Blago, kroz očne duplje
u sjećanje što je šuplje
uvlače se podle sjene
svaka želi dio mene.

Iznutra mi režu vrat
među sobom vode rat
i neće stat` dok krvava ta bista
na mjesečini ne zablista.

Došao je hramljući poput John Waynea ne govoreći ništa. Osamnaest godina ne znači ništa. Zatvorili smo se u Alamo kako bi kupili vrijeme za one koji dolaze. Boriti ćemo se do posljednje kapi krvi za pakao kakav zaslužujemo. Od njega sam naučio mnoge stvari; kako prljave misli redovito održavati čistima, kako uvijek kasniti na posao, a opet imati veću plaću od onih koji nikada ne kasne na posao, te ono najvažnije – kako se ne oženiti prije četrdesete. Popili smo bocu dvije da manje boli, a prije sna mi se učinilo kao da sam čuo :

"Spavaj, spavaj, usnut' ćeš leptire,
bijelih krila, poput anđela,
nek te nose poljima od svile,
svaka boja nek ti cjelov da"

Modra maglovita valovitost uronila mi je u oči predstavljajući se kao dan. Pojeo sam veliku crvenu sočnu jabuku, srce sakrio kaputom, a o ruku okačio crni šiljasti kišobran da mi posluži kao oslonac na skliskoj stazi koja vodi do groblja kada me već kišni oblaci izbjegavaju opravdavajući se da kasne u južnije krajeve od ovih južnih.

Ispucalim stepenicama ukrašenim mahovinom koja proviruje iz svake pukotine hodao sam prema nebu i po prvi put u životu vjerovao da Bog neće na mene poslati veliki kotrljajući kamen odozgo jer živim u uvjerenju kako je postojanje groblja samo uzurpiranje plodnog tla koje se može upotrijebiti korisnije u cilju prehranjivanja gladnog puka, ili pak u neke druge namjene povezane sa najboljim namjerama vladajuće većine.

Čim sam dotaknuo ulaznu kapiju čuo sam glasove. Tihe. Uznemirene. Bilo ih je dvoje; ona i on. Rekla je :

- Ne možemo se više viđati. Preopasno je. Odlazi, molim te.

Tada sam začuo vrisak i vidio njegove ruke oko njenog vrata. Instinktivno sam se pokrenuo kao netko tko vlada situacijom i za trenutak se našao pred njima. Gledali su me zaprepašteno kao da sam goli obožavatelj koji je šarlatanski ušetao na sporedni ulaz, te od nagovještavajućeg tragičnog epiloga njihove fantastične predstave napravio sprdnju. Uljudno sam se ispričao i udaljio sa scene promatrajući iz daljine damu kako vraća ruke ljubavnika na svoj vrat uz popratni strastveni vrisak.

Sjeo sam na prvu klupu na koju sam naišao i igrao se toplinom daha slušajući cvrkut jesenskih leptira. Neka je djevojka hodala od groba do groba sakupljajući najsvježije cvijeće. Kada me ugledala, iz džepa svoje perjanice izvukla je metarsku traku i počela mjerkati duljinu i širinu svakog pojedinog groba.
Prišao sam joj i rekao :

- Kradeš cvijeće?
- Ne. Mjerim grobove. – odgovorila je
- Kradeš cvijeće. – zaključio sam

Krenula je nešto reći, ali u taj trenutak naišao je brkati čovjek noseći lopatu i smiješnu kapu na glavi.

- Opet kradeš cvijeće! – mrko je prozborio
- Samo malo gospodine. – rekao sam
- Tko si sad pa ti? – odmjerio me od glave do pete
- Cvjećarski inspektor. - izvadio sam iz džepa novčanik, hitro ga otklopio i zaklopio tako da je samo na trenutak uspio vidjeti moju staru izviđačku člansku iskaznicu
- Cvjećarski inspektor? – zabezeknuo se u čudu
- Da. Imamo informaciju da se ovim područjem širi neka nova, znanstvenicima nepoznata bolest cvijeća, pa sam angažirao ovu djevojku da mi pomogne u sakupljanju svakog vidljivog cvijeta sa grobova. Zamolio bih i vas, kada ste već tu, da nam pomognete. Evo, možete krenuti od ovog reda tu dolje. – rekao sam pokazavši mu prstom na grobove u redu ispod
- Ako je tako, nema problema. – rekao je i prionuo na posao

Nakon pola sata uspjeli smo sakupiti cvijeće sa svih grobova i pospremiti ga u crne plastične vrećice.

