Kada je godine 1493. nakon bitke na Krbavskom polju u svojoj molitvi protiv Turaka (Suprotiva Turkom) zapisanoj na marginama II. Novljanskog brevijara pop Martinac tužno i razočarano zabugario o tome kako dušmani "nalegoše na jazik hrvatski" - a jazik ovdje znači "narod", to su sinonimi – ni slutio nije da će nam okrutni osvajači ostaviti nešto bez čega ne možemo – riječi. Unatoč prohujalom vremenu i svem trudu kasnijih jezičnih čistunaca. Nepokorne turcizme uglavnom smo istrijebili, no ostali su nam oni nezamjenjivi, koji se se savršenom mimikrijom uklopili u naš jezik, sakrili se, prilagodili...
Kako ste danas, recimo, došli do svog primjerka Jutarnjeg ili Večernjeg lista? Kupili ste ga na kiosku. Ta riječ potječe od turske kösk, što znači vila, kula, ljetnikovac. Preko francuske kiosque i njemačke Kiosk nastala je hrvatska riječ kiosk, kućica gdje kupujemo novine, duhan i slične potrepštine. Zanimljivo je da je i regionalizam "ćošak" istoga korijena, no za njega imamo zamjenu, hrvatske riječi kut i ugao. Ako nam pak treba nešto drugo, bilo što – kutija za alat, boja, čekić, čizme, sapun ili šećer, otići ćemo u dućan, poput mede iz dječje pjesmice. Ne računajući duhan, naveo sam čak osam turcizama, u samo jednoj rečenici. Većina potječe iz arapskog i perzijskog jezika pa ih nazvamo i orijentalizmima, i spadaju u skupinu više-manje posve prihvaćenih riječi, za koje nema prave zamjene: ili su domaće riječi višeznačne, ili pak stilski obojene, a udomaćeni su turcizmi stilski neutralni, ističe profesor Dalibor Brozović. Takvih riječi ima priličan broj. Evo nekih, zabilježenih tek letimičnim pregledavanjem rječnika: admiral, alat, aždaja, bakar, barjak, barut, benzin, boja, budala, bunar, čarapa, čekić, čelik, čičak, čizma, čutura, ćup, dadilja, deva, div, dućan, dud, dugme, duhan, dušman, džep, đon, eliksir, ergela, fitilj, gajde, galama, hajduk, jastuk, jorgovan, kat, kajsija, kalup, katran, kavez, kesten, kiosk, krevet, kula, kundak, kutija, leš, lula, majmun, marama, melem, miraz, nafta, naranča, pamuk, papuče, pekmez, pilići, rakija, sapun, sat, šah, šal, šator, šećer, tambura, tava, top, torba, tulipan, vez, zanat, žirafa...
Jesu li nam ti leksemi potrebni? Jesu, i te kako. Možemo, primjerice, reći trgovina umjesto dućan, no ta je riječ višeznačna jer podrazumijeva i djelatnost i ustanovu koja se njome bavi; opica umjesto majmun, no to je stilski obojena zastarjelica; ura ili dobnjak umjesto sat, no ura je višeznačan stilem, a dobnjak je regionalna zastarjelica; slador umjesto šećer, no to je stilem i možda zastarjelica, a osim toga, i opica i ura također su posuđenice, ali stare, s tim da je ura i višeznačna (ne i riječ urar, koja je stilski neutralna).
Što ćemo, međutim, s admiralom, bubregom, pamukom ili tulipanom? Čime ćemo ih zamijeniti? Da te riječi smatramo svojima, dokazuje i profesor Stjepan Babić, koji umjesto posuđenice grejp(frut) predlaže tvorbeno prekrasnu, ali nažalost u narodu (i jeziku) neprihvaćenu limuniku. (Zapravo ju je skovao genijalni Bogoslav Šulek, ali za njemačko Zitronenkraut, što bi bilo Melissa officinalis i Artemisia abrotanorum, odnosno - naš matičnjak, nešto posve drugo.) Koja je pak, po Skoku i Klaiću, izvedena od perzijske riječi limun (premda Alemko Gluhak veli da je osnova ipak arapska), odakle je, najvjerojatnije preko turskoga (Marko Polo s Istoka nije donio to voće nego badem, ali i dudov svilac), stigla u talijanski (limone), a zatim i u naš leksik.
Treba zato razmisliti prije nego što počnemo brzopotezno i brzopleto uklanjati riječi stranoga podrijetla. Jer bez mnogih (arapskih, perzijskih i turskih), rekoh, ni hrvatski jezik neće biti isti.
|