Nedostaje mi šuštanje lišća uz ovaj hrapavi Leonardov glas. Za sada imam samo štropot vodenih kapi što padaju iz cjevčice vanjske jedinice popularnog japanskog klima uređaja i udaraju o plastičnu dječju kadu slijevajući se dalje do odbačene kore lubenice na koju neumorno slijeću džinovske muhe dosadnjakuše. Šuplje gipsane ploče propuštaju žamor mladog zaljubljenog para. Nisu se seksali već tri dana, bijah spokojan. Pojačavaju radio kako bi bili sigurni da ih nitko ne čuje. "Vjetar slab, na Jadranu u noći i ujutro mjestimice umjerena bura, a sredinom dana i poslijepodne na otvorenom moru sjeverozapadnjak."
Namjerno zaškripim plastičnom stolicom i zašuškam vrećicom čipsa, čisto da im dam do znanja da sam tu. Izvaljujem se u naslon ležaljke na terasi i prepuštam udaru ultraljubičastih zraka o stakla mojih sunčanih naočala i pogledu mora što čeka na moj prvi popodnevni zijev.
Malo spavam, pa se budim. Škiljim. Bijeli luksuzni brod kruži zaljevom kao dijete koje trči oko tobogana jer nikoga nema tu da ga omete u njegovoj sreći i razigranosti. Jednom sam, od čovjeka koji se zarekao da će u budućnosti biti bezobrazno bogat i posjedovati raskošne jahte, čuo podatak kako jedno takvo plovilo osrednje veličine za pola sata potroši onoliko goriva kolika je moja mjesečna plaća. Zaustavljam dah i osluškujem kazaljke ručnog sata. Jahta se vrti u krug dok moja plaća nestaje radom motora sa unutarnjim sagorijevanjem.
Ali ne muče me sada toliko principi pretvaranja kemijske energije u toplinsku koliko jedna žena koja mi se zavukla u svaku poru tijela. Iako pospan, čujem je kako mijenja glazbenu podlogu i po ustaljenom običaju na prstima izlazi van na terasu. Osjećam taj prodoran pogled dok stoji nepomično u tišini. Pravim se da spavam, mičem usnama i mumljam nerazgovjetno, ali ne pomaže. Čeka da se pomaknem i pogledam je. Srce ubrzano tuče. Radije ću izgorjeti na ovom paklenom suncu nego da je pogledam. Za neke žene volio bih da zauvijek ostanu Laure; vječno daleke. Obično padnem na kušnji i sa tim ženama postanem previše blizak, a ljubav, na kraju ona ostane daleka. Baš kao Japan.
Ostavila mi je poruku na vratima uz list iz jedne Murakamijeve knjige. Poruka je glasila : "Pretpostavljam da je ovo list iz Murakamijeve knjige koja već dva tjedna leži na tvojoj terasi otvorena na istom mjestu"
Nadopisao sam na drugu stranu iste ceduljice : "Točno. Stao sam sa čitanjem jer sam primijetio da mi nedostaje jedna stranica bez koje ne bih uspio pohvatati sav smisao tog poglavlja knjige. Dođi večeras u osam na dok i ponesi sve ploče koje puštaš u posljednja dva tjedna, pa da nahranimo more", te okačio ceduljicu na njena vrata.
Prihvatila je izazov i pojavila se. Sjedili smo na doku i hranili more. Kidao sam list po list iz knjige bacajući ih na vodenu površinu nakon što bih pročitao pojedine pasuse, a ona me pratila bacajući ploče među plutajuća izmiješana poglavlja knjige pjevušeći stihove pjesama po sjećanju. A onda smo držeći se za ruke, nemoćni u želji da zamrznemo trenutak, promatrali sunce kako uranja u duboku vodu povlačeći za sobom sav nered koji smo ostavili.
Leteći tanjur prvi put sam vidio u dobi od deset godina kada me je stari gađao porculanskim primjerkom jer sam burazu bio razbio naočale šahovskom figurom popularno zvanom "laufer". Tako je, bilo je to davno, davno prije pojave zločinačke organizacije koja će vladati zemljom u kojoj živim i uništiti najljepše godine mog života. Često sam tada skrivećki nosio zelenu bocu i kroz nju promatrao svijet. Onako mlad i zelen bio sam pun želje da postanem vanzemaljac. U današnje vrijeme ljudi, da bi bili vanzemaljci, koriste neke druge supstance.
Vezano za te čudnovate supstance, načuo sam iz nekih underground izvora da će se danas, negdje između podne i jedan sat, dogoditi velika tučnjava u Govnolendu između pripadnika Torcide i BBB-a.
Dečki, ako budete razbijali po gradu kao i zadnji put, ja i mr. Miyagi biti ćemo prisiljeni primijeniti silu!
