Opet kiša, a nisam ponijela rukavice.
Draga, evo ti ja moje biciklo da ne pokisneš.
Ma ne treba. Ponijela sam pastu za zube u torbici.
Hoćemo li poslije kave kod mene na Monopol?
Može dragi. Samo, ovaj put ti visiš sa lustera.

Palim svjetlo. Soba je i dalje mračna na trenutak. Aha, evo ga…moje svjetlo dolazi. Uzdiže se kao neko ljepljivo prokletstvo i usisava me. Znate, ovo nije svijet za mene. Moram izaći, moram biti svoj. Ovo je definitivno moj zadnji post . Supernova nastupa. U mojoj glavi čestice toka svijesti raspršit će se i svaka će krenuti svojim putem. Putujem u svoj izgubljeni grad. Ostat ću još par minuta sa vama da izlučim ovu bol koja se gomila. Ne želim ići, ali odlučio sam. Obećao sam sebi.

Ako sam vam dopizdio ovih dana onda svakako ne klikajte na ovaj link.

Ivane??
Reci Zoki.
Bogati, reci mi kako uspijevaš toliko žena zavest.
Kuro Dokoljenko mi je pokazao par trikova.
Aha…mogu mislit. Da meni pokaže tih par trikova ja bih, koliko sam smotan, bio još neuspješniji.
Ma daj, nije valjda tako loše?? Ajde reci mi da si bar jednu smotao ovaj vikend.
Pravo da ti velim : sinoć umalo, a danas ništa. Ali kad smo već kod motanja…
Dobro, dobro…rekoh ti da sam prestao. Ne zavlači me. Uzalud se trudiš.
A ono neki dan??
Ponekad se napijem i to je sve.
Možda u tome leži tajna što si kod žena uspješniji od mene Ivane. Pravi si šminker.
Šminker ti je u gaćama.
Hahaha.

I tako su njih dvojica koračali prema Zokijevom Peugeotu 206. Kada su se približili na par metara od auta, Ivan je primjetio jednu osobu iza suvozačevog sjedala. Silueta se pretvorila u muškarca kada je Ivan provirio kroz poluotvoreni prozor vozačevih vrata. Čovjek na zadnjem sjedištu auta bio mu je poznat…i to poprilično.



Columbo!!!
Ček Ivane…sve ću ti objasnit. – reče Zoki smirivajući ga
Samo trenutak Zoki. – reče Ivan vadeći mobitel

Rezidencija Strokewskog. 5:13 p.m.
Tuc-tuc-anal-oral-tuc-tuc.
Reci Ivane, što te muči?? – rekoh
Strokewski, kakva je ovo usrana priča? I šta Columbo radi u njoj? Da nisi malo pobrkao pojmove, ha??
Slušaj ti mala gnjido nezahvalana. Kao prvo, ja nemam brkove i ne mogu ništa pobrkat. A kao treće, ako me nastaviš gnjavit u mojoj popodnevnoj idili naredit ću Zokiju da ti elekrošokira muda i zatim da te iskrca u bar «Plava Kamenica», pa kad te oni bojs tamo naguze, neće ti ni Analna Carica pomoći.
Ali…
Nema Ali. Samo je jedan Ali : Muhammad!
Ček Ivane, imam nekoga na drugoj liniji.
Halo?? O, pa to ste vi cijenjena blogerice Athena. Kako ide kulinarenje na Bestseleru.
Čuj moj Strokewski, od kada si mi preporučio onaj prirodni lijek totalno sam smirenija.
Da. Šmrkanje tartufa poznati je drevni lijek. Nadam se da ti je sada bolje.
Kako ne. Evo, samo za vrijeme ovog razgovora napisala sam dva posta i tri recepta.
Bogami nije loše. Mogao bih i ja malo kušati. Nešto mi jedan bubreg malo «trokira».
Čujemo se, imam nekoga na drugoj liniji.
Čujemo se Strokewski.
Ivane??
Reci.
Uđi u auto i razgovaraj sa Columbom. Dobar je on čovjek, iako ponekad zna biti naporan. A da vidiš kako dobru kćer ima.
Jel plavuša??
Nije.
Super.
I ne zovi me više Ivane. Jasno?!
Na zapovijed Strokewski.
Ok. To je već bolje. Ajde bog.
Bog.

