O da, to je pravi naslov. Ili kako je Billy Cristal tipkao u «Izbaci mamu iz vlaka» : «The night was moist…»
Fenomen bloga privukao me prije više od pola godine kao vrlo zanimljiv način komunikacije.
Pustio sam glasove iz svoje glave da pričaju priče.
I bilo je tu mnogo različitih glasova za samo jedan cirkus u kojem je nesretni klaun Strokewski sjedio sam. Onda bi se često pojavljivala grupica istih ljudi koji su bili žedni mojih blesavih trikova. A ja sam ih obasipao magijom iznova…i iznova. Poistovjećivao sam se sa izvođačima koji bi težili da isti trik svaki put bude drugačije interpretiran, da mu unesu neku novu čar.
Nikada nisam bio zadovoljan. Čak i onda kada bi publika plakala od smijeha i aplaudirala oduševljeno.
Vrata od cirkusa još zatvorio nisam. Valjda sam zabrazdio preduboko.
Jednoga dana priznao sam prijatelju da su moje čarolije djelotvornije u virtualnom svijetu. Zagrcnuo se od smijeha dok je ispijao staro crno pelješko vino. Samo je odmahnuo rukom.
Što to sada znači?? – rekoh
Strokewski, cijeli svoj život družim se sa zvijezdama u usponu kao što si ti. – odgovorio je
Ništa novo. Proći će te.
Shvatio sam poruku. Otišao sam do wc-a i u ogledalu ugledao svoje krvave oči. One su mi govorile da me nikada neće proći. Umio sam se i vratio u sobu.
Pustio sam neku dragu staru glazbu : «…planet Earth is blue and there`s nothing I can do…».
Nakon pet litara vina dva čudnovata biciklista brzinom zvuka parala su zrak što je do malo prije spokojno lebdio nad mračnom pistom.
Strokewski, kuda idemo?? – pitao je prijatelj
Zvijezdama, kada one već neće k nama. – rekoh
Lebdjeli smo iznad omiljenog krajolika novoizmišljenim spiralnim stilom. Kada smo došli na pola puta tamo nas je čekao mejdžr Tom.
Mejdžr Tom je velika faca. On je vratar nebeskog kluba gdje se okupljaju zvijezde.
Momci, karte molim. – rekao je ljubazno
Zar ulaz nije besplatan?? – upitah
Da, ali samo za zvijezde. – odgovorio je
Pogledajte što ondje piše. – reče pokazivajući kažiprstom na natpis
Pisalo je : «Skoro poznatima ulaz strogo zabranjen»
Mejdžr Tom ponio se džentlmenski i pozvao zemaljsku kontrolu da nas primi nazad.
Eto ti moj Strokewski. Šta sam ti rekao?! Ti i tvoja tvrdoglava glava. – prijatelj će
Ništa se ti ne brini. Ovo je bilo tek puko ispitivanje terena. Uhvatit ću ja mejdžr Toma na krivoj nozi…samo polako. Doć`e maca na vratanca. – rekoh
Strokewski!!!
Što je??
Nema više piste!
Kako misliš da nema više piste??
Lijepo, zar ne osjećaš da se drmuckamo po grbavom terenu?
U tom trenutku, iz zasjede, pred nas su iskočila dva ogromna debela stabla. Ubili su boga u nama.
Vidjeli smo zvijezde.

Uh, jebote što volim bakalar. Neki ljudi ga ne vole, ali ja ga obožavam. I zapamtite : nije mala stvar biti netko tko obožava bakalar. To je božji dar.
Šta?? Ma da, prekinuo sam štrajk glađu jer je vrhovni sud RH donio presudu u korist Pavela Nedveda. Dakle, Danijela Martinović (po odluci vrhovnog suda RH) mora u roku od 15 dana preoblikovati frizuru u «šinedokonoricu». Pravda je zadovoljena.
Osokoljen spoznajom da je pravda zadovoljena krenuo sam u konzumiranje preko nekoliko vrsta kolača i njima sličnih proizvoda kućne radinosti.
Najviše sam tamanio štrudle od jabuka, oblatne i kiflice, ali draga…nema mi do tvojih breskvica.
Hm, dragi…znam ja šta tebi sada treba. Znaš i sam da ti se uvijek ukliješti leđni živac kada nešto teško za želudac jedeš s nogu.
Da ljubavi. Hajde dođi u krevet i izmasiraj me.
Hoću srećo. Lezi potrbuške minutu dok ne nađem bejzbol palicu.

Znam da si bila sa drugima i trećima.
Nema veze. Glavno da sam ti ja uvijek prvi.
Znam da ti ne smetaju moje dlake u nosu,
teško disanje i srkanje juhe poput svinje.
Volim te.

Sjećaš se kada sam tvoje neotpakirane kutije Normabela iskoristio za ukrašavanje božićnog drvca, a ti mi slijedeće jutro podmetnula tempiranu bombu pod jastuk? Ha ha.
Često ideš na izlete u prirodu bez mene. Jučer si me nazvala sa jednog takvog.
Danas ništa. Mora da si pojela onaj sendvič od tunjevine natopljen cijanidom.

POSVETA OMILJENOM BENDU - "BEAUTIFUL SOUTH"

*apdejt*

ČESTIT BOŽIĆ SVIMA KOJI GA SLAVE.
Za mene je Jasenko Houra ovom prigodom pripremio skladbu, a ona ide ovako : "Moj blog je Hrvatskaaaaaaaaa..."
Živi mi bili i ostali. Do čitanja.

Od danas štrajkam glađu.
Zašto Strokewski??
Zbog Danijele Martinović.
Šta ti je ona jadna skrivila??
Uporno kopira frizuru Juventusovog veznjaka Pavela Nedveda. Mislim da je vrijeme da ukažem javnosti na taj gorući problem.
Zato, štrajkam glađu sve dok taj predmet ne dođe na raspravu u saboru. Dosta je bilo zajebancije!!!

Te večeri «Trentino Express» vozio je punom parom prema Madonni di Campiglio. Četvero mladih ljudi odlučilo je provesti sedam nezaboravnih dana u tom mondenom talijanskom skijalištu.

