Svijet je ljepši u reklamama.
Kad bi bar mogli sve životne situacije digitalizirat i dodatno obradit u Photoshopu.
Da. Upravo to.
Igrati se milionima pixela, jer u svijetu nula i jedinica sve je moguće.

Ako ste bend u usponu i želite jeftino snimit spot, a u isto vrijeme ste i voljni izreklamirat neku auto i modnu kuću, nazovite Gonzo-a čudotvorca da vam skroji umjetničko djelo.
Gonzo djeluje jako kreativno, ali jedina mu je mana što se rodio kao kreten.
Lupino nije kreten.
Zašto Lupino nije, a Gonzo je??
Zato što sam ja tako odlučio.

Idemo dalje.
Danas sam sreo jednu žensku osobu koja je došla iz Švedske par dana na odmor.
I priča mi ona kako u Švedskoj vladaju neki čudni zakoni.
Naime, ako u kući zatekneš provalnika na nedjelu, ne smiješ fizički nasrnuti na njega jer te isti može tužiti na sudu zbog nanesenih ozljeda.
Kako ona živi sama sa bakom, ni nju nije zaobišla zla sudbina.
Jednoga dana zatekli su dva provalnika u kući, a baka je, braneći se, jednoga od napadača udarila tavom po glavi.
Dotični uglađeni gospodin provalnik kasnije ju je tužio na sudu zbog nanesenih ozljeda glave i određena je poprilična odšteta koju je bakica morala platiti.
Morale su jadne dignuti kredit sa banke kako bi otplatile fizičku i duševnu bol provalnika.

I tako je meni sinula genijalna ideja.
Nazvao sam premijera Obećanka Zlatokosog.
Obećanko?? – rekoh
Strokewski? Jesi to opet ti majke ti?
A tko će drugi naciju spašavat, a i tvoje dupe po tko zna koji put moj Obećanko.
Koja je sada šuplja ideja na pomolu? – rekao je
Bit će tvoja glava šuplja ako poštedim blogera zednogpravde i usmjerim haubicu prema tebi. JASNO?!?!?!#$+minus2
Ok, ok…….smiri se – govorio je drhtavim glasom
Evo ovako….. – započeo sam prijedlog izmjene zakona
Ne, neg ovako….
Kako??
Opako……bit će opako. Ovo je najbolja ideja na polju kriminaliteta ikada smišljena.
Pričaj – rekao je
Prvo…..moraš ukinut ministarstvo Prometa, veza….i…jesam nešto zaboravio??
Nije bitno. A zašto bi ti to ukinuo??
Zbog onog pederikosa Kalmete. Ne sviđa mi se njegova pojava.
Pa dobro Strokewski. Smiri hormone malo. Smijenit ću ga ako treba.
O tome si trebao prije mislit – rekoh
Sada želim da smijeniš dotično ministarstvo (u ovoj priči premijer ima mnogo veće ovlasti nego inače jer sam ja tako odlučio).
Pozovi izvanrednu sjednicu kabineta i objavi vijest o izmjeni.
Želim da se umjesto ministarstva «Prometa, veza i stagnacije» uvede ministarstvo «Ubojitih Namjera».
Kako???
Vrlo jednostavno. Slušaj…
Po uzoru na švedske parlamentarne kolege uvodi se zabrana nasrtaja na razbojnike.
Prvo bi se osnovala udruga «Dead can dance» u koju bi okupili sve masovne ubojice, ubojice sa greškom, silovatelje i sve koji imaju namjeru postat nešto od navedenog.
U ministarstvu «Ubojitih Namjera» zastupao bi ih Anto Kovačević.
Cilj nam je da mladi talentirani ubojice ne napuštaju zemlju nakon brutalnih zvjerstava po bankama.
Zato…..apeliram ovom prilikom ubojicama iz FINA-e da se vrate u domovinu i pomognu ovaj projekt.
Moramo mladost zadržat u domovini.
Na njima svijet ostaje.
Za ove «zvijeri» među ljudima postoji rješenje.
Oni će prilikom pljačke bilo koje banke, kladionice ili sexy šopa imati oko vrata obješenu iskaznicu članstva u udruzi «Dead can dance» koja je (to već i ptice na grani pjevaju) pod okriljem ministarstva «Ubojitih Namjera».
Dakle, kada upadnu naoružani u neki objekat, najbitnije je da svaki zaštitar odmah uoči njihovu iskaznicu oko vrata.
Zatim bi (po zakonu kojeg je izdalo ministarstvo «Ubojitih Namjera») svaki od razbojnika izabrao sebi najdražeg zaštitara, te ispalio po jedan metak u njegov neprobojni prsluk da ga izazove.
Tada bi se zaštitari udružili i iscipelarili razbojnike.
Razbojnici bi odslužili koju godinu, ali bi im nakon toga bila isplaćena enormno visoka cifra zbog nanešenih ozljeda prilikom privođenja.
Eto, to je pravo rješenje. A svi živi i zdravi i pri tom nikome ne fali dlaka sa glave.

Obećanko??? Još si tu?
Tu-tu tu-tu tu-tuuuu
J***m ti mater!!!

Tipkam novi broj. Broj u nuždi.
Halo??
Da?
Jel to Index ha-er?
Da. A tko je to?
Strokewski.
Oooo legendo. Imaš nešto novo za nas??
Kako ne.
Zanima li vas video zapis gdje Obećanko voli jednu ovcu više nego što bi to jedan ovan ikada trebao??
Šalji. Enormno visoka cifra ti je zagarantirana na tvom žiro računu.

Nije sve u lovi ljudi moji.
Primjetio sam da u zadnje vrijeme čak i pjesnici više spominju srebro nego zlato.

Uglavnom…svijet je ljepši u reklamama.
Gutajte ih.