Ivan i Zoki ušli su u auto i sjeli.
Ivane…-reče Zoki-…gospodin Columbo želi razgovarati sa tobom.
Recite gospodine Columbo, o čemu se radi? – Ivan će
Radi se o tome Ivane da si dobio dobre batine i završio u bolnici zbog toga.
Zoki mi danas reče da sam pao niz stepenice. Tko tu koga sada laže??
Da, pao si. Ali uz pomoć susjeda Dalibora.
One nabildane zvijeri??? Kako to? Šta sam mu jadan skrivio?
Ivane, reci mi čega se sjećaš te večeri? – Columbo je znatiželjno upitao
Pa…Zoki me dobacio sa autom sa Markovog tuluma. Sjećam se da sam uspio sam izaći iz auta.
I onda?
Onda sam doteturao do ulaza i, puzeći, izbrojao točno 72 stepenice do ulaznih vrata mog stana.
Je li ti išta bilo čudno…nešto sumnjivo u hodniku da si primjetio?? – Columbo će
Da. Primjetio sam tri kvake ulaznih vrata stana. Uhvatio sam onu srednju i ušao.
He he. Mudro. – Columbo se cinično osmjehnuo
Ušao si na vrata, a ključ koristio nisi. Čudno , zar ne?
Da, zbilja. Ne sjećam se da sam koristio ključ. Samo se sjećam da sam želio krevet što prije.
E moj Ivane. – Zoki će
Što je?? Što mi želite reći?
Ušao si u krivi stan Ivane. Legao si u krevet pored Daliborove žene koja je već bila zaspala ostavivši vrata otvorena mužu jer je, žureći u teretanu, zaboravio ponijeti svoj ključ. – Zoki će
Kada je Dalibor došao kući, prvo je premlatio nedužnu ženu, a onda se pozabavio tobom igrajući poznatu staru igru : «kotrljanje susjeda niz stepenice». – dodao je Columbo i nastavio : Ivane, sada ću ti ti razbistriti neke stvari koje su ti, čak i u ovom trijeznom stanju, poprilično mutne.
Znaš i sam da se Columbo ne bavi ovako beznačajnim slučajevima poput tvoga, ALI…to je samo naizgled običan slučaj.
Već tri godine radim u tajnoj vladinoj operaciji : «Leteći stanovi».
Sigurno se sada obojica pitate koji kurac znači sam naziv te operacije. E , pa objasnit ću vam.
Ivan je te večeri puzeći do svog stana izbrojao točan broj stepenica, ALI…što se dogodilo??
Njegov stan nije bio tamo gdje je trebao biti.
MOLIMMM?? – Zoki i Ivan povikaše u čudu
Kako mislite da nije bio gdje je trebao biti?? – Ivan će
Lijepo. I ne samo što tamo nije bilo Ivanovog stana, već je nestao cijeli treći kat zgrade.
MOLIMMM??
Da. Dobro ste čuli. Posebno obučena skupina kriminalaca iz Rusije operira na području balkana. Bave se unosnom krađom katova zgrada.
Kako to izvode?? – upita Zoki
Lijepo. Naručitelj pokretne imovine (kata zgrade) prošeta određenim kvartom i izabere zgradu i kat koji mu se sviđa. Zatim kriminalci (davatelji usluge) stupaju na scenu.
I tako nestaju katovi zgrada, a sa njima i obitelji koje se zateknu unutra. Do dana današnjega niti jedna nestala osoba nije pronađena, a kamo li kat neke od «krnjih» zgrada.
Imao si sreću Ivane. Zadržao si se duže na tulumu i tako izbjegao neizvjesnu sudbinu, možda i smrt.
E moj Columbo. Kakva mi je to sreća zateći se sa susjedovom ženom u krevetu, a ne poševiti je.
Hahaha. Izgledaš ko mumija, a još imaš snage šaliti se na svoj račun. – Zoki će
Momci, čeka me mnogo posla. Moram ići. – reče Columbo pripalivši cigaru
Ćao inspektore – obojica će u jedan glas
Columbo se udaljio par metara od automobila, a onda je zastao zamišljeno, okrenuo se i krenuo natrag prema automobilu. Pokucao je na prozorsko staklo gdje je Ivan sjedio.
Ivan je pritisnuo gumb i staklo se počelo spuštati.
Još nešto…… - Columbo će - …Ivane, jesi 100% siguran da je nisi poševio??
Otpuhnuo je dim u Ivanovo lice, a zatim krenuo pješice prema obližnjem hotelu.

