Doputovalo par eskima u Hrvatsku kako bi podigli tužbu protiv mene.
Kažu da sam od njih ukrao ideju za svoj patent vozila na pseći lavež.
Seru.
Ma tko ih jebe.
Tko još vjeruje onima koji se nosevima ljube?
Šta oni uopće znaju o onim stvarima??
A što tek onda znaju o zavičaju?
Pojma oni nemaju.
Bolje bi im bilo da se drže Sava Eskimo guma i ostanu na tome.
Od mene neće izvući niti jedne jedine lipe.

Petak popodne.
Jedva sam dogurao do benzinske crpke.
Gori crvena od goriva. Kazaljka je pala na jedan lavež.
Strokewski, kralju izuma, koliko ćemo danas?? – pitao je Mladen
Pet – rekoh
Nećeš daleko? – reče on
Ne. Idem na zemlju malo frezat oko mandarina - rekoh
Mladen je otvorio rezervoar i pustio unutra pet pasa.
Lajali su ko ludi.
Kazaljka je odmah skočila na šest laveža.
Eh, sada je već bolje – rekoh
Vidimo se Mladene.
Strokewski, vidimo se. Čuvaj se.

Đoni.
Eh što taj dobru mamu ima.
Njegova mama ima četiri i po banke i predaje engleski u školi.
U slobodno vrijeme daje lekcije mladim razvijenim momcima.
She`s got big tits and great asshole.

Đrk. On je totalni kreten.
Poznata stvar.
Nije mu se digao ima dvije godine.
This is because he gets high every fucking day.

Tonka. Đonijeva stara.
Stoji na balkonu u sexy toplesu i zamamno jede krišku lubenice.
Nigdje žive duše.
Ljetna popodneva baš su dosadna.
Đrk prolazi sa rukama u džepu šutajući limenku ožujskog.
Tonka ga spazi i nehotice baci gaćice sa sušila na travnati dio pred kućom.
Kada ju je Đrk spazio onako zamamnu na balkonu, ubrzao je korak.
Heeeeej, Đrk – viknula je
O, Ćizis – mrmljao je sebi u bradu
Recite gospođo Tonka.
Možeš mi molim te donijet gore gaćice što su mi sada pale sa sušila??
Nema beda gospođo. Eto me.
Pokupio je pinky gaćice sa travnjaka i krenuo prema ulazu u kuću.
Zastao je u hodniku prizemlja i uzeo sebi još malo vremena da ih promotri.
Držao ih je u ruci i zamislio se.
Osjećao se dosta čudno.
Zapravo, nije se mogao sjetit kada je zadnji put ženske gaćice držao u ruci.
U biti, pitanje je bilo je li ih ikada uopće i držao.
Znao je samo jedno, da ih želi pomirisati.
I zario je nos u to pinky carstvo tražeći nektare koji će probuditi zvijer u njemu.
Jebote… - progovorio je - …koja sreća.
Ove nisu bile na pranju.
Mmmmmmmm.
Đrk?? Di si? – govorila je Tonka sa ulaznih vrata gornjeg kata
Evo me gospođo. Dolazim.
Došao je do nje i pružio joj gaćice ne mogavši je gledati u oči.
Opa, pa narastao si dosta. Nisam te odavno ni vidjela.
Koliko godina sada imaš??
Devetnaest gospođo – govorio je izbjegavajući njen pogled, ali ne i njene sise
Moram priznat da si zgodan. Imaš li curu?? – pitala je svojim sexy glasom pogladivši ga rukom po obrazu
Njen glas sve više i više djelovao je na njegov organizam.
Osjetio je podrhtavanje iznutra. Moglo bi doći do erupcije vulkana koji je dugo snivao.
N-n-n-nemaaaaam – rekao je stenjajući
Što ti je Đrk? Nije ti dobro?? – pitala je zabrinuto
Ma, sada je sve OK. To je malaksalost od ove vrućine.
Da. Baš je vruće danas. – rekla je
Nego, kakva ti je to fleka na šorcu?? – upita ga
Đrk je prvo problijedio, a potom se zacrvenio.
To?? To je…ma to mi se prolilo pivo maloprije. – rekao je odlučno
Daj da ti pogledam. Ne možeš takav kroz grad. – rekla je i krenula rukom prema njegovom šorcu
Neeeeeeeeeee – viknuo je i pobjegao niz stepenice zalupivši za sobom vratima prizemlja
Tonka je istrčala na balkon i gledala za njim kako nestaje u daljini.
U kurac – rekla je ljutito i pripalila cigaru
Nakon pet minuta iz svoje je kuće izašao susjed Jozo.
Tonka je ugasila cigaru i brzo uzela novu krišku lubenice.
Kada je Jozo naišao, nehotice joj je ispao grudnjak sa sušila na travnjak.
Muž joj radi u hrvatskim željeznicama i nema ga bar deset dana.
Ostalo me ne pitajte.

Đoni se vraćao iz grada zadihan. Sišao je sa svog trkaćeg bicikla i prislonio ga na zid.
Psssssssst. Psss….psssssssst. – psssssstalo je iz grma
Ma……koji kurac – naginjao je Đoni glavu lijevo-desno
Tko je to tamo?? Izlazi tko god da jesi.
Ma ja sam kretenu – izašao je Đrk
Ne idi gore.
Zašto??
Susjed Jozo ti je gore sa starom. I mislim da ne igraju šaha.
Lažeš kurvo.
Idi sam pa provjeri.
A u kurac. Kako ću je sada pitat lovu za gorivo?? – reče Đoni
Imam ideju – Đrk će
Poveo ga je iza Jozine kuće.
Nema šanse. Ti nisi normalan. – urlao je Đoni
Ubit će nas ako sazna da smo mi.
Ma neće saznat – reče Đrk smirivajući ga
Ali čovječe, moj auto ne ide na lavež psa ptičara. – Đoni će u panici
Ne boj se. Izdržat će.
Strpali su tri Jozina psa ptičara u vreću i trk do Đonijevog auta.
Psi su, nepodnošljivo za ljudsko uho, zavijali.
Jozo je sišao sa Tonke prepoznavši glasanje svojih pasa i dotrčao na balkon.
Vidio je Đonija i Đrka kako ubacivaju tri psa ptičara u rezervoar.
Dok je strčao dole, oni su već upalili auto i bili na pola ulice.
O, ne. Kako ću sutra u lov?? – čupao je kosu u panici
Ubit ću ih. Hoću majke mi.
Ušao je u kuću. Izašao je sa argentinkom u ruci i stražario pred kućom cijeli dan.

Subota jutro.
Telefon je zvonio dosta dugo. Tonka se javila.
Halo, tko je??
Ja sam majko.
Đoni…sine. Zašto radiš gluposti??
Daj se vrati doma. Znaš da ti mama danas ide sedam dana u Istru na ljetovanje.
Znam, ali ne smijem se još pojavljivat.Onaj luđak će me ubit.
Ma neće.Ja sam to već sredila sa njim.
Samo se ti vrati sine. Sve će bit OK.
Lovu sam ti ostavila u kredenci kraj televizora.
Ključ sam dala Marti (Jozina žena) da prozrači kuću dok se ti ne pojaviš.
Kada dođeš kući, njoj se javi za ključ. Ok??
Ok mama. Čuvaj se. Pusa.

Đoni se pojavio oko podneva pred kućom.
Jozinog auta nije bilo.
Pokucao je na susjedova vrata. Otvorila mu je Marta.
E, Đoni Đoni…opet radiš gluposti.
Izvoli ključ što ti ga je mama ostavila.
Hvala gospođo Marta. Nisam ja htio. Đrk me nagovorio.
A Đrk?! Ono tele2 malo. Mogla sam i mislit. – reče ona
Vidimo se gospođo. Bog.
Bog Đoni…i pamet u glavu.

Đoni je gurnuo ključ u bravu i krenuo otključat ulazna vrata, ali ona su već bila otključana.
Svašta… - reče on - …mora da ih je Marta zaboravila zaključat.
Uspeo se na kat kako bi pokupio lovu i krenuo u popodnevno lutanje.
Ušao je u kuhinju kako bi nešto na brzinu ubacio u kljun.
Otvorivši policu prvo što je ugledao bio je tost.
Izvadio je dva komada i ubacio u toster i nagodio tajmer na tri minute.
Kada se okrenuo prema sudoperu u namjeri da napravi sok, ostao je zaleđen u mjestu.
Na sudoperu je stajala odložena argentinka, a nije bila u vlasništvu nikoga iz stana.
Đoni ju je uzeo u ruke i repetirao.
Zatim je čuo neke zvukove iz WC-a.
Netko je puštao vodu.
Iz WC-a je izašao susjed Jozo pjevušeći neku stvar od Barry White-a.
Ostao je zaleđen u mjestu ugledavši Đonija kako drži argentinku uperenu u njega.
Napetost je rasla.
Znoj se cijedio sa oba čela.
Tajmer na tostu se oglasio: TLING-TLENG.
Katapultirala su se oba tosta.
Ne, Đoni NE!!! – povikao je Jozo i srušio se na pod
Đoni je pokupio lovu iz kredence i kleknuo do Joze.
Opipao mu je bilo.
Šta je?? Stisla se guza, a? – dobacio je zajedljivo
Jozo je teško disao u polusvijesti.
Đoni je pobjegao niz stepenice zajedno sa argentinkom.
Neće ga biti par dana.

