29.05.2005., nedjelja
Radi se, radi - punom parom!
Pitaju me neki dan je li pravilno reći "radiš slona iz mene" ili "radiš slona od mene". Napisat ću jednom post o razlikama između prijedloga iz i od, zasad je dovoljno istaknuti da u toj frazi treba upotrijebiti od.
No druge me stvari ovdje muče. Konkretno, glagol "raditi", koji osobito Zagrepčani rabe i kad treba i kad ne treba - a najčešće ovo drugo.
Raditi znači obavljati neki posao ili baviti se nekom djelatnošću kao zanimanjem. I gotovo, nema više. Ostavimo načas po strani frazeme poput "raditi ispod žita", "raditi na svoju ruku" i slične, oni nisu predmet ove rasprave. Nego pogreške kao što su: "radi se o tome" ili "o čemu se radi" umjesto pravilnog riječ je o tome i o čemu je riječ; "nemoj mi raditi probleme" umjesto nemoj mi stvarati/izazivati probleme; "raditi kolače" umjesto pripremati (ili običnije: peći) kolače; "raditi nered" umjesto stvarati/izazivati nered... I na posljetku, "raditi slona" od nekoga umjesto praviti.
Isto tako, ostavit ću za sljedeći put izraz "primiti se" kao nepravilan nadomjestak za uhvatiti se ili držati se za što. Dotad, da parafraziram Jerryja Springera, pazite na svoj jezik, i jedni na druge.
|
- 14:03 -
Prokomentiraj (9) -
Ispiši -
#
22.05.2005., nedjelja
Još malo o sročnosti
Gledao sam utakmicu španjolskoga prvenstva Barcelona - Villarreal. Bilo je 3:3. Neodlučeno, dakle. Najbolje je kad mi novinar pošalje tekst u kome stoji da je rezultat bio neodlučan. Kao da ne zna na koju će stranu. Ali dobar je bio mlađi Sušec, činio je samo uobičajene pogreške. Villarreal je došao u goste Barceloni, koju predvode igrači poput Ronaldinha i Deca. Oni se bore za Kup Uefe.
Što ne valja ovdje? Sročnost. Ona je opće stratište jezične kvalitete svakog nogometnog prijenosa. Jer reporter misli na Villarreal, a govori zapravo o Barceloni (odnosno, o njenim igračima). Samo, ona je prvakom postala još kolo prije ovoga. I čini tako dvostruku pogrešku, sintaktičku i značenjsku.
A da je rekao: Villarreal je došao u goste Barceloni, koju predvode igrači poput Ronaldinha i Deca. On se (tko? - pripazite što je subjekt!) bori za Kup Uefe, bio bi daleko jasniji.
Malo zatim, još jednom: Ali Barcelona im neće samo tako prepustiti bodove, oni žele slavlje na svom stadionu.
Oni su, dakako, Barcelonini igrači, ili Katalonci, koji se nigdje ne spominju! Subjekt je Barcelona, i treba reći ona želi.
A umjesto onog im trebalo je stajati mu, opet zbog subjekta (Villarreal) u prethodnoj rečenici.
Osim toga? Ništa osobito, jednom je nešto bilo opasno po njih umjesto pravilnog opasno za njih, uz poslovičnu nesročnost. I brljanje sa samim početkom. Početak je početak, što mislite, koliko ima dijelova?!
Ostalo sam prečuo, zadubljen u doista izvrstan nogomet.
|
- 23:10 -
Prokomentiraj (11) -
Ispiši -
#
12.05.2005., četvrtak
Tko je komu ukrao jezik?
Često se, nažalost, moram prepirati sa zagovornicima teze o hrvatsko-srpskom jeziku, slušati argumente kako je to isti jezik zato što se međusobno razumijemo (kao da su sličnost i razumijevanje relevantan kriterij, jer međusobno se - i to dobro! - razumiju i Skandinavci pa opet govore švedskim, danskim i norveškim jezikom) ili pak iznova čitati Gajeva i Karadžićeva laprdanja o navodnom južnoslavenskom jedinstvu koja mi pod nos poturaju velikosrbi, ne shvaćajući da je lingvistika jedno, a politika drugo, i da su rečenice našeg ilirca nejezičara izvađene iz konteksta, odnosno da su jako dobro poslužile Vuku (i ne samo njemu!) u ostvarivanju njegovih imperijalističkih težnji.
Vrijeme je za obračun s tim brkatim falsifikatorom. Pa hajdemo ispočetka, od imena...