Ivan je ostao skamenjen kao i svi mi koji ovo čitamo. Sada nas više ne kopka kako su nestali svi ti silni katovi zgrada, već je li Ivan poševio Daliborovu ženu ili ne.
Stvarno je genijalac taj Columbo.

Halo?? Prekine…
Halo? Opet!!! Ovaj nije normalan!
Smirite se. Možda je shvatio da je pogrešan broj. – reče medicinska sestra koja je stajala uz Ivanovo uzglavlje
Shvatio je moj k…. – u tom trenutku sestra mu rukom prekrije usta
Par trenutaka iza toga ponovno zazvoni mobitel. Ivan je bio na granici nervnog sloma. Jedina utjeha ovoga vikenda bilo je to plavo sisato odjelce koje je non-stop bdjelo nad njim. Ona je bila njegov anđeo, a on je bio u ofsajdu.
Ajde ustaj. – ona će
Gdje ćemo?? – upita on
Na pranje nogu. Vidjela sam par uginulih štakora u radijusu od 100m. – rekla je svojim tankim uspavanim glasom hineći nekakvu ozbiljnost
Zar baš moram??
Kako to misliš «zar baš moram»?? Zar želiš odagnati mogućnost da ti ijedna žena priđe u dogledno vrijeme?
Pa, ti si žena. I to ne bilo kakva.
Da, ali moja je dužnost da ti sada operem noge.
A moja je dužnost da se ne sramotim pred tako lijepom ženom.
Daj, ne budali. Idem po lavor i toplu vodu. – reče prikrivajući osmijeh
Vratila se nakon par minuta sa lavorom tople vode u rukama dok joj je tamno-plavi ručnik visio preko desnog ramena. Ivan je i dalje, hipnotiziran njenim skladnim kretnjama između nekoliko praznih bolničkih kreveta, sjedio na rubu kreveta trljajući stopalo lijeve palcem desne noge. Na nogama je i dalje imao čarape – crne sa jasno vidljivim znakom NIKE.
Hoćeš ih sam skinuti ili ću ja?? – upitala je
Neću…nemoj. – nervozno je izustio
Ne budi dijete.
Ok, evo… - odbacio je obje čarape u kut do kreveta, te naglo potopio noge u toplu vodu
Mmmmm, kako godi. – rekao je
To je pravi dečko. – rekla je osmjehnuvši se i kleknula pred njegove potopljene noge
Hoćeš da ti nasapunam noge??
Ne! Mrzim sapunice!!!
Ok. – rekla je i ubacila šaku soli ne bi li dobili malo morskog ugođaja.
Iz tog slanog zaljeva stršila su dva naftna tornja. Puštali su na sve strane. Zaljev je potamnio uz rekvijem za snove.

Tuc-tuc-anal-oral-tuc-tuc… - poznati tekno/trens zvuk mobitela prekinuo je morsku idilu
Ovo je već peti put jutros – reče Ivan i pritisne OK
Ivane?? – čuo se glas sa druge strane
Koji si ti sad?
Ja sam, Zoran…kretenu!
Kreten ti je u gaćama kretenu…GAĆAVI!!! Koji me kurac provociraš cijelo jutro na mobitel??
Ma ne provociram te. Ne valja mi baterija na mobitelu. Zato ti moram brzo govorit.
Aj, govori…
Znaš ono kad smo se preksinoć vratili sa partija?
E, pa šta?
Ti si…. (tu-tuu-tu-tuu) – prekid veze
Tuc-tuc-anal-oral-tuc-tuc….
Ej, nastavi.
E, da…ti si rekao da možeš sam do svog stana.
I jesam. Sam, i na sve četiri…hehe.
Znaš li ti Ivane što ti se u stvari dogodilo preksinoć??
Nemam pojma, ali pretpostavljam da ćeš mi ti to reći.
Dobio si jednu spolnu bolest.
Sereš!!! – Ivan će
Da. Sjebao si se niz stepenice….buhahahahahahaha…kh-kh-khlj-pljuc.
Slušaj ti…(tu-tuu-tu-tuu).
Tuc-tuc-anal-oral-tuc-tuc…
Ivane! Da skratim priču. Dolazim po tebe za sat vremena.
Dobro, đubre jedno usrano. I nemoj kasnit. – Ivan će

