30.06.2005., četvrtak
O regionalizmima i priglupnicama
Obećah vam zapis o frazama koje ponavljamo ne razmišljajući o pravom značenju riječi, no toga je toliko da ne znam odakle početi. Spomenuh glagol primiti, koji krasi razmjerno velik izražajni opseg, od uzeti i dobiti štogod nematerijalno (recimo, pohvalu) do ugostiti koga, no nigdje osim kod kajkavaca ne znači i držati (se). Doduše, u sklopu primiti se posla zamjenjuje prihvatiti se, ali ne govorim o tome. Nego o regionalizmima koji se pogrešno rabe u književnom (standardnom) jeziku.
Slično je i s glagolom potjerati, koji redovito upotrebljavaju kao nadomjestak za otjerati, recimo, djecu s igrališta. A on znači početi tjerati ili malo tjerati. Drugi mu je pak smisao pokrenuti (npr. kola).
Treća pogreška koju često primijetim karakteristična je za cijelu našu domovinu, a ne samo za njezin sjeverozapadni dio: cipele se, dragi moji, obuvaju ili nazuvaju, a oblači se odjeća. Već i ptice na granama o tome pjevaju. Kao što se sve što je tekuće lijeva ili toči, a sipko se sipa (brašno, šećer, sol, pijesak).
Zatim, jedno je pokrasti novac, a drugo okrasti mjenjačnicu ili kladionicu. Naučite razlikovati - i rabiti - nijanse u značenju.
Osim toga, koji je smisao rečenice: Ljeto je u znaku velikih vrućina?! Zar nije ljepše i originalnije reći: Ljeto su obilježile velike vrućine?
I kad smo već kod te riječi, banka nije zabilježila nego pretrpjela gubitak, isto kao što neki sportaš nije zabilježio nego postigao dobar rezultat.
Ne mogu preskočiti ni da se prilike pružaju ili daju kome, a ukazuju se samo bogovi i sveci.
To je zasad sve, nastavit ću drugom zgodom.
|
- 19:14 -
Prokomentiraj (18) -
Ispiši -
#
27.06.2005., ponedjeljak
O križu i oko njega
Ovo mi je jedna od dražih rasprava profesorice Opačić, a kako je nema u knjizi koju spomenuh, pročitajte je ovdje...
Jedna priča (koja bi kao podnaslov mogla imati i izbacivačko-lektorska) počela je prije nekih pet godina u prepunom tramvaju br. 12 (nije bila jedanaestica, inače bih pomislila da su to pučke stilske vježbe in situ). Tramvaj, pun znojnih tijela nervoznih putnika, približavao se Trešnjevačkom trgu, još jednom trbuhu metropole bez metroa. Ondje će, sva je prilika, 50 posto baba sići da optereti mrežama iz kojih vire pera poriluka, rotkvica, riblji repovi, čuperci ananasa, iz kojih curi nedovoljno ocijeđeni kravlji sir i vrhnje svaki slobodni prst pa će se i tramvaj svesti na ljudskiju mjeru. U očekivanju toga bliskog raja »pri placu«, kad su sve oči bile uprte u vrata koja će donijeti tračak spasa i nekakva zraka, nisam povjerovala svojim već pomalo gluhoćom načetim ušima čuvši dva priprosta čovjeka kako u tom posvemašnjem civilizacijskom jadu razgovaraju. Osoba A: Kako kažeš da se zoveš? Osoba B: Krsnik. Osoba A: Krsnik? Ti bi se sada trebao zvati Križnik. Krst kažu Srbi, a mi Hrvati kažemo križ.
Priča je simptomatična. Nastavak na istoj razini može se čuti i od kumica na tržnici (»Kaj vi, gospa, ne znate da se hrvatski veli tisuća, a ne hiljada?«). »Običan« puk, vrlo osjetljiv na jezik, ali u prvom redu pod utjecajem politike i masovnih medija, a nedovoljno školovan da razluči što je što i zašto je tako, lako podliježe »općim mjestima« — pa što je neupućeniji u neku materiju, to je i netolerantniji i agresivniji.
