Zvona. Tjeraju sive nakupine oblaka što se vrtlože oko samog izvorišta nesreće svakog poljoprivrednika. Ja i mater na zemlji beremo smokve. Skoro će noć.
Malo sam umoran i zamišljen. Podižem glavu. 1980. je.
Otac i djed šetaju zapuštenim zemljištem, a ja ih slijepo slijedim. Djed ga stalno nadglasava očito ne slažući se sa očevim stavovima, te dok priča, konstantno maše drvenim bagulinom kojeg dobro pamtim u dva slučaja; prvi put kada sam učio bakine piliće roniti, a drugi put kada smo se ja i rođak takmičili tko će mu prije kamenčićem skinuti kapu sa glave dok je drijemao ispred kuće.

Zaljubljen sam, ludo. A tek mi je šest. Zove se Anđela. Jučer sam pred svima, čak i pred odraslima, rekao da je volim. Zadirkivali su me, morao sam. Sada mi je lakše. Često bi dolazila pred našu kuću i gledala kako hranim zečeve, a ja bih je zatim, kada nas nitko ne bi vidio, odveo na splav da promatramo veslače ne Neretvi. Tada bih je nježno primio za ruku i hvalio se pričama kako sam vješt u hvatanju guštera i leptira. No, ona nije bila jedina djevojčica u mom životu.

Prošlo je dva tjedna od djedove prodike i krenuli su poslovi sadnje mladih stabljika mandarina. Pomagao sam ocu dodavajući mu sadnice. Rekao je da će me sve te stabljike jednoga dana, kada budem puno stariji, barem duplo nadvisiti, a ja sam se smješkao vjerujući tada kako život sporo prolazi.
Na susjednoj zemlji, nekako u isto vrijeme, Lovro iz Rogotina sadio je svoje masline. Nije mi dugo trebalo da primjetim plavokosu ljepoticu mojih godina kako se šulja iza grma iz kojeg provirivaju zamamni plodovi kupina.

- Hej, tko je to tamo? – rekoh
- Ja sam….Ivana – rekla je sramežljivo
- Što radiš ovdje na našoj zemlji? – pravio sam se važan
- Tu sam došla sa ćaćom. A ti? Što ti radiš? – upitala je iskočivši iz grma ravno ispred mene
- Pomažem ćaći. Sadimo mandarine.
- Aha…a što ti je to na ruci? – reče primjetivši opeklinu na šaci koju sam nedavno zadobio od Anđele koja je na štapu pridržavala plastičnu kutiju koju sam uspio zapaliti
- To? Opekao sam se na tavu prije neki dan.
- Imaš curu? – upitala je direktno
- Nemam – lagao sam
- Zato ja imam dečka, tra-la-la-la-laaaaa – iskesila mi se u facu i ponovno nestala iza grma
Sigurno sam izgledao blesavo onako zaljubljen. Po drugi put.

Lovro je poginuo prije pet godina. Pao je sa masline i slomio vrat. Od toga dana njegova je zemlja zapuštena i izgleda sablasno.

- Što to radite? – čuo se duboki glas iz polutmine
Lice od matere bilo je skamenjeno, ali nije se dala smesti.
- Beremo smokve – odgovorila je, iako nije vidjela sugovornika
- Berite, berite…al` ne dirajte mandarine – opet se oglasio
- Zašto ih ne bi dirali kada su naše? Tko je to tamo? – upitala je u čudu
Pokušao sam locirati odakle glas dolazi ali bilo je sve teže gledati u nadolazećoj tmini.
Ništa. Podmukla tišina.
- Idem pogledat` tko nas zajebava – rekoh
- Nemoj sine. Idemo ća. – rekla je
- Neka…odmah se vraćam. Pričekaj tu.
- Ne budi lud. Tko zna tko bi mogao biti. Možda neki luđak. Ne idi tamo. – zabrinuto je izustila
U tom trenutku ništa me nije moglo pokolebati. Bio sam više ljut nego uplašen.
Omjer ljutnje i straha drastično se promijenio kada sam pri samom dnu zemljišta primjetio hodajuće stablo masline kako sa naše zemlje silazi u rijeku i polako nestaje izbjegavajući i ono malo mjesečeve svjetlosti što ga prati na tom putu u hladne tajnovite rječne dubine.

