Sinoć sam usnuo san. Vlč. Sudac je ušetao u moju sobu u dugoj bijeloj halji svjetlucave tamne zalizane kose i uredno podšišane brade, pogladio me po licu i rekao mi kako je noć prije usnuo san. U njegovu sobu ušetao je u dugoj crnoj halji Don K. Ćunko neuredne zalizane tamne kose koja je izgledala kao da mu je netko na glavu nabio podebljano slovo M, te ga prodorno pogledao kroz naočale zamagljenih stakala jajolikog oblika dok mu je desnicom pritiskao vrat ne dozvolivši mu pri tom da dođe do daha. Nakon toga je veličanstveni Don otvorio usta pokazavši mu svoje demonske samosvirajuće klavirske zube i zaprijetio mu kažiprstom : "Ne pojavi li se Strokewski u roku od 48h na blogu, jao si ga tebi!!!"
I eto me. Tu sam ponajprije zbog njih dvojice, jer ne želim da se pokokaju radi mene. To što sam jednog obukao u bijelo, a drugog u crno ne znači automatski da bijelo označava dobro, a crno zlo. Odijelo ionako ne čini čovjeka. Prisjetimo se primjera Brzog iz Mućki u epizodi "Heroes and Villains". On, Del, Rodney i ostala ekipa iz kafića trebali su se okupiti jedan dan na kostimiranoj zabavi dotičnog Harryja, ali Harry je umro taj dan, a da trojka, koju sam naveo na početku rečenice, igrom slučaja nisu doznali tu informaciju, te su se pojavili kostimirani na Harryjevoj zab...komemoraciji. Istini za volju, Brzi je izgledao kao svi ostali, jer je bio obučen u tamno šofersko odijelo sa kravatom, ali ga je ipak mučila činjenica što je kostimiran. Kako su se tek trebali osjećati Del i Rodney koji su bili obučeni u Batmana i Robina. Ili da uzmem primjer glavnog lika iz srpskog filma "Belo odelo", koji od rodbine prima pismo da mu je majka preminula, te da spakira kofere, obuče belo odelo i hitno dođe kući. U vlaku ga je neki suputnik upitao gdje ide, a ovaj je odgovorio da ide majci na pogreb. Zatim ga je ovaj priupitao zašto je onda obučen u belo odelo, a on mu je odgovorio : "E, to bi i ja voleo da znam!"
E, sada tek dolazimo do glavne teme o kojoj sam htio napisati par riječi, jer bi se točno u ovom trenutku u cijelu priču uključio Jakov Sedlar koji bi mi rekao : "Strokewski, tugo moja, pa kud baš izabere srpski film za primjer od tolike puste svjetske kinematografije?"
Da, jučer mi je servis pohodio član HSP-a iz susjednog mjesta, čovjek kojem sam nedavno instalirao windowse i paket adsl-a, pa mi je iz puke zahvalnosti donio Sedlarov igrano-dokumentarni film "Haag, EU ili Hrvatska tugo moja", što ja nikako nisam mogao odbiti.
Tražeći na netu redateljeve izjave vezane uz ovaj film, naišao sam na rečenicu u kojoj pokušava sažeti što je sve ovim filmom pokušao obuhvatiti : "To je zapravo priča o malim i velikim narodima u Europi, aktualnoj situaciji u našoj zemlji, kao i nepotizmu, odnosno "prodanosti" naše politike i političara nakon 2000. godine." (izvor : www.seebiz.eu)
Prije nego sam krenuo gledati film pomislio sam kako ne može po kvaliteti biti ljigaviji od njegove "Gospe", ili pak od Schmidtovog "Vukovar se vraća kući", ali nakon gledanja istog samo sam poželio da više nikada ništa od dotičnog redatelja u životu ne pogledam, te sam počeo dozivati mamu i plakao sam.
Svašta je tu naš Jakov presvijetli nabacao, ali meni osobno je više zabrinjavajući podatak taj što njegov koktel idiotarija još uvijek piju velike mase ljudi o čijem kvocijentu inteligencije ne bih trošio previše riječi.
