Ćao ćao. Opet ja. Ugo. Nekada uspješan bloger kojeg su čitala mala djeca u jaslicama, a i velike žene koje bi skrivećki masturbirale na moje tvrde misli, te starkelje u staračkim domovima uz nepresušne kraljevske porcije graha. Što se to dogodilo sa mnom u zadnje vrijeme ni sam ne znam. Ovih dana ću na CT mozga. Sumnjam na nagnječenje moždanih vijuga.

Sjedio sam danas i razmišljao. Razmišljao sam poput Gorana Ivaniševića dok je ono ljeto 2001. sjedeći na tribinama NK Varteksa u Varaždinu i gledajući gostovanje Hajduka došao do spoznaje kako stvarno može osvojiti Wimbledon. A onda sam došao do zaključka da me zaboli kupola sikstinske kapele za Gorana, Wimbledon i za Miću Dušanovića koji nikada neće biti lijep poput Minje Subote.

Što se tiče mene ili me, volio bih da sam normalan, ali ne možeš u životu imati baš sve. Speedy me pohvalio neki dan. Po njegovom poimanju mene, sreća je što nisam intelektualac, te što nisam puno knjiga čitao u životu. Jedino ga nisam dobro shvatio kada je rekao da je sreća što nikako ne izlazim na izbore. Svejedno, pustio sam ga da se razmaše kada sam već sretan čovjek ja.

No, događaju se problemi i nama sretnim ljudima. Nije sve bajno kako vi obični blogeri to zamišljate. Dođe i nama ponekad jugo, pa potraje dugo.

Ovaj gore dio počeo sam piskarati sinoć, ali sam toliko bio stresan da sam odustao. Ali, sve mi se nekako čini da me teško više išta može sputati. Odlučio sam nastaviti još par slova nakon što sam na internetu vidio kretensko lice Antuna Vrdoljaka. Takvog ljigavog snoba majka rađa samo jednom u sto godina. Sjećam se kada je 1990. iznikao iz govana kao nekakva čunjka u organizaciji atletskog EP-a koje se održavalo u Splitu. Plakao je pred TV kamerama, štoviše, ridao je. Činio je to za domovinu, da ga svi vide. U tim suznim očima već tada prepoznao sam bolesnog gada.
Što se tiče Gorana Višnjića, sličan slučaj. Žene sline za njim jer im vjerojatno nije važno kako mister čeljust glumi, a glumi očajno; ponekad i ispod te razine.
I onda se nađu ta dva, nazovimo ih u ovom slučaju kodnim imenom ISPRDUCKS, te se laganini izdrkavaju po novinarki Nanut koja profesionalno obavlja svoj posao za razliku od njih, pih.

Nego, pustimo sada to. Ima par dana da mi isti golub slijeće na prozor, pa ga hranim mrvicama kruha. Susjedu preko puta, koji je Židov, zasmetalo je što golub svaki puta kada sere okrene guzicu prema njegovom balkonu. Optužio me je kako sam ga dresirao da to radi. Rekao sam da to nisam bio ja, te kako čisto sumnjam da bi se čak i sama gospođa Rudan ikada upustila u takve avanturističke aktivnosti koje štete ugledu židovske zajednice Govnolenda i ostalih bitnijih sredina u kojima žive Oni, amen.

A sada stvarno idem. Laku noć zmijoljupci i stojte mi dobro ;)