Zvona. Tjeraju sive nakupine oblaka što se vrtlože oko samog izvorišta nesreće svakog poljoprivrednika. Ja i mater na zemlji beremo smokve. Skoro će noć.
Malo sam umoran i zamišljen. Podižem glavu. 1980. je.
Otac i djed šetaju zapuštenim zemljištem, a ja ih slijepo slijedim. Djed ga stalno nadglasava očito ne slažući se sa očevim stavovima, te dok priča, konstantno maše drvenim bagulinom kojeg dobro pamtim u dva slučaja; prvi put kada sam učio bakine piliće roniti, a drugi put kada smo se ja i rođak takmičili tko će mu prije kamenčićem skinuti kapu sa glave dok je drijemao ispred kuće.
Zaljubljen sam, ludo. A tek mi je šest. Zove se Anđela. Jučer sam pred svima, čak i pred odraslima, rekao da je volim. Zadirkivali su me, morao sam. Sada mi je lakše. Često bi dolazila pred našu kuću i gledala kako hranim zečeve, a ja bih je zatim, kada nas nitko ne bi vidio, odveo na splav da promatramo veslače ne Neretvi. Tada bih je nježno primio za ruku i hvalio se pričama kako sam vješt u hvatanju guštera i leptira. No, ona nije bila jedina djevojčica u mom životu.
Prošlo je dva tjedna od djedove prodike i krenuli su poslovi sadnje mladih stabljika mandarina. Pomagao sam ocu dodavajući mu sadnice. Rekao je da će me sve te stabljike jednoga dana, kada budem puno stariji, barem duplo nadvisiti, a ja sam se smješkao vjerujući tada kako život sporo prolazi.
Na susjednoj zemlji, nekako u isto vrijeme, Lovro iz Rogotina sadio je svoje masline. Nije mi dugo trebalo da primjetim plavokosu ljepoticu mojih godina kako se šulja iza grma iz kojeg provirivaju zamamni plodovi kupina.
- Hej, tko je to tamo? – rekoh
- Ja sam….Ivana – rekla je sramežljivo
- Što radiš ovdje na našoj zemlji? – pravio sam se važan
- Tu sam došla sa ćaćom. A ti? Što ti radiš? – upitala je iskočivši iz grma ravno ispred mene
- Pomažem ćaći. Sadimo mandarine.
- Aha…a što ti je to na ruci? – reče primjetivši opeklinu na šaci koju sam nedavno zadobio od Anđele koja je na štapu pridržavala plastičnu kutiju koju sam uspio zapaliti
- To? Opekao sam se na tavu prije neki dan.
- Imaš curu? – upitala je direktno
- Nemam – lagao sam
- Zato ja imam dečka, tra-la-la-la-laaaaa – iskesila mi se u facu i ponovno nestala iza grma
Sigurno sam izgledao blesavo onako zaljubljen. Po drugi put.
Lovro je poginuo prije pet godina. Pao je sa masline i slomio vrat. Od toga dana njegova je zemlja zapuštena i izgleda sablasno.
- Što to radite? – čuo se duboki glas iz polutmine
Lice od matere bilo je skamenjeno, ali nije se dala smesti.
- Beremo smokve – odgovorila je, iako nije vidjela sugovornika
- Berite, berite…al` ne dirajte mandarine – opet se oglasio
- Zašto ih ne bi dirali kada su naše? Tko je to tamo? – upitala je u čudu
Pokušao sam locirati odakle glas dolazi ali bilo je sve teže gledati u nadolazećoj tmini.
Ništa. Podmukla tišina.
- Idem pogledat` tko nas zajebava – rekoh
- Nemoj sine. Idemo ća. – rekla je
- Neka…odmah se vraćam. Pričekaj tu.
- Ne budi lud. Tko zna tko bi mogao biti. Možda neki luđak. Ne idi tamo. – zabrinuto je izustila
U tom trenutku ništa me nije moglo pokolebati. Bio sam više ljut nego uplašen.
Omjer ljutnje i straha drastično se promijenio kada sam pri samom dnu zemljišta primjetio hodajuće stablo masline kako sa naše zemlje silazi u rijeku i polako nestaje izbjegavajući i ono malo mjesečeve svjetlosti što ga prati na tom putu u hladne tajnovite rječne dubine.
Materi nikada nisam rekao što sam vidio. Ionako joj nikada ne spominjem hladne ruke što me ponekad potežu za noge dok spavam. Ne spominjem joj korake na hodniku iza kojih slijedi kuckanje o prozor moje sobe uvijek u tri ujutro.
Ona to ionako nikada ne bi shvatila.
Post je objavljen 27.08.2006. u 23:46 sati.