Trulo je neko vrijeme, smrdi mi iz usta. Jeo sam hladne ćevape i ne osjećam se najbolje. Ovo meso mi više ne ide. Mislim da ću kod Igyja ovih dana da ga pitam kako se postaje vegetarijanac. Zajedno smo pušili travu nekada, pa mu vjerujem.
Južina, baš ono za fijubriju. Odspavao sam popodne dobre dvije ure, a kada sam se digao, nebo je bilo puno ljepše, kao oči moje cure.

Spreman sam. Nisam ufuran, samo ne stignem. Često kasnim bilo gdje jer ne želim biti književnik. Samo želim poštovanje kao što ga i ja gajim prema Daniel Johnstonu.

Volim mačke, po mogućnosti crne kao noć. Imamo jednu takvu u servisu.



ovo je slika crnonoćne servisne mačke

Moj šef (Broj Jedan) isto voli mačke. To je rekao, a tko sam ja da mu proturječim. Jedino, jednom sam posumnjao da je blizak sa bilo kojom vrstom živih bića kada je umro čovjek koji je poslovno surađivao sa našom tvrtkom, a Broj Jedan je rekao Dobro je, barem nije na listi dužnika.

Danas je naš mačak miljenik mijaukao malo jače nego inače, pa je Broj Jedan primijetio da je žedan, te zamolio mog kolegu (radnik br.4) da mu ulije u posudicu malo vode. Nakon što mu je radnik br.4 ulio vodu u posudicu, mačak je mijaukao još jače.

Obično pred sam kraj radnog vremena šef servisa (Broj Dva) iznosi mačka iz radne servisne prostorije i odnosi ga u nepoznatom pravcu, ali ovaj put je Broj Jedan bio prepušten jednom od najvećih izazova u životu : da crnonoćnu servisnu mačku iznese iz okrutne radne atmosfere i osigura joj toplinu doma o kojoj toliko sanja dok po servisu papirnate smotuljke ganja.

Ovo što ćete sada pročitati je kratka igrana scena u kojoj su akteri Broj Jedan, radnik br.4, te ja (radnik br.37)

BROJ JEDAN : Gdje je ta mačka?
RADNIK BR.4 : Evo je ovdje. Zviždite joj i doći će.
BROJ JEDAN : Što je tebi čovječe?! Pa nije pas da joj zviždim!
RADNIK BR.4 : Ok. Imate li neku bolju ideju?
BROJ JEDAN : Normalno da imam. Sad ću je ja namamiti mesnim odreskom. Dođi maco, muci-buci, dođi. Di si?
RADNIK BR.37 : Ispod ovog je stola. Fulali ste je dobrih pet metara.
BROJ JEDAN : Dobro je radniče br.37, nećemo sada o mačkama.
RADNIK BR.37 : I ja kažem šefe. Poskupio plin, a?
BROJ JEDAN : Dobro si me sjetio. Provjeri jesu li ugašeni svi radijatori.

Uhvatio je mačka za rep i natezao se sa njim tako par minuta. Da je netko u tom trenutku slučajno upao u servis, sigurno bi stekao dojam kako ova junačina izvlači aligatora od pola tone.

Eto tako. Nadam se da ste, čitajući ovaj tekst, shvatili kako konačno i ja mogu napisati nešto jako lijepo i suvislo o mačkama, a to je zato jer sam se uvijek zalagao da se čak i u šahu zabrani vraćanje lopte nogom u naručje vratara.

Laku noć drugari i do svitanja...

Tenkove na ulice
prokažite "ubice"
začepite nam gubice
spasite si guzice!

Godina je 2012. Japan više ne postoji. Nakon što je državna uprava zabranila posjećivanje salona sa video igricama prije, za vrijeme i nakon posla, cjelokupna populacija sinkronizirano je počinila suicid. Članovi državne uprave i njihove obitelji harakiri su počinili dan kasnije. Sinkronizirano. Teritorij bivše države Japan privremeno je dodijeljen Amerikancima jednoglasnom odlukom američkog kongresa. Na tom teritoriju Amerikanci će naseliti ljudske klonove, te će svako malo na njima ispitivati nova kemijska i biološka oružja, a Europska unija potpomognuta voljom somalijskog naroda neće više strahovati od novih ratnih razaranja svjetskih razmjera.

Govnolend u isto vrijeme, ali u drugoj vremenskoj zoni, ne strahuje od potencijalnih kataklizmičkih događanja. Ovdje se nitko ne ubija, pa i da vlastitu majku pronevjeri na pokeru i sličnim zabavnim igrama na sreću. Od kada je državna uprava zabranila pušenje cigareta u zatvorenim javnim prostorima, nekako su govnolenđani postali nervozniji, pa je gradonačelnik, da ih razveseli, vlasnicima javnih objekata dozvolio da posjetiteljima dozvole pušenje spolovila unutar tih istih objekata bez snošenja ikakvih sankcija, a sve to u svrhu nekakve moralne satisfakcije nepravedno zakinutih pušača. Sankcije ponekad snose samo snošajni snobovi jer im oralna satisfakcija nije dovoljan nadomjestak za okrutno ukidanje njihovog omiljenog kancirogenog hobija. Gradonačelnika često na gala večerama bockaju sa pitanjem puši li i on katkad kada zađe u neki od govnolendskih lokala. On to uvijek odlučno zaniječe i kaže : NIJESAM!