Zoran je banuo u bolničku sobu kasneći 17 minuta. Bio je neobrijan (brada tjedan dana), a na sebi je nosio zimsku kolekciju Dolce&Gabbana (sezona 2010.) kupljenu na bosanskom pazaru.
Dok su napuštali bolnicu Zoran je u čudu gledao sve te mlade bolničke sestre kako rupčićima brišu suze i mašu za Ivanom.
Ivan je bio malko i deprimiran jer je ovo prvi put da nije uspio poševit sve žene koje je upoznao. Ali, obećao je da će se vratiti.

napomena 1 : senzacionalni nastavak pun analnih obrata slijedi uskoro.
alternativa napomeni 1(Athena remix) : nikada ne znate kada ću objavit nastavak. zato, dočekajte jutro spremni sa prstom u dupetu.

*apdejt*

Uvaženoj skijašici Michaeli Dorfmeister preporuka kako se ponijeti prema onima kojima nije mjesto uz skijašku stazu : odgovor leži u ovoj priči.

O Bože, dotaknuo si me glazbom. Hvala Ti. Dao si mi pregršt mogućnosti zaobilaženja neznanja. Neke sam iskoristio. Ali ne sve. Nikada sve.

Sinoć je na repertoaru bila tematika o ljudima koji previše «zagrizu» analizirajući svijet oko sebe. A onda je prijatelj autoironično dodao :
Znaš, danas sam proveo barem sat vremena razmišljajući kojih mi je najdražih pet pjesama od Smithsa. U biti, sat i pol. Ili čak možda i dva. Više nisam ni sam siguran.
Počeo sam sa osmijehom pjevušiti :

Call me morbid, call me pale
I've spent six years on your trail
Six long years
On your trail

Call me morbid, call me pale
I've spent six years on your trail
Six full years of my life on your trail ….

Počeo sam je pjevušiti jer nije bila na njegovoj TOP5 listi. Onda sam ga upitao koja je to stvar jer se ni sam nisam mogao sjetit nakon par piva. Pogledao sam ga u oči i vidio osmijeh kako silazi sa njegovog lica. Zablokirao čovjek. Koji peh. Ako je itko relevantan govoriti o Smithsima onda je to on. Pokušao je otpiti zadnji gutljaj piva u čaši, ali ruka mu je tako podrhtavala da se nije usudio na taj korak. Uvijek je pričao o tom zadnjem gutljaju piva iz čaše, o tom božanskom ugođaju. O tom talogu svega vrijednog na dnu čaše.
Idemo – reče on oblačeći jaknu
Nećeš valjda…? – rekoh
Idemo!
OK. Ionako je preglasna glazba. – dodao sam
Otišli smo u miru.
Nakon pola sata dolazi mi poruka na mobitel slijedećeg sadržaja : "Half a person"

Danas sam jeo mušule (školjke). Razmišljao sam o okusu jednog ženskog organa.

Molio sam Boga da mi pomogne kako bih što manje mislio na jedan ženski organ. Onda mi je Bog rekao da uzmem slušalice i stavim ih na uši i uključio mi ove izvođače o kojima ponešto možete saznati ovdje (ANTONY AND THE JOHNSONS / DEVENDRA BANHART / COCOROSIE/ WILLIAM BASINSKI ).

Aloha pičkice. Smrzli se malo, a?? Tako vam i treba kada se ne prcate okolo. Dobro aj, onda ću ja prcat.
Gdje sam ono stao?? E, da...stao ja na liniju 6.25 i nije mi priznao trojku. Eh, što bi mi sada pasala jedna dobra trojka.

