Nedostaje mi šuštanje lišća uz ovaj hrapavi Leonardov glas. Za sada imam samo štropot vodenih kapi što padaju iz cjevčice vanjske jedinice popularnog japanskog klima uređaja i udaraju o plastičnu dječju kadu slijevajući se dalje do odbačene kore lubenice na koju neumorno slijeću džinovske muhe dosadnjakuše. Šuplje gipsane ploče propuštaju žamor mladog zaljubljenog para. Nisu se seksali već tri dana, bijah spokojan. Pojačavaju radio kako bi bili sigurni da ih nitko ne čuje.
"Vjetar slab, na Jadranu u noći i ujutro mjestimice umjerena bura, a sredinom dana i poslijepodne na otvorenom moru sjeverozapadnjak."
Namjerno zaškripim plastičnom stolicom i zašuškam vrećicom čipsa, čisto da im dam do znanja da sam tu. Izvaljujem se u naslon ležaljke na terasi i prepuštam udaru ultraljubičastih zraka o stakla mojih sunčanih naočala i pogledu mora što čeka na moj prvi popodnevni zijev.
Malo spavam, pa se budim. Škiljim. Bijeli luksuzni brod kruži zaljevom kao dijete koje trči oko tobogana jer nikoga nema tu da ga omete u njegovoj sreći i razigranosti. Jednom sam, od čovjeka koji se zarekao da će u budućnosti biti bezobrazno bogat i posjedovati raskošne jahte, čuo podatak kako jedno takvo plovilo osrednje veličine za pola sata potroši onoliko goriva kolika je moja mjesečna plaća. Zaustavljam dah i osluškujem kazaljke ručnog sata. Jahta se vrti u krug dok moja plaća nestaje radom motora sa unutarnjim sagorijevanjem.
Ali ne muče me sada toliko principi pretvaranja kemijske energije u toplinsku koliko jedna žena koja mi se zavukla u svaku poru tijela. Iako pospan, čujem je kako mijenja glazbenu podlogu i po ustaljenom običaju na prstima izlazi van na terasu. Osjećam taj prodoran pogled dok stoji nepomično u tišini. Pravim se da spavam, mičem usnama i mumljam nerazgovjetno, ali ne pomaže. Čeka da se pomaknem i pogledam je. Srce ubrzano tuče. Radije ću izgorjeti na ovom paklenom suncu nego da je pogledam. Za neke žene volio bih da zauvijek ostanu Laure; vječno daleke. Obično padnem na kušnji i sa tim ženama postanem previše blizak, a ljubav, na kraju ona ostane daleka. Baš kao Japan.
Ostavila mi je poruku na vratima uz list iz jedne Murakamijeve knjige. Poruka je glasila : "Pretpostavljam da je ovo list iz Murakamijeve knjige koja već dva tjedna leži na tvojoj terasi otvorena na istom mjestu"
Nadopisao sam na drugu stranu iste ceduljice : "Točno. Stao sam sa čitanjem jer sam primijetio da mi nedostaje jedna stranica bez koje ne bih uspio pohvatati sav smisao tog poglavlja knjige. Dođi večeras u osam na dok i ponesi sve ploče koje puštaš u posljednja dva tjedna, pa da nahranimo more", te okačio ceduljicu na njena vrata.
Prihvatila je izazov i pojavila se. Sjedili smo na doku i hranili more. Kidao sam list po list iz knjige bacajući ih na vodenu površinu nakon što bih pročitao pojedine pasuse, a ona me pratila bacajući ploče među plutajuća izmiješana poglavlja knjige pjevušeći stihove pjesama po sjećanju. A onda smo držeći se za ruke, nemoćni u želji da zamrznemo trenutak, promatrali sunce kako uranja u duboku vodu povlačeći za sobom sav nered koji smo ostavili.
Post je objavljen 26.01.2008. u 01:44 sati.