Pero se u zadnjih mjesec dana, sjedeći za kućnim računalom, te proučavajući internet sadržaj tematski vezan uz dijetu, udebljao čitavih četiri kilograma. Tjedan dana kasnije stanje mu se još više pogoršalo dok je izvaljen u fotelji satima pregledavao snimke treninga kenijskih dugoprugaša. Težak administrativni posao u uredu koji je smješten na sjevernoj strani sa pogledom na tvornicu tjestenine ostavio je dubok trag u psihi tog mladog čovjeka.
Ivek, dimnjačar iz Čakovca na privremenom radu u našem malom mjestu, stoji naslonjen na veliki okrugli stol ispred slastičarnice "Braća Krasnitji" u društvu jednog od dvojice vlasnika, dotičnog Krasnitjija.
- Vidiš onog…tri godine je kod mene bakljavu jeo, a sada ni da se javi – žalio se dotični Krasnitji
- Koji? Onaj visoki? – upita Ivek
- Da, taj. – reče Krasnitji ubrzavši bodežno masakriranje "finske torte"
- Zamisli samo kako lako te napuste ljudi sa kojima si godinama bio, jeo i pio. – Ivek će nervozan jer je pronašao nosnu dlaku stršilicu
- Ne moram zamišljati. To mi se upravo događa. Kladim se da ide kod onog Shkelqima od kada je u susjedstvu otvorio svoju slastičarnicu.
- Želiš da ga pratim? – u šali će Ivek
- Samo me ti sprdaj, da mu jebem otac u pička! – reče Krasnitji ovaj put prebirući prstima po daljinskom od tv-a
- Misliš mamu?
- I njega, i njega!!! – ljutito će slastičar
- Ček…pojačaj. Vijesti. Ma vidi ti ovo : Britney na nosilima, a pedeset policijskih auta do bolnice je prate. – zabrinuto će Ivek
- I tri vatrogasna kola. – doda Krasnitji
- I tri vatrogasna kola. – potvrdi Ivek
- Ne bi joj se događale ovakve stvari da jede moju bakljavu. – Krasnitji će
- Hhhh..ghhh..klj… - Ivek se pokušao nasmijati prije nego je progutao oveći komad bakljave
- Da zovem bolnicu? Ili policiju kao pratnju, a burazeru? Što kažeš? – dobaci Krasnitji podrugljivo
Pero je danas odlučio pješice na sedmi kat. Ušao je zadihan u stan noseći u jednoj ruci kupovnu izvorsku vodu od pola litre, a u drugoj namirnice u vrećici. Njegova majka upravo je iz dnevnog boravka ulazila u hodnik.
- Sine, da ti pogrijem ručak u mikrovalnoj? – upitala je
- A što ima? – priopćio je poluzainteresirano
- Tjestenina sa mljevenim mesom. – odgovorila je
- Neću jesti to smeće. – rekao je smireno, odgurnuo je i krenuo u svoju sobu
- Ali Pero… - izustila je prije nego su se vrata sobe zatresla
Iskreno, Peri se osim masnoće nakupilo i podosta drugih negativnih situacija što je uvjetovalo da sada, u ovom trenutku, čini radikalne promjene u svom životu, tj. radi čitavih deset aktivnih sklekova sa pravilnim pregibom u laktovima dok u isto vrijeme bulji u vitku figuru Josipa Katalenića koji mu se cinično smješka sa blještavog sobnog postera u prirodnoj veličini. Nakon naporne vježbe ustaje i gleda kroz prozor. Susjeda Žaklina sa drugog kata šeće psa. Šeće psa?! A-ha! Izlazi iz sobe i ljubi majku u čelo, smjelo, a onda žurno hita ka prizemlju stubištem jer je odlučio apstinirati od vožnje dizalom.
U isto vrijeme njegova se majka vraća u dnevni boravak, uzima telefon u ruke i naziva susjedu Ljubicu sa petog kata.
- Halo, Ljube…slušaj… - uzbuđeno prozbori
- Aj govori brzo, ručak će mi zagorit. – Ljubica će nervozno
- Sin mi se nekako čudno ponaša. Danas nije htio jesti moju spizu, već samo žvače neko voće i povrće. – skoro je zaplakala
- Eeeee, tako ti oni svi krenu od voća i povrća. – zabrinuto će Ljuba
- Kako to misliš? – upita majka mladića koji više ne jede bakljave
- Pa tako…prvo sve nešto kao papaju vegetarijansko, pa one neke harekrišnjanske fore, da bi na kraju postali teroristi, to više svak zna. – znalački će susjeda sa petog kata
- Daj Ljube, ne čini me da sujen. – začula se skoropsovačka prijetnja
- Sovala-ne sovala, isti ti je vrag. Bolje ti je da malo više pripaziš u kakvim ti se krugovima sin kreće. Aj, moram ić. Ručak će mi zagorit. – reče kuharica sa petog kata prije nego je poklopila slušalicu
Ivek je stajao pred ogradom dvorišta jedne kuće mameći engleskog springer španijela komadićima mesa. U trenutku dok je uzimao cigaretu iza uha ulicom je nailazio Pero.