-nekoliko dana ranije-

Medena…mačkice…ljubavi… - dvije žene stajale su na praznom šetalištu izmjenjujući beskonačno mnogo epiteta u maniri ponašanja nekih neprilagođenih srednjoškolki dok su pahuljice snijega padale po njima. A daleko od toga da su bile srednjoškolke. Imale su svaka po 28 godina.
Još uvijek ne mogu vjerovat da sam te srela – reče Tončica dodirivajući nježno Sunčicino užareno lice rukama skrivenim pod površinom vješto ispletenih bijelih vunenih rukavica
Isuse! Još ih čuvaš?! – reče Sunčica uhvativši Tončicu za ruku, te ponovno priljubi obraz na rukavice duboko udahnuvši dok je zatvarala oči.
Da, čuvam ih. Još te nisam preboljela, a one mi dođu kao melem na ranu. Pružaju mi utjehu u ovim hladnim zimama.
Hej, idemo negdje u toplo. – reče Tončica
Ček, jesu li ovdje još uvijek najbolji kolači kao nekada?? – upita Sunčica pokazujući na mjesto gdje su nekada izlazile
Jesu. Ništa se nije promijenilo vezano za najbolju slastičarnicu u gradu. Uđimo. Ima dosta slobodnog mjesta. – Tončica će ushićeno
Naručile su po jedan komad njihove omiljene voćne torte. Tončica je pila kavu sa šlagom uz standardne tri vrećice šećera, dok je Sunčica pila veliku bijelu kavu sa hladnim mlijekom i dva natrena.
Znaš…- Tončica će promuklim glasom -…nikada nisam voljela iznova vraćati se na mjesta gdje sam već bila. Razumiješ? Sve su te epizode loše završile. Ali sa tobom je uvijek bilo drugačije. Ti si posebna. Mislim da se nismo slučajno ponovno srele.
Tončice…- Sunčica je presvukla lice ozbiljnošću -…udala sam se iste godine kada sam te napustila. Ivan mi je muž.
Znam.
Znaš?? Ali kako? Nikada ti nisam rekla.
Lijepo, znala sam za vas cijelo vrijeme. Još od one večeri kada si mi rekla da su nam propale karte za koncert Azre. A zapravo, otišla si sa njim. Pratila sam vas tu večer. To su mi bili najbolniji trenuci u životu. Ali progutala sam sve to i krenula dalje. Nikada ti to nisam rekla.
Samo sam htjela da budeš sretna. I dan danas se pitam jesi li.
Šta??
Pa, sretna.
Sreća, eh da, šta je to sreća? – Sunčica će
Ne mogu reći da nisam zadovoljna životom, ali sretna…sretna sam bila samo sa tobom. Živjele smo kao one dvije djevojke u filmu «Nebeska stvorenja» i nitko nam nije bio ravan. Cijeli svijet imale smo na dlanu.
U tom trenutku čuo se zvuk dolazne poruke karakterističan za sve modele Samsung mobilnih uređaja. Tončica je posegnula rukom u pregradu svoje male kožne torbice. Na licu joj se ocrtavao nježan iskren osmijeh.
Tko te to čini tako nasmijanom ako smijem znati?? – upita Sunčica
Matej – Tončica će zamišljeno
Tko je Matej??
Moj muž. – reče Tončica tipkajući odgovor ležerno ne dižući pogleda sa zaslona mobitela
Molimmm??? – Sunčica će šokirana
Gusko jedna frigidna!!! Ja se tu preznojavam kako bih ti rekla za muža, a ti svoga spominješ u prolazu kao da pričaš o deterdžentu za pranje posuđa.
Ne`š ti muža. – reče Tončica suzdržavajući smijeh dok je vraćala mobitel u torbu
E, pa ovome valja nazdravit. Konobar! – Sunčica će
Recite gospodična.
Jedan mali Heineken, molim.
A što će druga gospodična??
Meni može isto. – Tončica će
Popile su tri piva i cerekale se dogodovštinama od prije desetak godina.
Tončice, voljela bih da dođeš u subotu kod mene. – Sunčica će
A Ivan??
Neće ga biti. Dogovorio je sa starim prijateljima jedriličarsku avanturu na uzburkanom moru. To ih je uvijek uzbuđivalo. Eh, muškarci.
Ja…- Tončica će -…jebem ti!
Što je bilo??
Ne mogu u subotu.
Zašto??
Sada sam se sjetila da baš u subotu idemo na zimovanje u Italiju ja i muž, te moja frendica Zvončica i njen muž Filip. Stvarno mi je žao. Šta kažeš za neki drugi dan, ha?
Ne, ne mogu. Nema veze. Zaboravi.
A tko je ta Zvončica?? Opiši mi je. – Sunčica će znatiželjno
To ti jedno sexy mlado meso…
Ma daaaaaaj.
Ok, ok. – Tončica će sramežljivo se smješkajući
Mlađa je od nas pet godina i žena je zbilja mrak. Ali nikada nisam sa njom pokušala ono…znaš. Nikada me nije privlačila na taj način. Ona je moja kolegica u vrtiću. Prekrasna osoba. Nju zbilja volim na jedan poseban način. I teško me pogodilo to šta joj se dogodilo nedavno.
Šta joj se dogodilo?? – Sunčica će
Zatekla je Filipa u krevetu sa drugim muškarcem.
Ma daaaj.
Da. A on se pravdao da je sa radnim kolegom malo više popio, pa su pijani zaspali na krevetu…razodjeveni. Šta ti misliš o toj verziji priče??
Sere kreten. Trebala ga je kastrirat na licu mjesta.
Trebala je, ali nije. Jadnica ga još uvijek voli i vjeruje mu. – Tončica će
Gle, gle. Mi o vučici, a vučica na vrata. – u tom trenutku iz automobila marke Volvo izašla je Zvončica krenuvši prema slastičarnici
Je li to ona?? – reče Sunčica naginjući se kroz prozor
Da, to je ona. – Tončica će
Wow, koji komad čovječe.
Heeej, smiri se ženo. Da nisi ni pomislila! – Tončica će britkim tonom
Ok, ok. Peace woman! – Sunčica će podrugljivo
Zvončica je ušla u slastičarnicu i zapazila ih za stolom. Krenula je prema njima.
Bok cure. – Zvončica će
Bok stara – Tončica će
Zvončice, da ti predstavim svoju staru…
…prijateljicu – Sunčica će
…prijateljicu – Tončica ponovi za njom
Drago mi je. – Zvončica će
Također. – uzvrati Sunčica
Cure, samo se vi zabavite. Ja ionako moram ići. – reče Sunčica namještajući šal oko vrata
Mogla si ostati još malo praviti nam društvo. Nije ti valjda neugodno zbog mene?? – Zvončica će
Ma ne, nikako. Zbilja moram poći. Imam nekih važnih obaveza.
Sunčice, kada se opet vidimo?? – upita Tončica
Dolazim opet na ljeto, pa ćemo se više družiti. Ok?
Super. Veselim se tome. – reče Tončica poljubivši je u obraz na rastanku
Bok Zvončice. – reče Sunčica namignuvši joj
Bok. – uzvrati Zvončica

Vlak se probijao sporo kroz gustu talijansku zimsku noć. Taj isti vlak ni slutio nije da je noć kroz koju se probija rezervirana za ljubavnu tragediju. Štoviše, vlak je bio uvjeren da će to biti još jedno od bezbrojnih kotrljanja tračnicama na istoj dosadnoj ruti.
Matej i Filip sjedili su oko 23 sata u baru vlaka i ispijali po-tko-zna-koji džin-tonik.
Žene su im bile malo «pristojnije», te su se razišle svaka u svoju sobu ranije (oko 22h).
Tončica se probudila oko 23:15h vidjevši da muža još uvijek nema u sobi. Pretpostavila je da je još u baru. Krenula je potražiti ga jer nije željela da se previše druži sa, u zadnje vrijeme, neuravnoteženim Filipom.
Aaaaa, tu si štraco!!! – povikala je tako glasno da Mateju više nije trebala ruka kao oslonac za šankom
Odjednom mu se sve razbistrilo. Jasno je vidio titranje angine i sve te atome raspršenih vodenih čestica u njenim ustima dok se stvarao poklič za spremanje na spavanac.
Pobjegao je pred ženom. Kukavica. Snob. Probisvjet.
A možda mu je, na koncu konca, stalo do ljubavi te žene.
Filip nije dugo vremena bio sam za šankom. Društvo mu je pravio mladi bračni par koji se niotkuda pojavio. Imali su još pola sata fore prije zatvaranja bara.
Dozvolite da se predstavim. – Filip će
Ja…ja sam…Filip. – reče otpuhujući poput nekog tuljana
Drago mi je. Ja sam Ivan, a ovo je moja žena Sunčica. – Ivan će
Sami ste na putovanju?? – upita Sunčica Filipa
Ne, žena je tu sa mnom.
Oprostite što sam ovako diskretna, ali zanima me kako vam se žena zove ako nije tajna?? – Sunčica će
Nije tajna. Zove se Zvončica…ako vam to nešto znači…hehe…hik.
A u kojoj ste sobi odsjeli?? Možda ste nam susjed. – Ivan će
Soba 23b.
Sunčica je zamolila konobara da joj spravi dva votka-martinija. Zatim je uzela pića i oprostila se od muža.
Dragi, čekam te. Nemoj dugo. – rekla je zavodljivo
Nestala je u tmini odjeljaka tražeći sobu 23b. Kada ju je pronašla, ušla je lagano na prstima kako ne bi probudila Zvončicu. U piće koje je namjeravala ponuditi Zvončici ubacila je tabletu sumnjiva porijekla i roka trajanja. Zatim ju je probudila dotaknuvši joj rame nježno.
Isuse! – viknula je Zvončica preplašeno
Psssss, tiho. Oprosti što sam te ovako prepala. – Sunčica će
Hej, pa ja tebe poznam. Ti si ona prijateljica moje Tončice, jel tako?
Da, to sam ja. Sunčica.
Odakle ti Sunčice u ovome vlaku za Madonnu di Campiglio?? Tončici si na rastanku rekla da se vidite na ljeto, a ti si sada tu. Kako to?
Da. Ma ja i muž smo se predomislili u zadnji tren i odlučili iskoristiti još par dana odmora. A kada smo od Tončice saznali kako je to divno zimovalište, nismo htjeli propustiti taj užitak.
Nego, oprosti što sam te probudila. Muž je ostao u baru u društvu tvoga muža, a meni je bilo tako dosadno, pa sam navratila do tebe. Ako ti smetam slobodno reci. Odmah ću otići.
Ma ne, nikako. Ne smetaš. U stvari, baš mi je drago da si tu.
Stvarno??
Da. Baš mi godi žensko društvo.
Ok. Donijela sam ti i piće. Probaj. – reče Sunčica zagonetno smiješeći se
Zvončica je otpila par gutljaja što je bilo dovoljno da je ošamuti. Sunčica je preuzela inicijativu. Ostavila je pića sa strane. Zatim je lagano prislonila usne na Zvončicine. Zvončica se nije opirala. Samo se izvijala na krevetu dok su im se jezici ispreplitali. Sunčica joj je strgala košulju i agresivno skinula suknju dok se Zvončica ritala nesvjesna svog stanja.
Uživaš droljo, jel da?? – Sunčica je zvučala poput hijene
Znala sam da ćeš biti moja čim sam te ugledala.

