Moj digitalni sat pokazivao je 22:13.
Netko misli na mene.
U 22:22h, kao i po dogovoru, zvoni mi mobitel sedam puta.
To je bio znak da napustim stan i krenem.
Prije nego sam ušao u svoj plavi auto, skenirao sam ga posebnim skenerom za otkrivanje exploziva kojeg je proizvela hrvatska tvrtka «Mungos na grani».
Na uglu gdje se siječe pet ćoškastih ulica stajala je Nikol naslonjena na svoje žuto biciklo i čekala me. Promatrala je neku ovalnu fontanu. To ju je valjda opuštalo.
Krenuo sam svojim plavim autom ka skrovištu čudnovatih neretvanskih kljunaša.
Na radiju Parni Valjak.
Razmišljao sam o Keopsovoj piramidi.
Pratio me crni Mitsubishi.
Vani kiši.
Htio sam dat gas. Gas do daske. Tražio sam dasku u autu.
Nisam je našao.
Svejedno sam dao gas. Do daske.
Nikol je uletila iza mene. Usporila je zle sile u crnom autu.
Skrenuo sam u sporednu ulicu.
Tamo me čekao crveni automobil.
Crveni automobil odvezao me do dvokatnog zelenog autobusa.
U glavi su mi bili Morrisey-evi stihovi: «If the double-decker bus crashes into us…..».
Od vrha dvokatnog zelenog autobusa odvojio sam se uz pomoć pinky balona.
Na balonu je pisalo «Get the party started».
Točno u 22:47 izbacio sam šargasto-pirgastu napalm bombu na crni Mitsubishi.
Crni Mitsubishi više nije bučao. Postao je tiši……na jebenoj kiši.
Ukrcao sam Nikol u svoj pinky balon i krenuli smo do skloništa.
Došli smo do vrata skloništa i pokucali tri puta; kuc, kuc……tup.
Glas sa druge strane govorio je:
Od čega se dobiva željezo??
Od mljevene rđe - rekoh
Ulazite - rekao je otvorivši vrata
Bio je to Rope.
Nedavno je tvrdio da ono što je vidio kroz teleskop nije mjesec, već golf loptica.
Droga ga je zela. Jeo je previše zelenila.
Radi u vinariji, a kada ne radi zove neke nastrane tete preko mobitela jer mu one pomognu u postizanju erekcije u rekordne dvije minute.
U skloništu je bila i Anđelina.
Bila je to zgodna cura prije petnaestak godina.
Bio sam zaljubljen u nju.
Od tada je, čujem, završila jedan fakultet kod nas, a drugi u Italiji.
Na pola magisterija je prosvirala.
Danas je možete vidjeti kako vijuga svojim velikim biciklom po gradu.
Guze bi dala za plavi walter.
Ima 83kg. Visoka je 166cm. Plava kosa, plave oči.
Hoda kao muško.
Idući kljunaš zove se Jozo.
I njega ubrajamo u skupinu prosvirača mozga.
Nekada je bio ugledni gospodin i poduzetnik.
No, jedne večeri ga izdao razum.
Susjedi kažu da su te noći vidjeli neku sjenu koja sliči na Jozu kako preskače ogradu i nestaje u dubini voćnjaka.
Ta sjena nikada se nije vratila.
Posljednja karika čudnovato-kljunaškog lanca bio je Rade.
Nosi epitet robinzona desne obale rijeke.
Nije se kupao ni brijao zadnje četiri godine.
Stalno komunicira sa unutarnjim glasovima.
Čudno hoda i nikada ne prelazi vrh nadvožnjaka.
Sa tog vrha gleda u daljinu svjetla grada u koji je nekoć kročio.
I šta sada ja i Nikol tu radimo??
Rođendan mi je.
Posjeli smo u krug.
Rade je donio nekakvu torbu i stavio je pred mene.
Klimnuo mi je glavom da je otvorim.
Unutra je bio laptop.
Šta je ovo?? – rekoh
To ti je poklon od nas… - reče Anđelina -…da malo više pišeš o nama, a ne o lažnim herojima.
Mi smo te izmislili čovječe.
Šutio sam sretan i ponizan.
Idemo – reče Anđelina
Gdje? – upitao sam
Vidjet ćeš.
Prorok Rade odoveo nas je na vrh nadvožnjaka.
Psssssssst – reče Rade
Gledajte…vauuu.
Kao da je netko isisao krajolik oko nas.
Ostao je samo nadvožnjak i blistavi crveni oblaci, te mjesec kao reflektor što obasjava scenu.
U obrisu mjeseca vidio sam jedno plavo i jedno zelenkasto oko David Bowie-a.
Pjevao je «Starman».
Plesali smo.
Netko me potapšao po ramenu. Okrenuo sam se.
Zupa?? – viknuo sam
Otišao si bez pozdrava.
Glupo je pozdravljati se – rekao je
Još ćemo se mi mnogo puta sresti.
Dok smo se Zoki i ja svađali na grani drveta, Zupa se došuljao ispod i uzeo Zokijevu gitaru.
Odsvirao je «Heroin» od Lou Reeda i otišao.
Tada smo ga zadnji put vidjeli.
Poginuo je nakon 3 dana.
Sa njim su noćas došli Dena i Šmito.
Dena me pitao znam li šta je sa njegovim plavim Tomos motorom i štakom što ih je ostavio nakon smrti.
Motor ti je na sv.Anti (odlagalištu otpada) u komadima, a štaku ti još mater čuva – rekoh
Pozdravi mi Igy-ja – reče Šmito
Hoću. Nego, sjećaš se kako si često u njega dolazio na čašu vode (uz šakicu tableta)? – rekoh
Da, pobogu. Često.
Bolna vremena.
Što se krije iza oblaka?? – pitao sam ga
Za svakoga ponešto – dodao je sa osmjehom
Kao u supermarketu.
Pođi sa nama pa provjeri – rekao je
Kada mi dođe vrijeme - rekoh
Onda, do viđenja– reče, i krene za ostalom dvojicom put neba
Do viđenja ekipa - izustih
Mislio sam da ću vidjeti Zokijevog brata, al nije se pojavio.
Droga ga zela u vječna lovišta kada smo ja i Zoki bili drugi srednje.
Sjedili smo nakon sprovoda u njegovoj sobi, a on je pustio od Floyda «Wish you were here».
Plakali smo kao mala djeca.
Sada gledamo kako se nebo zatvara i bljesak nestaje.
Zagrlio sam Nikol i krenusmo put svjetala grada.
Anđelina, Rope, Rade i Jozo mahali su nam sa vrha nadvožnjaka.
Bivali smo sve manji u daljini.
Post je objavljen 21.09.2005. u 08:14 sati.