Danas se vozim uokolo i (prcam) na RDVu čujem zanimljiv detalj iz života jedne skandinavske rokenrolhevimetaltreš zvijezde. Njegovo ime je ON. ON je iz HIMa. HIM nije skraćenica ni za šta hrvatsko. HIM se ne može prcati, ali ON može. I pun mi je kurac više zvati ga ON. Neka od sada ON bude ONO. Slažete li se??
(Ti se ne javljaj. Tebe nisam pit`o)
Neki dan je ONO doživjelo veliku životnu traumu. Bilo je u klubu u kojem piće poslužuju iz otvorenih boca. ONO nije sigurno je li te večeri bilo silovano. Kada je otišlo u ambulantu, tamo su mu u krvi pronašli uzorke vrlo opasne nove droge koja se zove : "droga za silovanje". ONO je tada popizdilo jer su nuspojave konzumiranja takvih opijata veoma često prodorna bol u dupetu.

Kasnijim očevidom utvrđeno je da je ONO bila žrtva ozloglašene BALKANSKE GAY MAFIJE. Netko mu je podmetnuo (spolovilo u dupe) drogu u piće. Nije pazilo kada se naslanjalo na zid (u prijevodu - šuplja gipsana ploča debljine 5cm). Tko mu je kriv što se smješkao na hitove CULTURE CLUBa ili Jimmyja Somervillea.

Danas sam vidio Yoko.
A samo sam htio nakon odslušanih Beatlesa prošetat parkom svog pitona.
Yoko??
Reci Strokewski.
Izgledaš ko ONO.

*apdejt*

ako mislite da umišljam, opširnije o nemilom događaju ovdje

U ovom malom postu pokušat ću odigrat rolu mog starog poznanika MT Mafije, sa kojim sam nekada znao i kavu popit.

Još jedna nedjelja u nizu. Digao sam se iz kreveta "ranije" (oko 10:30) kako bi pogledao našu snježnu kraljicu. Na Novoj prenose samo muški slalom. Aj dobro, švrljam na HRT teletextu i pronađem da na drugom programu daju ženski SUPER G, ali u snimci predvečer. Na HRT Plusu daju prijenos, ali ja ne mogu gledat jebeni HRT Plus jer nemam odgovarajuću karticu. Ali….imam ja pregršt kvalitetnih programa na satelitskoj koje pratim uz pomoć softvera koji ubacim u modul. Ne bojte se, nije to ništa ilegalno. Ja sav taj softver i ključeve koristim samo u experimentalne svrhe i mogu vam potvrditi da se svi ti programi dobro vide i da nema snijega. Ali bilo je snijega, i to poprilično na stazi u BAD KLEINKIRCHHEIMu. Prijenos sam na kraju gledao na SLO2 (hvala vam deželci, uguram vam žogu v dupe).
Bravo JANO!!! Stvarno si kraljica. Znam Jano da pričam gluposti, ali poslušaj moj savjet : "Ostavi tog momka, nije on za tebe. Udaj se za Borisa, Mutić Borisa. Ti nemaš pojma koliko te taj čovjek voli. Rekao mi je nedavno, u povjerenju, da mu je to jedini neostvareni san…da još za to živi. Učini to. Zar želiš da čovjek umre nesretan u spoznaji da je svoje najbolje godine potratio na komentiranje skijanja nekoga tko ga uopće ne voli. Tu i tamo uradi koji handjob i to je to. Kada odapne, uživaj u njegovoj penziji."

A sada vic koji se nadovezuje na ovu temu :

"Živio u srednjoj Bosni u vrijeme drugog svjetskog rata čovjek po imenu, vjerovali ili ne, Mujo. U to vrijeme bio je najbolji kuhar na balkanu. Jednoga dana u kuću mu upala njemačka vojska jer su otkrili da je skrivao partizane koji su pobjegli iz logora.
Mujo je sjedio zavezan na jednoj stolici u poluosvjetljenoj sobi vidno iscrpljen od batinanja.
Kada su vidjeli da neće progovorit poslali su u sobu Her Flicka.
Kada je Mujo ugledao Her Flicka odmah je izustio : Pusti me i…
I što??? – prekine ga Her Flick
Pusti me i ispunit ću ti 3 sarme."