Evo me opet ljudovi.
Nabijem vas sve na Bamboću.
Jebeš ga…..nisam tu svaki dan kao neki koji gaje respekt prema kvantitetu.
Kažem vam i ponavljam (citiram Davora Šukera)……lopta je okrugla.
Ako ne možete bez mene predlažem da u dvorištu kuće vaših pradjedova ili možda u dnevnim boravcima stanova koje će otplaćivati vaša praunučad objesite jednu loptu medicinku i u serijama po trideset komada udarate glavom u nju.
To je prava koma…..vjerujte mi.
Nakon deset serija Strokewski će vam biti u potpunosti jasan.
Ovakvo extremno trošenje energije u cilju razumijevanja umjetne inteligencije koju nameće svrsishodni blogovnik Strokewski zaobilazi samo jedan bloger vrijedan poštovanja.
Njegovo ime je (upamtite dobro) zedanpravde.
Veoma zanimljiva osoba…..velim vam.
Iako je, kako kaže, pogledao samo tri emisije «Po ure kulture», može se pohvaliti sa odgledanom cijelom sezonom emisije «Drugo Lice».
No, njegov najveći uspjeh je ulazak u GUINNESS-ovu knjigu rekorda.
Uspio je čitavih 47 sati bez prestanka komunicirati sa inteligentnijim bićima.
Kako?
Stajao je skoro dva dana otvarajući usta pored akvarija sa ribicama i ušao u povijest.
Poslije toga je izjavio : «ovo je mali korak za policajca, ali veliki za moju domovinu».
I neka netko kaže da mi Hrvati nismo najveće face na svijetu.

Vozim se preko nadvožnjaka. Razmišljam.
Koristim se umjetnom inteligencijom. Kao Spielberg.
O čemu razmišljam??
O gašenju bloga.
ZAŠTOOOOOOOO???????????????????????????????
Pođite gore niz stepenice.
Treća vrata desno.

Robinzon Rade čuvao je nadvožnjak. Trubnuo sam mu.
Radi mi truba čovječe. Jupiiiiiiiiiii. Tri put hura za moju malu trubu.
Prolazim tehnički.
Cijela kolona iza mene sjela je na trubu.
Shvatili su da trubim jer je Hrvatska pobijedila Rusiju u borbi za sedmo mjesto na europskom prvenstvu u košarci.

U glavi mi tužna melodija Cave-ove izvedbe stvari Muddy Water.
Ipak se smijem. Pa ja idem davat instrukcije iz informatike profesoru engleskog.
Uključim radio i čujem DRIVE od R.E.M.
Teško je opisat osjećaj jednog rokera kada nakon dugo vremena čuje dragu stvar.
Tada me preplave osjećaji….svi moji trenuci života vezani uz taj bend.
Parkirao sam se pokraj profesorove kuće.
Kasnio sam.
Svejedno, morao sam čut stvar do kraja…hey kids rock`n`roll….nobody tells you where to go…

Zagreb 1993. godine.
Spin Doctors…..4 non blondes.
Tog ljeta posjećujem zgrade nekoliko fakulteta : PMF-a, ETF-a, Filozofskog i Sivoekonomskog.
Jako me zanimalo prostorno uređenje tih zgrada.
U slobodno vrijeme su mi davali neke papire da šaram po njima zajedno sa ostalima.
To je bila nekakva igra.
Poslije su na ulazima tih zgrada lijepili papire A4 formata sa imenima najboljih igrača.
Vidio sam neke i da plaču.
Pretpostavio sam da ne znaju gubiti.

U Španskom sam se zaljubio u jednu pičku.
Ona nikada nije čula za U2. To me napalilo.
Odmah sam je pitao da mi da pičke.
Dala je.

Opet vi da sam Prost.
Serete. Znate i sami da tko pita ne skita.
A nije vam neugodno petkom rano se dignut i pitat u ribarnici kilo inćuna??

Uglavnom, danas dok sam čekao svoj Čizburger, jedan bradonja od svojih pedeset mi se unio u facu i ponosno pričao o svojoj ženi koja ima dvadeset pet.
Lijepo – rekoh
Mladiću….sve je OK dok ti se može dignut.
Poslije toga si poput stare krpe.
Gospon – rekoh
Danas sam izmislio par novih sexualnih poza.
Mogu li ih isprobati na vašoj ženi??
Nakon ovog pitanja sva su auta sprašila sa parkirališta.
Zatvorili su se svi prozori na obližnjim kućama.
Čak se i Bush sakrio iza grma.
Gledali smo se u oči čitavu vječnost.
Bilo je jako napeto.
Bradonja je posegao rukom u svoj desni džep, a ja u svoj lijevi.
Gledali smo se još neko vrijeme, a onda je on potegao prvi.
Hitro je, povlačeći ruku iz desnog džepa, izvukao osam kuna za svoj topli sendvič.
I to : tri kovanice od dvije kune, jednu kovanicu od kune i dvije kovanice od pola kune.
Ubio me.U pojam.

Pomorac sam majko na bijelome brodu…

Billie je Holliday.
Bili su i vrhovi planina.
Recimo da je Kozjak planina.
Pretpostavimo da ste čuli za Kozjak.
A čuli ste. Znam.
Gledali ste purgerice na Kozjaku kako se jebu za slavu.
Sada su slavne.

Slavna je i Kate Moss.
Zašto se onda jebe ako je već slavna???
Najbolje da i ja povučem koju bijelu crtu, pa će mi sve bit jasno.

Btw, oprostite ako sam malo Prost.
Ja bi radije bio Senna.

A Courtney Love??
Šta da vam pričam o osobi kojoj iz imena možeš iščupat riječ SUD, a iz prezimena LJUBAV.
Sud je voli…očito.
Nije ni čudo da se drogira s obzirom šta je doživila.
Naime, imao sam priliku saznat iz tabora jedne obavještajne službe jako važan podatak.
Courtney je 1993. godine uhvatila muža kako je vara sa nekim u krevetu.
Taj netko bio je Michael Stipe, vjerovali ili ne.

Ljubavna priča sa tragičnim završetkom…Romeo i Julio.
Michael je često posjećivao Kurta. Voljeli su bijele crte.
Ne toliko kao i Courtney, ali su ih voljeli.
Zato bi šmrkali samo kada gđe Cobain nije bilo doma kako bi im više ostalo.
Ona je bila prava napast za bijele crte.
Zamislite da Courtney šmrče sa Kate Moss.
Pošmrkala bi ona sve crte, a onda bi pošmrkala Kate.
Zatim bi prešla na Moss…zna se tko je tu boss.

Jednoga jutra Michael je svratio kod svog dragog Kurta.
Kurt je ležao nepomično na krevetu i nije davao znakove života.
Michael je bio u panici. Zgrabio mu je ruku i pokušao napipat bilo.
Nije ga bilo. Dragi mu se, izgleda, narokao do smrti.
U svom tom očaju i panici Michael je otišao do sefa gdje su držali zajedničku drogu i izvadio kilogram kokaina.
Sjeo je za stakleni stol koji je kupio Kurtu za 26. rođendan na poklon i istresao bijeli prah.
Sjeckao ga je novčanicom od dolara polako pomirivši se sa sudbinom.
Pošmrkao je sve u roku od 15 minuta.

