuljenih velikih očiju i dugog vrata o koji je bio obješen fotoaparat. Dok sam onako otkopčanih hlača doteturao do prozora, biće izvanzemaljskog porijekla bivalo je ništa drugo već obična svjetlucava točka na nebeskom svodu.

Sve što sam uspio reći bilo je :

"Dabogda te kiša meteora zasula ti perverzni svemirski majmune!!!
Ne! Dabogda ti dijete oteli Zemljani i jednog dana ono pobijedilo na Evroviziji!!!"