Sličica iz tramvaja dala mi je misliti. Jezični čistači ne vrebaju samo u izdavačkim kućama, na radiju i televiziji, u novinama; vrebaju na svakom koraku. A mentalni im je sklop isti. Jedni će izbacivati pojedine riječi zato što su im sumnjive, a kako im je i znanje sumnjivo, sigurnije će biti ako postupe onako kako pjeva masa. Samo ne isticati se i utopiti se u sivilu bez razmišljanja. Drugi su plašljivi. Samo da se ne zamjerim, samo da ne stanem kojemu moćniku na žulj. Dobri stari oportunizam na djelu. Treći se žele grlatim intervencijama pročuti — ni karijerizam nije bez pobornika. Najteže je (i najnepopularnije) provjeriti kako zaista stvari stoje, proučiti stručnu literaturu, prekopati po rječnicima, razmisliti — pa tek onda prosuditi (riječi nikada osuditi!). Narod je svoju stoljetnu mudrost znao sažeti u poslovicu: ispeci pa reci!
Kako, dakle, stoji stvar s križem i krstom u hrvatskom jeziku? Križ je osnovni simbol kršćanstva, znak samoga Krista i vjere u Krista, simbol molitve, posvećenja i blagoslova. Križeva ima zaista svuda oko nas: na crkvenim oltarima, na crkvenim tornjevima, na zvonicima, uz ceste, na grobljima, nekomu kao nakit oko vrata, nekomu u uhu, na prstenju. U »križu« stoji i bor za Božić da se ne prevrne itd. Riječ križ ima u hrvatskom jeziku toliko značenja da ih ni izdaleka neću moći sve nabrojiti — samo Akademijin rječnik, na primjer, ima o toj riječi i nekim njezinim izvedenicama 14 gusto pisanih stupaca.
Križ je, dakle, drvena sprava na kojoj je bio mučen Isus Krist i na kojoj je on i umro. Križ je općenito bio oruđe kazne, sprava za mučenje i ubijanje krivaca u nekih naroda (npr. u Rimljana ta je kazna bila predviđena samo za robove), ali sličnih primjera ima i u novijoj povijesti (npr. u Japanu). Isusova smrt na križu učinila je od križa simbol slave i spasenja, pa se kao takav časti i često naziva svet. Raspinjanje na križ izmislili su kao mučenje Feničani. Kao mučilo služila je isprva uspravna greda, a kasnije joj je pri vrhu ili na vrhu dodana poprečna vodoravna greda (tzv. antena). Na dnu uspravne grede nalazio se mali oslonac za noge (supedanej), a na vrhu pločica s imenom i krivnjom osuđenoga (tzv. titulus ili natpis).
Križ, međutim, može biti i znamenje, znak koji se čini rukom po zraku na sebi, na drugom ili na nečemu. Križ je kasnije postao i znak kraljevske vlasti, a može biti i zajedno s kuglom na kojoj je križ, kao i vrsta odlikovanja (bilo vojničkoga ili civilnoga). Vitez s križem od zasluga znači čovjeka koji je u viteškom redu jedan od glavara.
Kako sam već rekla, i nekoć i danas križ se nosi i kao nakit. Trebao bi izražavati i religiozne osjećaje onoga tko ga nosi, no čini mi se da danas vrlo često prevagu odnose pomodnost i dekorativni razlozi.
