Marijana ima 19 godina i blagajnica je.
U slobodno vrijeme je nesretna.
Njen brat Davor(25) pobjegao je od doma kada je imala 12.
Priključio se Hare Krišna pokretu i odlučio pobjeći u svijet nematerijalističkih nazora.
Otišao je jer roditelji nisu imali razumijevanja. Sada je u Indiji.
Dvije godine nakon toga roditelji su im poginuli u prometnoj nesreći.
Je li to karma??
Davor nije došao na pokop. Nije ga bilo briga.
Tako je barem rekao.
Ostavio je sestru na cjedilu da sama brine o baki Mari koja je bolovala od Parkinsonove bolesti.
Baka Mara imala je jako dobru penziju jer je cijeli životni radni vijek provela kao činovnica u banci.
Kada bi se to zbrojilo sa Marijaninom plaćom mogle su pristojno živjeti.
I nije Marijana imala mirne snove.
Kao da nije dovoljno što joj je život košmar, pa je još i snovi progone.
Često bi govorila : Ovaj grad je Twin Peaks, a moj život je «Izgubljena cesta».
Osim bake imala je mačka Persy-ja.
Njega je istinski obožavala.
Dobila ga je na poklon od majke za rođendan prije 5 godina.
Tada je znala da želi biti veterinarka. Bila je sigurna da joj je to sudba.
Persy, ti me nikada nećeš ostaviti, jel da?? – govorila bi u suzama, a Persy bi se okrenuo na leđa i čekao da ga ona nježno češka.
Ana, donesi mi čašu vode – reče baka
Nisam ja Ana, već Marijana.
Ana, požuri. Nijemci su pred vratima.
Kakvi Nijemci??
Oni su zli i nose puške.
Gdje je Ivan?? Rekao je da će doć po mene.
Bako. Ivan je umro prije 22 godine – Marijana će
Molim te, prilegni malo. Već je kasno.
Hoću dijete moje drago. Molim te, pripali mi cigaru.
Nakon cigare bi zaspala.
A onda bi pala noć. Ponekad bi Marijana imala san u snu.
Sanjala bi da su roditelji napustili svoju malu princezu.
Kada bi se taj san ugasio, došao bi novi. Sretniji.
Ali, ipak, samo san.
U tom snu imala je snagu zagrljaja.
Imala je svu ljubav svijeta.
Ali jutro je moralo doć. Turobno. Jesensko.
Ono bi je trgalo na komadiće. Iz dana u dan.
Umjesto na fakultetu, slušala bi predavanja običnih malih ljudi od 6 do 14 sati u supermarketu.
Jedina razlika između njenog i konobarskog posla bila je u tome što bi konobari znali slušat dugačke ispovijedi satima, a kod nje je sve išlo po blic sistemu.
Baš onim tempom kojim bi se pokretna traka pomicala.
Slijedeći molim.
Najviše je voljela popodnevne sate.
Skuhala bi tursku kavu i sjela u fotelju.
U krilu bi joj ležao Persy.
Znala je pustit glazbi da je obuzme…da je oduzme.
The Concretes, Delgados, Drugstore…kišni dani.
Željela je muškarca u svom životu.
Osjećala je prazninu. Osjećala je nagon.
Ivan ima 20 godina i igra nogomet u lokalnom trećeligašu.
Naočit je momak i misli da je sretan.
Često se svađa sa mamom kada vidi da je ona otišla u šoping sa mercedesom S klase, a on onda mora sa golfom četvorkom na kavu.
Tada se osjeća manje vrijedan u društvu.
Odjeću kupuje uglavnom u Italiji i Njemačkoj.
Obožava Olivera Dragojevića. Bio je čak na tri njegova koncerta.
Pije Bavariu. I to iz male boce.
Osim toga, ima Samsung D-500 i bijele zube.
Kao i Marijana, Ivan obožava popodnevne sate.
Tada visi u omiljenom kafiću i, dok pije Bavariu, čita tjednik omiljene kladionice.
Svako malo zamoli omiljenog konobara da mu uključi teletext kako bi pratio rezultate.
Ponekad do njegovog stola navrate naočite djevojke.
One vole njegov mercedes i golf četvorku.
One vole njegovu odjeću iz Italije i Njemačke.
Žele nasloniti grudi na njegov Samsung D-500 dok ih grickaju njegovi bijeli zubi.
Ipak, najviše vole njegovu Bavariu.