Kurt se probudio iz kome.
Ugledao je Michaela kako nepomično leži na podu i ne daje znakove života.
Kurt je bio u panici. Zgrabio mu je ruku i pokušao napipat bilo.
Nije ga bilo. Dragi mu se, izgleda, narokao do smrti.
Kurt je otišao do sefa (kojeg nije ni sa kime dijelio) u kojem je držao sačmaricu.
Sjetio se Hemingwaya, progutao cijev, te okinuo.
Ostalo znate.

Michael sada samo ima uspomene i SIDU koju mu je Kurt ostavio.
Izgubio je kosu i dvadesetak kilograma, ali još uvijek stvara dobru glazbu.

Tužna priča…rekoh vam.

Moj digitalni sat pokazivao je 22:13.
Netko misli na mene.
U 22:22h, kao i po dogovoru, zvoni mi mobitel sedam puta.
To je bio znak da napustim stan i krenem.
Prije nego sam ušao u svoj plavi auto, skenirao sam ga posebnim skenerom za otkrivanje exploziva kojeg je proizvela hrvatska tvrtka «Mungos na grani».
Na uglu gdje se siječe pet ćoškastih ulica stajala je Nikol naslonjena na svoje žuto biciklo i čekala me. Promatrala je neku ovalnu fontanu. To ju je valjda opuštalo.
Krenuo sam svojim plavim autom ka skrovištu čudnovatih neretvanskih kljunaša.
Na radiju Parni Valjak.
Razmišljao sam o Keopsovoj piramidi.
Pratio me crni Mitsubishi.
Vani kiši.

Htio sam dat gas. Gas do daske. Tražio sam dasku u autu.
Nisam je našao.
Svejedno sam dao gas. Do daske.
Nikol je uletila iza mene. Usporila je zle sile u crnom autu.
Skrenuo sam u sporednu ulicu.
Tamo me čekao crveni automobil.
Crveni automobil odvezao me do dvokatnog zelenog autobusa.
U glavi su mi bili Morrisey-evi stihovi: «If the double-decker bus crashes into us…..».
Od vrha dvokatnog zelenog autobusa odvojio sam se uz pomoć pinky balona.
Na balonu je pisalo «Get the party started».
Točno u 22:47 izbacio sam šargasto-pirgastu napalm bombu na crni Mitsubishi.
Crni Mitsubishi više nije bučao. Postao je tiši……na jebenoj kiši.

Ukrcao sam Nikol u svoj pinky balon i krenuli smo do skloništa.
Došli smo do vrata skloništa i pokucali tri puta; kuc, kuc……tup.
Glas sa druge strane govorio je:
Od čega se dobiva željezo??
Od mljevene rđe - rekoh
Ulazite - rekao je otvorivši vrata

Bio je to Rope.
Nedavno je tvrdio da ono što je vidio kroz teleskop nije mjesec, već golf loptica.
Droga ga je zela. Jeo je previše zelenila.
Radi u vinariji, a kada ne radi zove neke nastrane tete preko mobitela jer mu one pomognu u postizanju erekcije u rekordne dvije minute.

U skloništu je bila i Anđelina.
Bila je to zgodna cura prije petnaestak godina.
Bio sam zaljubljen u nju.
Od tada je, čujem, završila jedan fakultet kod nas, a drugi u Italiji.
Na pola magisterija je prosvirala.
Danas je možete vidjeti kako vijuga svojim velikim biciklom po gradu.
Guze bi dala za plavi walter.
Ima 83kg. Visoka je 166cm. Plava kosa, plave oči.
Hoda kao muško.

Idući kljunaš zove se Jozo.
I njega ubrajamo u skupinu prosvirača mozga.
Nekada je bio ugledni gospodin i poduzetnik.
No, jedne večeri ga izdao razum.
Susjedi kažu da su te noći vidjeli neku sjenu koja sliči na Jozu kako preskače ogradu i nestaje u dubini voćnjaka.
Ta sjena nikada se nije vratila.

Posljednja karika čudnovato-kljunaškog lanca bio je Rade.
Nosi epitet robinzona desne obale rijeke.
Nije se kupao ni brijao zadnje četiri godine.
Stalno komunicira sa unutarnjim glasovima.
Čudno hoda i nikada ne prelazi vrh nadvožnjaka.
Sa tog vrha gleda u daljinu svjetla grada u koji je nekoć kročio.

I šta sada ja i Nikol tu radimo??
Rođendan mi je.
Posjeli smo u krug.
Rade je donio nekakvu torbu i stavio je pred mene.
Klimnuo mi je glavom da je otvorim.
Unutra je bio laptop.
Šta je ovo?? – rekoh
To ti je poklon od nas… - reče Anđelina -…da malo više pišeš o nama, a ne o lažnim herojima.
Mi smo te izmislili čovječe.

Šutio sam sretan i ponizan.
Idemo – reče Anđelina
Gdje? – upitao sam
Vidjet ćeš.

Prorok Rade odoveo nas je na vrh nadvožnjaka.
Psssssssst – reče Rade
Gledajte…vauuu.
Kao da je netko isisao krajolik oko nas.
Ostao je samo nadvožnjak i blistavi crveni oblaci, te mjesec kao reflektor što obasjava scenu.
U obrisu mjeseca vidio sam jedno plavo i jedno zelenkasto oko David Bowie-a.
Pjevao je «Starman».
Plesali smo.

Netko me potapšao po ramenu. Okrenuo sam se.
Zupa?? – viknuo sam
Otišao si bez pozdrava.
Glupo je pozdravljati se – rekao je
Još ćemo se mi mnogo puta sresti.
Dok smo se Zoki i ja svađali na grani drveta, Zupa se došuljao ispod i uzeo Zokijevu gitaru.
Odsvirao je «Heroin» od Lou Reeda i otišao.
Tada smo ga zadnji put vidjeli.
Poginuo je nakon 3 dana.

Sa njim su noćas došli Dena i Šmito.
Dena me pitao znam li šta je sa njegovim plavim Tomos motorom i štakom što ih je ostavio nakon smrti.
Motor ti je na sv.Anti (odlagalištu otpada) u komadima, a štaku ti još mater čuva – rekoh
Pozdravi mi Igy-ja – reče Šmito
Hoću. Nego, sjećaš se kako si često u njega dolazio na čašu vode (uz šakicu tableta)? – rekoh
Da, pobogu. Često.
Bolna vremena.