Sve je teže hodati ovim ulicama i udisati ovaj zrak. Ove ulice pamte sve. One donijele su i odnijele Robija.
Prvi put ugledao sam ga sa balkona u kasnu jesen početkom devedesetih dok sam bacao opušak Waltera na travnjak pred zgradom. Čuo sam neku prodornu dernjavu koja mi je odagnala misli od tople unutrašnjosti stana. Prvo što sam ugledao bilo je poznato lice prodavačice iz obližnjeg montažnog kioska. Naguravala se sa nekim tipom. Nisam ga vidio jasno jer je njegovu figuru zaklanjao obližnji visoki bor. Tek kada je ustuknuo pred njenim prijetnjama jasno se vidio lik uplašenog zlatokosog čovjeka srednjih godina. Požurio sam u stan i na brzinu pokupio kaput iz ormara, obuo cipele i navukao omiljene kožne rukavice. Pohitao sam vidjeti o čemu se radi. A i bilo mi je ponestalo cigareta.
Kako sam se približavao kiosku uočavao sam sve veću rulju oko prodavačice Mladenke i njenog zlatokosog plijena. Razgrnuo sam sve te klince koji su prečesto impresionirani nasiljem. Sada sam jasno mogao vidjeti lice tog čovjeka. Bio je vidno uplašen izbuljenih očiju poput epizodiste nekog zaboravljenog horor filma B produkcije. Imao je bradu Grizli Adamsa, a lice Roberta Prosinečkog. Kako mi je nogomet bio bliži srcu već tada prozvao sam ga Robi.
Na sebi je imao upečatljivu, za to vrijeme jako popularnu, zelenu jaknu sa kapuljačom. Ako si imao takvu jaknu bio si ili frajer ili neprilagođen. Ovaj lik nije izgledao kao neki frajer. Jedino što sam harmonično zamijetio na njemu bila je usklađenost njegove masne kose i isflekanih jeans hlača. Cipele su bile poluduboke zimske i zijevale su na sve strane.
Vrati to, zadnji put ti kažem – Mladenka je neurotično ponavljala
Bio je okružen, ali nitko mu se nije usudio prići. Nisu znali tko je, odakle je i koliko je opasan. Pogledavši malo bolje uočio sam da Robi nešto skriva pod jaknom.
Gospođo, što je uzeo?? – upitah
Šteku bijelog Marlbora – Mladenka će
Koliko? – rekoh
Šta koliko?? – upita ona
Koliko stoje cigarete?
Nećeš valjda ovoj lopuži još i platit što je ukrao? – izgovorila je gledajući me u čudu
Da, upravo ću to učiniti. Platit ću njegove cigarete.
Gospođo, pogledajte ovog čovjeka. On nije od te vrste, nije lopov. Ako to pogledamo iz drugog ugla, možda je ta šteka cigareta suđena baš njemu. Možda su na svaku cigaretu utkana slova nevidljiva ljudskom oku, a ta slova određuju kome je koja cigareta namijenjena. Mislim da je cijela ova šteka bila namijenjena dotičnom gospodinu.
Ovog odrpanca zoveš gospodinom?? Čini mi se da si i ti otišao na kvasinu – rekla je
Mladenka, rado bih sa tobom još pričao ali žuri mi se. A i hladno je za popizdit.
Dat ćeš i meni jednu šteku plavog Waltera – rekoh krenuvši za njom u skučeni kiosk
Platio sam joj obe šteke i uzeo neke grickalice za večerašnji film na teveu.
Krenuo sam prema izlazu i skoro pogazio Mladenkinu petogodišnju kćer jedinicu. Jako je mala rastom u odnosu na svoje vršnjake. Zove se Ena i uvijek je vesela kada me ugleda. Naravno, navikla je na razne slatkiše koje sam joj poklanjao. Njena majka negodovala je takav pristup djeci koja tek uplovljavaju u životne vode. Ali ja nikada nisam mogao protiv sebe. Enin osmijeh uljepšao bi mi dan. Zbog tog djeteta poželio sam imati djecu, a ne ostati ovakav – vječni neženja. Pozdravio sam ih obje i krenuo kući.
Na pola puta čuo sam klapanje nekih "teških" cipela iza sebe. Pomislio sam da bi to mogao biti onaj došljak, ali nisam se obazirao. Tek kada sam došao pred zgradu okrenuo sam se. Stajao je na pola metra od mene. Da, bio je on. Robi. Teško je disao i pokušavao mi je nešto reći ali bezuspješno. Ispuštao je neartikulirane zvukove tipične za mutavca.
Odlično, pričam sa nijemim čovjekom. Nije li to vrhunac dana. – rekoh sam sebi u bradu