- Gotovi smo. Samo, preporučio bih vam da što prije odete na tuširanje zbog moguće kontaminacije, a svu robu sa sebe skinite i bacite u prvi kontejner. – rekao sam hineći zabrinutost
- Hoću. Evo odmah idem. Živi bili. – pozdravio je i otišao

Kradljivica cvijeća je pričekala da se brko udalji dovoljno daleko kako bi se mogla dovoljno slatko nasmijati.

- Što je smiješno? – zadržao sam ozbiljan izraz lica
- Ti si smiješan.
- Ja? Kako to?
- Ne pitaj me kako. Lijepo. Smiješan si i točka. – rekla je i naslonila glavu na moje rame
- Čuj, sada bih ti rekao nešto lijepo, prigodno…filmski za kraj, ali uvijek pri takvim pokušajima ispadnem smiješan, kao kakav lik iz tv reklama za deterdžente.
- Ma daj, ne vjerujem u to. Ti si šarmer na kvadrat. A i lijepu majicu imaš, vidim. Je li nova?
- Ma neeee! Oprana je Perwollom.

Sinoć sam na raskrižju skužio tog drota,
oko moga auta zla kob se naglo smota.
Gleda mi u tablice k`o u brojeve lota,
izvući me neće sav šarm i ljepota.

Izvući me neće čak ni gorska služba,
ne gine mi sud, a na sudu tužba.
Skužio je drojo crvene mi oči…
"moji signali u noći, drote kada ćeš doći?!"

O, gdje je sinoć bila moja dobra vila
da mi u krv vrati nula tih promila?
Pola soma jutros lakši sam ja bijedan,
vrijedan kao nula trideset i jedan.

(Radim teško, a rasipam lako
Đrk sam ja u duši, ne može to sva`ko.)

Pitala me jednom slučajna prijateljica namjernica tko je zapravo u stvarnosti Đrk, lik iz mojih priča. Rekoh joj da Đrk svi smo mi, više-manje. Danas Đrk si ti, a jučer tko zna tko.

Da potkrijepim teoriju, izrigat ću na vas jedan primjer :

Neki dan gledam Retardiranu Televiziju Lopovsku u kasnim noćnim satima jer mi se nije dalo zaspati, a najbolje me uspava ukošeni osmijeh voditeljice koja za vrijeme "nagradne" igre izgleda kao statična ptica trkačica koja je upravo mravojedu popušila kurac.

Ali, rekoh ALI, podvališe mi neku matematičku igricu sa šibicama...nađoše mi slabu točku. Đubrad!

Za rješenje zadatka trebalo mi je cca 25-30 sekundi. Na slici1 jasno je vidljiv postupak premiještanja samo jedne šibice što je, kao što se vidi na slici2, odagnalo sve nedoumice kako zbrojem dva pribrojnika doći do rezultata 147. Sve bi to bilo ok da kojim slučajem nisam 12 puta sa fiksne (3,66kn/min.), te jedanput sa mobilnog aparata (4,47kn/min.) nazvao dotičnu Retardiranu Televiziju Lopovsku koja mi je 13 puta u nizu glasovnim milozvučjem neke tete violete uručila samo takav odjeb.

Taj isti dan na poslu navratila je neka oronula plava gospođa sa papirićem u ruci kojeg je očito ispisalo neko dijete. Na papiriću je pisalo otprilike kako ona ima rak grla i da skuplja priloge od dobrih ljudi kako bi mogla platiti operaciju i nadati se da će jednog dana opet moći razgovarati sa svojom djecom. U džepu sam imao novčanicu od sto kuna i usitnjenih petnaest. Neko vrijeme sam se mislio, a onda sam joj dao onih petnaest i rekao neka je Bog blagosovi.

A sada idem na tabli napisati sto puta : JA SAM ĐRK

JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK JA SAM ĐRK

Čekam tvoj glas da probudi me s neba
ne gasi se čežnja, u meni sve još vri.
Glas tvoj čekam, tišina na me vreba
ispred sobe "trideset i tri".



UPDATE :



opet napadaju!!!

Kako ONA reče danas, imam tu neku crnu, okrutnu stranu u sebi. Jučer je spomenula kako sam sitna duša natuknuvši mi kao primjer post koji sam posvetio Supersaletu ima od toga više nego dvije godine. Priznajem, ponekad sam preokrutan i iskreno vjerujem kako ću se popraviti u idućih 10-15 godina bloganja. Evo, čak sam smislio i pjesmicu iskupljenja :

Sjećanje na Kosmatog Politana

Oprosti Kosmati Politan što u duši ja sam sitan,
sjećanje na tebe kruži k`o oko Saturna Titan.

Btw, Speedy je rekao da sam sa onim cvikama smiješnija verzija Bona. Čuješ bona?! Bona! Ha ha, strip, strip, stripppy!

PJ Harvey - White Chalk - remek djelo...