Ja sam Strokewski.
Uglađeni gospodin Strokewski.
Rodio sam se vrlo mlad.
Tada sam bio skoro pa ćelav.
Kada budem umirao, volio bi da to bude u cvijetu starosti.

Prije nego umrem želim bar još malo uživat u životu i lakim notama.
Od domaćica naj mi je draža Maja Šuput.
Ona mi je čak bolja nego Jelena Rozga – Bezmozga.
Zato sam odlučio napravit cover jedne njene prekrasne pjesme.
Cover ide ovako :

"Posrat mi se možeš i na glavu,
žena sam i znaš da sam u pravu.
Ti si taj što govno stvara,
više nemam komentara."

*dodatak*

Ako želite da napravim cover neke vaše omiljene pjesme, samo mi se javite.

Znate šta??
Umoran sam. Zbilja.
Odlučio sam se ne trošit pretjerano u svojim textovima.
Vidio sam kako je Mirko Filipović taktički odradio svoju borbu.
Tako ću ja taktički pisat postove.

Danas vam poklanjam jedan tipični «almostcool» text :

Jutros sam ustao. Nisam odustao.
Krenuo sam na posao.
Kada sam došao na posao sjeo sam.
Sjedio sam dosta dugo tamo na poslu.
Inače, meni na poslu zna biti jako lijepo.
Jedino mi nije lijepo kada me šef naljuti.
Tada mu jebem mamu u usta jer mi digne tlak.
Znam da je ružno prostačit pred svekolikim čitateljstvom bloga moga svevišnjega.
Zato oprostite mi što mu ponekad jebem mamu u usta.

Kada nemam previše posla, onda idem na Internet i trošim novce od firme.
Internet je baš super kul stvar.
Sva sreća da je izmišljen.
Sva sreća da je puno tih kul stvari izmišljeno.
Ja ne znam kako bi živio bez kul izmišljenih stvari.

Naj mi je draže kada mislim na svoju dragu.
Ona voli mene i ja volim nju.
Mi se volimo.
Nama dolaze veliki telefonski računi.

Kada nisam na poslu, uglavnom sam doma.
A kada nisam doma, tada sam uglavnom vani…na kavi.
Obožavam veliku bijelu kavu od sedam kuna.
Konobar mi je uvijek posluži sa dvije vrećice šećera.
Nikada ne potrošim obje. Uvijek jednu i po.
Kada žličicom miješam kavu, učinim to četiri puta.
A kada potrošim sve rituale, onda opet mislim na svoju dragu.
Najdraže mi je mislit na nju dok gledam sve te guzice i sise kako prolaze gradom.

Što vi mislite, je li ženi draže imat veliko dupe ili velike sise (ako već ne može oboje imat)??
Molim da mi brzo odgovorite.
Baš sam nestrpljiv i jako me zanima vaše gledište.

zauvijek Vaš…Strokewski

Nekoć živio je neobičan starac u krševitoj Hercegovini.
Biješe jako mrzovoljan i nesretan.
Njegovo loše raspoloženje uzrokovali su nepodnošljivi bolovi u trbuhu.
U mnogobrojnim pregledima liječnici otkriti mu ništa mogli nisu.
Prijatelji i rodbina odveć davno zaboraviše njegovu veselu narav.
Često bi zborio da nožem razrovat će utrobu, da pustit će demone.
I demoni, oni kopaše iznutra. Starac ih je zatočio svojom dobrotom.

Jednoga dana sjedio je starac sa snahom za vrijeme ručka za stolom.
Zamolješe ju on da doda mu nož kako bi razrezao kruh.
Kada mu ona nož dade, ustade se naglo, izvuče košulju iz hlača i zareže goli trbuh.
Uspjela je vrisnuti njegovo ime prije nego u nesvijest je pala.
Njegova dva sina, što cjepaše drva van kuće, uletješe isti tren.
Samo njihova pribranost starom ocu davala je nadu da živ će stići do bolnice.

I što je starac, u stvari, želio u tom trenutku??
Jamačno je želio da demoni odu tamo gdje bit će sretni.
I nije to učinio zbog sebe, već zbog njih.
Da oni htjeli su drugačije, on poštivao bi volju njihovu. Toliko je dobar bio.
Pustio ih je međ vinograde plodne, u vrleti nepregledne zemlje crljenice.
I plesao je starac sa demonima svojim na livadama mirisnim u smiraju dana.
A onda, svanulo je jutro.
Starac se probudio u bolničkom krevetu. Bolove imao više nije. Nikada.
Vratila se njegova vesela narav. Taj osmijeh, ta čarolija.

A demoni??
Oni skitali su dugo po vinskim podrumima čekajući da netko drugi izgovori njihovo ime.

Ja sam dječak bez nogu.
Na rukama hodam,
a što drugo mogu.
Nikom` neću da se prodam.

Što reći o 1989-oj??
Bili smo mladi i razuzdani.
Kako je u produžetku naše zgrade bila pošta, prozvani smo «poštari».
Osim što smo bili mladi i razuzdani bili smo i kreteni. Kreativni kreteni.
Najčešće smo se sukobili sa «ninovcima», «lešinarima» i «pjacarima».
Tvorili smo jedan harmonični život sa te tri skupine mladih kretena.
Najljepša popodneva bi bila kada bi kamenovali jedni druge.
Imali smo štitove od običnih kartonskih kutija.
Bila bi tu i koja razbijena glava, ali sva sreća da nam je ambulanta bila nadohvat ruke.
Tony je bio šef bande. On je bio taj kojeg se slušalo.
Došao je dan kada je Strokewski trebao dokazat svoju muškost.
Tony je odlučio da moram «posuditi» jedno biciklo (po vlastitom izboru) na neograničeno vrijeme.
Biciklo sam morao «posuditi» ispred dvorane u kojoj se odigravao novogodišnji malonogometni turnir.
Tu noć od straha mi se maglilo sve pred očima. Pomišljao sam da odustanem.
Moja muda nisu bila dovoljno velika.
Ipak, probio sam led i krenuo prema ogromnoj hrpi dvotočkovnih prometala.
Bilo ih je oko dvjesto komada. Mogao sam birati.
Izabrao sam crno-plavi BMX. Činio mi se kao najlakši izbor.
I bio je, jer nije bio vezan.
Tony je stajao 100m dalje i promatrao.
Sjeo sam na bicikl i počeo okretat pedale kao Lens Armstrong.
Iznenada sam čuo iza sebe neki glas : «Alooo…momaaak, staniiii!!! Zaustavite gaaaaaa!!!»
Nećete vjerovat, ali nisam stao. Ubrzao sam.
Ajde Strokewski. Ti to možeš.
Sjeti se samo filma «BMX banditi».
Srce mi je tuklo 150 puta u minuti.
Nisam se osvrtao. Samo sam u glavi kombinirao kako izderivirati najkraći put do zgrade.
Na tom putu uspio sam srušiti dva civila i jednog milicajca.

Dva dana poslije učinio sam veliko sranje.
Bio je lijep dan, pa smo ga iskoristili za popravljanje skloništa u kojem smo često boravili.
Nosio sam gredu dugu četiri metra.
Jole me zovnuo i ja sam, okrenuvši se, pogodio Borisa ravno u glavu.
Boris je po opredjeljenju bio plačljivko.
Plakao je. U stvari, više je to sličilo na jecanje nekoga tko je upravo pogođen letvom u glavu.
Jecanje iza zgrade privuklo je jednog milicajca koji je slučajno bio u blizini.
Prošao je kroz ulaz zgrade i zatekao nas kako se svađamo.
Na glavi je imao poznatu smiješnu kapu i crvenu petokraku koja se sjajila kao na Heineken bocama piva.
Tko te udario momak?? – pitao je
Ma ovaj kreten ovdje – Boris je upirao prstom u mene
Ti…zašto si ga udario??
Onako…slučajno – rekoh
Samo malo…sada znam od kuda si mi poznat – reče milicajac razrogačenih očiju i pogleda poput Taška Načića (poznatog po ulozi u filmu «beogradski davitelj»)
Ti…ti si me pokupio neku večer ukradenim biciklom – rekao je približivši svoje neugodno lijepo lice na pedalj od moga.
Nisam okolišao. Trčao sam kao Ben Johnson.
Stekao sam bitnu prednost u startu.
Trčao sam prema suncu.
O sunce, primi me. Ili bar…daj mi snage.
Vječno ću te služiti. Samo mi pomozi ovaj put.
Sunce se smiješilo i vuklo me ka sebi.
Milicajac me pratio nekih sedamsto do osamsto metara.
Onda je odustao.
Bio je plav, spor i glup.
Od njega se i nije ništa više očekivalo.
Boris me nije izdao. Bio je pravi frend.
Rekao je milicajcu da me ne poznaje i da nisam iz njegove zgrade.