Središnje mjesto križa jest Isusova muka, smrt i uskrsnuće. Taj je prizor nadahnuo mnoge umjetničke obradbe. U ranoj Crkvi do 4. st. kršćani su bili vrlo oprezni u slikanju križa jer ih je preotvoreno prikazivanje križa moglo izložiti raznim nedaćama, pa i smrti. Kad je car Konstantin priznao kršćanstvo kao religiju, ukinuo je i smrtnu kaznu pribijanjem na križ te promovirao, kao simbole kršćanstva, i golgotski križ i titulus: Isus Nazarećanin, kralj židovski. Nekoliko stoljeća nakon cara Konstantina kršćani su slavili križ kao znak Kristove pobjede nad silama zla i smrti, izbjegavajući realistično prikazivanje Isusove patnje. Na najranijim slikama raspeća vidimo Krista živa, otvorenih očiju i raširenih ruku — vidimo, zapravo, sliku njegova božanstva čak i kad je proboden i mrtav kao zemaljski čovjek. No od 9. st. umjetnici počinju naglašavati Kristovo trpljenje i smrt. U skladu s tim, zapadnjačko prikazivanje raspeća — bilo u slici ili u nekom kiparskom djelu — sve više izražava bol i agoniju. Romanika često na Kristovu glavu stavlja kraljevsku krunu — prikazujući Isusa kao pobjednika i kralja — a gotika zamjenjuje kraljevsku krunu onom od trnja.
A odakle potječe sama riječ križ? O njezinu postanku vrlo se mnogo pisalo u stručnoj literaturi. Svi se slažu da je postala od lat. crux, crucis. No mišljenja se razilaze je li lat. naziv došao k nama neposredno ili kroz neko tuđe jezično sito. Tako neki naš izraz izvode iz starovisokonjemačkoga chrinzi ili chruzi, a drugi opet iz romanskih oblika — croce, krog'e (krođe), krože, kruže. Promjena o u i (krože u križ) poznata je i u nizu drugih primjera. Tako je od Roma postao hrvatski oblik Rim, od Salona Solin itd. Ovdje se rado sjetim i danas još uvijek živa oblika koji čuva starije stanje u jeziku, a to je kruč, i to baš u Italiji. To je jedno selo u kojem žive moliški Hrvati, a zove se Živa Voda — Kruč (Aquaviva — Croce). U svih Slavena katolika nalazimo oblik križ, čak se preko poljskoga proširio i u ruski jezik (ali samo za katolički križ), a ima ga i litavski — križius. U stsl. jeziku nalazimo oblik križ', no on ne dolazi u najstarijim spomenicima. Kao stariji oblik javlja se jedan drugi, a taj je upravo kr'st. Izraz potječe od grč. Christós, preko lat. Christus. U stsl. jeziku kratko je u dalo tzv. poluglas, koji će dati oblik kr'st. Imenice križ i krst u katolika su se polarizirale, pa neke riječi izvodimo samo od riječi križ, a druge samo od krst. Tako ćemo za pripadnike nekih redova ili organizacija uvijek reći: križar, križarica itd., a za vrste plovila npr. krstaši, krstarica. Možemo ići na krstarenje po Jadranu, ali samo na križni put itd. U pravoslavaca su se spojila značenja i riječi križ i riječi krst u jednu imenicu — krst. U katolika ono što potječe od lat. crux, crucis, dakle što ima oblik križa, najčešće i izvodimo iz osnovne riječi križ. Međutim, ono što odgovara grč. báptosma, a što je postalo od glagola baptízein, a znači smočiti, uranjati, prati — priklonit će se korijenu krst. A evo i zašto. Slavenski glagol krstiti izravno kazuje: Ja te krstim, što znači: Ja te pokrišćujem, ja te uranjam u Krista, da budeš njegov sljedbenik i da pronosiš Krista u sebi. Zato se i zovemo kršćani. Jezično se postanak te riječi lijepo može pratiti preko oblika krstjanin, u kojem još nisu provedene glasovne promjene (jotacija i jednačenje suglasnika po mjestu tvorbe), koje će — kada se provedu — dati današnji oblik u hrvatskom standardnom jeziku — kršćanin.
