Sve je teže hodati ovim ulicama i udisati ovaj zrak. Ove ulice pamte sve. One donijele su i odnijele Robija.
Prvi put ugledao sam ga sa balkona u kasnu jesen početkom devedesetih dok sam bacao opušak Waltera na travnjak pred zgradom. Čuo sam neku prodornu dernjavu koja mi je odagnala misli od tople unutrašnjosti stana. Prvo što sam ugledao bilo je poznato lice prodavačice iz obližnjeg montažnog kioska. Naguravala se sa nekim tipom. Nisam ga vidio jasno jer je njegovu figuru zaklanjao obližnji visoki bor. Tek kada je ustuknuo pred njenim prijetnjama jasno se vidio lik uplašenog zlatokosog čovjeka srednjih godina. Požurio sam u stan i na brzinu pokupio kaput iz ormara, obuo cipele i navukao omiljene kožne rukavice. Pohitao sam vidjeti o čemu se radi. A i bilo mi je ponestalo cigareta.
Kako sam se približavao kiosku uočavao sam sve veću rulju oko prodavačice Mladenke i njenog zlatokosog plijena. Razgrnuo sam sve te klince koji su prečesto impresionirani nasiljem. Sada sam jasno mogao vidjeti lice tog čovjeka. Bio je vidno uplašen izbuljenih očiju poput epizodiste nekog zaboravljenog horor filma B produkcije. Imao je bradu Grizli Adamsa, a lice Roberta Prosinečkog. Kako mi je nogomet bio bliži srcu već tada prozvao sam ga Robi.
Na sebi je imao upečatljivu, za to vrijeme jako popularnu, zelenu jaknu sa kapuljačom. Ako si imao takvu jaknu bio si ili frajer ili neprilagođen. Ovaj lik nije izgledao kao neki frajer. Jedino što sam harmonično zamijetio na njemu bila je usklađenost njegove masne kose i isflekanih jeans hlača. Cipele su bile poluduboke zimske i zijevale su na sve strane.
Vrati to, zadnji put ti kažem – Mladenka je neurotično ponavljala
Bio je okružen, ali nitko mu se nije usudio prići. Nisu znali tko je, odakle je i koliko je opasan. Pogledavši malo bolje uočio sam da Robi nešto skriva pod jaknom.
Gospođo, što je uzeo?? – upitah
Šteku bijelog Marlbora – Mladenka će
Koliko? – rekoh
Šta koliko?? – upita ona
Koliko stoje cigarete?
Nećeš valjda ovoj lopuži još i platit što je ukrao? – izgovorila je gledajući me u čudu
Da, upravo ću to učiniti. Platit ću njegove cigarete.
Gospođo, pogledajte ovog čovjeka. On nije od te vrste, nije lopov. Ako to pogledamo iz drugog ugla, možda je ta šteka cigareta suđena baš njemu. Možda su na svaku cigaretu utkana slova nevidljiva ljudskom oku, a ta slova određuju kome je koja cigareta namijenjena. Mislim da je cijela ova šteka bila namijenjena dotičnom gospodinu.
Ovog odrpanca zoveš gospodinom?? Čini mi se da si i ti otišao na kvasinu – rekla je
Mladenka, rado bih sa tobom još pričao ali žuri mi se. A i hladno je za popizdit.
Dat ćeš i meni jednu šteku plavog Waltera – rekoh krenuvši za njom u skučeni kiosk
Platio sam joj obe šteke i uzeo neke grickalice za večerašnji film na teveu.
Krenuo sam prema izlazu i skoro pogazio Mladenkinu petogodišnju kćer jedinicu. Jako je mala rastom u odnosu na svoje vršnjake. Zove se Ena i uvijek je vesela kada me ugleda. Naravno, navikla je na razne slatkiše koje sam joj poklanjao. Njena majka negodovala je takav pristup djeci koja tek uplovljavaju u životne vode. Ali ja nikada nisam mogao protiv sebe. Enin osmijeh uljepšao bi mi dan. Zbog tog djeteta poželio sam imati djecu, a ne ostati ovakav – vječni neženja. Pozdravio sam ih obje i krenuo kući.
Na pola puta čuo sam klapanje nekih "teških" cipela iza sebe. Pomislio sam da bi to mogao biti onaj došljak, ali nisam se obazirao. Tek kada sam došao pred zgradu okrenuo sam se. Stajao je na pola metra od mene. Da, bio je on. Robi. Teško je disao i pokušavao mi je nešto reći ali bezuspješno. Ispuštao je neartikulirane zvukove tipične za mutavca.
Odlično, pričam sa nijemim čovjekom. Nije li to vrhunac dana. – rekoh sam sebi u bradu

