|
mislijedneplavusche
19.05.2017., petak
hod po milijunima godina...špilja vrelo
mala,no fascinantna okićena rupa u stijenju, pred nekoliko milijuna godina ovuda je krenula ličanka, i ostavlja još dan-danas kapljice koje će za daljnje tisuće godina postati milimetar čarobnih zavjesa.
ako pretjerujem s fotkama nek mi se oprosti, bilo je to čudesno putovanje kroz zemljine nosne rupice ;) i biti tako mali, mali u ovoj divoti
alien? predator? ripliiii, gdje siii??!!.... i ovdje postoji fontanica i bazenčić za bacanje sretnih novčića. ovaj put su prirodni, a ne barokno nakinđureni...je li moj trbušek sposoban da se provuče kroz ovu luknju?... zanimljiv eksponat, vrrrlo zanimljiv ;)
podzemni borobudur... ovako se nižu eoni.. i stvaraju čipke, zavjese, dvorane... stupove, tajne prolaze...kad se spoje nebo i zemlja
ne, ne, ovu gomilicu dolje nisam ja napravila, ha, ha!...svetište nekog drevnog plemena?? ne. posebni dio za snimanje vinetua . inače se ne smije snimati s blicevima, no snimateljska ekipa je dobila posebnu dozvolu, pretpostavljam za debele nofce, i jednu totalno nezanimlljivu dvoranu koja nije imala naročitih -tita i -gmita... ovo je izvor, tko zna iz kojih dubina... ni trenutka nije nedostajalo svježeg zraka, ovdje se prostorije očito dobro luftaju
katedrala... djeva Marija okružena gnomima... sfinga se odmara među podanicima...dodir gornjeg i donjeg svijeta... i ove će kapljice jednom postati stijena... kao ove draperije na zidu...
|
13.05.2017., subota
u fužine!
kao i svake sezone, naša mala planinorska družina odlazi u fužine, u rakov jarak, pa odande na hodačke izlete u krasnu okolicu. ovog proljeća nisam prisutna, no potaknuta postom @sjedobradog izvukla sam prizore iz jesenskog prošlogodišnjeg druženja. oni su upravo sada tamo i uživaju, a ja se tek vratila s puta pa čekam da mi se nogice oporave
evo nas, tu smo, poznati krajolik...uvijek draga panorama...ne, ne, nećemo se voziti naokolo, idemo pehaka...nekoliko koraka do poznate nam i drage hižice...
vrata otvorena u dobrodošlici...pripreme u toku, netko je već nacijepao drva...uvijek nas dočeka fantastična jadrankina juha, mljac...a i ostali važni nezamjenjivi detalji.
šetnjom kroz šumu, preko proplanaka i livada, kroz bistri oštar planinski zrak, zamirišu ovdje-ondje cvjetovi jarkih boja i dozreli plodovi, od lazurno plavih zvončića do krupnih crvenih šipaka, gljive čudnih oblika, a u daljini žvrgolje nevidljive ptice. priroda se nastoji sakriti od ljudi, no ne može prikriti svoju raskoš.
cijeli predio obilježen je s tri akumulacijska jezera kojima vodu donosi rijeka ličanka. na onom najbližem fužinama održavaju se ronilačka i jedriličarska natjecanja, okruženo je šetnicom, a za lijepa vremena vozi i turistički brodić. mi smo malo ozbiljniji planinorci pa se ne vozikamo, nego obilazimo pehaka sva jezera i okolicu, što je poprilična pješačka runda, a mjestimično je i teren vrlo zahtjevan za kondiciju. moram priznati da me u nekim dionicama bilo i strah, ne napora, nego međedova i sličnih zverina.
s jedne strane srednjeg jezera je mala, ali prekrasna špilja, a preko nasipa i park skulptura i odmaralište za umorne hodače, brodić voje radoičića skoro je zaplovio od veselja kad smo se sjatili oko njega.
ekipa snova ... uz logorsku vatricu... sklona uobičajenim mladenačkim nestašlucima... pogotovo trikovima s odojkom i čokoladom : sad me vidiš, sad me ne vidiš ...uz čašicu vinčeka ...veseli tanec ... sve dok se nad fužine ne spusti duboki mrakač
|
|
|