Materi nikada nisam rekao što sam vidio. Ionako joj nikada ne spominjem hladne ruke što me ponekad potežu za noge dok spavam. Ne spominjem joj korake na hodniku iza kojih slijedi kuckanje o prozor moje sobe uvijek u tri ujutro.
Ona to ionako nikada ne bi shvatila.

Nema me neko vrijeme ovdje i odmah shvatim kako mi, zapravo, ovih dana i nije dosadno u životu. Zato ću napisati par rečenica o tome kako mi nije dosadno u životu.

Jučer sam nakon posla odlučio posjetiti frenda blogera u gradu koji se nekoć zvao Ragusa. Početak dana koncepcijski mi je sjebala jedna fina gospođa kojoj sam radio instalaciju notebooka i projektora. Kako? Pitala me jesam li žedan i želim li što popiti. A brate, tko nije žedan na plus trideset i kusur, mislim se. Pitala me jesam li za kiselu vodu ili za ce-de-vitu. Ja sam odabrao ce-de-vitu jer je ce-de-vita puna vitamina i daje ti potrebitu snagu za ostatak dana. Ok, da skratim priču, ova ce-de-vita nije bila poput ostalih ce-de-vita na koje sam navikao. Otpio sam gutljaj i nakon toga mi je neka čudna para izlazila na oči. Gospođa mi je zapljeskala uz fijućkajuće ovacije. No, ona nije shvatila u tom trenutku da se za vrijeme posla ne bavim nikakvim iluzionističkim trikovima. Tek nakon tri minute uspio sam izustiti :
- G…g…g…gospođo.
- Što je bilo? – izustila je preplašeno vidjevši moj izraz lica
- R…r…r…rakija!
- Rakija??
- Da, rakija – pokazao sam prstom na čašu i žućkastu vodenastu tvar u njoj
- Ajme, oprosti molim te – rekla je uhvativši se za glavu i nastavila – sinoć su mi bili tu neki gosti koje sam počastila rakijom. U svoj toj brzini pospremila sam bocu u frižider, a problem je nastao jer imam istu takvu bocu u kojoj je obična voda. Oprosti još jednom, molim te.
I tako, još jedno pola sata ona se izvinjavala, a ja sam joj sve opraštao. Da je ta ceremonija potrajala bar još nekih desetak minuta ne bih se libio pozvati sve njene susjede na ispovijed dok sam još u tom transnom svetom raspoloženju. Ali nije potrajala što je istinski drago svima nama jer ionako nas zaboli određeni organ za gospođu, njen notebook i projektor. Idemo dalje…

Nakon tog prekrasnog odrađenog terena, ručka i unošenja enormnih količina tekućine u tijelo, vozilo me vuklo ka neodoljivoj negdašnjoj Ragusi. Nije bila gužva na cesti kao nedavno kada sam se kretao magistralom u pravcu Splita, ali je bilo više automobila "brojke i slova" - nesuđenih pilota formule jedan. Nekoliko tih pilota me uspjelo preteći, no nisu imali previše sreće sa ona dva autobusa koja su se vukla sve do Raguse, tako da sam često imao priliku uživati u njihovim nabrijavanjima mašina i bezuspješnim pokušajima pretjecanja. Iskreno, bilo mi ih je žao. Tako moćne mašine, a nisu mogle doći do izražaja na cesti. Nadam se samo da vas nisam rasplakao ovom emocijama nabijenom sličicom o hrabrim hercegovačkim vozačima. Unatoč svemu, više neću pričati o njima što je istinski drago svima nama jer ionako nas zaboli određeni organ za njih, njihove mašine i "brojke i slova" (Lazo oprosti). Idemo dalje…