Što se krije iza oblaka?? – pitao sam ga
Za svakoga ponešto – dodao je sa osmjehom
Kao u supermarketu.
Pođi sa nama pa provjeri – rekao je
Kada mi dođe vrijeme - rekoh
Onda, do viđenja– reče, i krene za ostalom dvojicom put neba
Do viđenja ekipa - izustih

Mislio sam da ću vidjeti Zokijevog brata, al nije se pojavio.
Droga ga zela u vječna lovišta kada smo ja i Zoki bili drugi srednje.
Sjedili smo nakon sprovoda u njegovoj sobi, a on je pustio od Floyda «Wish you were here».
Plakali smo kao mala djeca.

Sada gledamo kako se nebo zatvara i bljesak nestaje.
Zagrlio sam Nikol i krenusmo put svjetala grada.
Anđelina, Rope, Rade i Jozo mahali su nam sa vrha nadvožnjaka.
Bivali smo sve manji u daljini.

Teška je ovo rabota narode.
Puno mozganja i kombiniranja.
Zbilja treba biti umjetnik da sa ovoliko malo znanja stvoriš nešto zanimljivo.
Zato sam ja sebi dao za pravo da se nazovem umjetnikom.

Kada ste primjetili da ste postali umjetnik??
Onih dana još dok sam fetus bio.
Mislite li da ste pomalo egoistični??
Uopće ne mislim.
Jedino….čini mi se da imam sexualnih problema.
Kakvih??
Takvih da me zaboli kurac za vaše mišljenje.

«Buaaaaa….pijanico, bludniče, onanisto, sexistička svinjo!!!»
«Na koga se to derete??»
«Na onog kretena Strokewskog»
«Na mene se derete mlada damo??» - rekoh
«Da, na tebe pederčino glupa!!!»
«Pogledaj…Zoran Ferić.» - pokazao sam prstom u pravcu jugozapada.
«Gdje, gdje??» - viknula je ushićena
Razjarena rulja još je jednom nasjela na najgluplju foru svih vremena.
Utopio sam se u masi i izbjegao masovne kririke bejzbol palicama (i to od hrastovine).

U potrazi sam za idealnom glazbom koja će se naći u mom idućem postu.
Više ne čujem glazbu. U biti, kao da ništa više ne čujem.
Samo slutim.
Slutim da ću ubuduće snimati nekakve niskobudžetne superkvalitetne filmove, te po njima kasnije pisati knjige.
Toliko ću bit otresit da ću naplaćivat ulaznice na prezentacijama svojih kniga. Svaki potpis naplaćivat ću 100kn, a ako želite posvetu za dvije osobe u jednoj knjizi, bit će 150kn.

Plan je bio domoći se Stockholma. Imao sam namjeru posjetiti i intervjuirati Joey Tempest-a (vokala jednog švedskog benda sa teško pamtljivim imenom – Europe).
Prije toga odlučio sam skoknuti do Rijeke.
Razlog mog posjeta Rijeci bila je jedna predivno uzgojena dama – Martina Vrbos.
Gledao sam ju na televiziji još dok je pjevala u Putokazima.
Iako se preziva Vrbos, nije tanka poput vrbe.
Štoviše, čini mi se da se Missy Elliot fura na nju.
Tko bi odolio tom uzburkanom moru sala?
Ja sam uspaljena barka.

U prošlom životu bio sam poznati švedski poduzetnik i življah u dvadesetim godinama prošlog stoljeća.Valjda od tuda ljubav prema masnim ženama (podsvjesno).
U ovom stoljeću imam život. Konačno. Konačno nisam poznat.
Do sada sam odolijevao, al bojim se. Strah me, zbilja.
Karma policija mi je za petama.

Bio je to predivan vikend u Rijeci. Martina me upoznala sa svim čarima istrijanske kuhinje i očarala kolekcijom parfema koju posjeduje.
Poslije sexa bi, kako smo oboje nepušači, pričali o glazbi. Oboje smo bili opsjednuti stvaralaštvom jednog američkog skladatelja; Burt Bacharach-a.
Puštali smo njegove stvari u različitim izvedbama, i to bi najčešće bile tri dive soula:
Aretha Franklin, Dusty Springfield i moja najdraža Dionne Warwick.
Znaš na koga me podsjećaš – rekla je
Ne, reci.
Na jednog blogera što ima broj Štulića.
Da – rekoh
To je zbilja nešto važno. Mora da je samo imanje tog broja važnije od bilo čega što se ikada dogodilo.
Jesi ti jedna od onih žena što pamte registarski broj tablica dobrih komada??
Daj, baš si luckast – rekla je
Jesam, priznajem. Redovito nuždim po raznim nonsensima.
Znaš li Martina da sam ja u životu poslušao barem 10000 albuma. – rekoh pun sebe
Pa šta.
Kako pa šta? Zar to nije vrijednije nego imati Štulićev broj???
Ne.
Ok – rekoh
Mrzio sam ju. Ma ionako je debela krava puna celulita.
Koga briga za njeno mišljenje.
U stvari….ma nije bitno. Zaboravite.
Omekšao sam u zadnje vrijeme.
Odlučio sam da Martina preživi.

Odnio sam ono po šta sam i došao; Martininu opremu koju koristi kao voditeljica na MTV Adria kanalu.
Njenu putovnicu sam posudio na par dana, a periku sam kupio u obližnjem dućanu.
Sada kao novinar lažnjak mogu put Stockholma.

Sjedili smo Joey i ja u Stockholmu u ledenoj dvorani doma sportova i pili ledeni čaj.
Gledali smo Curling.
Igrale su šveđanke protiv norvežanki.
Zanimljiv sport – rekoh mu.
Da, hoćeš da ti pojasnim pravila? – pitao me
Ti meni da pojašnjavaš??
Pa ova igra je totalno kopirana od boćanja koje se igra odavno u našim krajevima.
Ček, ček……pa odakle si ono ti Martina – pitao me
Pogledao je mikrofon i pročitao… MTV Adria.
MTV Adria?? Adria??? Gdje je to?
To ti je južno od mjesta gdje sjevera nema.
Furaš me sada malo… - rekao je - …al opraštam ti pošto si žensko.
Joey? - rekoh
Reci Martina.
Vidim koliko je ova retromanija uzela maha, tako da se čak i bendovi koji nisu vrijedili više od kakvog govna uličnog psa lutalice ponovno okupljaju.
Ok, sada si pretjerala.
Ščepao me za kosu (periku) i povukao.
Imao sam barem pet minuta fore da se izgubim, a da on ne shvati da tuče samo periku.
Čak ga nisam stigao ni pitat smijem li stvar «D fajnl kantdaun» uvrstit u moj idući post.
Ma tko ih jebe. Ionako bi mi kvarili koncepciju posta.

