Unatoč mojoj nepresušnoj spisateljskoj domišljatosti koja pliva u sveprisutnoj pojavnosti raznoraznih blogerskih veličina koje, kao što sama riječ veličina dočarava, imaju veći kurac od moga i koje sve više gube kontrolu nad razumom kojeg nikada nisu imali jer im blogerske i ostale veličine ženskog ili štatijaznamkojeg roda neće dat pičke ili štatijaznam čega , danas je svanuo prekrasan sunčan dan.
Starješina Korleone udostojio se poslati mene i Sonija da odemo u Ploče kod nekog čovjeka koji se zove Šiptar. Cilj je od čovjeka izvući što veću sumu novca koju duguje našoj "obitelji" još od prošle godine, a opet, da na njegovom tijelu ne ostavimo neke vidljivije tragove kao dokaz našeg posjeta. Dakle, idemo u Ploče, tj. bivše Kardeljevo koje se nakon toga ponovno zvalo Ploče, pa Kardeljevo, pa opet Ploče. Uglavnom, Ploče su se prije zvale Kardeljevo po nekom Kardelju čisto iz razloga jer je bio dobar sa Titom. Ja sam kao dijete pohađao školu "Josip Broz - TITO". Speedy kaže da su Josip Broz i TITO dvije različite osobe. A brate, ne znam čime se budala zamara kada su obojica ionako odavno mrtva. Soni je pohađao konkurentsku školu "Eduarda Kardelja". Enivejz (česta poštapalica jedne mađarske lezbijske porno zvijezde), možda tu i leži nekakav smisao što smo često poslovno zajedno, a možda i ne. Tko će ga znati. Ja ne, a ti?
Ploče su, isto tako, jako poznate po :

1. najglupljem urbanističkom planu provedenom u djelo u nekom priobalnom mediteranskom mjestu
2. po velikoj luci u koju se nasukavaju brodovi
3. po našem čestom posjetu Šiptaru

Danas ga, kao i obično, nismo zatekli u restoranu. Kao slučajni uzorak izabrali smo dva konobara. Prvi je Soniju pojasnio kako je gazda trenutačno u posjeti svojoj bolesnoj majci na Firulama u Splitu, a drugi je meni iznio potpuno suprotnu informaciju; da je gazda dolje u gradu u nabavci pića i da će doći za petnaestak minuta. Nekako nam je ova druga opcija bila prihvatljivija, pa smo ga odlučili pričekati u restoranu. A i tko će po ovome suncu sada voziti do Splita.
Nakon sat i petnaest minuta i bezuspješnog nazivanja Šiptarevog 67. broja mobitela kojeg nam je ostavio u dosadašnjim posjetama, Soni je već pomalo izgubio strpljenje. Kao slučajni uzorak izabrali smo jednog konobara koji je uzeo puš-pauzu i krenuo sa nama na improviziranu bungee jumping rampu. Nakon pet minuta imali smo i 68. Šiptarev broj.
I tako, čovjek nam lijepo pojasnio kako se trenutno nalazi u Opatiji poslovno i da će naš zajednički problem financijske prirode riješiti sutra.
Ali tek kada smo se iz Ploča vraćali kući, i kada nas je iz pravca Dubrovnika zabljesnula pojava poznatog automobila i isto tako poznatog lica u njemu, tek tada sam shvatio zašto Šiptara zovu Houdini.