Sada kada sam stigao dalje nego bliže, osjetih neko sjećanje kako me stiže. Sjetih se sebe i godina provedenih u tom posebnom gradu. Sjetih se razuzdanih pijanki, mirisa ljeta, …Dolly Bell. Sjetih se kako prijatelju nosim novi Lambchop dok mi glavom odzvanja ova pjesma.
Prešao sam famozni most i u Gružu pokupio funnylittlefroga. Parkirali smo na Dančama (na uzvisini povrh Pila). Nabijem onoga tko je strancima prodao informaciju gdje se može besplatno parkirati.
Ako se zbog ičega isplatilo doći u Ragusu, to je trenutak kada je iznad nas proletio James Bondovski "Piper", a dolje podno tvrđave Lovrijenac hridima se opasno približavao jedrenjak iz nekog drugog vremena. Moju vizualnu hipnotiziranost savršenošću ove slike razbile su brodske sirene ogromnog cruisera i vratile me u današnje vrijeme.
Stradun je življi nego ikada uz mnoštvo turista i Hybrida. Mnoštvo polugolih tjelesa među kojima su me se najviše dojmile žene sa Rubia sisama. Sreli smo i Džordž Lukasa Nolu. Non-stop je kružio oko jedne građevine blizu katedrale dok ga netko ne prepozna. Izgledao je poprilično zamantan.
U hladovini pizzerije "Nijebitannazivjermisenedasadareklamiratiaionakoimpizzanijenešto" sigurno nije bio grijeh pojesti pizzu i popiti pivo.
Kasnije, dok smo šetali pored Kneževog dvora, zastao sam vidjevši neku smiješnu skupinu Japanaca. U isto vrijeme mi se iza leđa parkirao neki novi bijesni BMW. Iz njega je iskoračila prekrasna mlada djeva u bijeloj vjenčanici. Skupina Japanaca nešto mi je sugerirala rukama, pa sam onako opijen atmosferom zagrlio mladenku poljubivši je samo za njih. Čulo se : Blicc…škljocc
Uspio sam joj ostaviti broj mobitela prije nego je glava njenog budućeg muža provirila van limuzine.
Eh, sada dolazi nezgodni dio priče. Skupina Japanaca počela me pratiti. Vjerojatno su doživjeli spoznajni trenutak da me obožavaju. A ja, pravo da vam kažem, ne volim kada sam obožavan od strane veće skupine ljudi, a naročito kada su ta skupina Japanci.
I tako, ja pogledam prema zvoniku da vidim koliko je sati, a žutaći počnu slikavati zvonik. Sagnem se da zavežem šnjure (pertle) na sandalama, oni učine isto. Počnem pjevati : "Samo jednom ljubav….", a oni nastave "…pokuca na vrataaa…".
- Što da radim sa njima – pitao sam frenda
- Ti si ih navukao, ti ih se i riješi – rekao je
Morao sam brzo nešto smisliti. Posudio sam IQ od Seifera i u tren došao do pravog rješenja.
- Hej, look! Cro Cop over there!!! – pokazao sam prstom u pravcu izlaza na Ploče
Nisu uopće posumnjali. Svi do jednoga su potrčali u nadi da će ga sustići.
Ja i frend nastavili smo ubrzano u suprotnom smjeru prema izlazu na Pilama. Krenuli smo na predvečernje pivo u Uvalu ali više mi se ne da pričati o sebi što je istinski drago svima nama jer ionako nas zaboli određeni organ za mene, moje dogodovštine i relativno visoku vlažnost zraka. Idemo dalje...

Odjavna misao :
Ova priča polako topi se i nestaje dok vozim u suton, a Ragusa ostaje mi zguza.