Naši stari zakoni, Vinodolski zakonik iz 1280. i Poljički statut iz 1440. godine, zovu narod i jezik hrvatskim. Prijepis Kronike popa Dukljanina iz XVI. stoljeća također. Brojni priređivači naših misala i evanđelja nazivaju jezik i pismo hrvatskim. U staroj hrvatskoj književnosti izmedu 1500. i 1800. godine tako nazivaju jezik kojim pišu i Marko Marulić, Jerolim Kaletić, fra Bernardin Splićanin, Marko Pavičić, Andrija Dalla Costa, Dominik Gianuzzi (svi iz Splita), Nikola Nalješković, Dinko Zlatarić, fra Bernardin Pavlović, Marko Desrivaux Bruerović, Josip Gjurini (svi iz Dubrovnika), Rafael Levaković (Jastrebarsko), Ivan Vidalić (Korčula), Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Marin Gazarović, Dominik Pavičić (svi s Hvara), Benedikt Zborošić (Trogir), Tomko Mrnavić, Nikola Palikuća, Mate Zoričić, fra Toma Babić (iz Šibenika i okolice), Ivan Filipović Grčić (Sinj), fra Filip Grabovac (Vrlika), Petar Zoranić, Juraj Baraković, Ivan Zannoti Tanzlinger, Šimun Klemenović, Anton Božin (svi iz Zadra), Ivan Pavlović Lučić i otac Andrija Kačić Miošić (iz Makarske), fra Lovro Sitović (iz Ljubuškog), August Vlastelinović i Juraj Radojević (iz Sarajeva), Franjo Glavinić, Stjepan Konzul Istranin i Antun Dalmatin (iz Istre) te još mnogi pisci iz Dalmacije nepoznata točnijeg boravišta.
A sada malo o narodnom jeziku. Iako je staroslavenski bio znatno potisnut, ipak se sačuvao u Lijepoj Našoj, ali samo u crkvi i liturgijskoj upotrebi; u svjetovnoj književnosti vrlo je rano potpuno istisnut. Staroslavenski jezik s brojnim redakcijama i utjecajima narodnih jezika upotrebljavaju u književnosti svi Slaveni lstočne Crkve sve do druge polovice devetnaestog stoljeća. Dositej Obradović (1739. - 1811.) bio je prvi koji je kod Srba, očito pod utjecajem sličnog rada Lomonosova među Rusima (1711. - 1764.), pokušao uvesti srpski narodni govor u srpsku knjigu. Vuk Karadžić (1787. - 1864.) morao je svladati velike teškoće da provede svoje reforme. Njegov je rad tek poslije smrti priznat u vlastitoj zemlji, uvođenjem službenog jezika u Srbiji 1868. godine. Vukovim radom ili tek službenom odredbom o srpskom književnom jeziku započinje svoj život srpski standard, koji je dakle star samo 73 godine i koga prije uistinu nije ni bilo, kao ni srpske književnosti na narodnom jeziku.
Zanimljivo je da je Vuka i Vukove učitelje u tom radu neprijeporno nadahnuo ruski reformator Nikolaj Karamzin, nešto stariji Vukov suvremenik (1766. - 1826.), koji je u Rusiji uspio prodrijeti s idejom o potrebi uvođenja narodnog jezika. Dakle, ni u tome Vuk nije bio samostalan stvaralac.
Sve te tako čvrste i vidljive povijesne činjenice nisu bile nikakva teškoća ni zapreka da svi srpski pisci, a i dobar broj hrvatskih, misle, tvrde i dokazuju da su pojavom i djelom Vuka i Hrvati “dobili” svoj književni jezik, koji tobože do tada uopće nisu imali. Ta stalna tvrdnja postala je tako općenita, tako sigurna i neoboriva, i na hrvatskoj i na srpskoj strani, da nije bilo čovjeka koji bi se usudio proturječiti. Veliki hrvatski znanstvenici Jagić i Maretić ne samo da tu lažnu tvrdnju nisu srušili po zakonu istine nego su je upravo s osobitom slašću propovijedali čitav svoj život. Maretić pišući svoju Gramatiku upotrebljava, kako sam navodi, sva Vukova djela, Daničićeva djela, narodne pjesme koje je skupio Vuk, djela još trojice srpskih pisaca i od Hrvata samo Nodilovu Historiju (premda je bitno reći da joj je autor - pogotovo kada je riječ o jeziku i kulturi - prosrpskih stavova, zbog čega su ga prozivali naši intelektualci). To se dogodilo godine 1931., usred bijela Zagreba, na hrvatskom sveučilištu. Od novih i starih hrvatskih pisaca i književnika Maretić nije upotrijebio nijednoga. Ama baš nijednoga! Nijednoga dubrovačkoga klasika (a imao je izbor od renesansnih majstora poput Menčetića i obojice Držića do baroknih virtuoza kao što su Gundulić, Bunić Vučić i Đurđević), ni Šenou, ni Matoša, ni Marula Splićanina, ni Starog (Antu Starčevića)...
