O Bože, dotaknuo si me glazbom. Hvala Ti. Dao si mi pregršt mogućnosti zaobilaženja neznanja. Neke sam iskoristio. Ali ne sve. Nikada sve.
Sinoć je na repertoaru bila tematika o ljudima koji previše «zagrizu» analizirajući svijet oko sebe. A onda je prijatelj autoironično dodao :
Znaš, danas sam proveo barem sat vremena razmišljajući kojih mi je najdražih pet pjesama od Smithsa. U biti, sat i pol. Ili čak možda i dva. Više nisam ni sam siguran.
Počeo sam sa osmijehom pjevušiti :
Call me morbid, call me pale
I've spent six years on your trail
Six long years
On your trail
Call me morbid, call me pale
I've spent six years on your trail
Six full years of my life on your trail ….
Počeo sam je pjevušiti jer nije bila na njegovoj TOP5 listi. Onda sam ga upitao koja je to stvar jer se ni sam nisam mogao sjetit nakon par piva. Pogledao sam ga u oči i vidio osmijeh kako silazi sa njegovog lica. Zablokirao čovjek. Koji peh. Ako je itko relevantan govoriti o Smithsima onda je to on. Pokušao je otpiti zadnji gutljaj piva u čaši, ali ruka mu je tako podrhtavala da se nije usudio na taj korak. Uvijek je pričao o tom zadnjem gutljaju piva iz čaše, o tom božanskom ugođaju. O tom talogu svega vrijednog na dnu čaše.
Idemo – reče on oblačeći jaknu
Nećeš valjda…? – rekoh
Idemo!
OK. Ionako je preglasna glazba. – dodao sam
Otišli smo u miru.
Nakon pola sata dolazi mi poruka na mobitel slijedećeg sadržaja : "Half a person"
Danas sam jeo mušule (školjke). Razmišljao sam o okusu jednog ženskog organa.
Molio sam Boga da mi pomogne kako bih što manje mislio na jedan ženski organ. Onda mi je Bog rekao da uzmem slušalice i stavim ih na uši i uključio mi ove izvođače o kojima ponešto možete saznati ovdje (ANTONY AND THE JOHNSONS / DEVENDRA BANHART / COCOROSIE/ WILLIAM BASINSKI ).
Post je objavljen 22.01.2006. u 22:57 sati.