Po završetku utakmice mole se hrvatski navijači da ostanu sjediti na svojim stolicama!!!
Bila je to skoro nemoguća misija.
Navijači su krenuli u potragu za svojim stolicama.
Dva navijača sjela su na svoje stolice koje su bile na vatrogasnom vozilu, dok je jedan navodno viđen kako sjedi na svojoj stolici na krovu stadiona.
Sedmorica su zaposjela stolice na atletskoj stazi.
Svatko je pronašao svoju stolicu u ovoj zanimljivoj igri.
Kasnije smo doznali da to ipak nisu bile stolice hrvatskih navijača, već u vlasništvu mađarske države koja ih je prethodno namontirala na tribine stadiona.

Za to vrijeme Vlatko Marković pokušavao je sam sebi popušit kurac kako bi bio što elastičniji pri odabiru valjanih odgovora pred hordom povampirenih hrvatskih nezahvalnih novinara.
Ti novinari su zbilja ruglo ove države.
Preobjektivni su i pišu samo sirovu istinu.
A pravila modernog novinarstva im lijepo nalažu da se istina doradi i uljepša.
Jednostavno ne kuže kreteni.
Na svjetskoj smo smotri čovječe!!!
A oni se raspisali o par petardica i o drugarskoj razmjeni šaka.
Dobro, dobro…ne derite se. Čuo sam.
Istina je da je nekolicina prekrasnih čistokrvnih jakih hrvatskih mladića svojim glavama oštetila par stotina policijskih palica, ali nećemo sada oko toga dizat prašinu.

Tko?? Ja?
Ma ne mrzim ja Markovića.
Čak mi je draži i od samog Glavaša.
On je dosjetljiv čovjek i Strokewski mu ovom prilikom skida kapu.
Gospodine Markoviću, zahvaljujem što ste mi dopustili da Vam skinem kapu, ali neće li Vam glavi biti hladno??
Za Vaše zasluge do groba će Vam biti zahvalno 9 milijuna hrvata širom domovine i svijeta
(nismo brojali hrvate sa obližnjih planeta i galaxija).

Zamišljam susret Hrvatska – Jugoslavija na svjetskom prvenstvu.
Igralo bi se na stadionu kapaciteta 40.000 sjedećih mjesta. «Naših» i «njihovih» bi bilo po 10.000, dok bi policajaca bilo 20.000.
To je stadion posebno izgrađen za utakmice velikog rizika…od samog čelika i betona.
Kamo god se nestašni mladići okrenu, nemaju šta iščupati oko sebe.
Mogu samo jedni druge bacat sa tribina na teren.

A za kraj, primjer pravog navijanja za svoj klub.
U prošlu nedjelju je, u neretvanskom derbiju, na stadionu «Iza vage» momčad Neretve tukla Neretvanac 3:1.
Navijačka skupina kluba Neretva «blu vajt kilers» pokazala je još jednom zrelost u navijanju za svoj klub.
Sponzor kluba im je nabavio dvije bengalke i obećao da će im nabavit još dvije za iduću utakmicu ako ove dvije ne ubace u teren za vrijeme derbija.
Kulturni i lijepo odgojeni civilizirani «blu vajt kilersi» potaknuti ovom lijepom gestom sponzora odlučili su im uzvratit na darežljivosti, pa bengalke nisu trošili za vrijeme utakmice.
Špijuni UEFA-e vidjeli su tu istu večer grupu «blu vajt kilersa» kako se raspoređuju na suprotnim stranama tribina.
Svaka strana je, uz pjesmu, zapalila svoju bengalku. Zatim su obje ubačene na teren prema centru.
Uslijedilo je neviđeno slavlje.
Sutradan su špijuni UEFA-e prenijeli izvršnom odboru viđeno na trećeligaškom derbiju hrvatske lige.
Ovi su ozbiljno razmotrili da taj navijački model prenesu i na problematične navijačke skupine nekih većih europskih klubova.
Dakle, navijači bi mogli navečer doći na stadion omiljenog kluba i bacati bengalke i ostale rekvizite do mile volje dok se ne ispušu.
Ta rekreacija navijača događala bi se jedanput tjedno.
Kako je ova ideja potekla od navijača «blu vajt kilersa», njima je odobreno da se koriste novcem iz blagajne predpristupnih navijačkih fondova unije, a metkovski bi navijači skoro mogli postati prvi hrvati koji su primljeni u EU.

Dragi moji «blu vajt kilersi», od srca vam čestitam.
Torcida, Armada, BBB…jedite govna.

*Dodatak*

Ovo je trebalo bit objavljeno u četvrtak, ali kako ovaj blog radi, dobro je da je ikako objavljeno.
Sutra moguća priča "Reba, Šele & dvije prazne pivske boce".