Taj Japanac, nekako je još žući od kada je došao u Govnolend. Lako mu je bilo biti velik u Japanu. Ali hajde neka bude malen u Govnolendu, pa da ga vidim! Uostalom, nije on jadan kriv što je bio na putovanju po Europi kada je Japan kao zemlja nestao. Nakon što je ugledao ljepote močvarnog raja za koji su mu prodali priču kako u njemu i dan danas obitavaju mitska zmajolika bića, odlučio je ovdje ostati živjeti. Ime mu je Koso Oki, radi u srednjoj školi gdje predaje francuski jezik, sve svoje kričave košulje kupuje u China shopu, a najdraža tv voditeljica mu je Ida Prester.
Upoznao sam ga tako što sam mu jednom prilikom u prolazu na ulici dobacio Pizzicato Five, a on je uzvratio sa Blake Carrington. U istom trenu me kupio svojim izvrsnim poznavanjem bendova sa ovih prostora. Od tada smo ekipa i, mogu vam uistinu bez imalo straha priznati, najartističniji multikulturalni trio na planeti. Kažem trio, jer bez Đrka to ne bi išlo. Nedavno sam mu spašavao živu glavu po tko zna koji put.

Jedva smo stajali na nogama Koso Oki i ja tu večer oronuli od pića kada se na vratima prepunog kafića pojavio on, Đrk. U zadnje vrijeme puštao je svoju plavu kosu da izraste nastojeći izgledati poput Kurt Cobaina. Koso Oki je imao poludugu smeđu kosu, dok je ja uopće nisam imao. Uglavnom, dvije cure su nam se nabacivale osmijesima sve dok se Đrk nije pojavio na vratima, a nakon što je on ušao, definitivno su shvatile kako smo mi Smashing Pumpkinsi i navalile na nas. Na Đrka je skočio njihov prijatelj zamijenivši ga za basisticu benda, te ga odvukao prema wc-u. Kada smo ugledali dva murjaka kako ulaze u kafić da bi upozorili na preglasnu usranu funky soul glazbu koju debilni DJ vrti svakog jebenog vikenda, pomislili smo da je Đrk spašen, ali uvidjeh da je bilo samo pitanje vremena kada će murjaci biti premlaćeni, pa sam iskoristio trenutak nepažnje, uletio za mix pult i pustio od Cavea Deanna. Ljudi su pomahnitalo, sa rukama na ušima, stampedovski istrčavali na ulicu spašavajući živu glavu od sotonske njima nepoznate glazbe. Đrk nije morao pušiti tu večer, a policajci su u ime zakona zaplijenili Caveovu singlicu.

Eto, takav vam je naš japanski život u Govnolendu, otprilike.

Evo me. Tu sam. Tko me jebe.

Samo da kažem koju prije nego dođem na red među 4.5 milijuna osumnjičenih u slučaju ubojstva Ivane Hodak.

Sve je relativno. Lopta je okrugla. Nikada ne znaš tko te čeka iza ugla.

U Hajduk se ulažu pusti milijuni. Valjda će se netko iz uprave dosjetiti da nešto od tih novaca uloži u kvalitetnog dizajnera dresova, a ne da ih opet kupuju tamo negdje na pazaru.

Zijah Sokolović je moj čovjek. Filip Šovagović je barem pokušao. No, to ga ne opravdava.

Sinoć sam od Speedyja sakrio gitaru. Ne volim kada mi u kasnu noćnu uru po stanu tambura poznate i nepoznate partizanske koračnice. Rekao mi je da u zadnje vrijeme radi ne tekstovima za naš bend Blake Carrington. Nadahnuo ga je Radioheadov album "Hail to the thief". Netko bi rekao povratnički, ali obojica smo se složili da oni nikada nisu ni odlazili, pa zašto bi se onda vraćali.
Za primjer mi je naveo novinski isječak intervjua u kojem Al Pacino govori gdje je bio prije "povratničkog" Sea of love. Glumio je u kazalištu i doživio zanimljivu anegdotu : jednom prilikom je u zamračenoj dvorani među publikom ugledao dva blještava oka sa tako toplim usredotočenim pogledom. Cijelu predstavu glumio je samo za njih. A kada su se svjetla pozornice upalila bio je osupnut vidjevši kako su to u biti bile oči psa vodiča od slijepca koji je sjedio u publici.

To bi bilo to drugari za večeras. Čitajte me i iduću nedjelju u...

22 i 22.

Rođo,
jel ti sretan dan?
...govno glođo!