A što je sa Fluffy-jem???
Ne bojte se. Nisam zaboravio na njega kao što ni splitska banka ne zaboravi mene svakog dvadesetog u mjesecu.

Šta je???
Malo vas trgnulo ovo moje kontraverzno smeće. Kontraverzno?
Ne budi smiješan kretenu.

A baš sam bio na dobrom putu da pridobijem sva ženska srca bloga.
Nepopravljivi romantik pretvori se u zvijer. To je već bolje.
Ne volim patetiku.
Na svakom mi ramenu sjedi po jedan vražićak.
Jedan se dere : «SEREŠ…», a drugi : «…KVAKE!!!»
A ja sam umislio da samo golub bijeli sere.

Ovih dana sam pod velikim pritiskom javnosti.
Javljaju mi se razne udruge i prijete. Najžešće protivnice dolaze iz udruge B.A.B.E. (lezbe u ofsajdu). Zatim su tu krvopije iz udruge za zaštitu životinja. A ZELENI?? Oni se drogiraju djeco draga (puše spolovilo u slobodno vrijeme).

Sinoć me nazvao gospodin DIKOBRAZ (predsjednik republike). Bio je vidno uzbuđen.
Uzbuđen od razočaranja.
Naime, na jučerašnjoj sjednici vlade dotični gospodin DIKOBRAZ bio je gost.
Kada je ulazio u prostorije kabineta na svakom zaslonu LCD monitora, koje koriste članovi vlade, stajao je otvoren moj blog.
Svi članovi vlade sa velikim zanimanjem čitali su moj zadnji post «Seks, laži i vibratori»
Imali su neki vražji osmjeh na licima tako da nisu obadavali predsjednika niti 2%.
Predsjednik se raspitao tko sam, te je pronašao malo vremena da popriča sa mnom.
Rekao mi je da u roku ODMAH uklonim zadnji post koji vrijeđa dostojanstvo žena (u biti, ono je bila jedina `bondage` slika koju sam imao trenutačno….a mislio sam čak stavit muškarca….no, to sada nije bitno).
Dali su mi rok da do kraja tjedna ugasim blog ili će u protivnom poslati par specijalaca da likvidiraju mog papagaja (Roko).
Uz predsjednika, kao supotpisnik faxa kojeg sam primio, našao se i iscjedak analnog otvora predsjednika republike, tj. predsjednik vlade – OBEĆANKO ZLATOKOS.

DIKOBRAZ je rekao da on tu ne može ništa jer ionako nisam na KUL listi, pa tko me jebe.
Ako želite i dalje biti uz mene onda zajedno dignimo glas protiv velike nepravde prema jednom olmostkul blogeru.

Drugovi BLOGeri…spasimo čast ovoga bloga slijedećim parolama :

1. Ako mislite da predsjednik sere kvake napišite u komentaru :
MAMA TI SE KUPA GOLA
2. A ako mislite da OBEĆANKO ZLATOKOS sere kvake u komentar ubacite ovako :
NEK TI TATA BUDE PEDIKER
3. Za one najratobornije koji ne podnose obojicu predlažem ovaj komentar :
MAMA TI SE KUPA GOLA SA TATOM PEDIKEROM

Ako skupim 30 komentara, ostavit će mi blog na životu još mjesec dana.
Dakle, broj komentara = broj živućih dana bloga.

Skriveni od paklenog vjetra
držimo ruke isprepletene…..ljubavi.
Volim miris tvoje kože.
Tvoje oči otvaraju moje.
Tvoj glas me izmislio jutros.
Drugi me ne izmišljaju.
Samo me zaključaju u tamnicu i bace ključ.
Oni ostaju zarobljeni,
vani.

mojoj najdražoj

Fahrudin je bio jedini musliman u našoj policijskoj postaji.
Omjer hrvatsko-srpskih službenika bio je, ipak, na hrvatskoj strani iako se tada u školama učio srpsko-hrvatski jezik.
To je bilo samo zato što se postaja nalazi u Hrvatskoj.
A đe se učio bosanski, bolan??
Možda na nekim dalekim njivama, pašnjacima…
Ili čak možda na PIK-ovu imanju.

Selma je bila Fahrudinova žena. Imala je 37 godina, a Fahrudin 40.
Žene koje dođu u te godine znaju kako je Selmi bilo kada bi Fahrudin izbivao zbog čestih noćnih smjena.
A imala je 37 pobogu.
Grad je vrvio od neženjenih jebača starih 25-30 godina.
Selma je živjela u raju.

Jedne večeri, dok je Fahrudin branio tekovine narodne revolucije, Selma se trošila sa nekim mladim pastuhom negdje usred prostranstva PIK-ova imanja.
Ona je došla sa muževim autom, a jebač sa svojim.
Sexualna rekreacija uvijek bi se vršila u jebačevu autu.
No, te večeri Selma je izgubila ključ od muževa auta. Katastrofa!!!
Sex više nije bio u prvom planu.
Dugo vremena su pretraživali predio na kojem su bili parkirani, ali ključa nisu našli.
Jebač ju je odveo kući, te su probali naći rezervni ključ.
Uzalud…..Fahrudin ga je ponio sa sobom.
I tako, auto je prenoćilo na PIK-ovu imanju, a Selma je prenoćila u smišljanju priče.

Uspjela je sklopit oči u sam cik zore. Sanjala je tisuće mišićavih robova kako je poslužuju dok odmara na bazenu svojih dvora.
Ustaj, pićka ti materina!!! – začuo se glas
Đe nam je auto bona??
Selma se vratila u okrutnu stvarnost. Oči su joj bile tako velike i crvene da ste komotno mogli u njih upisati CCCP.
Auto….auto je na PIK-ovu imanju – rekla je i zijevnula
Fahrudin je sada izgledao još zbunjenije nego kada je ispod nadstrešnice za auto ugledao prazninu.
Na PIK-ovu imanju?? Ti nisi normalna. Šta auto radi tamo??
Malo sam se vozala sinoć. Bilo mi dosadno.
Bilo ti dosadno??
Da. Pa sam se provozala prema Pločama.
Dobro. Koji si kurac onda radila na PIK-ovu imanju??
Ma…u sred puta me uhvatila velika nužda, pa sam skrenula sa puta na sporedni koji vodi prema voćnjacima.
I, kako je auto ostalo tamo? – pitao je
Pa…dok sam velikonuždila, negdje mi je ispao ključ od auta – rekla je
Kako ga nisam uspjela naći, pješačila sam skoro kilometar do glavne ceste gdje sam stopirala.
Naišo je neki kamiondžija koji je išo u mom pravcu i dobacio me skoro do pred kuću.
U pićku materinu…. – reče Fahrudin - …idem zovnut Antu (kolegu sa posla) da me odbaci do tamo da probamo naći ključ.
Ok, probajte…- rekla je -…ja ga nisam uspjela naći sinoć.

