Ćao ćao. Opet ja. Ugo. Nekada uspješan bloger kojeg su čitala mala djeca u jaslicama, a i velike žene koje bi skrivećki masturbirale na moje tvrde misli, te starkelje u staračkim domovima uz nepresušne kraljevske porcije graha. Što se to dogodilo sa mnom u zadnje vrijeme ni sam ne znam. Ovih dana ću na CT mozga. Sumnjam na nagnječenje moždanih vijuga.

Sjedio sam danas i razmišljao. Razmišljao sam poput Gorana Ivaniševića dok je ono ljeto 2001. sjedeći na tribinama NK Varteksa u Varaždinu i gledajući gostovanje Hajduka došao do spoznaje kako stvarno može osvojiti Wimbledon. A onda sam došao do zaključka da me zaboli kupola sikstinske kapele za Gorana, Wimbledon i za Miću Dušanovića koji nikada neće biti lijep poput Minje Subote.

Što se tiče mene ili me, volio bih da sam normalan, ali ne možeš u životu imati baš sve. Speedy me pohvalio neki dan. Po njegovom poimanju mene, sreća je što nisam intelektualac, te što nisam puno knjiga čitao u životu. Jedino ga nisam dobro shvatio kada je rekao da je sreća što nikako ne izlazim na izbore. Svejedno, pustio sam ga da se razmaše kada sam već sretan čovjek ja.

No, događaju se problemi i nama sretnim ljudima. Nije sve bajno kako vi obični blogeri to zamišljate. Dođe i nama ponekad jugo, pa potraje dugo.

Ovaj gore dio počeo sam piskarati sinoć, ali sam toliko bio stresan da sam odustao. Ali, sve mi se nekako čini da me teško više išta može sputati. Odlučio sam nastaviti još par slova nakon što sam na internetu vidio kretensko lice Antuna Vrdoljaka. Takvog ljigavog snoba majka rađa samo jednom u sto godina. Sjećam se kada je 1990. iznikao iz govana kao nekakva čunjka u organizaciji atletskog EP-a koje se održavalo u Splitu. Plakao je pred TV kamerama, štoviše, ridao je. Činio je to za domovinu, da ga svi vide. U tim suznim očima već tada prepoznao sam bolesnog gada.
Što se tiče Gorana Višnjića, sličan slučaj. Žene sline za njim jer im vjerojatno nije važno kako mister čeljust glumi, a glumi očajno; ponekad i ispod te razine.
I onda se nađu ta dva, nazovimo ih u ovom slučaju kodnim imenom ISPRDUCKS, te se laganini izdrkavaju po novinarki Nanut koja profesionalno obavlja svoj posao za razliku od njih, pih.

Nego, pustimo sada to. Ima par dana da mi isti golub slijeće na prozor, pa ga hranim mrvicama kruha. Susjedu preko puta, koji je Židov, zasmetalo je što golub svaki puta kada sere okrene guzicu prema njegovom balkonu. Optužio me je kako sam ga dresirao da to radi. Rekao sam da to nisam bio ja, te kako čisto sumnjam da bi se čak i sama gospođa Rudan ikada upustila u takve avanturističke aktivnosti koje štete ugledu židovske zajednice Govnolenda i ostalih bitnijih sredina u kojima žive Oni, amen.

A sada stvarno idem. Laku noć zmijoljupci i stojte mi dobro ;)

Ćao ćao. Moje ime je Ugo, ali neću dugo. Samo par crtica da povu…napišem; ne zato jer mi se piše, već mi se prsti ukočili. To je zato jer fliper ne igram, brat bratu, ima već nekih 6-7 godina.
Pitate me zašto Ugo? Zato jer puše jugo, i zato jer je to lijepo njemačko ime. U biti, posvećujem to ime njemačkom rukometnom izborniku koji se jučer suzdržao i nije udario šakom u glavu slovenskog suca. Da su kojim slučajem sudili nama...
"eheeej, Udovičiću, ostavi te udove zloćko jedan! Nismo u Barceloni, pa da tako pipkaš suce po terenu. Nagazi ga muški, onako kako samo ti znaš!!!"
Ali, istini za volju, nisu svi Slovenci suci. Ima i onih koji se bave drugim uslužnim djelatnostima koje iznimno cijene analni Hrvati. Zato i jest uvaženi voditelj Đeri Springer Stanković u emisiju pozvao njih par komada, dok je sa druge strane gosn Dikobraz bio sam.
Ne mogu se najbolje sjetiti te emisije, ali mislim da su pred sam kraj šoua ovi Slovenci skinuli gaće i počeli prduckati, dok je Đeri Springer Stanković potrčao prema Dikobrazu sa vlastitim sakoom da mu prekrije g-lavu, te je vikao : "gosn precjednik, recite mi da to niste bili vi! Recite, ili zauvijek šutite!!!"
Na to je gosn Dikobraz pocrvenio, pa pobijelio, a na kraju totalno poplavio.

Evo i jedan stih kojeg Ugo prigodno poklanja kaubojima pred utakmicu sa Francuzima :

Kad vas vidim dižu mi se živci,
Ajmo naši re-pre-zen-ta-tivci!

Moj i Speedyjev omiljeni spot iz devedesetih...

Kada se vidim kako te volim
ništa ne vidim okom golim
jer ljubav je slijepa
jednostavna
i lijepa.

Kada me vidiš kako te želim
ne stidiš se pred svijetom cijelim
sa mnom biti opijena
biti moja
i biti žena.