Za to vrijeme Filip i Ivan još uvijek su bili u baru na čašici razgovora.
Eh da, žene. Moj Filipe. Nije lako sa njima, niti bez njih. Ova moja prava je drolja. Uhvatio sam je nedavno sa drugom ženom u krevetu.
I??
Šta i?
I, šta si poduzeo?
Ništa. Pridružio sam im se u krevetu, he he. Kada bolje razmislim, to je najbolja odluka koju sam u životu donio.
Slušaj Ivane…to ti je nekakav znak. Žena ti bježi drugim ženama. Možda i nije predviđeno da svoje mjesto pod suncem dijeliš sa ženama. – Filip će
Kako to misliš??
Filip je lagano naslonio svoju ruku na Ivanovu gledajući ga ravno u oči. A onda se odlučno nagnuo prihvativši ga desnicom iza vrata, te ga poljubio ravno u usta ne oklijevajući ni trenutka.
Ivan je svoju zgroženu facu pokušao izvući iz centra centrifugalne sile koja je bila muškog roda i pokušavala je iz njega izvući sav taj ponos koji se godinama gomilao.
Filip je uspješno izigravao mačo zavodnika sve do trenutka dok se Ivan nije dočepao njegovih jaja. E, tada su i čaše počele pucati od visokih tonova.
Filip je još neko vrijeme ostao ležati u bolovima dok je Ivan teturao u potrazi za svojom sobom. Na tom putu naišao je na sobu 23b. Jedino u toj sobi nije bila mrtva tišina. Čulo se jecanje dviju žena gladnih sexualnih užitaka. Ivan nije oklijevao. Pridružio im se.
Nakon petnaestak minuta Filip je došao sebi. Krenuo je ka svojoj sobi. Imao je i šta vidjeti.
Stajao je na vratima sablasnut. Zatim se vratio na hodnik. Tamo je stajao sam. U tmini.
Nakon par minuta meditacije izvukao je iz džepa kaputa pištolj 7,62mm srpske proizvodnje i krenuo u sobu. Pucao je Zvončici u glavu i u prsa.
Na vratima sobe sudario se sa Tončicom koja je u nevjerici trčala prema krevetu na kojem je ležalo beživotno tijelo. Tončica je uzalud kroz plač dozivala Zvončicu držeći joj glavu u naručju. Krv se slijevala niz Tončicina koljena, pa preko listova sve do papuča koje je dobila upravo od Zvončice za prošli rođendan.
Filip je odšetao do kraja hodnika u prazni WC i zaključao se. Sjeo je na školjku i pomolio se. Zatim je dohvatio konop iznad sebe i povukao vodu. Dok je voda tekla, stavio je cijev pištolja 7,62mm srpske proizvodnje u usta i povukao obarač.

POSVETA ROMANU POLANSKOM

Razmišljam da uzmem godišnji odmor.
Ali kako bih onda preživio bez vas godinu dana??
Ma, jebeš godišnji.

Šta je, šta ste se raspekmezili??? Sad ste kao ono nešto PAF…nešto kao vi se sada migoljite razmišljajući šta sada onaj Strokewski u svojoj glavi kuva.
Kuva svašta, jer svašta on oko sebe vidi i čuje. I truje, truje ga to sve. A on je tako mlad, lijep i sijed.
Tako bih volio da mi je tata Miomir Žužul, pa da mi zabrani gledanje nacionalne televizije i televizije općenito.
A onda je Sanja pročitala ime Goran Bogunović….i zastala…..pa izgovorila sa isturenim gornjim zubalom i ogromnim trećim upitnikom ispod njenog obješenog dupeta : GAWRUN??

Za one koji nisu gledali emisiju, mali rezime :
Gostovali su : Darius Primarius, Pizdek1, Pizdek2, Gawrun, Tobić Tobić i Strokewski + AK47. Vesna Cmokić nije mogla doći jer je došlo do upale okoline kada je okrenula ključem svog limenog ljubimca. Ja nemam nikakve veze sa njenom likvidacijom. Čak nosim na majici natpis : «Ja i moj pes volimo HaEnEs»
Lako je bilo sa tom majicom ušetati se u tajništvo HaEnEsa i otuđiti masku sa likom Vesne Cmokić. Za frizuru sam se posavjetovao sa svojim starim frendom Duškom Lokinom. Pogodio je pravi izbor. U emisiji sam izgledao tako sexy da sam doslovno polizao svoj odraz u ogledalu prije samog nastupa.
Darius je pokazao cijeloj naciji da on ima laptop i cijela nacija je uzvratila oduševljenjem zbog sveopće spoznaje da je taj isti Darius onaj koji ne posjeduje bilo šta, već jedan prekrasni vrijedni blještavi laptop. Taj laptop ima tipkovnicu na kojoj se nalaze tipke. Ispod one najveće tipke, koju amerikanci i ostali englezi zovu Spejs, nalazi se malo polje po kojem možete kliziti kažiprstom ali i ostalim prstima koje gurate u dupe. Ako ne znate kakav je osjećaj kliziti prstom po toj maloj površini onda pitajte Dariusa. Ali nema veze, objasnit ću vam. To vam je kao kada pišete «mama mi se kupa gola» po zamagljenom prozoru auta u kojem ste upravo izgubili nevinost. Ipak, bolje je koristiti miš. Prsti se manje umaraju.
Sa strane laptopa možemo uočiti DVD/RW uređaj, a pozadi se nalaze dva USB utora, jedan utor za modem, jedan za LAN, tri za KONOPLJU i, na kraju, dva utora za RIZLE.
Zaslon ekrana Dariusovog laptopa načinjen je od obimnog mnoštva tekućih kristala koji se mogu vidjeti i golim okom ako napušeni buljite u ekran barem tri sata.
Šta?? Aha, da…emisija.
Najviše su pizdeki pizdili. Oni pizde jer to jako dobro znaju. Oni su profesionalci. Da bi postao Pizdek….ma, neću o tome.
Dok je slušao sugovornike Gawrun je imao izraz lica u stilu «šta je ovo?daj vamo ćevape i pivo». Tobić Tobić (idol mladih) imao je izraz lica «ostavio sam ti dva ćevapa, al sam popio i tvoje i moje pivo». Vesna Cmokić (Strokewski) imala je izraz lica «Tobiću ne gledaj me tako jebozovno pasji skote. nisam ja ničija prčija»
Uspješno sam skrivao identitet sve do trenutka dok Sanja nije upitala šta je to «domena». Tada mi je zbilja puko film i izvukao sam ispod kaputa svoj omiljeni AK47 odbacivši masku sa lica.
REZ!!! – povika Sanja
Hahaha. – nasmijaše se moji frendovi (kamermani)
Dobar pokušaj Sanja. – rekoh
Tko si ti?? – upitala je
Ne znaš tko sam ja??? Zbilja ne znaš tko sam ja??
Darius, reci joj tko sam ja.
Rekao bih joj, ali nemam pojma tko si ti. – Darius će
RATA-TATA-TA – čulo se iz četrdeset sedmice
Na ekranu Dariusovog laptopa pojavilo se pet rupa.
Trebao sam znati. Ovakvo sranje može napraviti samo jedan bloger. STOKEWSKI!!!
Darius je laganim pokretima prstiju izvukao iz zadnjeg džepa hlača opasno kemijsko oružje – «memory stick» i njime pokušao ugroziti moj cijenjeni život.
Jedan metak bio je dovoljan. Darius je ostao bez «memory sticka» i jednog prsta. Metak je na svojoj neobičnoj putanji doživio rikoše i vratio se Dariusu u glavu.
BLOG JE MRTAV! – rekoh
ŽIVIO BLOG!!! – povikaše svi gledatelji u studiju
Nisi morao ovako da reaguješ. – reče Tobić Tobić (idol mladih)
KUŠ!!! Nema priče u studiju!
Tobiću Tobiću??
Reci Strokewski.
Daj bogati nabavi mi neki album od beogradskog benda Negative. Imam samo 2-3 live snimke.
Ok. Nema frke stari.
Tooo care. A sada, idemo preuzet vlast na blogu.
Gawrun??
Slušam.
(Odšetao sam do prve kamere i okrenuo je prema Gawrunu)
Zbilja izgledaš «popunjeniji» na teveu.