Tako su Fahrudin i Ante stigli na mjesto koje im je Selma opisala.
Automobil su pronašli. Zatim su krenuli u pročešljavanje teritorija u potrazi za ključem.
Nakon pola sata jedva su ga bili pronašli. Ispao joj je tako nezgodno da ga je zbilja bilo teško pronaći. Skoro se zavukao pred prednji lijevi točak.
Idemo Faho – reče Ante
Samo malo – reče Fahrudin, te klekne na koljena i počme puziti oko auta i njušiti.
Faho…udarila tebi ona loza maloprije u glavu, jel da??
Šuti…tražim govno.
Kakvo govno???
Ženino, bolan ne bio.
Zašto??
Rekla je da je srala kraj auta. Tražim dokaz.
Hahaha…..ma pusti govno. Idemo.
Nema ga nigdje, u pićku materinu. Idemo.

Čim ga je Ante iskrcao kod kuće, Fahrudin je užurbano uletio unutra.
Jesi našo ključ? – pitala je Selma
Pusti bona ključ sada….
ĐE JE GOVNO BOG TE POSR`O!!!!!

Da, da…..volim ja i breskve.
Ne samo šljive. Breskve su zakon.

Jednog ljetnog popodneva prolazili smo ja, Mirko i Andrija cestom uzduž koje su se nalazili voćnjaci.
Bili smo jako žedni i tražili smo nešto da nas rashladi i utaži žeđ.
Zastali smo kraj jednog voćnjaka bresaka. Bilo je mnoštvo naslaganih gajbi tog sočnog voća.
Da uzmemo po jednu?? – pitao sam ih
OK – rekoše oni
Uzeli smo svatko po jednu breskvu iz gajbe na vrhu i počeli jesti.
U tom je momentu iza gajbi iskočio neki kreten (cca 25 godina, marama oko glave, srednje građe, nižeg rasta i plave kovrčave kose) koji je pušio džox.
Najvjerojatnije je da smo naletili u vrijeme kada su berači imali pauzu.
Ekipa… – rekao je - …koji kurac glumite??
Ja se ovdje satarem ko kenjac, a vi laganini uživate i jedete moj trud.
Nećeš propast zbog tri breskve – rekoh
Neću propast…..al sada za kaznu ima da uberete svaki po gajbu.
Sereš kvake – rekoh
Molim??
Odjebi…..i to u skokovima sa motkom na 3000 metara sa zaprekama.
Krenuo je prema meni.
Istrgnuo sam mu džox iz usta i ugurao breskvu.
Mirko i Andrija su mu pružili besplatni tretman šutke, a ja sam ga za kraj dotjerao jednim češljanjem po glavi nogom.
U taj tren smo sva trojica podignuli pogled i ugledali pedesetak berača prekriženih ruku kako stoje 10 metara od nas i reže kao australski Dingo psi.
Počeli su nas gađat breskvama. Sklonili smo se iza gajbi i uzvratili istom mjerom.
Gađao sam nesumice i kombinirao u glavi kako smo dobro postupili jer smo im onesposobili vođu.
Onaj rat rajčicama što se događa svake godine u Španjolskoj (La tomatina) je bio čista nula prema našoj La breskvalini.
Zabava je trajala oko dvadesetak minuta dok netko od nazočnih berača nije pozvao policijskog poglavicu.
Od svih organa policije on je bio glavni. Zvali smo ga KURAC.
Gospodin KURAC došao je u svom tek izglačanom odijelu i progovorio :
"Momci, bilo bi vrijeme da…….."
Tada smo ga mi i ostali berači zasuli tisućama bresaka.
To smo radili toliko dugo dok ga nismo potpuno prekrili ovim prekrasnim voćem.
Nakon toga su mu u pomoć sa drugim službenim policijskim vozilom pristigli kolega GOVNO i kolegica SISA.
Za njihovo prekrivanje breskvama trebalo nam je sedam minuta.

Na kraju nas je sve sjebao Ivica koji nas je strpao u Maricu.
Dobili smo svaki po sedam mjeseci zatvora (2 godine uvjetno).
Čak su nam zabranili da idemo na Breskvalinu koja će se iduće godine održat u Njemačkoj.
Sada ozbiljno razmišljamo da se vratimo samo šljivama.
Od njih je sve počelo.

And I swear
That I don’t have a gun
No I don’t have a gun
No I don’t have a gun…

…osjetio sam neku hladnu cijev na potiljku…

Smith & Wesson Model 60 .357 Magnum Five Inch – odmah sam ga prepoznao pri dodiru sa potiljkom. Nije mi prvi put da mi netko češka zapešće.
Malo lijevo – rekoh. Uviše….e, tu. Tu me svrbi.

Put your hands in the air – reče poznat mi glas
U Istru materinu….sa kim se sada zakačih?? Čiju sam ženu opalio u zadnjem kvartalu godine? Khm…..kombiniram.
Pa da, ženu grčkog veleposlanika.
Not even close – he said
Both hands – derao se
Okay,okay – pokušao sam ispast kul kopirajući pederkasti glas onog nigera Edmonda iz reality show-a Bar
Turn around and go there to the bed – rekao je
Now sit there and shut up!
Ej, možeš li bar upalit svj…. – u tom momentu škljocnuo je prekidač lampe na radnom stolu. Sada sam mu mogao vidjet lice.
Bio je to Christopher Walken glavom, rukom….i nogom.
Cristopher….. – rekoh
Do you speak hrvatski??
A little megabajt.
Bit će i to dovoljno – rekoh mu
Reci mi Christopher….koji penis hoćeš od mene?? (penis, jer moram bit kulturan poradi čitateljstva starijeg od 12 godina)
Nakon toga je uslijedila jedna jako duga srcedrapajuća priča iz koje ću vam izvadit ono najbitnije.