Te godine često sam «posuđivao» raznovrsne svrsishodne predmete.
Tako sam jednog dana sa starom bio kod ujne na kavi.
Na podu ujninog dnevnog boravka spazio sam frnju, franju ili, nazovimo je, špekulu u
prekrasnim zeleno-plavim tonovima.
Takvu još nisam posjedovao.
Ta frnja bila je vlasništvo mog rođaka. Rođak nije bio doma.
Postala je moje vlasništvo.
Taj isti dan izazvao sam susjeda Hrvoja, koji je imao dvadeset frnja, da odigramo jednu partiju.
Cinično se nasmijao vidjevši da ja posjedujem tek jednu običnu zeleno-plavu.
Ipak je pristao. Bio je pohlepan.

Hello, my name is Bill. Let`s play marbles.

Nakon pola sata igre posjedovao sam dvadeset i jednu frnju.
No, to nije bilo sve.
Deset minuta nakon mog posjedovanja dvadeset i jedne frnje pojavila se stara od Hrvoja – Nevenka.
Kada bi me Udba mučila i tjerala da priznam kako Nevenka izgleda, onda bi rekao da potpuno sliči na vlasnicu kuće iz crtića Tom&Jerry.

Netko me je potapšao po lijevom ramenu.
Kako sam se naglo okrenuo, tako sam naglo i primio udarac u moju predivnu lijevu stranu lica.
Pokušao sam gledati, ali neko vrijeme nisam vidio ništa.
Kada mi se malo razbistrio pogled, vidio sam dvije Nevenke pod kutem od 75°.
Izgledao sam kao Jure Felš, a to nije bilo dobro.
Čuo sam kako Nevenka viče : «Vrati mom Hrvoju franje!!!»
Ne dam ni za živu glavu. Pošteno sam ih zaradio – rekoh ponosno
Onda sam je pljunuo ravno u facu i namjestio desnu stranu lica.
Zamahnula je poput Mate Parlova.
Nakon toga opet sam vidio dvije Nevenke, ali ovaj put pod kutem od 90°.
Izgubio sam bitku i frnje, ali bar je glava stajala na ramenima kao i pola sata prije.
Jure Felš postao je prošlost.

Brus (Li) i Đeki (Čan) bila su dva nestašna buraza iz naše zgrade.
Obožavali su borilačke vještine.
Cijela soba bila im je oblijepljena posterima raznih ninđa akcijskih junaka.
Ninđa kornjače?? Pih.
Prvi u gradu ispunili su album sličica legendarnog crtića.
Čak su na nekoj rasprodaji kupili dva ninđa odijela sa prekrasnim sabljama i šurikenima.
Ovaj grad, polako ali sigurno, postao je premalen za njih.
Moramo nešto poduzeti - reče Brus Đekiju
Hajde da opljačkamo kiosk ispod nas – reče Đeki
Kiosk se nalazio u sklopu zgrade i do njega su mogli doći lako sišavši sa svog balkona (koji je bio na prvom katu) na terasu, a zatim sa terase u prizemlje zgrade odmah do kioska.
Kiosk su opljačkali lako…ne sjećaju se kako.
Uzeli su par šteka Ronhilla i Columba, te po šaku Bazooka žvaka.
Bili su u svojim ninđa odijelima.
Dok su se u bijegu penjali na terasu, opazila ih je susjeda Ankica koja se vraćala zajedno sa mužem iz obližnjeg sela.
O, Isuse…crni dusi. O Gospe mila!!! – zajecala je Ankica i pala u nesvijest
Ankice, što ti je?? – povikao je muž Ante
A onda je spazio razbijeno staklo od kioska.
Pozvao je hitnu pomoć, te miliciju.
Kada je Ankica došla svijesti pokazala je milicajcima kuda su se crni dusi uspeli na terasu.
Dva milicajca popela su se na terasu tražeći tragove bjegunaca.
Kako je kiša padala dan prije, tako su ostali tragovi tenisica koji su vodili prema najbližem balkonu prvog kata.
Jedan od milicajaca pitao je odozgo Ankicu tko stanuje u tom stanu.
U tom stanu živjela je Mirjana koja je bila daktilografkinja lokalnog suda.
Njen muž odselio je u svoju kuću van grada jer su pred razvodom i odlučili su da je tako najbolje za sve.
Sa njom su ostali živjeti sinovi Brus i Đeki ; poznatiji kao crni dusi.
Pet minuta kasnije milicajci su pozvonili na Mirjanina vrata.
Mirjana je otvorila prestrašena, jer vidjeti milicajce nije značilo ništa dobro.
Dobra večer gospođo – rekoše
Dobra večer. Kojim dobrom??
Gospođo…dogodila se pljačka kioska u prizemlju zgrade.
Tragovi bjegunaca vode na terasu i zatim nestaju pod vašim balkonom – reče jedan od njih
Drugi je zamijetio u hodniku dva para tenisica. Usporedio je otiske tenisica iz stana sa otiscima tenisica koje je uzeo sa terase.
Bili su identični.
Recite mi gospođo…živili li ovdje netko sa vama??
Da. Moja dva sina.
A gdje su oni trenutačno??
U sobi. Spavaju.
Možete li ih probuditi??
Ok. Samo trenutak.
Mirjana je ušla u sobu i upalila svjetlo.
Momci su spavali svaki na svom krevetu. Bili su to kreveti na dva kata.
Milicajci su stajali na ulaznim vratima sobe. Jedan od njih zamijetio je crnu nogavicu koja viri ispod kreveta.
Gospođo, smijem li pogledat onu robu ispod kreveta – upitao je onaj koji je spazio
Slobodno – rekla je
Ispod kreveta su bila dva crna ninđa odijela.
Pozvali su gospođu Ankicu da proba prepoznati je li vidjela baš takva odijela.
Gospođo Ankice, jesu li bjegunci bili možda u ovakvim odijelima??
O, Isuse…crni dusi. O Gospe mila!!! – zajecala je Ankica i opet pala u nesvijest
Da, očito da su oni – reče jedan od milicajaca
Gospođo Mirjana…morat ćemo vaše sinove odvesti u postaju i obaviti sa njima razgovor.
O Bože…šta sam ti jadna skrivila pa me ovako mučiš – zaplakala je Mirjana
Žao mi je gospođo, ali takav je zakon. Vaši sinovi su ga prekršili.
Uzet ćemo kao olakotnu okolnost da prije nisu bili kažnjavani, a i još su maloljetni.
Smirite se. Neće biti ništa drastično.
Oni će imati otvoren dosje, a vi ćete snositi materijalnu štetu na kiosku.
Ali drugi put…mjere će biti drastičnije.

Ponedjeljak. Tri godine kasnije.
Nedjelja te opusti, a onda te ponedjeljak sjebe.
Reba i Šele šetali su zavijenih glava i dok su šetali, gulili su mandarine.
Naišao je Đrk na biciklu i dobacio : «Je li to neka nova sekta zavijenih glava?? Hehe.»
Reba i Šele potrčali su prema njemu.
Đrk je naglo prebacio brzinu i pokušao ubrzati. Na njegovu nesreću, spao mu je lanac.
Okretao je pedale 100 na sat, ali uzalud. Bicikl je usporavao.

Utorak jutro.
Tri zavijene glave stoje naslonjene ispred Ivanove trgovine i piju pivo.
Prolazi Đoni i dobacuje : «Jeste li to oformili novu ragbi momčad?? Hihihi»
Reba, Šele i Đrk ostavili su pive sa strane i ubrzanim korakom krenuli prema Đoniju.
Sustigli su ga 150m dalje.

Srijeda popodne.
Četiri zavijene glave igraju briškule u Dodigovoj gostionici.

*dodatak*

Ovaj post napisan je uz glazbu iz filma «Magnolia» i u potpunosti je posvećen jednom od dvojice ninđa.
Poginuo je u prometnoj nesreći u Splitu prije dvije godine.

Strokewski.
Molim??
Ti si nominiran.
Razlog??
Pričao si da je Hamdija priglup, Hana glupa ko kurac, a svi ostali glupi ko dva kurca.
Jesi, jesi...pričao si. Znamo sve.
Ok udbaši.
Jesam, jesam...pričao sam.

Sada okrećem ploču. A sve to zbog sranja u Ruandi.
Danas nema priče.
Nema??
Ne.
Zašto??
Svi ste nominirani.
Svi do jednoga.
Pa vi pričajte o nekim tamo polemiziranjima.
Nije vam to "daj Mare pite...od jabuke".
Pljuc.



with love...Strokewski

Jesen 1992.
Đoni, Đrk i Đole te večeri bili su vidno uznemireni.
Nema gandže ni za lijeka – Đoni će
Dexy se danas vratio iz Mostara sa terena. Nabavio je nešto sitno – reče Đrk pušući u dlanove
Ma bit će već nešto. Samo se moramo strpit 10-15 dana – optimistično će Đole

Suša.
Jebena suša…suša za popizdit.