Sjeli smo na obližnju drvenu klupu nedaleko od zgrade. Ponudio mi je cigaretu iz načete kutije tek načete šteke. Šutio sam i gledao pravo. I on je gledao pravo. Nismo se gledali. Razmišljali smo svaki na svoju stranu. U jednom trenutku sam ga pogledao. Osmijeh zadovoljstva prelijevao se niz njegovu bradu. Pretpostavljam da je bio sretan što u tom trenutku sa mnom dijeli užitak rituala pušenja cigareta.
U jednom trenutku iz džepa jakne izvukao je neku malu knjižicu i dao mi je u ruku. Bio je to mali šahovski priručnik za početnike. Nasmijao sam se vidjevši poznatu staru šahovsku legendu :

"Bio jednom davno velik car Šeram, koji je htio nagraditi 'skromnog' matematičara Sesu za njegovo otkriće šahovske ploče, i rekao mu je neka traži što hoće. Sesa je rekao: Želim da mi date za prvo polje na ploči jedno zrno, za drugo polje 2 zrna, za treće 4, za četvrto 8, i tako za svako slijedeće dva puta više zrna nego za prethodno polje. Car se iznenadio i rekao: Zar samo to? Nema problema, dobit ćeš svoju vreću pšenice poslije ručka. No, carevi matematičari su računali dva dana, da bi dobili koliko zrna treba predati Sesi, i izračunali su da taj broj iznosi: 18 446 744 073 709 551 615. Car se zamislio, jer matematičari su mu rekli da njegove robne zalihe nisu dostatne, pa da ih ima i sto puta više ne bi bile dostatne. I napokon je smislio, pozvao je Sesu i rekao mu: Dragi čovječe, ja te ne želim prevariti niti za jedno zrno, pa ćeš ti svoju nagradu brojati zajedno s mojim slugama. Čuvši to, Sesi je postalo neugodno, i počeo se ispričavati da ima hitnoga posla jer mu je sestra na drugom kraju zemlje pred porodom, a muž joj je umro, našto se car nasmijao i dao mu bogatu poputbinu, da širi glas svijetom o milostivosti cara Šerama."

Voliš šah?? – upitao sam
Klimnuo je glavom potvrdno i uzeo knjižicu natrag. Imam osjećaj kao da mu je netko dao da je čuva kao amajliju.
Ustavši sa klupe čvrsto mi je stisnuo ruku i naklonio se kao da dolazi iz zemlje izlazećeg sunca. Zatim je nestao beskrajnom ulicom hodajući kao neki umorni drvosječa.
Poslije toga danima sam ga viđao kako ulazi i izlazi iz lokalnog šahovskog kluba. Uvijek bi se naklonio kada bi me vidio na balkonu. Ja bih mu uzvratio jednakim naklonom zbog pomisli da ga ne bi uvrijedio.
Jednoga dana vozio sam se na obližnju gradsku veletržnicu. Primjetio sam neobičnu gužvu na obali rijeke i policijske sirene. Trnci su mi prošli kroz cijelo tijelo. Nešto me je vuklo da odem na to mjesto. Parkirao sam sa strane i krenuo u gužvu.
Gospodine, ne možete dalje proći. – rekao mi je jedan policajac koji je osiguravao područje nesreće
Što se dogodilo?? – upitao sam
Čovjek se utopio spašavajući malu djevojčicu. – reče on
Propeo sam se na prste da vidim tko je to. Ugledao sam malu Enu kako je umotavaju u deku.
Oči su mi se punile suzama.
Molim vas, pustite me. Ja sam prijatelj obitelji. – rekoh
U redu. Prođite. – rekao je pustivši me
Ugledao sam Mladenku kako jeca i grli svoje dijete. Ena je bila živa, ali imala je neki prazni pogled. Nešto je držala u ruci, nekakvu knjižicu. Kada sam je pokušao uzeti iz njenih ruku ona se naglo trgnula i prostrijelila me pogledom. Protrnuo sam prestrašen. Prepoznao sam Robijevu amajliju. Nedaleko u grmlju prepoznao sam i njegovu zelenu jaknu sa kapuljačom.