Zapravo, pitam se koji je idiot odobrio 700000 eura za film kojeg se nitko neće sjećati za godinu dana i koji neće ostaviti utjecaj ni na koga osim na određene mase koje sam spomenuo, a o čijem kvocijentu inteligencije ne bih trošio previše riječi, kako sam već rekao.
Te određene "mase" su se pojavile neki dan u Čavoglavama i, zamislite, krive novinare, jer da se oni tamo nisu pojavili, nitko ne bi saznao da se na njihovoj razuzdanoj zabavi nosilo ustaško obilježje koje je, opet zamislite, podležno krivičnom gonjenju u svakoj pravnoj državi, pa tako i ovoj našoj tužnoj. Ne znam odakle se kote i množe toliki mladi ljudi koji se svakodnevno poistovjećuju sa fašističkim obilježjima, te kojima je mržnja, zna se koga, stil života.
Ali ako uzmemo u obzir da kod nas vrijedi sistem obrnutih vrijednosti, onda je sve što se u ovoj tužnoj državi događa sasvim logično i predlažem da se ne zabrinjavate ako ste se prepoznali u ovoj skupini ljudi čiji kvocijent inteligencije ne želim komentirati, jer niste vi glupi, već ja jadničak nepodobni koji ovako malen i dalek vašim poimanjima idealnog Hrvata seruckam li ga seruckam u nedogled, a ništa neću promijeniti u vašim odavno ispražnjenim glavama.
Za kraj izlaganja da se još malo vratim na film i njegovu radnju prije odjave. Dakle, film prati jednog hrvatskog branitelja koji pismeno korespondira sa Antom Gotovinom (u filmu ga glumi Armand Assante) u Hagu. Taj branitelj često odlazi na razgovore sa svojim psihijatrom (glumi ga Božidar "ljiga" Alić). Psihijatar je Židov (Isuse bože!), jedan od dvije tisuće Židova koje je sv. Ante Schindler Gotovina spasio iz ratom okupiranog Sarajeva početkom devedesetih. Paralelno se odvija priča o Europi nekada i danas, te o malim i velikim narodima i njihovim odnosima. Redatelj odlučuje patnje svog naroda usporediti sa patnjama židovskog i tome posvećuje veliki dio filma ubacivši u priču glumicu Zrinku Cvitešić koja inspiraciju za svoju monodramu traži u Izraelu kod plesačice suvremenog plesa Ranane Randy. Nije da mi smeta što toliko upliće Židove u cijelu priču, jer ako je itko osjetio u drugom svjetskom ratu što je to žrtva (holokaust) onda su to definitivno oni. No, način na koji Sedlar ispriča priču natjera te da u tom trenutku pomisliš kako je Židovska općina grada Zagreba dijelom financirala sam projekt. A Zrinka, otimačica muškaraca u filmovima, kao i u privatnom životu poslužila je kao prava žena koja će preoteti svoju Hrvatsku Europi, tom velikom zlu što vreba sa zapada i permanentno jebe male i nesigurne državne tvorevine.
Ali postoji i nešto pozitivno vezano uz hrvatski film i ratnu tematiku, a to je sasvim sigurno vijest na domaćim portalima da je Brešanov "Kako je počeo rat na mom otoku" naš najvažniji film od priznanja države `92. godine. Ne znam je li najbolji, ali ne mogu se baš sjetiti nekih velikih ostvarenja domaće kinematografije u proteklih dvadesetak godina koja bi ga nadmašila. Vjerujem da to Brešanovo ostvarenje nije koštalo niti upola koliko ovaj još jedan od Sedlarovih promašaja koje financira nekakva snobovska elita koja nema pojma o umjetnosti, a koju ću ovom prilikom pogrdno nazvati Čaušesku. Ta Čaušesku elita nikada nije bila u doticaju sa istinskim kulturnjacima koji ovako mali i ništavni čekaju priliku iz sjene da udare.
U nadi da će svanuti i taj dan kada će hrvatska kulturna, sportska i politička Čaušesku elita biti pogubljena na najbolniji mogući način, a to je da ih se ostavi na životu, ali da im se ukinu sva materijalna dobra koja su na nezakonit način stekli, te da ih se pošalje na društveno korisni rad na Goli otok, sve vas voli i pozdravlja