Vadi rizle – reče Đole Đrku
A? Vidi je brale…kol`ko topova, jarče mišu. Gruvat će sa svih strana – Đrk će
Dobro, poštedi me tih glupih opuzenskih poskočica – reče Đole uznemireno
Alo…Beaves&Buthead! Daj posolite to i malo manje serite. Ne želim se bespotrebno smrzavat ovdje večeras zbog dvije budale – izdera se Đoni na rubu živaca
Ok, ok…peace bro – reče Đrk na svojstveni đrkovski način
Otišli su iza obližnjeg grma kojeg je lokalno stanovništvo zvalo «grm koji dimi».
Džox je brzo kružio desetak minuta u mrtvoj tišini.

Samo je jednom u povijesti «grma koji dimi» bila narušena tišina.
To je bilo onoga petka kada je Speedy bio počasni gost dimnog rituala.
Kada je na Speedy-ja došao red on je uzeo džox i laprdao o geopolitičkoj situaciji u Tadžikistanu dok su ga Đoni, Đrk i Đole promatrali režući poput tri hijene.
Ujutro se probudio na traumatologiji sa slomljena četiri rebra i laganim nagnječenjem mozga.
Od toga se dana niti jedan počasni gost «grma koji dimi» nije usuđivao progovorit za vrijeme rituala.

Dakle, nakon desetak minuta šest crvenih točkica promatralo je vozilo kako se parkira kraj obližnjeg kioska.
Bila je to standardna noćna policijska patrola.
Jebote…ima Boga – reče Đrk hihotajući
O čemu ti?? – Đoni će
Pa vidiš da je Mile u smjeni??
Vidim, pa šta?
Dexy mi reče da u suvozačevu pretincu auta ima vutre da «igra rokenrol cela Jugoslavija».
Odakle on to zna??
Zna jer mu je rekao Gile. A Gile sve zna.
Da, fakat. Ako itko sve zna, to je Gile – Đoni će
U tišini šuškajućeg grma skovan je genijalan plan.
Đole i Đoni nonšalantno su se došetali do policijskog auta.
O Mile, školski…šta ima?? – Đole će
Ej Đole, od kuda ti ovako kasno i…šta radiš sa ovim smradom?? – Mile će podrugljivo
Kome ti da je smrad?? – Đoni se nagnuo naprijed sa isturenim kažiprstom.
Đole ga je odvukao malo dalje, zagrlio i nešto šapnuo.
Đoni se smirio.
Nego Mile… - nastavi Đole - …čujem da kod tebe ima vutre za nabavit.
Tko ti je to rekao??
Dexy.
Odakle on to zna??
Zna jer mu je rekao Gile. A Gile sve zna.
Da, fakat. Ako itko sve zna, to je Gile – Mile će
Imao sam, ali nema više – Mile će iskreno
U biti, Mile nije ni slutio koliko je u stvari govorio istinu, jer dok su ga Đole i Đoni zapričavali, Đrk je lagano otvorio suvozačeva vrata i iz pretinca izvukao veliki svežanj prvoklasne robe.
I baš kada se Đrk iskradao iz auta zazvoni mu mobitel.
Mile se naglo okrenuo.
Đrk!!! Ostavi to…majku ti jebem!!!
Đrk je bio visok oko 1.80m i nije bio teži od 60kg.
Bio je jako poletan momak. Hoću reći, uvijek je bio zec u utrci.
Čuješ!!! Vrati to, đubre usrano!!! – zavijao je Mile u poluplaču
A onda je repetirao službeni pištolj i potrčao za njim.
Mile! – povika Đole
Ne smiješ bez odobrenja pucat na civile.
Mile je zastao.
Ne smijem? Jel ne smijem??????
Počeo je nasumice pucati u njihovu pravcu.
Đole i Đoni bacili su se iza auta i rukama pokrili glave.
Mile se okrenuo ponovno u pravcu u kojem je nestao Đrk i nastavio trčati.
Đrk je trčao ne osvrćući se, te je disao doslovno na škrge.
Dočepao se luke u kojoj je tog dana bio privezan teretni brod koji nije prevozio naftu.
Trčao je prema slabo osvjetljenom kranu.
Na pola puta vidio je obris čovjeka kako sjedi na poluosvjetljenoj klupi.
Bio je to Strokewski, to jest ja.
Moja faca.
Strokewski??
Reci stari.
Pomagaaaaaaj.
Izvadio sam masku za astmatičare iz svog ruxaka i dodao mu.
Đrk mi je izbio masku nogom iz ruke.
Strokewski, ne treba mi maska. Pomagaj stari. Progoni me.
Tko brate??
Mile…hoće da me ubije – jecao je
Ma neće tebe Mile – rekao sam šarajući nešto u svoj rokovnik.
Meni se radi o životu ili smrti, a ti nešto piskaraš. Šta je to??
Priča.
Kakva priča??
O Rebi, Šeli i dvije prazne pivske boce.
Ooooo sudbo kleta, što si se nadvila nad mene – nastavi Đrk sa jadikovkom
Slušaj Đrk, vidiš onaj kamen tamo?? – pokazao sam mu prstom
Vidim.
Tamo kraj njega siđi među trske i neće te pronaći.
Jesi siguran.
Naravno. Ipak ja odlučujem kako će se priča odvijati.
I ne miči se od tamo dok ti se netko ne javi. Jasno??
Jasno.
Nakon dvije minute do klupe je dotrčao Mile.
Strokewski, jesi možda vidio Đrka da ovuda trči??
Jesam, otišao je u onom pravcu – pokazao sam mu smjer koji će ga udaljit od Đrka
Šta to piskaraš u rokovnik? – pitao je Mile
Priču.
Kakvu priču??
O Rebi, Šeli i dvije pivske boce.
O Rebi, Šeli…?
Da, a Reba će upravo sada naići.
Nakon pet sekundi čula se jaka škripa automobila na cesti.
Yugo45 – rekoh
Da, to je Reba i njegov Yugo45 – Mile će
A onda se ponovno čula škripa i jaki udar 3-4 puta.
Zvučalo je kao lančani sudar.
Dolazilo je iz pravca gdje su Đole i Đoni ostali ležati.
Mile je potrčao u tom pravcu. Imao je što vidjeti.
Tri policijska vozila zabila su se u njegovo parkirano.
Ostalih pet policijskih auta uspjelo je savladati zavoj.
Izgleda da slijede Rebu – reče Đole Đoniju dok su ležali iza svog grma

Da. Te kobne večeri Reba je pokušao prijeći granicu sa 500 šteka bijelog Marlbora.
Naravno, na crno.
Nisu ga dobro plaćali na ratištu. A ionako je bio sitna riba, jebi ga.
I baš se okomili na njega. Koji peh.
Još kada se uzme u obzir da je nakon tri mjeseca na terenu pod paljbom granata malo i skrenuo glavom…eeee čovječe.
Reba je inače slabo vidio i smiješno je izgledao prikovan za volan svog ljubimca.
Kada je vidio da mu je patrola sve bliže i bliže, sjetio se frenda Šele i skrenuo u njegovo dvorište.
Ugasio je svjetla automobila i pokraj kuće otrčao u obližnji vinograd.
Postrojbe specijalne policije opkolile su Šelinu kuću.
«Izađi podignutih ruku i garantiramo ti da te nitko neće ozlijediti» - čulo se na megafonu
«Predaj se. Nemaš izbora.»
Šele je zbunjeno otvorio vrata čuvši nekakvu buku vani.
Onda ga je par ruku zgrabilo i bacilo na pod.
Tukli su ga barem pet minuta dok nije stigao carinski službenik.
Tukli su ga, a to nije bilo dobro.
Zašto??
Zato jer se upravo vratio sa terena gdje je tri mjeseca sa Rebom proveo pod paljbom granata.

Ljudi…to nije on.
Kako nije??
Lijepo…to nije on. Onaj je bio manji rastom i nosio je naoćale.
Oprostite gospodine…mora da je došlo do zabune.
Ma nema veze – reče Šele cvileći
Pričekajte trenutak – rekao je i ušao u kuću
Vratio se sa ručnim bacačem granata.
Specijalne postrojbe policije raspršile su se na sve strane u roku od 3,9 sekundi.
A onda je Šele nazvao Rebu na mobitel i uljudnim ljupkim glasom ga pozvao da se nađu sutra na pivu.

Šele.
Reci Reba.
Ljutiš se??
Ma ne. Događa se i najboljima.
Hvala ti. Pravi si drug.
Nego Reba…jedino me malo zasmetalo što sada susjedi pričaju da ja dilam drogu.
Ali nema veze, jel tako Reba??
Tako je druže stari.
Živio – Šele je podigao bocu da nazdravi
Živo stari – Reba će
Na iskap??
Naravno. Na iskap.