Dakle, Christopher je došao u Hrvatsku jer našu zemlju obožava još od malih nogu, a ne zato da bi kupio nekretnine po vrlo niskim cijenama.
Boravio je u Dubrovniku neko vrijeme.
Kako je volio noćne šetnje, a nije volio šetat sam, naručio je od osoblja hotela Hilton, naravno, psa. I to boxera.
Odabrao je njega od stotinu ponuđenih.
Zvao se Pluffy.
I šetao je on te večeri na Boninovu. Uživao je u pogledu na podivljalo more koje je tuklo o stijenje.
I tako, ne gledavši gdje hoda, sudario se sa jednom gospođom koja je vodila na uzici ženku šar-milka-planinca. Al nije to bila bilo koja gospođa.
To je bila gospođa sa prekrasnim konjskim osmjehom, a zvala se Pave Župan – Rusković.
Nije bila osobito lijepa, al imala je malu rupicu na bradi.
Štoviše….. imala je titulu (župan) u svom imenu. To ga se jako dojmilo.
Dok je Pave koketirala sa Christopherom na obližnjoj klupici, pustila je ženku šar-milka-planinca (kojoj je ime Slutty) da se igra sa Pluffy-jem.
I tako je Pluffy zaskočio Slutty tik do ograde koja ih je dijelila od provalije.
Kada je Pluffy svršio, Slutty ga je zadnjim nogama katapultirala preko ograde.
Pluffy se priljepio za jednu stijenu 93 metra ispod.
Izgledao je kao da mu nije ni do čega. Kažu da je bio mrtav.
Christopherovu bol ublažio je jedan domišljati obdukcijski tehničar iz veterinarske postaje koji ga je uvjerio da je Pluffy umro od srčanog udara još u zraku, negdje 17 metara iznad same stijene.

Nije Christopher bio toliko tužan zbog smrti psa koliko zbog toga što osoblje hotela naplaćuje penale 3 dolara na dan ako zakasnite sa vraćanjem psa u dogovorenom roku.
Morao je nabavit potpuno istog psa u što kraćem roku.
Pave ga je uputila na svoju prijateljicu Radojku (moju susjedu).
No, kad se Christopher pojavio u mom mjestu, Fluffy je već bio pokojni.
To je bio jedini pas na kugli zemaljskoj koji je izgledao gotovo jednako kao Pluffy. I nije bio klon.
Christopher nije htio priznat poraz.
Fluffy mrtav?? O, ne. Nikako.
Tko je to napravio?? – pitao je Christopher susjeda mi Mirka igrajući se sa njegovom rukom indijanske vatre.
Mirko je brzo popustio.
Sada Christopher sjedi sa neurotičnim osmjehom na licu u mojoj sobi i bulji u mene dok lijevom rukom miluje Smith & Wesson Model 60 .357 Magnum Five Inch.
Christopher…… - izustio sam
Reci.
Hoće li mi išta pomoć ako ti kažem da jako volim tvoje filmove??
Neće.
"At close range"…..sa Sean Pennom mi je najdraži.
Podigao je svoj Smith & Wesson Model 60 .357 Magnum Five Inch i uperio ga prema mojoj glavi.
Imaš li posljednju želju?? – pitao je
Da….. – rekao sam, mada nisam znao što bih.
U međuvremenu mi je sinulo.
Koju? – pitao je
Želim čuti jednu stvar na cd playeru prije smrti – rekoh
Ok, da čujem – zvučao je zainteresirano
Prekopavao sam po cd-ovima. Izvukao sam iz hrpe jedan i stavio ga u player.
Bila je to stvar od Fatboy Slim-a "Weapon of choice".
O, shit – reče Christopher i započne se gibati u ritmu.
Micao je nogama, rukama……cijelim tijelom. Pao je u trans.
U jednom trenutku, prelijetao me više puta kao kakav bombarder B-52.
Onda je počeo hodati po zidovima…….lijevo-desno. Čak je hodao po plafonu naopako okrenut.
Onda je opet počeo letati po sobi.
Soba mu je postala premalena, pa je proletio kroz zatvoren prozor.
Pao je dole točno na krov Columbovog Dodge-a iz 86. godine.
Provirio sam kroz prozor. Lijevo od mene, na prozoru susjednog stana, bio je inspektor Columbo koji je svojim staklenim orlovskim okom pratio cijelu situaciju.
Ovog puta nije bio toliko miran. Čak mu je i kubanka ispala iz usta kada je ugledao stanje svog automobila.
Pogledao me i izvukao svoj kiseli osmjeh.
Osim osmjeha izvukao je i nekakvu bilježnicu kroz prozor i, dok je pogledavao u mene, nešto je bilježio.
Naglo sam povukao glavu natrag u stan.
O, bože….sada sam definitivno glavni osumnjičeni…

THE END NOT EVEN CLOSE

Nemirno sam spavao sinoć. Ne znam šta mi bi. Ponašam se kao ubojica sa greškom.
Nešto približno poimanju čovjeka koji ima savjest.