Prošlo je tri mjeseca od nesreće. Izbjegavam Mladenkin kiosk jer je Ena često tamo. Od nesreće nije izustila niti riječ. Bojao sam se gledati to kameno lice koje me nekad uveseljavalo.
A onda me jednog jutra probudilo zvonce na vratima. Mamuran otvorio sam vrata i ugledao Enu. Isprva me gledala onim čudnim drvenim pogledom, a onda je izvukla ruku koju je skrivala iza leđa. U ruci je držala kutiju bijelog Marlbora. Nasmiješila se i primila me za ruku.
Odvukla me do klupe na kojoj smo Robi i ja sjedili onu večer.
Sjeo sam na klupu i pripalio cigaretu iz kutije koju mi je Ena dala.
Ona je sjela do mene i gledala u daljinu hipnotizirana osmijehom.

Jučer mi frend predložio stih desetljeća hrvatske glazbene scene koji je, po njegovom navodu, napisao naš poznati kompozitor koji šmrka koku.
Stih ide ovako :

"Svaka žena ima jedno tajno mjesto
kad je takneš tamo ona poludi.
svaka žena ima jedno tajno mjesto,
a to je srce...vjeruj mi"

Iskreno, ovo nadmašuje i najbisernije trenutke moje omiljene stihoklepateljice Vjekoslave Huljić.

Pišite mi što mislite o ovim stihovima.
Muči me predrasuda da nikada neću dosegnuti nivo ovih autora :(

*apdejt*

U biti, nije mi frend predložio stihove već ja svašta znam, čujem i bilježim u glavi.
Kad smo već kod toga, neki dan me Šef pitao Sevin pornić. Treba mu za kuma. Reče mu kum da ako mu ga ne nabavi da mu iduće godine neće podrezat masline.

Ovo je jedna sasvim obična posveta bendu koji mi je uljepšao proteklo razdoblje.
Osobito me oduševio njihov posljednji studijski album izdan koncem 2004. naziva : «Seven autumn flowers»

Kako sam posljednjih mjeseci sklon «organskoj» melankoliji tako sve više zadirem u svijet soft-indie elektronike.
Posebno mjesto u mom srcu zauzima udarna četvorka CHEMIKAL UNDERGROUND etikete :
Belle&Sebastian, Arab Strap, Mogwai i The Delgados.

Svim neumornim istraživačima glazbenog svemira preporučam ova tri ženska vanserijska vokala :
Emiliana Torrini, Feist i Martha Wainwright.

Ako ste željni dobre glazbe onda sigurno noćas oko 23:30 nećete propustiti izvrsnog glazbenika i glazbenog tv voditelja Jools Hollanda.
U njegovom iznimnom show programu večeras gostuju :
Groove armada (funky mojo zvuk), nepresušni 55 godišnji Peter Gabriel koji još uvijek vlada čudesnim ritmovima i predivnim instrumentalima, The Libertines - moj omiljeni bend, Hil St. soul (klasični soul, smooth jazz, up-tempo funk i gospel), te nenadmašni legendarni James Dean Bradfield - velšanin, poznatiji kao vokal benda "Manic Street Preachers".

I za kraj veliko otkriće...
Kako nitko do sada nije zamijetio (ili nije htio komentirati) sliku gitariste koju sam stavio na blog, samo ću vam reći da je on član benda "Manic Street Preachers" koji je 1. veljače 1995. godine izašao iz svoje hotelske sobe dok je bend bio na turneji i više ga nitko nikada nije vidio.

Do čitanja...uživajte u dobrim vibracijama.

*apdejt*

Ludnica, ljudi moji...upravo sam slušao novi materijal od Strokesa, ODLIČNOOO!!!

Horizontom lutaju oblaci prikrivajuć ovaj svemir kruti.
Moje tlapnje vrište zgurane pod nebeske otirače
tražeć odašiljače da spoje misli njene i moje.
Zato noćas ostajem budan da bih pisao riječi
koje u ovom trenu ne mogu joj reći.

Sretna vam nova i puno jebanja u njoj.
Šta me gledate?? Jebite se!!!
Ne preispitivajte situaciju. Nema više vremena...45 : 38.
Simović ispucava loptu. Party je gotov.
Vrijeme je da se razmnožite na sve strane.