Sjeli smo na obližnju drvenu klupu nedaleko od zgrade. Ponudio mi je cigaretu iz načete kutije tek načete šteke. Šutio sam i gledao pravo. I on je gledao pravo. Nismo se gledali. Razmišljali smo svaki na svoju stranu. U jednom trenutku sam ga pogledao. Osmijeh zadovoljstva prelijevao se niz njegovu bradu. Pretpostavljam da je bio sretan što u tom trenutku sa mnom dijeli užitak rituala pušenja cigareta.
U jednom trenutku iz džepa jakne izvukao je neku malu knjižicu i dao mi je u ruku. Bio je to mali šahovski priručnik za početnike. Nasmijao sam se vidjevši poznatu staru šahovsku legendu :

"Bio jednom davno velik car Šeram, koji je htio nagraditi 'skromnog' matematičara Sesu za njegovo otkriće šahovske ploče, i rekao mu je neka traži što hoće. Sesa je rekao: Želim da mi date za prvo polje na ploči jedno zrno, za drugo polje 2 zrna, za treće 4, za četvrto 8, i tako za svako slijedeće dva puta više zrna nego za prethodno polje. Car se iznenadio i rekao: Zar samo to? Nema problema, dobit ćeš svoju vreću pšenice poslije ručka. No, carevi matematičari su računali dva dana, da bi dobili koliko zrna treba predati Sesi, i izračunali su da taj broj iznosi: 18 446 744 073 709 551 615. Car se zamislio, jer matematičari su mu rekli da njegove robne zalihe nisu dostatne, pa da ih ima i sto puta više ne bi bile dostatne. I napokon je smislio, pozvao je Sesu i rekao mu: Dragi čovječe, ja te ne želim prevariti niti za jedno zrno, pa ćeš ti svoju nagradu brojati zajedno s mojim slugama. Čuvši to, Sesi je postalo neugodno, i počeo se ispričavati da ima hitnoga posla jer mu je sestra na drugom kraju zemlje pred porodom, a muž joj je umro, našto se car nasmijao i dao mu bogatu poputbinu, da širi glas svijetom o milostivosti cara Šerama."

Voliš šah?? – upitao sam
Klimnuo je glavom potvrdno i uzeo knjižicu natrag. Imam osjećaj kao da mu je netko dao da je čuva kao amajliju.
Ustavši sa klupe čvrsto mi je stisnuo ruku i naklonio se kao da dolazi iz zemlje izlazećeg sunca. Zatim je nestao beskrajnom ulicom hodajući kao neki umorni drvosječa.
Poslije toga danima sam ga viđao kako ulazi i izlazi iz lokalnog šahovskog kluba. Uvijek bi se naklonio kada bi me vidio na balkonu. Ja bih mu uzvratio jednakim naklonom zbog pomisli da ga ne bi uvrijedio.
Jednoga dana vozio sam se na obližnju gradsku veletržnicu. Primjetio sam neobičnu gužvu na obali rijeke i policijske sirene. Trnci su mi prošli kroz cijelo tijelo. Nešto me je vuklo da odem na to mjesto. Parkirao sam sa strane i krenuo u gužvu.
Gospodine, ne možete dalje proći. – rekao mi je jedan policajac koji je osiguravao područje nesreće
Što se dogodilo?? – upitao sam
Čovjek se utopio spašavajući malu djevojčicu. – reče on
Propeo sam se na prste da vidim tko je to. Ugledao sam malu Enu kako je umotavaju u deku.
Oči su mi se punile suzama.
Molim vas, pustite me. Ja sam prijatelj obitelji. – rekoh
U redu. Prođite. – rekao je pustivši me
Ugledao sam Mladenku kako jeca i grli svoje dijete. Ena je bila živa, ali imala je neki prazni pogled. Nešto je držala u ruci, nekakvu knjižicu. Kada sam je pokušao uzeti iz njenih ruku ona se naglo trgnula i prostrijelila me pogledom. Protrnuo sam prestrašen. Prepoznao sam Robijevu amajliju. Nedaleko u grmlju prepoznao sam i njegovu zelenu jaknu sa kapuljačom.

Prošlo je tri mjeseca od nesreće. Izbjegavam Mladenkin kiosk jer je Ena često tamo. Od nesreće nije izustila niti riječ. Bojao sam se gledati to kameno lice koje me nekad uveseljavalo.
A onda me jednog jutra probudilo zvonce na vratima. Mamuran otvorio sam vrata i ugledao Enu. Isprva me gledala onim čudnim drvenim pogledom, a onda je izvukla ruku koju je skrivala iza leđa. U ruci je držala kutiju bijelog Marlbora. Nasmiješila se i primila me za ruku.
Odvukla me do klupe na kojoj smo Robi i ja sjedili onu večer.
Sjeo sam na klupu i pripalio cigaretu iz kutije koju mi je Ena dala.
Ona je sjela do mene i gledala u daljinu hipnotizirana osmijehom.