Nema me neko vrijeme ovdje i odmah shvatim kako mi, zapravo, ovih dana i nije dosadno u životu. Zato ću napisati par rečenica o tome kako mi nije dosadno u životu.
Jučer sam nakon posla odlučio posjetiti frenda blogera u gradu koji se nekoć zvao Ragusa. Početak dana koncepcijski mi je sjebala jedna fina gospođa kojoj sam radio instalaciju notebooka i projektora. Kako? Pitala me jesam li žedan i želim li što popiti. A brate, tko nije žedan na plus trideset i kusur, mislim se. Pitala me jesam li za kiselu vodu ili za ce-de-vitu. Ja sam odabrao ce-de-vitu jer je ce-de-vita puna vitamina i daje ti potrebitu snagu za ostatak dana. Ok, da skratim priču, ova ce-de-vita nije bila poput ostalih ce-de-vita na koje sam navikao. Otpio sam gutljaj i nakon toga mi je neka čudna para izlazila na oči. Gospođa mi je zapljeskala uz fijućkajuće ovacije. No, ona nije shvatila u tom trenutku da se za vrijeme posla ne bavim nikakvim iluzionističkim trikovima. Tek nakon tri minute uspio sam izustiti :
- G…g…g…gospođo.
- Što je bilo? – izustila je preplašeno vidjevši moj izraz lica
- R…r…r…rakija!
- Rakija??
- Da, rakija – pokazao sam prstom na čašu i žućkastu vodenastu tvar u njoj
- Ajme, oprosti molim te – rekla je uhvativši se za glavu i nastavila – sinoć su mi bili tu neki gosti koje sam počastila rakijom. U svoj toj brzini pospremila sam bocu u frižider, a problem je nastao jer imam istu takvu bocu u kojoj je obična voda. Oprosti još jednom, molim te.
I tako, još jedno pola sata ona se izvinjavala, a ja sam joj sve opraštao. Da je ta ceremonija potrajala bar još nekih desetak minuta ne bih se libio pozvati sve njene susjede na ispovijed dok sam još u tom transnom svetom raspoloženju. Ali nije potrajala što je istinski drago svima nama jer ionako nas zaboli određeni organ za gospođu, njen notebook i projektor. Idemo dalje…
Nakon tog prekrasnog odrađenog terena, ručka i unošenja enormnih količina tekućine u tijelo, vozilo me vuklo ka neodoljivoj negdašnjoj Ragusi. Nije bila gužva na cesti kao nedavno kada sam se kretao magistralom u pravcu Splita, ali je bilo više automobila "brojke i slova" - nesuđenih pilota formule jedan. Nekoliko tih pilota me uspjelo preteći, no nisu imali previše sreće sa ona dva autobusa koja su se vukla sve do Raguse, tako da sam često imao priliku uživati u njihovim nabrijavanjima mašina i bezuspješnim pokušajima pretjecanja. Iskreno, bilo mi ih je žao. Tako moćne mašine, a nisu mogle doći do izražaja na cesti. Nadam se samo da vas nisam rasplakao ovom emocijama nabijenom sličicom o hrabrim hercegovačkim vozačima. Unatoč svemu, više neću pričati o njima što je istinski drago svima nama jer ionako nas zaboli određeni organ za njih, njihove mašine i "brojke i slova" (Lazo oprosti). Idemo dalje…
Sada kada sam stigao dalje nego bliže, osjetih neko sjećanje kako me stiže. Sjetih se sebe i godina provedenih u tom posebnom gradu. Sjetih se razuzdanih pijanki, mirisa ljeta, …Dolly Bell. Sjetih se kako prijatelju nosim novi Lambchop dok mi glavom odzvanja ova pjesma.
Prešao sam famozni most i u Gružu pokupio funnylittlefroga. Parkirali smo na Dančama (na uzvisini povrh Pila). Nabijem onoga tko je strancima prodao informaciju gdje se može besplatno parkirati.
Ako se zbog ičega isplatilo doći u Ragusu, to je trenutak kada je iznad nas proletio James Bondovski "Piper", a dolje podno tvrđave Lovrijenac hridima se opasno približavao jedrenjak iz nekog drugog vremena. Moju vizualnu hipnotiziranost savršenošću ove slike razbile su brodske sirene ogromnog cruisera i vratile me u današnje vrijeme.
Stradun je življi nego ikada uz mnoštvo turista i Hybrida. Mnoštvo polugolih tjelesa među kojima su me se najviše dojmile žene sa Rubia sisama. Sreli smo i Džordž Lukasa Nolu. Non-stop je kružio oko jedne građevine blizu katedrale dok ga netko ne prepozna. Izgledao je poprilično zamantan.
U hladovini pizzerije "Nijebitannazivjermisenedasadareklamiratiaionakoimpizzanijenešto" sigurno nije bio grijeh pojesti pizzu i popiti pivo.
Kasnije, dok smo šetali pored Kneževog dvora, zastao sam vidjevši neku smiješnu skupinu Japanaca. U isto vrijeme mi se iza leđa parkirao neki novi bijesni BMW. Iz njega je iskoračila prekrasna mlada djeva u bijeloj vjenčanici. Skupina Japanaca nešto mi je sugerirala rukama, pa sam onako opijen atmosferom zagrlio mladenku poljubivši je samo za njih. Čulo se : Blicc…škljocc
Uspio sam joj ostaviti broj mobitela prije nego je glava njenog budućeg muža provirila van limuzine.
Eh, sada dolazi nezgodni dio priče. Skupina Japanaca počela me pratiti. Vjerojatno su doživjeli spoznajni trenutak da me obožavaju. A ja, pravo da vam kažem, ne volim kada sam obožavan od strane veće skupine ljudi, a naročito kada su ta skupina Japanci.
I tako, ja pogledam prema zvoniku da vidim koliko je sati, a žutaći počnu slikavati zvonik. Sagnem se da zavežem šnjure (pertle) na sandalama, oni učine isto. Počnem pjevati : "Samo jednom ljubav….", a oni nastave "…pokuca na vrataaa…".
- Što da radim sa njima – pitao sam frenda
- Ti si ih navukao, ti ih se i riješi – rekao je
Morao sam brzo nešto smisliti. Posudio sam IQ od Seifera i u tren došao do pravog rješenja.
- Hej, look! Cro Cop over there!!! – pokazao sam prstom u pravcu izlaza na Ploče
Nisu uopće posumnjali. Svi do jednoga su potrčali u nadi da će ga sustići.
Ja i frend nastavili smo ubrzano u suprotnom smjeru prema izlazu na Pilama. Krenuli smo na predvečernje pivo u Uvalu ali više mi se ne da pričati o sebi što je istinski drago svima nama jer ionako nas zaboli određeni organ za mene, moje dogodovštine i relativno visoku vlažnost zraka. Idemo dalje...
Odjavna misao :
Ova priča polako topi se i nestaje dok vozim u suton, a Ragusa ostaje mi zguza.
Post je objavljen 20.08.2006. u 17:41 sati.