Eto, baš je tako bilo iza kulise. Ono što ste vi vidjeli čista je montaža i manipulacija nedužnim hrvatskim gledateljstvom.
Prepuštam vama da odlučite hoćete li i dalje gledati teve.
Au revoir!

Danas se osjećam dobro. Tako dobro da bih mogao opipati ljepšu stranu života. Mogao bih hodati po žaru koji je nastao iz vatre ljubavi. Taj žar se ne gasi već tinja dok se ne razbukta novi plamen.
I ne bih osjetio ništa. Samo bih se predao tebi. Bez borbe.
I ništa nije vrijedno kao titraj kristalića ljubavi u mom želucu kada tvoje oči dolaze sve bliže.
To je znak da sam te gladan. A kada te zagrlim, ogoljena četiri zida sobe pokrenu se. Soba rotira oko nas. Ona sužava zidove. Želi nas sakriti od prevare života.
I ništa nije ljepše od osjećaja izgubljenosti u tvojim očima boje mora. Tada želim da trajemo vječno. Izgovaram tvoje ime jer želim čuti drhti li moj glas u toj čarobnoj stvarnosti trenutka. Ti se tada smiješ mojoj poniznoj ukroćenosti i dopuštaš da duboko u raljama tvoje emotivne raskošnosti spavam spokojan.

Sanjam dan kada sam te upoznao. Tvoje lice nije uspijevalo izbjeći zrake sunca što su se probijale kroz granje stabala parka dok se božji dah igrao tvojom kosom.
Ponekad se pitam kakvi bi bili moji dani da sam tom stazom prošao par minuta kasnije.

Zima je. Božić je blizu. Noćas u caffe-u sjedim sam. Uz prigušena svjetla vrti se neka glazba što podsjeća me na tebe.
Gledam dva ogoljela stabla kako se grčevito bore protiv bure koja želi otrgnuti svijetleći ukras koji ih povezuje.
Nazvat ću te. Bar na sekundu.

U očekivanju explicitnih vijesti, u desnom gornjem kutu ekrana tv-a treperi exkluzivno-explozivni logo.
Odustajem od iščekivanja. Prkosno ustajem i krećem do najbližeg bankomata po Gotovinu.
Uvijek sam znao da je Gotovina u bankomatu. Zato su i bile znatne mjere osiguranja dok sam prebacivao Gotovinu iz otvora bankomata na sigurno; u svoj džep.

Gotovina mi nužno treba kako bih popio kavu u superexkluzivnom caffeu superexkluzivnog grada. Nema mi do ranojutarnje nedjeljne kave.
Uvijek uz kavu naručim GO-GO djevojke.
Jedna mi GOvori najzanimljivije iz dnevnog tiska, a druga mi GOlica jaja i dašće u uho.
Njih dvije platim sto kuna za pola sata. Ali je zato tu najjeftinija kava u gradu; samo dvije kune.
Jučer mi je tu kavu pokvario a tko drugi nego Đrk.

Strokewski…c-c-c-c…bože sačuvaj – Đrk će
Malo se uznapredovalo na blogu, pa se odmah bahatimo sa uslužnim curama, ha?!?!
Slušaj Đrk, nemoj previše pričat da ti se ne bi obilo o glavu – rekao sam
A jesi jadan…buhaha – buhahahao je u svih šesnaest i to sigurno više od 45 sekundi u komadu što je bilo sasvim dovoljno vremena da nadraži moj nestabilni nervni sustav
Uživaj dok možeš Đrk. I štedi snagu, jer danas putuješ. – izgovorio sam to prijetećim pogledom
A gdje me to danas upućuješ?? – upitao je znatiželjno
Vidjet ćeš.
Tražio je slamku usnama ne skidajući pogleda sa mene. Srknuo je gusti sloj čokoladnog mlijeka sa dna čaše očito zaboravljajući promiješati ga. Tapkao je prstima po kutiji bijelog Waltera dobrih 2-3 minute zamišljen. A onda je izvadio slamku i otpio zadnju trećinu sadržaja čaše. Zatim se užurbano probio do šanka i platio. Nestao je u vidu magle.
Buhaha – zadnji sam se nasmijao
Hihihi – netko se nasmijao poslije mene
To je bila ona koja GOvori najzanimljivije iz dnevnog tiska
Koji je tebi pimpek curo?!?! Jesi ti svjesna šta si sada napravila??
Ja sam taj koji se ovdje zadnji smije. Jasno?!?!
Pa…nasmiji se još jednom, pa ćeš bit zadnji – reče ona koja GOvori najzanimljivije iz dnevnog tiska
KUŠ!!!!!!!!!!! Kako se usuđuješ odgovarat mi?? – rekao sam ljutito
Zaplakala je.
Ajde, ajde ne cmizdri već mi čitaj malo žutu kroniku.
Ok. U Sao Paolu zabranili umiranja zbog prenapučenosti gradskog groblja. – rekla je
Baš fora. Zamisli da boluješ od (nedajbože) raka, a oni ti zabrane umiranje. Eto lijeka. To je formula. Kako se mi nismo toga prije sjetili. Baš smo papci.
Eeeej!!! Malo lakše sa tim jajima. – rekoh GOlicateljici
Kako mi je ostalo još deset minuta u društvu GO-GO djevojaka, naručio sam još jednu kavu.
Ipak je ona samo dvije kune.

Đrk je bio vidno raspoloženiji zadnjih dana. U posjetu mu je došla rodbina iz Berlina.
Od rođaka je «posudio» njemačko izdanje Playboy-a i krenuo na rivu kako bi ga u miru prelistao.
Šta?? Ma ne. On ne gleda slike. Čita kolumne kako bi bolje naučio njemački. Ponekad zavuče ruku u hlače poput Al Bundy-ja. Ali to čini samo kada je neka tema prevruća.
Bio je predugo zadubljen u štivo da bi primjetio kako iznad njega oblaci ubrzanije prolaze…kako se oko njega godišnja doba ubrzanije izmjenjuju.
Usporeno je podigao pogled. Ugledao je pred sobom četiri muška trupla na vješalima.
Zatim je pogledao u lijevo. Prema njemu koračao je oficir njemačke vojske.
Uspio je samo izustiti : STROKEEEEWSKIIIII!!!!!!!!!
----------------------------------------------------------------------
Da. Đrk je vraćen u 1943. godinu, u Metković prve polovice dvadesetog stoljeća.
Zanima vas kako je Metković dobio ime?? Ne??? Ok.
Prvi poznati dokumentirani dokaz o postojanju ovog mjesta vodi nas u 1422. godinu – doba vladavine bosanskih kraljeva. Na čelu te države bio je kralj Tvrtko II.
Iz srednje Bosne krenuo je nezadovoljni seljak sa svoje tri krave put južnijih krajeva. Nije bio zadovoljan načinom na koji ga trenutačna vlast tretira.
Lokalne vlasti uzimale su od njega više novaca nego od drugih seljaka samo zato jer su njegove krave davale više mlijeka nego ostale.
Nastanio se na području prostranih pašnjaka u dolini rijeke (Neretve).
Predstavnici bosanske vlastele kraja iz kojeg je seljak pobjegao okupili su skupinu ljudi koja će ga pronaći i kazniti jer je pokušao pobjeći van domašaja zakona, tj. ne plaćati porez.
Pronašli su ga jedne večeri u jednoj baraci kako se sexualno opći sa jednom od svojih krava.
Kada su to vidjeli nisu ga htjeli kazniti, jer su smatrali da je dovoljno kažnjen svojim stilom života.
Prozvali su ga Metković, što na jeziku ilirskog plemena Ardijejaca znači «onaj koji guzi kravu»
Dobro, aj….znam da mi ne vjerujete, al nema veze.

