Danas se osjećam dobro. Tako dobro da bih mogao opipati ljepšu stranu života. Mogao bih hodati po žaru koji je nastao iz vatre ljubavi. Taj žar se ne gasi već tinja dok se ne razbukta novi plamen.
I ne bih osjetio ništa. Samo bih se predao tebi. Bez borbe.
I ništa nije vrijedno kao titraj kristalića ljubavi u mom želucu kada tvoje oči dolaze sve bliže.
To je znak da sam te gladan. A kada te zagrlim, ogoljena četiri zida sobe pokrenu se. Soba rotira oko nas. Ona sužava zidove. Želi nas sakriti od prevare života.
I ništa nije ljepše od osjećaja izgubljenosti u tvojim očima boje mora. Tada želim da trajemo vječno. Izgovaram tvoje ime jer želim čuti drhti li moj glas u toj čarobnoj stvarnosti trenutka. Ti se tada smiješ mojoj poniznoj ukroćenosti i dopuštaš da duboko u raljama tvoje emotivne raskošnosti spavam spokojan.

Sanjam dan kada sam te upoznao. Tvoje lice nije uspijevalo izbjeći zrake sunca što su se probijale kroz granje stabala parka dok se božji dah igrao tvojom kosom.
Ponekad se pitam kakvi bi bili moji dani da sam tom stazom prošao par minuta kasnije.

Zima je. Božić je blizu. Noćas u caffe-u sjedim sam. Uz prigušena svjetla vrti se neka glazba što podsjeća me na tebe.
Gledam dva ogoljela stabla kako se grčevito bore protiv bure koja želi otrgnuti svijetleći ukras koji ih povezuje.
Nazvat ću te. Bar na sekundu.