Kada su popili pivo Šele je smireno primio bocu za grlo i razbio je Rebi o glavu.
Poteklo je malo drugarske krvi.
Reba ja pukao od smijeha sjedivši mirno dok mu se krv slijevala sa čela prema očnim šupljinama.
A onda je Reba primio svoju bocu za grlo i razbio je Šeli o glavu.
Sada je i Šeli malo prokrvarila glava. Junački se nasmijao.
Hehehe…pa dobro Reba, zašto si mi uzvratio??
Ma ja ti najviše volim kada ostane neriješeno.
Hahahahahaha…. – krenuli su zagrljeni prema obližnjoj ambulanti

Za to vrijeme Đole i Đoni sjedili su sa mnom na klupi na rivi i čitali kraj ove priče.
Pa dobro Strokewski… – reče Đoni - …a šta je sa Đrkom??
Želite znati??
Da.
Izvadio sam dvogled iz svog ruxaka i pružio im.
Đrk je još uvijek čekao dobro sakriven na obali suprotne strane rijeke da mu se netko javi kada bude sve čisto.
Jadničak se smrzavao tamo petnaestak sati.
Đole ga je nazvao na mobitel.
Halo, Đole…jesi to ti??
Ne, majka je Terezija.
Daj ne seri. Di ste??
Pogledaj preko puta. Vidimo te govnaru!!!
Aaaaa, đubradi jedna!!! – derao se Đrk
Hahaha…jesmo te malo, a?? – vesela će lica Đoni
Hahaha…baš ste smiješni.
Samo ne znam tko će se zadnji smijat, jer…kod mene je roba – mahao je svežnjem
Đonijevo i Đolino lice se skamenilo.
Naglo su skočili sa klupe i potrčali prema autu.
Toga trenutka sam pretpostavio da Đrk ponovno postaje lovina.
Uzeo sam dvogled i pokušao pronaći Đrka sa druge strane rijeke.
Već je bio u punom šprintu kroz luku.
Ostatak priče ne znam i ne želim znati jer je Đrk pomalo postao sebično đubre.
E, pa neka se sam sada vadi iz govana.

Po završetku utakmice mole se hrvatski navijači da ostanu sjediti na svojim stolicama!!!
Bila je to skoro nemoguća misija.
Navijači su krenuli u potragu za svojim stolicama.
Dva navijača sjela su na svoje stolice koje su bile na vatrogasnom vozilu, dok je jedan navodno viđen kako sjedi na svojoj stolici na krovu stadiona.
Sedmorica su zaposjela stolice na atletskoj stazi.
Svatko je pronašao svoju stolicu u ovoj zanimljivoj igri.
Kasnije smo doznali da to ipak nisu bile stolice hrvatskih navijača, već u vlasništvu mađarske države koja ih je prethodno namontirala na tribine stadiona.

Za to vrijeme Vlatko Marković pokušavao je sam sebi popušit kurac kako bi bio što elastičniji pri odabiru valjanih odgovora pred hordom povampirenih hrvatskih nezahvalnih novinara.
Ti novinari su zbilja ruglo ove države.
Preobjektivni su i pišu samo sirovu istinu.
A pravila modernog novinarstva im lijepo nalažu da se istina doradi i uljepša.
Jednostavno ne kuže kreteni.
Na svjetskoj smo smotri čovječe!!!
A oni se raspisali o par petardica i o drugarskoj razmjeni šaka.
Dobro, dobro…ne derite se. Čuo sam.
Istina je da je nekolicina prekrasnih čistokrvnih jakih hrvatskih mladića svojim glavama oštetila par stotina policijskih palica, ali nećemo sada oko toga dizat prašinu.

Tko?? Ja?
Ma ne mrzim ja Markovića.
Čak mi je draži i od samog Glavaša.
On je dosjetljiv čovjek i Strokewski mu ovom prilikom skida kapu.
Gospodine Markoviću, zahvaljujem što ste mi dopustili da Vam skinem kapu, ali neće li Vam glavi biti hladno??
Za Vaše zasluge do groba će Vam biti zahvalno 9 milijuna hrvata širom domovine i svijeta
(nismo brojali hrvate sa obližnjih planeta i galaxija).

Zamišljam susret Hrvatska – Jugoslavija na svjetskom prvenstvu.
Igralo bi se na stadionu kapaciteta 40.000 sjedećih mjesta. «Naših» i «njihovih» bi bilo po 10.000, dok bi policajaca bilo 20.000.
To je stadion posebno izgrađen za utakmice velikog rizika…od samog čelika i betona.
Kamo god se nestašni mladići okrenu, nemaju šta iščupati oko sebe.
Mogu samo jedni druge bacat sa tribina na teren.

A za kraj, primjer pravog navijanja za svoj klub.
U prošlu nedjelju je, u neretvanskom derbiju, na stadionu «Iza vage» momčad Neretve tukla Neretvanac 3:1.
Navijačka skupina kluba Neretva «blu vajt kilers» pokazala je još jednom zrelost u navijanju za svoj klub.
Sponzor kluba im je nabavio dvije bengalke i obećao da će im nabavit još dvije za iduću utakmicu ako ove dvije ne ubace u teren za vrijeme derbija.
Kulturni i lijepo odgojeni civilizirani «blu vajt kilersi» potaknuti ovom lijepom gestom sponzora odlučili su im uzvratit na darežljivosti, pa bengalke nisu trošili za vrijeme utakmice.
Špijuni UEFA-e vidjeli su tu istu večer grupu «blu vajt kilersa» kako se raspoređuju na suprotnim stranama tribina.
Svaka strana je, uz pjesmu, zapalila svoju bengalku. Zatim su obje ubačene na teren prema centru.
Uslijedilo je neviđeno slavlje.
Sutradan su špijuni UEFA-e prenijeli izvršnom odboru viđeno na trećeligaškom derbiju hrvatske lige.
Ovi su ozbiljno razmotrili da taj navijački model prenesu i na problematične navijačke skupine nekih većih europskih klubova.
Dakle, navijači bi mogli navečer doći na stadion omiljenog kluba i bacati bengalke i ostale rekvizite do mile volje dok se ne ispušu.
Ta rekreacija navijača događala bi se jedanput tjedno.
Kako je ova ideja potekla od navijača «blu vajt kilersa», njima je odobreno da se koriste novcem iz blagajne predpristupnih navijačkih fondova unije, a metkovski bi navijači skoro mogli postati prvi hrvati koji su primljeni u EU.

Dragi moji «blu vajt kilersi», od srca vam čestitam.
Torcida, Armada, BBB…jedite govna.

*Dodatak*

Ovo je trebalo bit objavljeno u četvrtak, ali kako ovaj blog radi, dobro je da je ikako objavljeno.
Sutra moguća priča "Reba, Šele & dvije prazne pivske boce".

Marijana ima 19 godina i blagajnica je.
U slobodno vrijeme je nesretna.
Njen brat Davor(25) pobjegao je od doma kada je imala 12.
Priključio se Hare Krišna pokretu i odlučio pobjeći u svijet nematerijalističkih nazora.
Otišao je jer roditelji nisu imali razumijevanja. Sada je u Indiji.
Dvije godine nakon toga roditelji su im poginuli u prometnoj nesreći.
Je li to karma??
Davor nije došao na pokop. Nije ga bilo briga.
Tako je barem rekao.
Ostavio je sestru na cjedilu da sama brine o baki Mari koja je bolovala od Parkinsonove bolesti.
Baka Mara imala je jako dobru penziju jer je cijeli životni radni vijek provela kao činovnica u banci.
Kada bi se to zbrojilo sa Marijaninom plaćom mogle su pristojno živjeti.
I nije Marijana imala mirne snove.
Kao da nije dovoljno što joj je život košmar, pa je još i snovi progone.
Često bi govorila : Ovaj grad je Twin Peaks, a moj život je «Izgubljena cesta».
Osim bake imala je mačka Persy-ja.
Njega je istinski obožavala.
Dobila ga je na poklon od majke za rođendan prije 5 godina.
Tada je znala da želi biti veterinarka. Bila je sigurna da joj je to sudba.
Persy, ti me nikada nećeš ostaviti, jel da?? – govorila bi u suzama, a Persy bi se okrenuo na leđa i čekao da ga ona nježno češka.
Ana, donesi mi čašu vode – reče baka
Nisam ja Ana, već Marijana.
Ana, požuri. Nijemci su pred vratima.
Kakvi Nijemci??
Oni su zli i nose puške.
Gdje je Ivan?? Rekao je da će doć po mene.
Bako. Ivan je umro prije 22 godine – Marijana će
Molim te, prilegni malo. Već je kasno.
Hoću dijete moje drago. Molim te, pripali mi cigaru.
Nakon cigare bi zaspala.
A onda bi pala noć. Ponekad bi Marijana imala san u snu.
Sanjala bi da su roditelji napustili svoju malu princezu.
Kada bi se taj san ugasio, došao bi novi. Sretniji.
Ali, ipak, samo san.
U tom snu imala je snagu zagrljaja.
Imala je svu ljubav svijeta.
Ali jutro je moralo doć. Turobno. Jesensko.
Ono bi je trgalo na komadiće. Iz dana u dan.
Umjesto na fakultetu, slušala bi predavanja običnih malih ljudi od 6 do 14 sati u supermarketu.
Jedina razlika između njenog i konobarskog posla bila je u tome što bi konobari znali slušat dugačke ispovijedi satima, a kod nje je sve išlo po blic sistemu.
Baš onim tempom kojim bi se pokretna traka pomicala.
Slijedeći molim.

Najviše je voljela popodnevne sate.
Skuhala bi tursku kavu i sjela u fotelju.
U krilu bi joj ležao Persy.
Znala je pustit glazbi da je obuzme…da je oduzme.
The Concretes, Delgados, Drugstore…kišni dani.
Željela je muškarca u svom životu.
Osjećala je prazninu. Osjećala je nagon.