A sada nešto sasvim drugačije. Povijesne činjenice mog profe iz povijesti mr. Juritja :

«Napad fašističke njemačke na Jugoslaviju nije dočekao nespremne metkovske komuniste. Oni su slijedili direktive CK KPJ i CK KPH i učinili sve da organiziraju općenarodni ustanak na području kotara Metković.

Istog dana kada je proglašena NDH, kvislinška tvorevina fašističkih država, Mačekova zaštita uspostavlja privremenu vlast u Metkoviću.
Svakako da u zaštiti imaju odlučujuću riječ elementi koji su se infiltrirali u HSS. Osigurali su stražama objekte i prilaze gradu Metkoviću iz pravaca Dubrovnika, Mostara i Splita.
Budući da jugoslavenska vojska u to vrijeme nije kapitulirala, tadašnje rukovodstvo se plašilo napada regularnih četničkih jedinica koje su bile u sastavu jugoslavenske vojske, pa su straže ojačane puškomitraljezima.
Iako su zaštitom rukovodili proustaški elementi, ta organizacija djelovala je do konca svibnja kada ustaše potpuno preuzimaju vlast.
Formira se ustaški logor, tabori i rojevi. Jedan dio zaštite pripada ustaškom pokretu, dok se drugi dio povukao i pasivizirao po direktivi rukovodstva HSS.
To su oni članovi HSS koji se nisu slagali s ustaškom fašističkom vladom na čelu s Antom Pavelićem.
Dan nakon proglašenja NDH zaštita blokira žandamerijsku stanicu u Metkoviću postavivši puškomitraljeze u pravcu zgrade. Poručnik Karabeg, komandir svih žandarskih stanica u kotaru Metković, tada je bio u stanici s nekoliko žandara.
Natezanje oko predaje trajalo je od 8-11 sati kada je napokon izašao poručnik Karabeg i u istom momentu aktivirao ručnu bombu kragujevku koja je teže ranila policajca Antu Bartulovića. U istom momentu zaštita je osula paljbu iz pušaka i pištolja na Karabega, koji je pokošen mecima.
Nakon pogibije Karabega žandari su se predali.

Narodnooslobodilački odbor Metković formiran je u srpnju 1942. godine i brojio je četiri člana. Uloga mu je bila da sakuplja materijalnu pomoć za partizane (hranu, odjeću, oružje, lijekove), da organizira doček i smještaj partizanskih jedinica, da vrši provodničku i obavještajnu službu i priprema odlazak novih boraca u partizanske jedinice.

Odbor Antifašističkog fronta žena (AFŽ) formiran je u rujnu 1942. godine. Odbor je radio na masovnijem uključivanju žena u NOP. Pružao je svestranu pomoć NOO, NF i jedinicama NOV i POJ. Aktivno je radio na ideološko-političkom i kulturnom uzdizanju žena, kako u samom gradu, tako i u okolnim selima. Osim na prikupljanju priloga za NOV, žene su radile na zbrinjavanju siročadi i djece čiji su roditelji bili u NOP, te su se brinule o smještaju ilegalaca na okupiranom području.

Saveznička avijacija otpočela je bombardiranje i mitraljiranje neprijateljskih garnizona u dolini Neretve početkom studenog 1943.
Dana 6. studenog napad bombardrske avijacije izvršen je u dva navrata. Prvi napad izvršen je u 12 sati bombardiranjem Metkovića, a u 16 sati mitraljiranjem.
U Metkoviću je poginuo jedan njemački oficir, dva vojnika, a nekoliko ih je ranjeno. Poginula su dva civilna lica i jedan domobran koji je bio na proputovanju. Explodirala su tri automobila natovarena municijom. Od detonacije pucala su stakla na kućama, a jedna kuća je jako oštećena. Jedan saveznički avion srušen je i prilikom pada uništio je trgovačko skladište.

Dana 12. studenog u 15.30 sati saveznički avioni mitraljirali su putnički vlak na pruzi Metković-Gabela i tom prilikom ubijena su tri, a ranjeno deset neprijateljskih vojnika.

Dana 14. studenog u 7.30 sati lovački avioni bacili su lakše bombe na Metković. Tom prilikom poginuo je jedan njemački vojnik a tri su ranjena. Istog dana u 12.15 sati više aviona bombardiralo je Metković.
Pogođeno je skladište nafte, explodiralo je 60 bačava, od čega se nadvio crni oblak dima nad gradom. Mitraljeskim zapaljivim mecima upaljena je jedna njemačka staja gdje je izgorilo nekoliko konja. U ovom napadu bilo je ubijenih i ranjenih njemačkih vojnika, što je njemačka komanda prikrivala od tadašnjih vlasti i naroda.

Dva dana nakon uništenja njemačke «vražje divizije» u bici na Vukovu Klancu, tj. 26. listopada 1944. oslobođen je Metković.
Za oslobođenje Metkovića nije se vodila borba jer su se neprijateljske jedinice povukle u pravcu Mostara. Tog dana u oslobođeni Metković došao je jedan vod od 30 boraca iz sastava X hercegovačke brigade.
Istog dana, nešto kasnije, u grad je došao i komandant NPO s jednim vodom boraca. Iz Borovaca u Metković stigle su sve političke organizacije kotara i općine, te četa komande mjesta. Komanda mjesta uz pomoć boraca NPO uspostavila je vojnu vlast u oslobođenom Metkoviću.

Za čitavo vrijeme NOR-a Metković je održavao redovne i neprekidne veze sa Splitom, Mostarom, Dubrovnikom, Pelješcem, Gradcom, Baćinom i Ljubuškim.
Za cijelog trajanja narodnooslobodilačke borbe grad Metković je dao :

- palih boraca 20,
- žrtava fašističkog terora 38,
- žrtava rata 21,
- zatvorenih, interniranih i deportiranih 98.

Također je dao jednog narodnog heroja, a to je Krešo Rakić Antukin.»

AMEN.
---------------------------------------------------------------------
A šta je bilo sa Đrkom??
Čut će se.

točka

Htio sam biti tvoj. Zauvijek.
Danas biti nečiji zauvijek ne znači ništa.
Nekada je značilo.
Nastavljamo sukob iz prošlog života. Ti si još uvijek žena, a ja muškarac.
Jednostavno me fascinira činjenica da smo nakon toliko tisućljeća još uvijek zajedno.
Nikada te nisam uspio mrziti do kraja. Nikada. Bog mi je svjedok. A pokušavao sam bezbroj puta.
Volim te i voljet ću te zauvijek, premda to u današnjem svijetu i onako ništa ne znači.

Vidio sam te danas. Plesala si bosa oko osamljenog hrasta u najljepšoj bijeloj vjenčanici koju je ovaj svijet vidio.
Ja sam putovao zajedno sa mostom iznad statične rijeke. U ustima sam imao nekakav plavi mentol bombon. Ispljunuo sam ga u statičnu rijeku. Rijeka se naglo pokrenula poprimivši nebesko plavu boju.
Most i ja nastavili smo kretanje prema izvoru rijeke promatrajući statične zelene oblake.