Jednoga dana došlo je do sudara tih dvaju svjetova.
Ivan je u supermarketu kupovao cigare za mamu i od pet blagajni izabrao je baš onu gdje je bila Marijana jer mu se činila najmlađa i daleko najljepša od svih blagajnica.
Šteku bijelog Marlbora molim – rekao je
Izvolite. Još nešto??
Ne. To bi bilo sve.
Dvjesto kuna molim.
Evo ga…ravno dvjesto.
Hvala.
Molim.
Oprosti, mogu te nešto pitat? – reče Ivan
Slobodno – Marijana će
Zašto jedna tako prekrasna cura ima tako tužan pogled??
Nije tužan. Samo se nisam naspavala.
Ne bih rekao. Djeluješ mi tužno.
Ok. Svejedno. Nisam raspoložena previše za priču – rekla je
A i ljudi čekaju.
Ja ne odlazim dok ne vidim osmjeh na tvom licu – rekao je
Pogledala je u njegovu odlučnu blesavu facu i slatko se nasmijala. Ipak je uspio pozitivno djelovat na njeno raspoloženje, a to je se u tom momentu jako dojmilo.
Eto vidiš – rekao je
Kao da se novo sunce rodilo.
Ti si sunce ovog supermarketa.
Daj ne seri – reče netko iz mase iza
Idi sada… – rekla je - …vidiš koju si gužvu stvorio.
Vidim, vidim.
Kako se ono zoveš?? – pitao je
Marijana.
Drago mi je. Ja sam Ivan.
Bog Ivane.
Bog. Vidimo se.
Sedam dana nije normalno jela.
Samo je mislila na njega.
Kada će ga opet sresti. Vidjeti njegove velike plave oči.
Voljela bi da je grickaju njegovi bijeli zubi.
Došao je.
On. Gospodin Predivni.
Osmi dan.
Nikada nije bila tako nervozna.
Nikada nije bila tako zaljubljena.
Znala je da je to TO. Ono nešto uzvišenije od obične ljubavi.
Pratila je svaki njegov pokret po supermarketu.
Procjenjivala je šta kupuje i koliko bi se mogao zadržati.
A onda je počela uvodit red na blagajni.
Kada bi se kod nje stvorio veliki red onda bi preraspoređivala ljude na druge blagajne.
Silno je željela da kod nje bude najmanji red kada Ivan naiđe.
Naišao je, ali ne na njenu blagajnu.
NE NA NJENU BLAGAJNU!!!
Stajala je nijemo širom otvorenih usta.
Otišao je na krajnju blagajnu.
Tamo je ugledao novozaposlenu raspuštenicu koja mu se činila naočitija od Marijane.
Koliko sam kriv? – pitao je nasmiješen
Sedamdeset osam kuna i trideset devet lipa – rekla je tiho
Evo, osamdeset. I, u redu je.
Hvala – reče ona
Oprosti, mogu te nešto pitat? – Ivan će
Slobodno.
Zašto jedna tako prekrasna cura ima tako tužan pogled??
Nije tužan. Samo se nisam naspavala.
Ne bih rekao. Djeluješ mi tužno.
Ok. Svejedno. Nisam raspoložena previše za priču – rekla je
A i ljudi čekaju.
Ja ne odlazim dok ne vidim osmjeh na tvom licu – rekao je
Marijana je pozelenila gledajući tu scenu.
Sjela je nazad u svoju neudobnu stolicu i nastavila sa svojim neudobnim poslom.
Izvoli – rekla je
Pred njom je stajao nekakvi bosanski zidar sa dvije pive zidarke.
Kako to pričaš sa mnom bona?? – reče on
Nisam ja sa tobom ovce čuvo...jes čula!!!
Kaže se «Izvolite»…kozo jedna.
Koza te odgojila takvog kretenu jedan – izderala se
Sada ti idem pronać šefa da te prijavim.
Ma koga ćeš ti prijavit konju?? – izgubila je živce
Ma…odustajem. Ionako ovdje više neću kupovat.
I nemoj. Bolje ti je.
Krenuo je ljut sa blagajne zaboravivši pive.
Ej, konju!!! Zaboravio si alat za samozadovoljavanje.
Ponovno je kontrolirala svoj nesretni svijet.
Vani je pljuštala kiša.
Ivan je nestajao u daljini pod svojim plavim kišobranom.
Post je objavljen 11.10.2005. u 08:32 sati.