Unatoč mojoj nepresušnoj spisateljskoj domišljatosti koja pliva u sveprisutnoj pojavnosti raznoraznih blogerskih veličina koje, kao što sama riječ veličina dočarava, imaju veći kurac od moga i koje sve više gube kontrolu nad razumom kojeg nikada nisu imali jer im blogerske i ostale veličine ženskog ili štatijaznamkojeg roda neće dat pičke ili štatijaznam čega , danas je svanuo prekrasan sunčan dan.
Starješina Korleone udostojio se poslati mene i Sonija da odemo u Ploče kod nekog čovjeka koji se zove Šiptar. Cilj je od čovjeka izvući što veću sumu novca koju duguje našoj "obitelji" još od prošle godine, a opet, da na njegovom tijelu ne ostavimo neke vidljivije tragove kao dokaz našeg posjeta. Dakle, idemo u Ploče, tj. bivše Kardeljevo koje se nakon toga ponovno zvalo Ploče, pa Kardeljevo, pa opet Ploče. Uglavnom, Ploče su se prije zvale Kardeljevo po nekom Kardelju čisto iz razloga jer je bio dobar sa Titom. Ja sam kao dijete pohađao školu "Josip Broz - TITO". Speedy kaže da su Josip Broz i TITO dvije različite osobe. A brate, ne znam čime se budala zamara kada su obojica ionako odavno mrtva. Soni je pohađao konkurentsku školu "Eduarda Kardelja". Enivejz (česta poštapalica jedne mađarske lezbijske porno zvijezde), možda tu i leži nekakav smisao što smo često poslovno zajedno, a možda i ne. Tko će ga znati. Ja ne, a ti?
Ploče su, isto tako, jako poznate po :

1. najglupljem urbanističkom planu provedenom u djelo u nekom priobalnom mediteranskom mjestu
2. po velikoj luci u koju se nasukavaju brodovi
3. po našem čestom posjetu Šiptaru

Danas ga, kao i obično, nismo zatekli u restoranu. Kao slučajni uzorak izabrali smo dva konobara. Prvi je Soniju pojasnio kako je gazda trenutačno u posjeti svojoj bolesnoj majci na Firulama u Splitu, a drugi je meni iznio potpuno suprotnu informaciju; da je gazda dolje u gradu u nabavci pića i da će doći za petnaestak minuta. Nekako nam je ova druga opcija bila prihvatljivija, pa smo ga odlučili pričekati u restoranu. A i tko će po ovome suncu sada voziti do Splita.
Nakon sat i petnaest minuta i bezuspješnog nazivanja Šiptarevog 67. broja mobitela kojeg nam je ostavio u dosadašnjim posjetama, Soni je već pomalo izgubio strpljenje. Kao slučajni uzorak izabrali smo jednog konobara koji je uzeo puš-pauzu i krenuo sa nama na improviziranu bungee jumping rampu. Nakon pet minuta imali smo i 68. Šiptarev broj.
I tako, čovjek nam lijepo pojasnio kako se trenutno nalazi u Opatiji poslovno i da će naš zajednički problem financijske prirode riješiti sutra.
Ali tek kada smo se iz Ploča vraćali kući, i kada nas je iz pravca Dubrovnika zabljesnula pojava poznatog automobila i isto tako poznatog lica u njemu, tek tada sam shvatio zašto Šiptara zovu Houdini.

Je li ovo dijete tvoje?
Koje, koje??
Ovo žute boje.
Dabome da je moje. Požutilo malo od riže i soje.
Ljudi svašta pričaju, neki te se čak i boje.
Što to pričaju, jebem li im ljutu ranu?
Da si bio u Japanu, ostavio svoju Danu,
pa sada za punca imaš nekog žutokljunca.
Laže selo, lažu ljudi…takvo ti je javno mnijenje,
al` siguran ti u to budi da svi vole
jastučenje.