Nekada sam često išao u crkvu. Nemam pojma zašto. Tako su me valjda naučili.
Sjećam se vjeronauka kada sam imao desetak godina. Bio sam neiskvareno božje janje.
Pokušavali su me ugurati među mlade ministrante. Čak sam bio i u crkvenom zboru.
Ponosno sam isticao Bob Dylan-ovski glas. Nakon toga više nisam bio u crkvenom zboru.
U adolescentsko doba kosa mi je bila malo duža i masnija. Bilo je to vrijeme grunge-a.
Moja duža masna kosa nije bila razlog da zaobilazim crkvu tražeći Boga. Pokušavao sam ga pronaći tamo, ali jednostavno ga nije bilo. Imao sam osjećaj da je Bog svugdje osim u crkvi.
Vrijeme je prolazilo, a odgovora nije bilo.
Jedne nedjelje Bog je došao k meni sa namjerom da popijemo kavu zajedno. Taj događaj zbio se upravo pred crkvom.
Bog me zatekao u pozi vizualnog mačevanja sa nekim mladim fratrom koji je stajao u društvu zgodnih neiskvarenih curetaka.
Taj mladi fratar bio je uvjeren da sam ja kreten. U mislima sam ga barem stotinu puta pretukao, ali kada sam ugledao Boga predomislio sam se.
Nije vrijedan toga Strokewski. Pođimo na kavu. – reče Bog
Poslušao sam ga. Razdragan. Sretan. Bog je rekao moje ime.
Poznavao je sve moje grijehe i svejedno me volio. To mi je bilo jako čudno.
Pitao sam ga zašto više voli mene nego neke svoje predanije pastire. Umjesto da odgovori, ponudio mi je da na trenutak pogledam svijet njegovim očima.
Družeći se sa njim shvatio sam da volimo istu glazbu.
Da. Bog voli rock`n`roll.
Čak me upitao da mu posudim neke CD-ove za presnimiti. Poklonio sam mu ih od srca, ali i zbog uvjerenja da je pogrešno neovlašteno presnimavati autorska djela bez posebnog odobrenja samog autora ili matične izdavačke kuće.
Bog se nasmiješio. Malo se zacrvenio posramljen.
Tog popodneva Bog se malo duže zadržao kod mene. Prošlo je šesnaest sati i sunce je već zalazilo na horizontu. Postajalo je sve hladnije. Poklonio sam mu vunom postavljenu zimsku jaknu. Hladno je gore među zvijezdama.
Pazi kuda voziš. Najavili su kišu meteora noćas – rekao sam mu
Bez brige Strokewski. Čuvaj se. – rekao je zagrlivši me prije odlaska u nebo

Strokewski, sjećaš se ono kada sam ti nedavno na kavi u Sportskoj spominjao čudno stanje koje me obuzme? – pitao je Igy
U tom trenutku nije mi izgledao priseban. Bio je blijed poput krpe, a njegovo ozareno lice uporno je bilo uprto prema oltaru crkve.
Stajali smo sa desne strane blizu izlaza kod jedne od krstionica. A onda je počeo buncati riječi na nekom nepoznatom jeziku. To definitivno više nije bio Igy. Dosta kasnije spoznao sam da se u njemu u biti nastanio Ian Curtis.
Pogledao sam nakostriješene dlake na svojim rukama. Bio sam prestrašen tom nadnaravnom pojavom kao nikada prije.
Zahvatio sam u dlan koliko god je moglo stati krštene vode iz krstionice i zapljusnuo ga po zgrčenom licu. Stanje se nije promijenilo. Čak je bilo i gore. Počeo je ubrzanije treptati očima.
Svi nazočni u crkvi bili su okrenuti prema nama. Zgadila mi se takva vrsta publiciteta.
Zgrabio sam Igy-ja za ruku i izvukao ga van crkve prije nego je fratar koji je vodio misu uspio išta reći.
Igy dugo vremena nije htio pričati o tome. Ja ga nisam htio podsjećati. Ostavili smo tu crnu stvar da sniva duboko u našoj podsvijesti.
Nekoliko mjeseci kasnije Igy je ranije napustio odsluženje vojnog roka jer se crna stvar probudila iz dubokog sna.

Igy-jeva stara pravila je daleko najbolje baklave na balkanu. Ako mi ne vjerujete pitajte Speedy-ja. Jednom je pojeo sedamnaest baklava u pet minuta i umalo da nije umro.
Jebi ga. Ja i Igy zaboravili na njega.
Problem sa Speedy-jem je u tome što kad on nešto započne, onda se ne zna zaustaviti.
Te večeri smo se Igy i ja zabavljali oko gitare, a Speedy nije imao šta raditi pa je pojeo sve baklave sa stola. Da ih je bilo više, vjerojatno bi explodirao uzduž i poprijeko sobe.
Speedy nije pravi primjer vjernika. Nije umjeren u jelu i piću, dakle…tipični je antikrist.

Jednog popodneva odlučio sam svratiti do Igy-ja čuvši da nije dobro, a i sve se rjeđe viđamo u zadnje vrijeme.
U njegovoj sobi glazba se čula tako slabašno da je to izgledalo kao da je netko jastukom prekrio cd player i pokušava ga ugušiti.
Znaš kako izgledaš?! – rekao sam
Kako??
Tako da bi bez problema sa takvim licem upao na bilo koji party venecijanskog maskenbala.
Jebi se. – rekao je
Šarao sam pogledom po sobi. A onda sam na radnom stolu ugledao čašu vode i pokraj nje jednu duguljastu bijelu tabletu. Vratio sam pogled na Igy-ja.
Sjedio je na krevetu. Isprepleteni prsti ruku na vratu potiskivali su glavu među koljena.
Odšetao sam do prozora sobe. Htio sam pogledom ispratiti posljednji teretni vlak koji ide za Sarajevo.
Strokewski!!! – zaurlao je Igy
Skočio je sa kreveta i uhvatio me za lijevu nogu. Obuhvatio ju je čvrsto objema rukama, a onda zagrizao u predjelu lista poput pit-bula. Nije puštao. Udarao sam ga šakama po glavi ali i dalje ugriz nije popuštao.
Tek nakon par pokušaja uspio sam izvući nogu iz njegovih ralja.
Kada je ostao bez noge uhvatio se metalne šipke kreveta. Trzao se kao da prima učestale elektrošokove. Bilo je opasno približiti mu se jer se ritao nogama poput usplahirenog konja.
Nisam znao što činiti. Obuzela me nevjerojatna panika. Ušao sam totalno nepripremljen u ovakvu vrstu situacije. Znam samo da sam u tom trenutku poželio da njegova bol prestane.
Ali on se i dalje ritao.
Tada sam se sjetio mog junaštva na kolinju prije par godina. Junački sam držao zadnje noge svinje teške nekih sto i šezdeset kilograma dok joj je ujac taliban zabadao nož podno vrata.
To je bio prvi i zadnji put da sudjelujem u nekom ubojstvu.

Skočio sam na Igy-jeve noge. Brate, bile su teške. Tonama teške. Bile su željezne.
Nakon par pokušaja uspio sam ih imobilizirati. No, to nije trajalo dugo.
Igy je uspio izvući svoje desno kopito i zveknuti me ravno po sred čela. Udario sam glavom u ormarić pokraj kreveta. Zaspao sam neko vrijeme. Probudio sam se vani.
Ne, lažem. Probudio sam se unutra, ali je na plakatu koji sam prvo ugledao pisalo Outside. Bio je to plakat koji je promovirao Bowie-vu turneju sredinom devedesetih. Bowie mi se kesio u facu svojim ogromnim retuširanim bijelim zubima iz kojih je stršila ogromna cigara kubanka.
A onda sam ugledao Igy-ja kako sjedi na podu sobe leđima naslonjen na krevet. Bio je pri svijesti, ali vidno iscrpljen. Skrenuo je pogled prema meni.
Što ti radiš ovdje?? I zašto ležiš na podu?? – pitao je
Iskreno, obožavam ležati na podovima, a kako je kod mene velika buka svratio sam do tebe da odspavam par sati.
Seri, seri golube bijeli…hehehe. – reče veselo i ustade
Pružio mi je ruku.
Hvala dr. Džekil – rekoh
Popili smo jedan multivitaminski sok da nam vrati snagu.