Ivan ima 20 godina i igra nogomet u lokalnom trećeligašu.
Naočit je momak i misli da je sretan.
Često se svađa sa mamom kada vidi da je ona otišla u šoping sa mercedesom S klase, a on onda mora sa golfom četvorkom na kavu.
Tada se osjeća manje vrijedan u društvu.
Odjeću kupuje uglavnom u Italiji i Njemačkoj.
Obožava Olivera Dragojevića. Bio je čak na tri njegova koncerta.
Pije Bavariu. I to iz male boce.
Osim toga, ima Samsung D-500 i bijele zube.
Kao i Marijana, Ivan obožava popodnevne sate.
Tada visi u omiljenom kafiću i, dok pije Bavariu, čita tjednik omiljene kladionice.
Svako malo zamoli omiljenog konobara da mu uključi teletext kako bi pratio rezultate.
Ponekad do njegovog stola navrate naočite djevojke.
One vole njegov mercedes i golf četvorku.
One vole njegovu odjeću iz Italije i Njemačke.
Žele nasloniti grudi na njegov Samsung D-500 dok ih grickaju njegovi bijeli zubi.
Ipak, najviše vole njegovu Bavariu.

Jednoga dana došlo je do sudara tih dvaju svjetova.
Ivan je u supermarketu kupovao cigare za mamu i od pet blagajni izabrao je baš onu gdje je bila Marijana jer mu se činila najmlađa i daleko najljepša od svih blagajnica.
Šteku bijelog Marlbora molim – rekao je
Izvolite. Još nešto??
Ne. To bi bilo sve.
Dvjesto kuna molim.
Evo ga…ravno dvjesto.
Hvala.
Molim.
Oprosti, mogu te nešto pitat? – reče Ivan
Slobodno – Marijana će
Zašto jedna tako prekrasna cura ima tako tužan pogled??
Nije tužan. Samo se nisam naspavala.
Ne bih rekao. Djeluješ mi tužno.
Ok. Svejedno. Nisam raspoložena previše za priču – rekla je
A i ljudi čekaju.
Ja ne odlazim dok ne vidim osmjeh na tvom licu – rekao je
Pogledala je u njegovu odlučnu blesavu facu i slatko se nasmijala. Ipak je uspio pozitivno djelovat na njeno raspoloženje, a to je se u tom momentu jako dojmilo.
Eto vidiš – rekao je
Kao da se novo sunce rodilo.
Ti si sunce ovog supermarketa.
Daj ne seri – reče netko iz mase iza
Idi sada… – rekla je - …vidiš koju si gužvu stvorio.
Vidim, vidim.
Kako se ono zoveš?? – pitao je
Marijana.
Drago mi je. Ja sam Ivan.
Bog Ivane.
Bog. Vidimo se.

Sedam dana nije normalno jela.
Samo je mislila na njega.
Kada će ga opet sresti. Vidjeti njegove velike plave oči.
Voljela bi da je grickaju njegovi bijeli zubi.

Došao je.
On. Gospodin Predivni.
Osmi dan.
Nikada nije bila tako nervozna.
Nikada nije bila tako zaljubljena.
Znala je da je to TO. Ono nešto uzvišenije od obične ljubavi.
Pratila je svaki njegov pokret po supermarketu.
Procjenjivala je šta kupuje i koliko bi se mogao zadržati.
A onda je počela uvodit red na blagajni.
Kada bi se kod nje stvorio veliki red onda bi preraspoređivala ljude na druge blagajne.
Silno je željela da kod nje bude najmanji red kada Ivan naiđe.
Naišao je, ali ne na njenu blagajnu.
NE NA NJENU BLAGAJNU!!!
Stajala je nijemo širom otvorenih usta.
Otišao je na krajnju blagajnu.
Tamo je ugledao novozaposlenu raspuštenicu koja mu se činila naočitija od Marijane.
Koliko sam kriv? – pitao je nasmiješen
Sedamdeset osam kuna i trideset devet lipa – rekla je tiho
Evo, osamdeset. I, u redu je.
Hvala – reče ona
Oprosti, mogu te nešto pitat? – Ivan će
Slobodno.
Zašto jedna tako prekrasna cura ima tako tužan pogled??
Nije tužan. Samo se nisam naspavala.
Ne bih rekao. Djeluješ mi tužno.
Ok. Svejedno. Nisam raspoložena previše za priču – rekla je
A i ljudi čekaju.
Ja ne odlazim dok ne vidim osmjeh na tvom licu – rekao je
Marijana je pozelenila gledajući tu scenu.
Sjela je nazad u svoju neudobnu stolicu i nastavila sa svojim neudobnim poslom.
Izvoli – rekla je
Pred njom je stajao nekakvi bosanski zidar sa dvije pive zidarke.
Kako to pričaš sa mnom bona?? – reče on
Nisam ja sa tobom ovce čuvo...jes čula!!!
Kaže se «Izvolite»…kozo jedna.
Koza te odgojila takvog kretenu jedan – izderala se
Sada ti idem pronać šefa da te prijavim.
Ma koga ćeš ti prijavit konju?? – izgubila je živce
Ma…odustajem. Ionako ovdje više neću kupovat.
I nemoj. Bolje ti je.
Krenuo je ljut sa blagajne zaboravivši pive.
Ej, konju!!! Zaboravio si alat za samozadovoljavanje.

Ponovno je kontrolirala svoj nesretni svijet.

Vani je pljuštala kiša.
Ivan je nestajao u daljini pod svojim plavim kišobranom.

Eh, kako volim svoj grad.
Da ga nema trebalo bi ga izmislit.
Mrzim rođendane.
Njih bi svakako trebalo ukinut.

Zvao sam Speedy-ja, al se troumio.
Voćna torta odagnala je svaku sumnju.
Dobar je Speedy, al sjebe me pričom o politici.
A ne volim politiku u svoju butigu.
I tako, gledajući neke glazbene spotove na teveu, pitam ga šta misli o jednoj plavoj dami.
Pogledaj je – reče on
Ista Kolinda Grabar – Kitarović.
Volim starije koke – uzdahnuo je
Osmjehnuo sam se očekivajući priču o njenom sexipilu.
Ali ne. Dogodio se totalni obrat u njegovu korist.

A onaj englez Straw… – Speedy će -…ušlepao nam se.
A da nije bilo Austrije, Sanader i Kolinda bi i dalje morali davat guze po europskom parlamentu.
Kao on sada dobar sa turcima. Kud svi turci tu i mali Straw.
Znaš Strokewski…razmišljao sam o tome – rekao je
O, ne – pomislih
Ne valjda opet.
Smiri se Strokewski. Jak si.
Ti možeš izdržat ama baš sve, a kukaš oko jednog pišljivog Speedy-ja.
Nisi čak ni svjestan da svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduješ.
Razmišljao si?? – upitah
Da. Razmišljao sam.
I došao sam do zaključka.
Znači…imao si barem dvije premise i izvukao si konkluziju.
Daj ne seri nego slušaj.
Slušam.
Englezi cijene turke jer su kroz povijest pomagali zapadu.
Kako?? – upitah
Tako što su sprječavali prodiranje istočnog utjecaja i (ne)kulture na zapad.
Sada kada se Europa obogatila (zahvaljujući neprodiranju istočnog utjecaja), želi vratiti dug Turskoj.
A što se tiče samih turskih osvajanja… - nastavio je
Speedy – prekinuo sam ga
Reci stari.
Znaš na šta me asocira sama riječ Turska? – pitao sam
Na šta??
Na trbušne plesačice…ta zanosna gipka tijela.
Uuuuu stari…u pravu si – rekao je
Harem i 1001 noć.
Moj Speedy, nemaš ti pojma.
Ima povoljnih turističkih aranžmana za sam jug Turske.
Odemo tamo nas dvojica i poševimo sve trbušne plesačice i one koje to žele postati.
Čuj stari… - rekao je - …nisam o tome mislio.
Dakako da nisi.
E, pa uzmi malo vremena za razmišljanje.
A kada dođeš do zaključka, javi mi.

Pobijedio sam. Ja. Flegmatik.

Poslije dvije kriške torte i kave Speedy me pitao Kole.
Ja sam mu donio Koka-kolu.
Ulio je pola čaše kole, a koku je ostavio meni.
Šta mislite, je li čaša bila na pola puna ili na pola prazna???

Kasnije smo malo pričali o hrvatskoj glazbenoj sceni.
Osim nekih nebitnih izvođača, poput Urbana, Pipsa i Jinxa, posljednje desetljeće hrvatske glazbene scene obilježili su veliki autori, a ja ću nabrojat neke :
SPEN D.D.(kralj popa), DAVOR POŠA (hrvatski Bob Dylan), MARIN BUKMIR (Sveta zemlja Hercegovina), ĐONI GITARA (velika glava, frizura Ruud Gullit – Moj je malac kapitalac), BRANIMIR MIHALJEVIĆ (to je onaj peder što mu je otac poznati peder na radiju. Nih dvojica su pederi. Poznati su…u pederskim krugovima), JOŠKO TOMIČIĆ (pokojni – imao je hitove «Oj Ivice i Stipane, pojest će vas crne vrane & «Idi vraže gdje te traže») i, da previše ne nabrajam, DARIO PLEVNIK & THE NAJBOLJI HRVATSKI TAMBURAŠI («Slavonski konji» - Dario ulijeće sa solom na gitari kojeg bi se i sam Hendrix posramio).