Trenutno omiljeni bend...Savoir Adore...

Barem jednom godišnje javim se na fiksni telefon, i obično tada, po zakonu velikih brojeva, bude neka tetkica anketarka koja me pita koje piće najčešće konzumiram, na što odgovorim mlijeko. Onda je zanima kakvo mlijeko, a ja kažem bijelo. Tada se ona uobičajeno kasno prisjeti da je sa mnom razgovarala prošlih nekoliko godina i da je sve to završavalo sa nekom vrstom kobnog ishoda po nju, pa sa laganim smiješkom kaže kako nije mislila na boju, već od koje životinje mlijeko volim, a kada joj kažem od brkate sjenice, ona vidno povisi ton glasa u isto vrijeme intenzivno razmišljajući da ne kaže ništa prosto vokabularno što bi, bože mi prosti, u izravnu vezu dovelo mene i vaginalni otvor žene kojoj sam kao dijete uvijek kući za osmi mart donosio ružama ukrašenu čestitku. Pokušam je smiriti sa pitanjem što ima na sebi, ali tu svaki oblik komunikacije prestaje.

U zadnje vrijeme sanjam da sam kokoš. Taj san se neprestano ponavlja. Kokodačem, serem, kvocam, kokodačem. U nekom selu kojeg okružuje prašuma Amazone živi primitivni narod koji štuje kokoši kao božanstvo. Trideset tamnoputih gorostasa probušenih noseva prati tužna sudbina, jer njihove su majke i sestre pripadnici drugog plemena ubili, a očeve samo silovali. Neki bogati gojazni britanski diplomat donio me tamo u zamjenu za svoju otetu kćer koja je ubijena prije same razmjene, a on je nakon neuspjele razmjene dugotrajno zadržan na plemenskom promatranju.
Živim lagodno. Uglavnom kokodačem, serem, kvocam, kokodačem. U području Amazone prava je idila. Džinovski kukci, anakonde…nema krokodila. Svuda oko mene prašuma i trideset napaljenih tamnoputih gorostasa probušenih noseva. Od samog trenutka pogubljenja njihovih majki i sestara bilo je kristalno jasno kako će prava muška ljubav ovladati tim krajem bez obzira na rupe u deblima koje su im iskopavali crveni mravi. Najgore od svega je što su vjerovali kako ih izmet svete kokoši može zaštititi od svakog oblika pederizma, ne uviđajući pritom da iz dana u dan sve više smrde, te da je smisao života njihove svete kokoši da kokodače, sere, kvoca, kokodače.
No, ne zaboravimo da su oni primitivni tamnoputi gorostasi probušenih noseva, a da je sve ovo oko njih okoš bokoš, prdne kokoš.

Marko zvani Maka kupuje balone u pekari i priča sa rasvjetnim stupovima. U ovo božićno vrijeme pustim ga svaki dan da sa mog balkona baca petarde, jer kod mene je bolja pozicija za takve nepodopštine.
Joško zvani Joca nosi kanistar pun benzina pred zgradu do reklamnog panoa na kojem se nalazi njegova bivša cura koja je na taj isti pano dospjela ljubujući sa jednim starijim gospodinom iz vladajuće gradske garniture. Joca zalijeva pano benzinom cereći se nesvjestan da će za desetak minuta Maka sa mog balkona uputiti petardu ravno pod njegove noge, a on će tada gasiti vatru na koljenima poput Đorđija Peruzovića dok je izvodio pjesmu Di si bija kad je grmilo sa splitskog festivala `72.

Dok je Joca u kolima hitne pomoći putovao prema Dubrovniku, netko je prilijepio prst na zvonce pred mojim vratima i ne pušta.

- Đrk, otkud ti u ova doba i zašto raznosiš moju poštu? – upitao sam
- Relja nije više u formi od kada lift ne radi, pa samo čeka da netko naiđe.
- Opametio se u zadnje vrijeme. Daj da vidim šta šalju. – rekoh
- Računi sto posto. Oni uvijek prvi dođu. – dobacio je
- Tu si u pravu. Šta je ovo? Uvalili mi i neko reklamno smeće. Skuži ovu glupost; neka turistička agencija sa sloganom : Ljubav možeš pronaći i u Berlinu.
- Nemoj ići u Berlin Strokewski! Ni za živu glavu.
- Zašto?
- Čitao sam negdje da tamo ima swingera. – rekao je
- Nemoj me jebat!
- Jes majkemi!
- Bome onda i neću! – rekoh čvrsto odlučivački

A onda je Đrk uzeo dnevnu tiskovinu u ruke, okrenuo na zadnju stranicu i nastavio sa komentarima…

- A vidi ove bisere u Amazoni.
- O čemu se radi? – upitah
- Neko pleme snimljeno iz zraka. Jebu kokoši.
- Jedu šta?
- Ne jedu. Jebu! Kokoši!
- Daj da vidim! – rekoh uzrujan

Idućih pola sata sjedili smo u tišini dok su na Cnn-u beskrajno vrtili snimke izraelskih zrakoplova iznad pojasa Gaze kako tvore formacije kukastih križeva.

Mila draga vidi bijelog snijega!
Što ga tako gledaš, dođi na njega?!
Što ga tako gledaš dok na njega sjedaš?
Dok na njega sjedaš
Tratinčice.

Kada sam prvi put čuo ovu pjesmu, učinilo mi se kako Anthony pjeva "I got your head off...listen what I say : OFF!"...

Druže Tito nešto bi te pito : bi li nešto i ti pjevao na Jubito?