Subota je. Nevrijeme.
Nikada nisam volio nevrijeme subotom. Zašto nevrijeme čeka cijeli tjedan da bi se manifestiralo u najgorem obliku baš u subotu??
Oblaci komuniciraju međusobno svijetlećim krivuljama. Kiša pada baš kao u crtanim filmovima. O tlo udaraju guste bijele isprekidane crte.
Stari brisači škripe u pravilnim razmacima. Cesta se jedva razaznaje pod kratkim svjetlima.
A onda mi je zabljesnulo pred očima. Kao da je netko sa broda ispalio signalnu raketu.
Opet sam je vidio pod hrastom. Stoji mokra i tužna.
Parkirao sam auto sa strane. Čekao sam novi bljesak.
Kada je ponovno zabljesnulo ničega nije bilo. Ničega, osim starog hrasta koji je prkosio vremenu.
Upalio sam auto i produžio da pokupim Igy-ja. Na radiju se vrtila «Wild ones» od SUEDE.
Nagazio sam do daske. Igy je stajao pred vratima. Protutnjao sam pored njega u kuću.
Hej, koji ti je vrag! – derao se
Brzo…nađi mi «Dog man star» - rekao sam
Šta će ti sada to??
Kriza stari, kriza…
Dao mi je «Dog man star» i krenuli smo natrag prema mostu. Kada smo se približili starom hrastu opet mi je zabljesnulo pred očima. Ponovno sam je vidio pod hrastom. Ovaj put sam i čuo kako me doziva.
Ne…ne idi – viknuo sam izašavši iz auta
Strokewski stani! Šta radiš?? – Igy je urlao za mnom
Potrčao sam joj u zagrljaj.
Konačno smo zajedno ljubavi – rekoh ljubeći je u vrat
Čvrsto me zagrlila i povukla za sobom unazad dok nismo upali u hladnu rijeku.
Čuo sam samo Igy-jeve glasove koji su bili sve tiši i udaljeniji.
Ona i ja tonuli smo sve dublje. Dok smo tonuli otvorila je knjigu mog života, a ja sam je ubrzano prelistavao.
Kada sam dospio do zadnjeg lista on se otrgnuo iz knjige i krenuo prema površini. Pokušao sam ga slijediti ali ona me uhvatila za noge. Grčevito sam se borio.
Odgurnuo sam je zadnjim snagama i pohitao put površine slijedeći zadnji list knjige.
Uspio sam isplivati na površinu i udahnuti novi život. Zadnji list knjige vjetar je izbacio na obalu.
Dopuzao sam do njega grčeći se od hladnoće. Kada sam ga pošao uzeti ugledao sam veliko stopalo kako mi gnječi ruku. Podigao sam pogled. Bio je to Bog.
Ne, ne i ne Strokewski. Nije još vrijeme za apsolutnu istinu. – rekao je negodojući moj postupak
A onda je istrgnuo zadnji list knjige iz moje ruke, zgužvao ga, ubacio u usta i progutao.
Strokewski…vraćam ti jaknu koju si mi dao. Tebi je sada potrebnija. – rekao je ogrnuvši me dok su mi zubi cvokotali
Idi sada. Prijatelj te čeka. – izustio je
Vidimo se Strokewski. Malo bolje čuvaj svoju glavu.
Gledao sam kako nestaje u tmini. Nisam ništa uspio reći.
Strokewski??? Jesi ti normalan?? Kupaš se u ovo doba godine, po ovakvom nevremenu u ovo doba noći. To samo budala poput tebe može napravit! – zaključio je Igy
Sorry Igy. Trenutak slabosti. – rekao sam
Bolje onda da ne saznam kako izgleda trenutak kada si zbilja depresivan. – reče kreveljeći se
Nego Strokewski, odakle ti ta jakna?? Nisi je imao maloprije na sebi.
Bila je sakrivena u deblu hrasta. Tamo sam je pronašao. – rekoh
Ajde neka…svako zlo za neko dobro – promrmljao je
Baš u tom trenutku zazvoni mi mobitel.
Eeeeeeej ljubavi, pa di si mi ti?! – rekoh
Šta…Eeeeeeej ljubavi?!?! Nema kod mene Eeeeeeej ljubavi!!!
Zašto mi se ne javljaš kretenu???????
Ne odgovaraš na poruke, mailove….ne pišeš postove!!!!!!!!!!
Jebeš drugu?????????????????????????????????????????????
Da ali ne.
Šta??????????
Štapić!!!!!!!!!
Volim te mala…znaš.
Voliš me????????????
Da. Ti si moja heroina.

Speedy. Otežao je zadnjih dana. Strokewski ga sve manje podnosi.
Dođe mu da ga zatuče običnom žlicom za kavu, ili možda da ga izazove na dvoboj viljuškama pa tko koga izbode na smrt.
Ali onda odustane sjetivši se tko je od njih dvojice bio na psihijatrijskom odjelu.
Psihologinja iz Dubrovnika smanjila je Speedy-ju dozu tableta. Činjenica je da joj Speedy često prešuti reći neke stvari.
Nažalost, sve što prešuti reći njoj kaže Strokewskom. A to nije dobro. To nikako nije dobro za mentalno zdravlje Strokewskog.

Danas se Strokewskom dogodilo nešto doista čudno. Primio je poruku preko TV-a.
Poruka je glasila : «Ubij ga. Zgnječi prokleto đubre. Zaslužio je.»
Gluposti – promrmljao je sebi u bradu i ugasio TV.
Ustao je i krenuo u kuhinju. Ne želi propustiti nedjeljni podnevni ručak.
Počeli su bez njega.
Počeli ste bez mene – rekao je
Da. Počeli smo bez tebe – reče mu buraz
Zvali smo te barem sto puta, ali ti samo buljiš u taj jebeni TV.
Sorry braco…danas je Petar Pan u PMS-u – reče Strokewski sjedajući za stol
Uzeo je žlicu i počeo jesti goveđu juhu. A kada Strokewski jede goveđu juhu tada mu mozak najbolje funkcionira. Tada misli na društvo za zaštitu životinja, Greenpeace, Scientološku crkvu, udrugu B.A.B.E., a najviše od toga bavi se mišlju o broju poginulih muha na teritoriju Iraka tijekom dosadašnjeg ratovanja.
I jeo je Strokewski tu juhu dobre dvije minute, a u dvije minute čovjek svašta može smisliti.
Zato, ne puštajte nikoga da juhu jede više od minute.
A onda se naglo ustao kolutajući očima po prostoriji.
Tu je. Osjećam ga – uzviknuo je
Osjećam njegovu nazočnost.
Tko, za boga miloga?? – mati će
Braco…jesu zatvoreni svi prozori stana?? – pitao je Strokewski
Jesu.
Onda je pohitao u WC i poklopio otvor školjke, začepio otvore na lavabou i kadi.
Kada se vratio u kuhinju začepio je otvor i na sudoperu.
Pootvarao je sve što se u kuhinji može otvoriti ; viseće elemente, pećnicu, mašinu za pranje posuđa, mikrovalnu, frižider i dubinski.
Ništa. Bez rezultata. Bar se tako očitavalo na njegovom licu.
Nije bio zadovoljan situacijom.
I dalje je histerično kolutao očima jer je znao da je On tu, ali ga je izbezumljivala činjenica što ga ne može locirati.
Reci nam…o kome se radi?? – otac je priupitao zabrinuto
Strokewski je šutio. Vratio se za stol da dovrši juhu.
Bio je napuhan kao neka žaba krastača. Nastavio je jesti.
Nitko se nije ustao od stola. Svi su buljili u njega otvorenih usta očekujući nekakav obrat.
U jednom trenutku Strokewski je ponovno zastao sa jelom. Naslonio je žlicu na tanjur i podigao pogled.
Njegov pogled bio je usmjeren na suprotni zid prostrane kuhinje na kojem je visila slika «Posljednja večera».
Na njegovom licu konačno se razvukao veliki osmijeh olakšanja.
Svi su gledali u tu sliku i nisu se mogli načuditi sceni gdje Isus namiguje lijevim okom nazočnima u kuhinji.
U biti, nije to Isus namigivao već je to obična mala bijedna sićušna muha micala krilima.
Sada si moj! – odlučno reče Strokewski ustavši se držeći žlicu u desnoj ruci
I u svetu Nedjelju mi diraš, Speedy. A lijepo sam ti rekao.
Kakav Speedy?? Pa to je obična muha - reče mati
Kuš! Ništa vi ne kužite. Odstupite!!!
Strokewski je zamahnuo desnicom i ispustio žlicu koja je putovala prema slici jednoliko-ubrzanim gibanjem.
Trenutak spoznaje. Može li staklo kvalitete «sve po devet kuna» izdržati napad metalnog intrudera koji želi oskvrnuti nevinost platna koje već godinama vakuumizirano čuva privatnost svetih osoba na njemu??
Ne može. Raspuknulo se u tisuću komada.
Speedy se ležerno preselio na plafon šetuckajući se bezbrižno.
Zatim je sletio na umjetni cvijet koji je sramežljivo provirivao iz male vaze na frižideru.
Ipak, nije mogao odoljeti ponuđenoj govedini na stolu. Speedy je poznati stari gurman.
Strokewski je čekao pogodan trenutak za napad. Zamahnuo je ljevicom da ga poklopi, ali samo je odlomio vrh čaše iz koje je pio.
Porezao se. Kako je bio preuzbuđen, to je krv jače prštala iz njegove šake.
Uzeo je najbližu krpu i obavio je oko rane. Speedy je već bio na staklu prozora kuhinje.
Tražio je izlaz van, ali izlaza nije bilo.
Strokewski je lagano pomicao svijetlu prozirnu zavjesu, a buraz je zamahnuo krpom.
Speedy je pao na pod kuhinje i nastavio ošamućen hodati.
Strokewski je zgrabio žlicu sa stola i bacio se na pod udarivši 3-4 puta po tijelu male bijedne sićušne muhe.
Evo ti prokletniče! Krvopijo nezasitna!!! – jecao je ležeći u suzama
Kada se primirio uzeo je Speedy-ja za krilca i ubacio ga u školjku WC-a. Zatim se pomokrio i pustio vodu.
Pjevušio je poznatu staru melodiju : «He ain`t heavy, he`s my brother»

