Teška je ovo rabota narode.
Puno mozganja i kombiniranja.
Zbilja treba biti umjetnik da sa ovoliko malo znanja stvoriš nešto zanimljivo.
Zato sam ja sebi dao za pravo da se nazovem umjetnikom.
Kada ste primjetili da ste postali umjetnik??
Onih dana još dok sam fetus bio.
Mislite li da ste pomalo egoistični??
Uopće ne mislim.
Jedino….čini mi se da imam sexualnih problema.
Kakvih??
Takvih da me zaboli kurac za vaše mišljenje.
«Buaaaaa….pijanico, bludniče, onanisto, sexistička svinjo!!!»
«Na koga se to derete??»
«Na onog kretena Strokewskog»
«Na mene se derete mlada damo??» - rekoh
«Da, na tebe pederčino glupa!!!»
«Pogledaj…Zoran Ferić.» - pokazao sam prstom u pravcu jugozapada.
«Gdje, gdje??» - viknula je ushićena
Razjarena rulja još je jednom nasjela na najgluplju foru svih vremena.
Utopio sam se u masi i izbjegao masovne kririke bejzbol palicama (i to od hrastovine).
U potrazi sam za idealnom glazbom koja će se naći u mom idućem postu.
Više ne čujem glazbu. U biti, kao da ništa više ne čujem.
Samo slutim.
Slutim da ću ubuduće snimati nekakve niskobudžetne superkvalitetne filmove, te po njima kasnije pisati knjige.
Toliko ću bit otresit da ću naplaćivat ulaznice na prezentacijama svojih kniga. Svaki potpis naplaćivat ću 100kn, a ako želite posvetu za dvije osobe u jednoj knjizi, bit će 150kn.
Plan je bio domoći se Stockholma. Imao sam namjeru posjetiti i intervjuirati Joey Tempest-a (vokala jednog švedskog benda sa teško pamtljivim imenom – Europe).
Prije toga odlučio sam skoknuti do Rijeke.
Razlog mog posjeta Rijeci bila je jedna predivno uzgojena dama – Martina Vrbos.
Gledao sam ju na televiziji još dok je pjevala u Putokazima.
Iako se preziva Vrbos, nije tanka poput vrbe.
Štoviše, čini mi se da se Missy Elliot fura na nju.
Tko bi odolio tom uzburkanom moru sala?
Ja sam uspaljena barka.
U prošlom životu bio sam poznati švedski poduzetnik i življah u dvadesetim godinama prošlog stoljeća.Valjda od tuda ljubav prema masnim ženama (podsvjesno).
U ovom stoljeću imam život. Konačno. Konačno nisam poznat.
Do sada sam odolijevao, al bojim se. Strah me, zbilja.
Karma policija mi je za petama.
Bio je to predivan vikend u Rijeci. Martina me upoznala sa svim čarima istrijanske kuhinje i očarala kolekcijom parfema koju posjeduje.
Poslije sexa bi, kako smo oboje nepušači, pričali o glazbi. Oboje smo bili opsjednuti stvaralaštvom jednog američkog skladatelja; Burt Bacharach-a.
Puštali smo njegove stvari u različitim izvedbama, i to bi najčešće bile tri dive soula:
Aretha Franklin, Dusty Springfield i moja najdraža Dionne Warwick.
Znaš na koga me podsjećaš – rekla je
Ne, reci.
Na jednog blogera što ima broj Štulića.
Da – rekoh
To je zbilja nešto važno. Mora da je samo imanje tog broja važnije od bilo čega što se ikada dogodilo.
Jesi ti jedna od onih žena što pamte registarski broj tablica dobrih komada??
Daj, baš si luckast – rekla je
Jesam, priznajem. Redovito nuždim po raznim nonsensima.
Znaš li Martina da sam ja u životu poslušao barem 10000 albuma. – rekoh pun sebe
Pa šta.
Kako pa šta? Zar to nije vrijednije nego imati Štulićev broj???
Ne.
Ok – rekoh
Mrzio sam ju. Ma ionako je debela krava puna celulita.
Koga briga za njeno mišljenje.
U stvari….ma nije bitno. Zaboravite.
Omekšao sam u zadnje vrijeme.
Odlučio sam da Martina preživi.
Odnio sam ono po šta sam i došao; Martininu opremu koju koristi kao voditeljica na MTV Adria kanalu.
Njenu putovnicu sam posudio na par dana, a periku sam kupio u obližnjem dućanu.
Sada kao novinar lažnjak mogu put Stockholma.
Sjedili smo Joey i ja u Stockholmu u ledenoj dvorani doma sportova i pili ledeni čaj.
Gledali smo Curling.
Igrale su šveđanke protiv norvežanki.
Zanimljiv sport – rekoh mu.
Da, hoćeš da ti pojasnim pravila? – pitao me
Ti meni da pojašnjavaš??
Pa ova igra je totalno kopirana od boćanja koje se igra odavno u našim krajevima.
Ček, ček……pa odakle si ono ti Martina – pitao me
Pogledao je mikrofon i pročitao… MTV Adria.
MTV Adria?? Adria??? Gdje je to?
To ti je južno od mjesta gdje sjevera nema.
Furaš me sada malo… - rekao je - …al opraštam ti pošto si žensko.
Joey? - rekoh
Reci Martina.
Vidim koliko je ova retromanija uzela maha, tako da se čak i bendovi koji nisu vrijedili više od kakvog govna uličnog psa lutalice ponovno okupljaju.
Ok, sada si pretjerala.
Ščepao me za kosu (periku) i povukao.
Imao sam barem pet minuta fore da se izgubim, a da on ne shvati da tuče samo periku.
Čak ga nisam stigao ni pitat smijem li stvar «D fajnl kantdaun» uvrstit u moj idući post.
Ma tko ih jebe. Ionako bi mi kvarili koncepciju posta.
A što je sa Fluffy-jem???
Ne bojte se. Nisam zaboravio na njega kao što ni splitska banka ne zaboravi mene svakog dvadesetog u mjesecu.
Post je objavljen 19.09.2005. u 08:09 sati.