Nekoć živio je neobičan starac u krševitoj Hercegovini.
Biješe jako mrzovoljan i nesretan.
Njegovo loše raspoloženje uzrokovali su nepodnošljivi bolovi u trbuhu.
U mnogobrojnim pregledima liječnici otkriti mu ništa mogli nisu.
Prijatelji i rodbina odveć davno zaboraviše njegovu veselu narav.
Često bi zborio da nožem razrovat će utrobu, da pustit će demone.
I demoni, oni kopaše iznutra. Starac ih je zatočio svojom dobrotom.

Jednoga dana sjedio je starac sa snahom za vrijeme ručka za stolom.
Zamolješe ju on da doda mu nož kako bi razrezao kruh.
Kada mu ona nož dade, ustade se naglo, izvuče košulju iz hlača i zareže goli trbuh.
Uspjela je vrisnuti njegovo ime prije nego u nesvijest je pala.
Njegova dva sina, što cjepaše drva van kuće, uletješe isti tren.
Samo njihova pribranost starom ocu davala je nadu da živ će stići do bolnice.

I što je starac, u stvari, želio u tom trenutku??
Jamačno je želio da demoni odu tamo gdje bit će sretni.
I nije to učinio zbog sebe, već zbog njih.
Da oni htjeli su drugačije, on poštivao bi volju njihovu. Toliko je dobar bio.
Pustio ih je međ vinograde plodne, u vrleti nepregledne zemlje crljenice.
I plesao je starac sa demonima svojim na livadama mirisnim u smiraju dana.
A onda, svanulo je jutro.
Starac se probudio u bolničkom krevetu. Bolove imao više nije. Nikada.
Vratila se njegova vesela narav. Taj osmijeh, ta čarolija.

A demoni??
Oni skitali su dugo po vinskim podrumima čekajući da netko drugi izgovori njihovo ime.