Na VH1 Classic vrtili su se stari hitovi.
Pošto smo zamijetili da ima poprilično PEDERIKO izvođača, odlučili smo napravit TOP3 listu.
Na br.3 ovotjedne liste nalaze se WHAM sa pjesmom «Wake me up before you go-go»
Na br.2 ovotjedne liste nalaze se THE CULTURE CLUB i «Carma Cameleon»
Na br.1 ovotjedne liste nalaze se KIKI DEE & ELTON JOHN i «Don`t go breakin` my heart»
Da. Vidim da vas muči kakve veze ima Kiki Dee, koja je žena, sa PEDERIKO listom.
Poslije pomnog promatranja spota, zamijetili smo da Elton previše pipka Kiki.
A to nas je dovelo do zaključka da Kiki nije žensko već Transsexualac.
Uz to, ima i ružnu frizuru.

Čuj stari…to ti je frizura 70-tih – reče Speedy
Kao na bombonjerama.
Da. Kao na bombonjerama – rekoh
Što se tiče frizura glazbenika, najjača mi je u Rod Stewarta u spotu «I`m sailing» - priznao sam
Jesi primjetio da Ron Wood ima istu frizuru kao i Rod Stewart?? – upita Speedy
Da. Ali tko se tu na koga furao?? – upitao sam
Uzevši u obzir da su nastupali u istom bendu (FACES), postoji vrlo velika vjerojatnost da su koristili usluge istog frizera – reče Speedy
Vidi stvarno – rekoh
Mora da je to.

A sada nešto sasvim drugačije za kraj.

Prije tri dana pošalje me Ćif da pomognem njegovu drugaru Hvidrašu 1 spojit računalo i sve njegove priporte.
Naime, Hvidraš 1 je sve to razmontirao jer su skidali parket i postavljali laminat.
Kako taj ne zna ni guzicu sam obrisat, bijah ja gurnut u vatru od strane Ćifa.
U prostoriji smo bili ja, Hvidraš 1 i Hvidraš 2.
Pospojio sam računalo, monitor, printer, skener, fax, kopirni i…zavio dvije žarulje.
Onda mi Hvidraš 2 doda staklosjaj i malo krpe da pobrišem te uređaje.
Ok. Nema problema.
Eto, pozdravljam vas – rekoh kada sam završio
Ej, čekaj malo – reče Hvidraš 1
A linija???
Kakva linija?? – rekoh
Ona tamo u kutu – reče Hvidraš 2
U kutu je stajala linija na kojoj je bila naljepnica 1200W(možeš mislit).
Linija je bila okrenuta naopako prema zidu.
Šta sa njom?? – upitah
Pa okreni je kako bog zapovijeda – reče Hvidraš 1
MA JEBEM VAM… - zastadoh
Nešto se prelomilo u meni.
…MISHA MALOGA.
Misha maloga vam jebem – rekoh
Pa naravno da ću je okrenut.
Svakako bi bilo nakaradno da vam ostane ovako naopako okrenuta.
Tako je – reče Hvidraš 2

Opet sam pobijedio. Ja. Flegmatik.

Svijet muškaraca.
Svijet žena.
Žene su pune hormona. Svakojakih.
Jakih.
Prejakih.
Muškarci su pod utjecajem žena koje su pune hormona.
Kada žena puna svakojakih jakih prejakih hormona zarobi muškarca, on postane lud.
A kada je lud, tada ni miris, ni okus, ni opip nisu kao prije.
Tada, jednostavno, ne budi mu drug.
Zašto??
Zato jer tada ne razmišlja racionalno i ne radi normalne stvari.
Koje??
Ne izlazi sa drugovima na pijanke.
Ne odlazi na važne nogometne utakmice.
Ne nalazi se u opuštenom mačo društvu koje zna svaku sisu i guzicu u gradu.
I tužna je sudbina jednog takvog izopćenika.
Svaki dan se ševi sa istom curom i još joj mora govorit «VOLIM TE», jer ako joj jedan dan zaboravi reć «VOLIM TE», onda će nastat frka.
Postavljat će se mnoštvo pitanja, a muškarci ne vole pitanja.
Žene ih vole. Zato ih i postavljaju.
MNOŠTVO.

Kada ne postavljaju pitanja žene znaju bit i nježne.
U društvu standardno tračaju, a kada ne tračaju pričaju o mengi, tamponima. laku za nokte, o farbanju kose i ostalim važnim životnim stvarima.
Ponekad znaju (omakne im se) komentirati neku mušku guzu ako je neodoljivo čvrsta.
A onda dođe vikend i dogodi se čudo.
Magija.
Spoj muškog i ženskog svijeta u groznici subotnje večeri.
Gospodin Alkohol ulazi u svaku poru muškog i ženskog tijela.
On učini da žene više ne pričaju jesu li se taj dan ljubile ili nisu, već jesu li se ševile ili nisu.
I ne komentiraju više čvrste muške guze, već ih hvataju.
Muškarcima to imponira bili pijani ili ne.
No, ljepše im je kada su pijani. Tada i oni mogu djelovat.
Bar tako misle…dok se ne dokaže suprotno.

Kao što rekoh, sve je to veliki začarani krug magije.
Alkohol pretvara muškarca u svinju, a žena pretvara svinju u magarca.


*dodatak*

John Lennon imao bi (da je živ) u nedjelju 65 godina. Strokewski to slučajno zna jer i on ima rođendan u nedjelju.
Pozdrav do ponedjeljka.

Jebi ga.
Zašto započinješ post sa jebi ga??
Ništa pametnije nisam mogao smislit.
Da. U pravu si. Jebi ga.
Eto vidiš. Sada si i ti rekao «jebi ga».
Jesam??
Da. Rekao si «jebi ga».
A koga??
Ma to se samo tako kaže.
Aaaaa…jesam te.
Jesi, jebi ga.

Ponosan sam što sam hrvat.
Ovih dana moja domovina darovala je 27 milijardi eura pomoći SAD-u kojeg je pogodio uragan Žozefina.
Čovjek se stvarno zapita.
Previše događaja u zadnjih godinu dana.
Koji obrat.
Karla del Monte (sa okusom lješnjaka) uvijek je bila mrzovoljna.
Njen sexualni život nije imao smisla dok nije upoznala njega……Gorana.
Ali ne nekog bezveznjaka Gorana Ivaniševića, Višnjića ili Navojeca, već šarmantnog Gorana Milića.
Milić govori 63 svjetska jezika, a ona samo 57.
Bio joj je izazov u svakom pogledu.
Jednog jutra Karla i Goran pili su koktel od višanja u jednom baru na Trešnjevci.
Pričali su na svahiliju kako ih nitko ne bi razumio.
Nitko?? Za svaki slučaj su prekrivali usta rukom dok su razgovarali.
Spazili su da na teveu u kutu bara ima paučine. A gdje ima paučine ima i paukova.
A ako je teve upaljen onda vam program tevea odvlači pažnju sa paukova i paučine.
Teve je toga jutra bio upaljen. Paučina je bila spokojna.
Na programu je «Dobro jutro Hrvatska».
Bila je neka nova voditeljica sa pušačkim ustima.
Tog jutra ništa nije pušila. Vodila je emisiju, pobogu.
U rubrici «Internet caffe» birao se najsexykul blog u hrvata.
Karla i Goran gledali su kako se na ekranu ispisiva «stroke.blog.hr».
Znao sam – reče Goran
Tko je autor?? – pitala je Karla
To ti je moj poznanik Strokewski. Želiš malo pogledat njegov blog??.
Naravno. Jesam li istražiteljica ili nisam?! – rekla je
Tu je blizu Internet caffe. Hajdemo – Goran će
Karla je brzo progutala sve moje priče ne trepnuvši ni jedanput.
Expresija lica bila je jednaka; od prvog do zadnjeg posta…hladna kao brački kamen.
Kada je završila čitanje, skinula je naoćale i…razvukla golemi osmjeh od uha do uha.
Vidjeti to je kao vidjeti cvijeće kako raste u Černobilu.
Goran je to vidio. Jest majke mi njegove.
Želim ga – rekla je
Koga?? – pitao je
Strokewskog. Gotovina me više ne pali.
Jeste sigurni gđo Karla?? On je dosta mlađi od Vas – Goran će
Itekako sigurna. Nazovi ga.