Krst je prvi i temeljni sakrament u svim kršćanskim crkvama, kojim se brišu posljedice istočnoga grijeha. Na krstu (a ne na križu) dobivamo i krsno ime, uz — naravno — krsnoga kuma ili kumu. Nakon krštenja u crkvi roditelji i rodbina počastit će sebe i svoje prijatelje biranim jelima i pićima; slavit će krstitke. Danas se sakrament krsta podjeljuje u odjeljku crkve zvanom krstionica. U prva tri stoljeća kršćanstva krštenje se obavljalo svugdje gdje je bilo vode — na potocima ili u termama, a tako se obred obavljao još donedavno u nekim protestantskim crkvama — recimo, u Baptističkoj crkvi, koja je po tom ključnom događaju u životu jednoga kršćanina i dobila ime. Težilo se za tim da voda bude tekuća, kao što je i Ivan Krstitelj krstio u rijeci Jordanu, gdje je i Isus primio krštenje. Kad se u 4. st. počinju graditi posebni prostori za liturgijsko bogoslužje kršćana — a to su bazilike — grade se naprije pokraj njih, a potom u njima, i posebne manje prostorije za krštenje. U 9. st. počinju se, najprije u alpskim krajevima, zbog jake zime, sve više graditi krstionice u samim crkvama, pa se i sam obred krštenja mijenja — od potpunog i višekratnog uranjanja krštenika u vodu do polijevanja vode po glavi. Danas su i količina vode i količina ulja simbolične.
Kako vidimo, prema korijenu krst — što je zapravo Krist — suludo bi bilo da imamo ikakvih jezičnih rezervi. Treba samo znati da se u hrvatskom ne zamjenjuju značenja križ i krst. Na Krku, recimo, kad puk odgovara svećeniku u misi, pjeva: Gospodi pomiluj, Krste pomiluj, plna su nebesa itd. Ovo Krste, naravno, znači Kriste pomiluj. Tko nije čuo za ime Isukrstovo? A Isukrst nije ništa drugo nego stezanje (kontrakcija) dvaju imena: Isus + Krst u jedno — Isukrst, što je Isus Krist.
Vratimo se makar još na trenutak u smrdljivi tramvaj. Gospon Krsnik, ostanite Krsnik i dalje. Vjerujem da sam dovoljno potkrijepljeno pokazala kako je pogrešno riječ krst smatrati (samo) srpskom. Ona je, vidjelo se, i te kako i hrvatska. Ako je pod utjecajem jezičnih neznalica počnemo izbacivati iz hrvatskoga jezika (lako je za tipove iz tramvaja, no od te riječi zaziru i neki nazovi lektori), što će biti s krštenjem, krsnim imenom, kršćanstvom, kršćaninom i nizom drugih hrvatskih riječi, bez kojih ne možemo, a sve su one izvedene iz korijena krst. Od te riječi imamo i drugih plodnih izvedenica — npr. prezime Krsnik, Krstić, Krstičević i sl. (i na spomen imena Krsto doživjela sam sumnjičavo kimanje glavom; je li to hrvatsko ime ili je srpsko? No nitko nikad nije doveo u pitanje Frana Krstu Frankopana kao hrvatskoga pjesnika i mučenika. Samo usput, ime njegova oca izaziva ne samo nevjericu nego otvorenu sumnju. On se, naime, zvao Vuk Krsto Frankopan, a plebs koji je čuo samo za Vuka Stefanovića Karadžića nema pojma da je staro ime Vuk nekoć bilo često upravo među hrvatskim plemstvom). U pučkoj tradiciji u Istri i u Hrvatskom primorju, sporadično i u Gorskom kotaru, živi osoba rođena u košuljici — krsnik; to je susjed, rođak, koji štiti bližnje od svojega antipoda, vješca vidovine, štrigona s kojim vodi bitke. A čakavsko i kajkavsko narječje ne preklapaju se — kao, recimo, štokavsko — ni jednim svojim dijelom sa srpskim jezikom, pa ipak, naravno, imaju i riječ krst i njezine izvedenice.
Ono što je u jeziku duboko ukorijenjeno nemojmo iskopati danas tako brzopletim jaružalom, jer će i sami korijeni nepovratno usahnuti. A ako se to uz svesrdnu pomoć agresivnih novopečenih zahuktalih bagerista u jeziku dogodi — zbogom i naši najstariji spomenici, zbogom cjelokupna hrvatska baština.
|
- 00:29 -
Prokomentiraj (13) -
Ispiši -
#
18.06.2005., subota
U internetskoj džungli
Ne piše mi se u posljednje vrijeme, trenutačno sam i više na drugoj domeni, ali kako ne biste rekli da sam zaboravio osvježavati blog, počet ću (prangerovski) filozofirati umjesto da dijelim savjete i packe.