Strokewski!!! Hajde, juha ti se ohladila! Zar te moram po sto i prvi put zvat?? - reče mati
Eto me…sad ću. – reče Strokewski protrljavši oči
Nakon nekog vremena prebacio se iz ležećeg položaja u sjedeći. Zazvonio je mobitel.
Pogledao je na zaslon. Speedy-jev broj. Odahnuo je. Sve je to bio san.
Heeej Speedy!!! Šta ima čovječe?!
Idemo na kavu??
Halo?? – čuo se stariji ženski glas sa druge strane
Ah, to ste vi gospođo. Gdje je Speedy?? Kako to da je njegov mobitel kod Vas?? – upitao je Strokewski
Ne znam Strokewski…zabrinuta sam jako. Nema ga kući od jučer popodne. Uvijek se vrati kući navečer, a ako i negdje zaglavi, uvijek je mobitel uz njega. – rekla je drhtavim glasom
Ne brinite gospođo, pojavit će se već on. – rekao je ne vjerujući šta se događa
Pomislio je da ima san u snu. Uštinuo se za lice i osjetio bol. Shvatio je da ga okružuje surova zbilja.
Strokewski…- nastavila je -…najčudnije je što sam u kući pronašla svu njegovu odjeću i obuću. Mogao je otići samo gol. Šta se to događa Strokewski??? – sada je već histerično plakala
Gospođo ja… - prekinuo je vezu ugasivši mobitel
NEEEEEEEEEEEEEEEEEE – odjekivalo je sobom

29.XI – Dan Republike??
Ne, ali praznik je bio. Praznik glazbe.
Slavljenje i uzdizanje nota do nebeskih visina.
Sinteza slikovite poetike i melankoličnih simfonija.
Dan kada sam se ponovno rodio.

Tog smo se jutra ja i frend jedva «dokotrljali» do Zagreba.
Dva Zombija ispijali su prvu kavu u Importanne centru.
A onda nam se pridružio Zoki (treći Zombi).
Zoki je stigao direktno sa noćne smjene gdje radi kao zaštitar nekog osiguravajućeg društva.
Zombijali smo par sati po nekim ne-kultnim mjestima.
Ručali smo istočno od mjesta gdje Vrbana nema.
Ali ćevabđinice je bilo.
Šta?? Naravno da ćevape nismo jeli.
Naručili smo tri porcije graha sa kobasama.
Kada je konobar donio posudu i tanjure, Zoki ga je čudno pogledao.
Meni je ovo dosta. A hoćeš nešto i momcima donijet? – pitao je nasmiješeno
Konobar je ozbiljno shvatio njegovu zajebanciju, te nam je donio još jednu porciju za iste pare.
Pala je i koja tura piva.
Na kraju smo se ja i Zoki svađali tko će platit. Odlučivala je igra «šije-šete».



Zoki je pobijedio i on je morao platit. Još mi se i rugao zbog toga.
Vidit ćeš ti, vidit. Mamu ti milu. Bit će još koncerata po Zg-u.

Karte nam je nabavio naš stari poznanik, glazbeni freak. (Upravo se vratio iz Koelna sa koncerta Tracy Chapman koji je bio održan u kultnom klubu Paladium)
Pala je još jedna polusatna kava. Uzalud. Kao da pijem vodu.

Ugodno popodne u caffeu Golf proveli smo sa dubrovkinjom Dube, koja je pustila korijenje u metropoli. Ona predaje dječici njemački u školi.
Kaže da nije čula za hotel «Ajnemajneklajne» u Garmischpartenkirchenu. Pojma ona nema.
Onda sam joj spomenuo staru anegdotu o učenju njemačkog kada je sin htio impresionirat majku svojim znanjem.
Sine aj reci nešto na njemačkom, pa će ti majka pofrigat dva jaja na oko – reče stara
Dir Muter, otvori mi fenster jerbo mi je vruće – sin će
Bravo sine, pametno moje – poljubila ga je u čelo

Plac nekog Jelačića. Osam na večer. Čekamo jebeni tramvaj za Jarun.
Gledamo jebenu kartu i jebena sedamnaeska nam jebeno ode ispred nosa.
To nas je sjebalo jer je počela kiša. Sjebalo nas je do iduće sedamnaeske.
Iduća sedamnaeska nas je ispljunula pun kurac stanica dalje od placa nekog Jelačića.
Tražili smo jebeni Aquarius. Našli smo ga…onako instinktivno.
Ispred nas neke namrgođene face pitaju imamo li karte za prodat.
Mislio sam mu izvuć iz džepa one dvije tramvajske koje nisam iskoristio, ali sam se predomislio zbog pomisli da bi moglo bit šutke, a to bi, u najblažem slučaju, značilo propuštanje koncerta.
Dakle, stigli smo tamo oko devet, a koncert je počeo sat vremena kasnije.
Dovoljno vremena da se čovjek malo zagrije uz koje pivo. Izabrali smo poziciju koja je blizu (ali ne preblizu) stejdža.
Uvodna podloga koncerta bila je stvar od Cocteau Twins-a : «Lorelei». Fenomenalno.
Ostalo je sve povijest.
Izgleda da je Zagreb dobio novi kućni bend po reakciji publike.
Nevjerojatna simbioza uz dva bisa na kraju.
Ovo je Jonathan u elementu (copyright by Strokewski) :



Neki mediji su se sprdali prognozirajući posjećenost ovog koncerta u stilu : doći će Ripper i par njegovih prijatelja.
Ljudi koji prate ovu vrstu glazbe znat će da je genijalni producent Dave Fridmann radio sa Mercury Rev, Flaming Lips-ima, ali i sa Pips-ima.
Stajao je Ripper sa svojom Yayicom malo iza mene. Viđen je i kritičar-pjevač Ante iz benda Djeca. Dragaš i Gall su mi se negdje sakrili, ali čujem da su bili puni hvalospjeva.

After party je bio pun fenomenalne glazbe. Sve po mom guštu. Od Pixiesa do Waitsa.
Kada je DJ pustio stvar koja govori o tome kako se Yoshimi sukobi sa ružičastim robotima, basist Mercury Rev-a pao je u depresiju.
Zagrlio sam ga i rekao : Sve je to ritam en bluuz.



Pjevač benda Jonathan Donahue pridružio nam se malo kasnije. Pozdrav ovoj mladoj ludoj ekipi ma gdje bili.



I za kraj, Jonathan i Strokewski.