8 i 25 ujutro. Rezidencija Strokewskog na jugu domovine.
Mobitel pleše samba-rumba-cha cha cha na radnom stolu.
Pokušao sam ga uhvatit ali pao je po tko zna koji put.
Sreća da sam prošli tjedan kupio podni jastuk koji je specijalno izrađen za ublažavanje, tj. amortizaciju samog pada mobilnog uređaja.
Halo – rekao sam
Gorane…nadam se da imaš dobar razlog.
Da samo znaš koji – smijuljio se
Sa mnom je Karla del Monte i želi te upoznat. Čitala je tvoje postove i , po njenoj reakciji, čini mi se da se napalila na tebe.
Nego, Strokewski reci mi gdje se nalaziš sada?? – pitao je
Otrčao sam u WC i pustio vodu iz umivaonika u lavor. Proizvodio sam neke šuštajuće zvukove.
Gorane…šŠšŠšŠš…evo me na moru. Oko Palagruže sam…ŠšŠšŠš…bura puše.
Šarao sam rukom po lavoru i natjerao vodu da pruža hinjene zvukove udara valova o barku.
Gorane…gubim te…šŠšŠšŠ.
Isključio sam mobitel.
Pronašla me nakon 2 tjedna. Ta žena je zbilja uporna.
Poslala je 3 borbena zrakoplova, 4 zrakomlata, 16 oklopnih vozila, 9 tenkova uz ljudstvo od 64 specijalca.
Nisam imao previše izgleda.
Bio sam spreman spavat sa njom samo u jednom slučaju.
Moj zahtjev je bio da Karla nagovori sve članice europske unije, Rusiju i Kinu da se pridruže Hrvatskoj, te da to prostorno bude jedna država koja će se zvat…Hrvatska.
Pristala je. Sve zbog jedne obične ševe.
Malo smo se natezali sa Rusima i Kinezima, ali sada je sve ok.
Putin je potpisao sporazum o pridruživanju nakon što sam ga napio votkom iz kućne radinosti.
Kinesku delegaciju dovoljno je bilo pogledat iz kosa poput kineza i više im nije trebala telekineza.
Trebao im je samo komadić papira da potpišu.

Nakon ovog obrata Hrvatska je postala najjača velesila na svijetu.
A Karla?? Nisam je poševio još.
Smjestio sam joj ga….ali u mozak.

Sada kada sam postao globalno poznat, sklonio sam se privremeno od Karle u malu i jedva poznatu državicu; SAD.
Točnije, u Olivud.
Ovdje sve neki Frenki bojs oko mene.
Šetao sam Sanset Bulevarom. Onda me rulja prepoznala.
Trčao sam Sanset Bulevarom.
Nakon malo rekreacije zastao sam zadihan.
Ugledao sam zanosnu Šarliz Teron.
Kada me ugledala vrisnula je.
Zar i ona moja obožavateljica?? Bože.
Smiješio sam se.
Netko mi je iz rulje šapnuo da sam ugazio u odljev koji je bio pripremljen za njenu ruku.
Šarliz… - rekao joj je organizator projekta - …nema veze, neka ostane njegov odljev noge.
Samo ćemo umjesto tvog imena uklesat Strokewski.
Tvoj odljev ćemo napravit na drugom mjestu.
Slažem se – rekao sam
Ali ja želim baš na ovom mjestu – cmizdrila je
Ja želim baš na ovom mjestu…nja nja nja – rugao sam joj se
Kretenu – pljunula me
Čudovište – zaderao sam se
Umiješale su se snage sigurnosti i rastavile nas.
Vozač moje limuzine Putin otvorio mi je stražnja vrata.
Pozadi me čekala moja draga Katarina.
Dragi…opet radiš pizdarije?? – pitala je
Da draga. Taj sam.
Vozili smo se jedno kilometar južnije avenijom.
Zaustavila nas je neka razjarena rulja koja je prosvjedovala.
Ja i Katarina izašli smo iz vozila. Ona je otišla do obližnjeg izloga i parila oči na skupocjenom Dior izlogu.
Ohoho…koga to moje oči vide – rekoh
Zedanpravde u Olivudu. Ne mogu vjerovat. Pa nikako da te izbjegnem čovječe.
To bi i ja mogao reć za tebe – rekao je
Tko ti je ona mlada dama uz izlog??
Katarina.
Katarina??
Da. Ona zna Kung-Fu.
Kuuul.
Šta radiš ovdje inače?? – pitao sam ga
Živim ovdje već drugu godinu.
Glumiš??
Ne. Borim se za prava nadprosječno pametnih ljudi.
Zbilja? A zašto?? – pitao sam sa smješkom
Zbog takvih kao što si ti…ti neuspjeli abortusu jedne amebe – rekao je odlučno i ponosno
Ok, a gdje onda nestane pamet kada se ugasi svjetlo?? - pitao sam
Molim??
Ništa, ništa.
Putine – zovnuo sam svog vozača
Šapnuo sam mu nešto na uho, a onda je on donio nekakvu vrećicu iz limuzine.
Šta je to?? – pitao je zedanpravde
Putin je zavukao ruku u vrećicu i izvukao plastičnu bocu od 1,5L čiste prirodne izvorske vode i pružio mu je.
Šta je to?? – ponovno je pitao
Voda – Putin će
Pa vidim da je voda. Ali kakva voda??
Čista prirodna izvorska. Sa Urala. – reče Putin i ponovno zavuče ruku u vrećicu i izvuče nekakve novine.
A šta je pak pa to?? – opet će znatiželjni zedanpravde
Ovo su ti najpopularnije novine u Rusiji, a zovu se Pravda.
Pa dobro…koji će mi kurac ovo što ste mi dali?? – zedanpravde će ljutito
Polako… - Putin će
Ti si Zedanpravde, jel tako??
Je – odgovorio je
E, pa kada popiješ vodu sa Urala više nećeš biti Zedan, a kada prelistaš Pravdu, onda više nećeš biti Pravde.
Zedanpravde se prekrstio sa obje noge dok je naša limuzina nestajala u daljini.

Ipak, glavni razlog što sam u SAD-u je gostovanje u Opra Šouu.
Jedva smo pronašli studio koji se nalazio u prostranoj pustari nigdjezemske.
Opra me najavljiva :
A sadaaaaaa….jedan i jedini. Neponovljiv i nenadjebiv…Stroooooookewskiiiii.
Debele američke krave su skakutale i decibelažom njihovog vriska uništeno je pola rasvjete u studiju.
Ušli smo Katarina i ja.
Tko je mlada dama u pratnji?? – pitala me Opra
Katarina.
Katarina??
Da. Ona zna Kung-Fu.
Kuuul.
Vrisak u publici.
Čuj Strokewski… - reče Opra i stavi ruku na moju.
Katarina se smireno ustala i zadala joj pristojan udarac nogom u glavu.
Oprina stolica bila je na kotačiće. Proletila je kroz pano na kojem je pisalo (nećete vjerovat) Opra šou.
Draga… - rekoh - …vidiš šta si uradila.
Šta?? – rekla je
Gđici Opra srušila si frizuru. Sram te i stid bilo.
Nije me sram. Neka nju bude sram. Ona je prva počela.
Opra se vratila kroz uništeni pano i rekla : «A sada….reklame».
Zatim se srušila na pod.
Od sada ja preuzimam emisiju – reče Katarina
I nema reklama.
Sada ide glazbeni gost.
Miiiiiisho Koooooooovach.
U publici nastao muk.
Šta je?? Šta ste se stisle kravetine?
Ne znate tko je Misho Kovach??
Jedna je gospođa u publici podigla ruku.
Ti…da, da ti. Reci.
Je li on išta u rodu sa doktorom Lukom Kovachem??
On mu je otac – reče Katarina
Aaaaaaaaaaaaaaaa – ponovno vrisak oduševljenja u publici
Misho je izašao elegantno na scenu trzajući lijevim, pa desnim ramenom prema publici.
Izvodio je pjesmu «Ti si pjesma moje dushe».
Sve su gospođe u publici ronile krokodilske suze.
Ali ništa za to.
Tu je bio pripomagač Putin koji je dijelio u publici rupčiće sa Mishinim likom.
U pauzi između dvije pjesme još jedan skandal.
Karla del Monte me pronašla i u americi, te je, prošavši pored jakog američkog osiguranja, uletila na stejdž i odgurnula Mishu.
Aaaa…tu si ptico – rekla je
Krenula je prema meni, ali se moja draga ispriječila između nas.
Koja je ovo – pitala je Karla
To je Katarina – rekoh
Katarina??
Da. Ona zna Kung-Fu.
Kuul.
Čulo se samo BUM-TRES-CRASH.
Karla je ležala pored Opre. Bile su naslagane kao dvije sardine.
Dok je Misho pjevao «Dalmacija u mom oku» Opra se već lagano osvjestila.
Ugledala je Karlu gdje leži pored nje ošamućena.
Tko si ti?? – pitala je
Ja sam Karla del Monte.
Gdje sam?? – Opra će
U studiju na snimanju emisije.
Zašto onda nas dvije razgovaramo u ležećem položaju – upita Opra
Tu nas je pospremila Katarina.
Katarina?
Da. Ona zna Kung-Fu.
Kuuul.

A sada za sve goste današnje emisije jedno iznenađenje – Katarina će
Ispod sjedala svakog od posjetitelja nalazi se svjetska premijera knjige mog dragog Strokewskog «Ja, ja i Katarina».
Aaaaaaaaaaaaaaa – debele američke krave opet vrište.

A ja kažem A. Gde je Amerika???