Tužno je koliko malo ljudi vodi računa o jeziku, u svemu što radi. Od svih internetskih portala koje sam dosad vidio, jedino je onaj u čijem sam nastajanju sudjelovao bio koliko-toliko uredan i sređen, i jedino je njegov vlasnik shvaćao da je - unatoč posve novome mediju - tekst i dalje ključan. A ne slike ili što već. Jest, on mora biti kraći i koncizniji, jer nisu to novine, ali nikad forma ne bi trebala biti ispred sadržaja. Barem kada su posrijedi poslovne stranice. Druga su stvar one s curama, tu doista nije bitno što je napisano. Bez određene brige o svom izrazu, naime, ispadate neuki i smiješni. Neprofesionalni. Kao da je teško osim novinara zaposliti još nekoga tko bi pregledao i prilagodio njihove najčešće briljantne konstrukcije. No to treba i platiti, a to je očito problem. Kad se štedi na krivome mjestu. Klijentu nećete doći odjeveni u dronjke, važan vam je dojam koji ćete na njega ostaviti. Odijelo vam je svojevrsna iskaznica. Zašto mislite da jezik nije? On odaje vaše znanje, obrazovanost, kulturu, inteligenciju na posljetku. Tko jasno misli, jasno i govori. A informacija - i sposobnost njezina prenošenja i interpretiranja - osnova je ovog vrlog novog svijeta. I tome se jednostavno treba prilagoditi. Bila riječ o webu, dnevnom tisku, znanstvenoj publikaciji ili nekom drugom obliku javne komunikacije, svejedno. U suprotnom, obezvređujete i podcjenjujete onoga kome je vaša poruka upućena. Kad vrijeme potrebno za reakciju - znači, prihvaćanje, analizu i odgovor - troši na njeno dešifriranje. Razumijevanje onoga što je pjesnik htio reći. E pa, neke bi pjesnike stvarno trebalo vratiti u osnovnu školu. Ne samo zbog pravopisa nego i zbog logike, jednostavnosti i sustavnosti. Teško je, međutim, učiti, disciplinirati se i prihvatiti činjenicu da nešto loše činite. Lakše je nadrljati bilo što, pa neka stoji. Na tuđu muku i vlastitu bruku.
P. S. Dakako, sve navedeno vrijedi i za naslovnicu Bloghaera.
|
- 20:03 -
Prokomentiraj (35) -
Ispiši -
#
05.06.2005., nedjelja
Neplaćena reklama
Listam ovih dana novu knjigu Nives Opačić, Iza riječi (Prtinom i cijelcem) (Matica hrvatska, biblioteka Vijenac, ur. Jelena Hekman i Ivica Matičević, Zagreb 2005.), koju toplo preporučujem. Za sedamdesetak kuna naći ćete ondje njene tekstove objavljene u Vijencu od 1999. do danas; majstorski napisane, bremenite temeljitošću, znanjem i vrhunskim stilom. Često je nazivam lingvističkim Kombolom našega vremena, čija je neponovljiva Povijest književnosti nedosegnut uzor većini domaćih književnih povjesničara i teoretičara. Teško je, ljudi, biti znanstvenik, a ne pisati suhoparno i dosadno. Toliko da se nekako podrazumijeva neduhovitost i kompliciranost izraza hrvatskih jezikoslovaca. Na prste jedne ruke mogu se izbrojiti oni koji doista znaju pisati (ne mislim pritom na gramatičku točnost, naravno). A moja je bivša profesorica svakako jedna od tih iznimaka.
Želim joj dug život i još mnogo takvih uradaka.
|
- 10:41 -
Prokomentiraj (9) -
Ispiši -
#
|