- Hej, ti! – dobacio je Ivek
- Tko…ja?? – Pero je upirao prstom u sebe sa upitnim izrazom na licu
- Ti, tko drugi. Imaš vatre? – dimnjačar će
- Ne, ja…nemam. – odgovori Pero zbunjeno
- Ti si onaj koji ne ide više kod Krasnitjija na bakljave, jel da? – provocirao je Ivek
- Kako znaš? – Pero će
- Znam, rekao mi Krasnitji. – Ivek se već cerekao
- Mamu mu šiptarsku jebem. – ljutito će dijetalni čovjek
- Polako, nemoj tako. Tri godine kod njega ideš, pa te odjednom nema. Čovjeka je to pogodilo. – Ivek će malo ozbiljnijim tonom
- To je moja stvar. Ne želim s tobom o tome raspravljati. Nego, lijep pas vidim. Prodaješ ga? – upita Pero
- Ne. Nije moj. – odgovori Ivek
- Pa zašto ga onda hraniš ako nije tvoj? – Pero će
- A zašto bi ga ti kupio ako ne jedeš meso? – reče dimnjačar unijevši mu se u facu
- Ja imam! – iznenada se začu glas
Obojica se okrenuše i ugledaju babu na prozoru.
- Što vi to imate? – upita Ivek
- Vatre, što drugo. Dođite obojica, da vam pojasnim neke stvari – baba će
- Što ova ludara hoće? – Pero mrmlja dok hodaju prema vratima
- Znam ja dobro što hoće, stara vještica. – dobaci Ivek
- Momci, hoćemo kavu jednu skuhati, a? – baba će
- Ne, prijeđimo odmah na stvar! – Ivek će nervozno
- Dooobro, onda ovako. Onaj pas za kojeg se obojica interesirate je u biti moj poklon susjedinom sinu koji boluje od leukemije i takne li ga itko od vas glavu ću mu skinuti sa ramena. Jel to jasno?! – obratila im se zapovjednim tonom
- Pa samo sam pitao jel na prodaju. – Pero će
- Jel? A što bi ti sa tim psom, baš me zanima? – rugala se malo s njim
- Treba mi za džoging. – Pero će ozbiljno
- Ti to ozbilno?? – umiješa se Ivek
- Naravno. Ljudi su ovdje kod nas malo čudni i rugaju se svakome tko trči da bi skinuo kilažu, pa sam se dosjetio kako bi bilo pametno ko fol "rastrčavati" psa.
- A budaleee! Veću glupost odavno nisam čula. A ti loverboj, što si ti namjeravao sa tim psom? – okomila se sada malo i na Iveka
- Znao sam da si me prokužila kada navečer dolazim kod tvoje susjede, a za sve je kriv taj prokleti pas koji me uvijek nanjuši, pa tebe probudi. – Ivek će revijalnim tonom ubojice kojeg je Poirot upravo razotkrio
- E moj dimnjačaru, žalim te. – baba će
- A zbog čega to? – upita Ivek
- Moja susjeda, a tvoja ljubavnica sigurno ti je ispričala priču kako njen muž svako treću noć radi noćnu smjenu, no to nije istina. Ona uopće nema muža, a u zadnje vrijeme osim tebe viđam još barem dvojicu tjedno. – baka će potapšavši ga po ramenu
Ivek je problijedio, naglo ustao i izjurio iz kuće.
- Ubit će je. – zabrinuto će Pero
- Bolje nju nego mog psa. – ravnodušno će baba
- Ima i ta mjesta. – Pero će nasmiješeno
- Dođi, pokazat ću ti nešto. – povukla ga je za rukav da ustane
Krenuli su stepenicama u podrum kuće. Upalila je svjetlo.
- Isuse, koliko ovdje sprava ima! – Pero je zabezeknuto buljio u podzemnu teretanu
- Ovdje mi se unuk pripremao za međunarodno natjecanje bodybuildera u Sarajevu prošle godine prije nego je smrtno stradao. – rekla je
- Smrtno stradao?! Kako? – upita Pero
- Nakon godinu dana mukotrpne pripreme otišao je u Sarajevo i tamo mu je na zadnjem treningu za vrijeme iznenadnog potresa sa zida pao uteg od dvjesto kilograma na glavu i na mjestu ga usmrtio. – pričala je kroz suze
- Bože, kakav peh. – rekao je uhvativši je za ruke
- Kako se ti zoveš sinko? – upitala ga je
- Pero. – odgovorio je
- Pero, hoćeš li biti moj unuk, molim te? Možeš dolaziti svaki dan i trenirati ovdje koliko god te volja. – rekla je
- Ja, ovaj…ne, ne mogu. – pustio je njene ruke i potrčao uz stepenice
Bježao je kući svojoj majci i nije se okretao. Želio je biti opet onaj stari, onaj koji svaki dan jede tjesteninu sa mljevenim mesom, pije fantu i podriguje do mile volje.
Velika zahvala Rusulici bez čije informacije ne bih odgledao fenomenalan koncert Radiohead LIVE 16.01.2008. na www.radiohead.tv