Pri stvaranju svog Rječnika istu su pogrešku načinili dr. Broz i dr. Iveković. Quod non est in actis, non est in mundo. Čega nema u djelima Vuka Karadžića, toga nema ni u hrvatskom narodu. To je jedini zaključak koji se može izvući iz cijeloga njihova rada. Štoviše, bilo je Hrvata koji su isticali našu staru crnu nezahvalnost: mi se Hrvati još usuđujemo napadati Vuka, čovjeka koji je nama Hrvatima, eto, velikodušno darovao naš književni jezik - govorili su. U tom smislu čuli smo beskrajno mnogo prigovora i od Srba. “Vuku da podignete veći spomenik nego što je onaj u Beogradu, jer da ne beše njegova jezika, vi (Hrvati) biste danas govorili narečjem oko Zagreba, i tu bi vam i grob bio”, veli jedan Beograđanin 1940. godine.
Sâm Vuk Stefanović Karadžić u svom čuvenom Kovčežiću piše: “Mnogi stariji spisatelji ove braće naše, zakona rimskoga, pisali su srpski čistije od našijeh ne samo svojega vremena, nego od mnogijeh i današnjeg.” Tu navodi Reljkovićev Satir, Došenovu Aždaju sedmoglavu i Kanižlićevu Rožaliju pa za njih kaže: “Ova su sva tri pomenuta spisatelja Slavonci.” Navodi zatim “dalmatinskog fratra Petra Kneževića iz njegove knjige 'Pisme duhovne razlike' koja je tiskana u Mlecima 1765., dakle opet prije prve knjige našega Dositeja.”
Ovdje Vuk nehotice priznaje da su hrvatski pisci - i čakavci i štokavci - bili davno prihvatili i uveli narodni jezik u književnost pa se Srbi mogu na njih samo ugledati. Oprezno izbjegava priznati da su ti pisci bili Hrvati te ih naziva pokrajinskim imenima, a za njihov jezik veli da je srpski!
I to priznanje, kao i druga iz srpskog pera, dokazuju da je upravo hrvatska književna baština iz prošlih stoljeća mogla voditi Srbe u njihovu mučnom traženju svoga književnog izričaja i književnog jezika; jedino od Hrvata mogli su za sebe crpsti dragocjeno iskustvo i ako se već može govoriti o uzimanju nečijega književnog jezika, Srbi su poprimili hrvatski književni jezik, a ne obrnuto, kako se to uporno tvrdilo već stotinu godina. Doista je čudna srpska logika! Ako već 450 godina postoji bogata hrvatska književnost pisana čistim narodnim ikavskim i jekavskim govorom, i ako postoje još nekoliko stoljeća stariji ostali pisani spomenici, i ako kod Srba prije Vuka vlada tabula rasa, što je oboje potpuno jasno, što je onda prirodnije nego da smo mi bili oni koji su dali, da smo mi oni od kojih se uzelo?! No mi Hrvati ne bolujemo od luđačke megalomanije da nekome nešto “dajemo” i da ističemo nešto što ne postoji. Mi samo katkad podsjetimo zapadni svijet na svoje zasluge u prošlim vremenima turskih ratova i - ništa više.
Hrvati su u svojoj starijoj književnoj epohi imali više dobrih rječnika i slovnica (gramatika). Prepisat ću i njih, da se ne zaboravi. Slovnice: Kašić 1604., Križanić i Dellabella 1728., Reljković 1767., Lanosović 1778.; rječnici: Vrančić 1595., Mikalja 1649., Habdelić 1670., Dellabella 1728., Belostenec 1740., Jambrešić 1742., Stulli 1801., 1806. i 1810., itd.
Po dokazima dr. Marijana Stojkovića, “Kopitar je... potičući Vuka u Beču za narodni jezik, uputio ga upravo na hrvatske ('ilirske') leksikone i uvalio mu na putu u domovinu hrvatske rječnike u torbak, da po njima sakuplja, a da negovorene riječi u njima briše. Tako je došlo do Vukova rječnika (1818.). Vuk je sam upućivao svoje Srbe na zagrebačke 'Ilirce', da poprime narodni jezik. A zagrebački provincijalni Hrvati, odrekavši se svoga zagorskog narječja, prigrlili su opći narodni hrvatski jezik prema starijim dalmatinskim, bosanskim, dubrovačkim i slavonskim književnicima, i to sve prije nego je Vuku pošlo za rukom nagovoriti Srbe, da uzmu narodni jezik.”