Danas je Fluffy-jev pogreb. Moram otići kako ne bi izgledao kao sumnjivac.
Ipak smo prvi susjedi.
Teški olovni oblaci nagovještavali su kišu.
U predvorju Radojkinog raskošnog stana atmosfera je odisala mortalnim štihom.
Sve sami ljubitelji životinja. Čuo se ogromni uzdah negodovanja kada sam ušao.
Svi su buljili u mene. Zbilja ne znam kako su me ubrali….
U biti, gledali su u moje cipele. CIPELE!!!
U pizdu strininu….zaboravio sam cipele obut.
Obukao sam odijelo, a na nogama mi ostale papuče sa likom Walt Disney-evog junaka Pluto-a (poklon od pokojne Stele).
Oprostite…izvinite…pardon…ovaj…ja idem sada.
Izašao sam na prstima iz predvorja.
Na ulazu u stan, u panici, sudario sam se sa inspektorom Columbom.
Dobar dan mladiću – rekao mi je i odmjerio me svojim odvratnim razrokim pogledom.
Dobar dan inspektore – rekoh
Izvadio je kubanku iz usta i otpuhnuo mi dim u lice.
Od kuda znaš da sam ja inspektor? Ne sjećam se da sam ti to rekao.
Columbo…..- rekoh - …ne znam izgledam li vam ja glupasto, ali u društvu me inače smatraju kulerom.
Što si mislio reć sa tim?? – upitao je
Pa to……da gledam svake nedjelje filmove u kojima rješavate slučajeve. Samo, molim vas da to nikome ne kažete. To je povjerljiva informacija.
Ok. – cinično se nasmiješio, te me potapšao po leđima. Ušao je u Radojkin stan među onu rulju.
Vratio sam se nakon petnaestak minuta natrag na poprište nemilog događaja.
Svi su plakali, a najviše, osim Radojke, uzvišena gošća Pamela Lee Cooper.
Razmijenio sam par pogleda sa njenim sisama, te sam dobio par šamara kada sam ih pokušao ručno izvagat. Baš me zanimala njihova težina.
Pamela je sa sobom povela par upravo vjenčanih pasa i to : zlatnog ritrivera i ženku džo-koker španijela.
Sjedio sam na jednom kauču i pio koktel. Do mene, za susjednim stolom, sjedili su inspektor Columbo, Dr. Dolittle, i njihova sugovornica (ženka džo-koker španijela).
Columbo je minucioznom preciznošću sastavljao mozaik od svih događaja koji će mu dati konačnu sliku slučaja.
Pitajte je u kakvim je bila odnosima sa Fluffy-jem –reče Columbo Dolittle-u.
Ok. Wuf vau vau……vau wuf vau??
A ona će : Vau wuf wuf…wufa wafa uf.
Šta kaže? – Columbo će
Kaže da je bio odličan ljubavnik prije nego je upoznala budućeg muža.
Pitajte je gdje je bila u četvrtak popodne između 16 i 18 sati.
Wau fuf ufa, wufa fafa 16 & 18? – Doolittle će
A španijelka će na to : Wauf 16 & 18? Vufa wafu waf….mmmmmm….vauu…vaf wau fuf.
Kaže da se tada...mmmmmm... ševila sa svojim mužem na Pamelinoj jahti negdje na Jadranu.
Ok. Toliko za sada. – reče Columbo i krene dalje u njuškanje prostorije.

Na pokapanju je bilo veliko mnoštvo pasjih skota.Kiša je padala…..polako i dosadno….jednolično.
Nad grobom je stajala Marina Tomašević i pjevala "Ne plači majko…"
Svi su zaplakali……po tko zna koji put.
Čak je i mene obuzela neka tuga. Prije bih to opisao kao nekakvo poštovanje prema žrtvi…nešto kao tuga mafijaša kada mora poslati par ljudi da mu izrešetaju najboljeg prijatelja, pomiješano sa osjećajem par tisuća indijanaca kada su ubijali Custera i još sve to začinjeno osjećajem par tisuća rusa kada su bježali pred Rambom 3.

Otključao sam vrata stana i odveć umoran zakoračio unutra. Baš kada sam krenuo upalit svjetlo osjetio sam neku hladnu cijev na potiljku…

nastavak slijedi…..budite spremni

…i onda je princeza poljubila žabu.

Moram priznat da nisam probao jest žabe do prije par godina iako ta mala bića nastanjivaju ovo prebogato močvarno područje.
Žabe su svuda oko nas. One krekeću, znate, ono….skviiiiić-skviiiiić.
Valjda mi se zato zaleti ponekad da pripadnici ljepšeg spola kažem : "Žabo jedna!"
U biti, ja volim žabe. A kako ih volim, onda ova gore izjava nije uvreda.

Volim ovu klimu i ove bedaste ljude i miris mandarine u ranu jesen dok sjedim pod starom smokvom, a u ruci mi se rasipa krhki komad drage zemlje.

Danas mi je starom godišnjica – reče Željko
Željko je oženio moju rodicu. Sjedili smo na Gospu Karmelsku za istim stolom na večeri jedan preko puta drugoga.
Inače on ne govori puno, al ja sam bio jedini za stolom koji je gledao u njega.
Kada se samo sjetim… - nastavio je - ….kako je bilo mučno prolaziti tom alejom smrti.
Gledao sam uvijek da što prije pobjegnem.
Među tom hrpom kamenih lica što dolaze i odlaze kao na pokretnoj traci nalazio se i moj otac.
Prije nego je stigao u ovu ustanovu dane je provodio sa društvom kartajući.
Jednoga dana više nije imao snage sjesti u auto i odvesti se do gostionice gdje kartaju.
Htio sam ga ja odvesti, ali bio je preponosan.
Njega svi u kraju poznaju kao gromadu od čovjeka.
Nije htio da ga vozim i vodim pod ruku kao kakvu babu.

Pogledaj ih….. – rekao mi je - …..i ova ograda za koju se držim življa je od njih.
Nisu niti malo društveni…- rekao je sa smješkom i zakašljao.
Pripalio sam mu cigaretu.
Jebeš ga…. - rekoh - ….zbilja su za kurac. Kako uopće izdržiš sa njima??
U grlu mi se stezalo svako malo, al nisam zaplakao. Samo bi okrenuo glavu i gledao u daljinu.
Čuj Željko…..neću ja još dugo. Osjećam to.
Zrak više nije istog okusa. Ja sam sada slobodan….kao onaj žuti list topole što se izvija u zraku. Spuštam se lagano i nestajem.
A vidi njih dvoje… - pokazivao mi je prstom na mladi zaljubljeni par-…tko će im osmijeh sa lica skinuti?
Heh….- uzdahnuo je.
Zagrlio sam ga i zaplakao. Nisam više mogao izdržat. Pukla je brana emocija koja se godinama gradila. Bujica je preplavila cijelo tijelo.
Tješio me jedno deset minuta, kao da ja umirem.
Hej…..- rekao je
Znaš tko mi je sinoć bio tu??
Ne – rekoh .Tko?
Šimić.
Koji Šimić?
A.B.Šimić. Čitao mi je svoje pjesme.
Prekrasno. Uvijek si ga želio upoznat. Jedini problem je bio što je on umro kada si se ti rodio - rekao sam mu
Da…….- zastao je na tren i nastavio-…to je bio izniman doživljaj za moju dušu.
Idem sada. – rekoh. Moram po Elu u vrtić.
Idi……i poljubi je za mene.
Hoću oče.
Stavio sam obe ruke na njegovo lice i poljubio ga u čelo.
Znao sam da ga posljednji put vidim živa.

Hoćeš li jesti te žabe? – pitao me Željko
Pogledao sam u tanjur koji je bio pun žabljih pohovanih bataka.
Ne, ne……samo izvoli.
Ne volim žabe. – rekao sam mu, al lagao sam.
Bio sam poprilično gladan, al njegova priča me dokrajčila.
Otpio sam još dva gutljaja piva i pozdravio se sa svima.