Ne samo u uvođenju jezika nego i u odabiranju i uzimanju jekavice za srpsku književnu upotrebu pošao je Vuk svjesno utrtim hrvatskim putevima. Srpski pisci nisu smatrali jekavicu srpskim vlasništvom. “Karadžićevo pisanje južnim narečjem (tj. jekavicom)”, veli Skerlić, “dotle u srpskoj književnosti neupotrebljavanim narečjem, nije se dopalo ondašnjim srpskim piscima, koji su bili iz ekavskih krajeva, i koji su već imali tradiciju, da je ekavsko narečje, književno narečje srpsko.”
Milovan Vidaković, Lukijan Mušicki i drugi bili su protiv jekavice pa su pisali Vuku da je se okani.
U jednoj svojoj knjizi (“Narodna srpska pesnarica, čast vtora, Beč, 1815., skupio Vuk Stefanović Karadžić”) objašnjava Vuk zašto sve pjesme nije donio u jekavici: “Da sam sve napečatio Hercegovački (npr. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti i pr.), onda bi rekli Sremci, a osobito varošani i varoške: pa šta sada nama ovaj nameće Horvatskij jezik.”
Vukovo klasično priznanje najbolje pokazuje kako jezgra srpskog naroda, pravi historijski Srbi - doseljeni s juga s Arsenijem Crnojevićem 1690. godine u bivše ugarske zemlje i hrvatski Srijem, smatraju jekavicu hrvatskim jezikom i odlučno joj se opiru. To shvaćanje podupiru brojni prijevodi hrvatskih pisaca: Gundulića, Kačića, Došena, Reljkovića... na srpski jezik. Jekavicu smatraju pravi Srbi tuđom - hrvatskom i dalmatinskom - i drže da je potrebno prevoditi je na “slaveno-serbskij”. Ti su se prijevodi događali početkom devetnaestog stoljeća, nakon Dositejeva i Vukova djelovanja među Srbima, i potvrđuju čvrsto uvjerenje Srba da Vuk prihvaćanjem jekavice uzima nešto hrvatsko.
Mogao bih još, ali pametnome dosta.
|
- 20:22 -
Prokomentiraj (57) -
Ispiši -
#
07.05.2005., subota
Slijedeći sljedećeg
Postoje riječi koje su po obliku vrlo slične, a po smislu različite, pa ih ljudi često miješaju. Distinkcija je u refleksu jata, primjerice u sljedeći i slijedeći ili pak u svjetleći i svijetleći.
Sljedeći je pridjev. Znači "idući", i često ćemo ga čuti u liječničkoj čekaonici, recimo.
Slijedeći je glagolski prilog sadašnji i uvijek se veže uz predikat. Slijedeći tebe, izašao sam na sljedećoj postaji (znači, dok sam slijedio tebe, izašao sam na sljedećoj postaji).
Neću sada o tome da se niza stube silazi, a iz autobusa i tramvaja izlazi, dovoljno je što sam pravilno napisao prethodnu rečenicu. Ne želim vam odvlačiti pozornost.
Ili idemo ovako: Ivan je trčao svijetleći džepnom svjetiljkom znači Ivan je trčao i svijetlio džepnom svjetiljkom.
Za razliku od toga, svjetleći, kao i svaki pridjev, stoji uz imenicu: svjetleća reklama (reklama koja svijetli). Ili svjetleći metak (logično, metak koji svijetli).
|
- 10:36 -
Prokomentiraj (24) -
Ispiši -
#
03.05.2005., utorak
Tuđice
Ako se dopušta premise, ne koristi nepriznavati konkluziju, jer konsekvencija je čedo precedencije. Treba se, praktično, više držati reala nego ideala; jer ovdje je obično minimum, ondje maksimum koristi. Ne pazim na irelevantne stvari, ni na nemeritorne objekcije. Dobro je da čovjek do istine dođe a posteriori, a bolje je a priori, pa da se a posteriori u njoj učvrsti. Kad nije drugih, za svjetinu su dobra i virtualna prava... a za praktične glave bolja su prava realna i efektivna, aktualna.
Tako je (o) svojim suvremenicima pisao ne samo ugledan političar nego i vrstan satiričar Ante Starčević, rugajući se njihovoj navici da gdje god mogu rabe strane riječi, većinom latinske.
Danas uglavnom ne patimo od raznih konvergencija, sekularizacija, inherentnih, intuitivnih ili plauzibilnih atavizama, aberacija, egzemplificiranih artefakata, dihotomija, interludija i kognitivnih disonancija zbog kojih bi nam trebao odgovarajući jezični antidot, međutim, problem nam stvaraju anglicizmi. Ne vjerujete li, čitajte blogove. Dovoljno je i naslove.
|
- 11:16 -
Prokomentiraj (5) -
Ispiši -
#
|
