mislijedneplavusche

31.05.2016., utorak

od doma do posla, od posla do doma...

za ančibombonči, da pomiriši cvetje i da odmah manje boli

- 18:11 - Komentari (19) - Isprintaj - #

gda su babica mlajši bili

moja je baka amalija imela jen čarovni vrtec, vu kojemu je rasle razne cvetje. pak me vučila ke je dobre, a ke neje. za čajeka je mela kamiljicu i žolfiju, i unda je se te sušile na žnjure negde v gajnku ili tavanu. alji nigdar s vušnice, tam so bile klobase i krmenadle i kace z maščom. pa bi mi pripovedala o semu tomu, dok je bila mlajša, i kak je kak pucka morala jake pune dijelati na polju i traniku, se brinula za živad, za vrte, za vogreju, čučeke, i pajce. z babicu je kuhala runklju za kotec, a za pureke bi išli brat koprive , kosat z balticu i mešat sa šrotom, pa bi pureki začas bili lijepi debeli. ni se imela baš cajta igrat, nek se vučila hrklanju, štikanju, šivat rubeninu, a bormeč se vučila i tkati, bila je bogata ona familja kaj je imala polje z lanom i konopljom. je, je, z konopljom, još den-denes imam njezini par plahtih kaj sem dobila od tece, koja je to pak dobila od babice kad je išla zamuž. a znali su tkati, jesu, su imeli i tkalački stan. v hiže i v polju, vinogradu, vogreji, vrtima, oko štale, pajci i racih je bilo tulike posla da se ni imelo baš cajta za luftat, trebalo je pomagat i f polju i kad se spremalo krave v jaram kad se išlo po otavu ili šenicu, nakladat sijene i tak, pune su dijelali, a kak su si još od marijeterezije morali iti v pučku škuolu, i moja se babica primila posla, bila je jake pridna pucica. bila je feš, veliju da na nju imam rudlave lase i plave oke. po zime su babe, žejnske i deca išli ružit koruzu i čehat perje, i to im je bila velka zabava, pogotovo oko božića kad bi gazda znesel v hižu jeden veliki panj, kres, sposipali bi slamicu po podu, a deca su dobivali male cukra i medenjake. i navek bi se splašili kad bi mačkari išli okolu. i jedva bi čekali da dojde protuletje. je, unda bi se išlo na oranje, i tu je bilo puno posla. Jarilo U slavenskoj mitologiji - personifikacija proljeća. Bog proljetne vegetacije i plodnosti. on otvara vrata neba i silazi na Zemlju donoseći proljeće, vraća se na nebo na kraju ljeta. Jarilo je mladić izuzetne ljepote, nosi krunu napravljenu od poljskog cvijeća i svežanj klasja u rukama. Jarilo Jarilo (drugi hrvatski nazivi: Juraj, Zeleni Jura) je u slavenskoj mitologiji i vjeri bog vegetacije i bog koji hoda kroz godinu. Po mitološkoj priči on je Perunov i Mokošin deseti sin, otet od Boga Velesa čim se rodio, za novu godinu (koja je starim Slavenima padala na zadnji mladi mjesec pred proljetnu ravnodnevnicu) te je odveden u podzemlje gdje je odrastao uz Velesove kćeri. Čim je stasao u snažnog mladića, a to je u božanskom svijetu za Boga vegetacije jako kratko vrijeme, on napušta Velesovo podzemlje u vlažnim korijenima Stabla svijeta, te se želi oženiti, a za ženu će zatražiti sebi jednaku djevojku. "Sinu" vrhovnog Boga jednog svijeta, ravnopravna je samo kćerka vrhovnog Boga drugog svijeta. I on tako kreće na put prema Perunovom dvoru. A da dođe do svog oca, za kojeg i ne zna da mu je otac, on mora proći cijelo Stablo, dakle, i kroz svijet ljudi i kroz svijet životinja smještenih u njegovoj krošnji. Njegov dolazak u naš svijet donosi proljeće - novu snagu, preporođenje vegetacije i radost života. Drevni staroslavenski i starohrvatski obredni običaj paljenja vatri - krijesova potječe još iz vremena življenja Hrvata u pradomovini Bijeloj Hrvatskoj (dijelovi današnje Poljske, Slovačke i Ukrajine) od kultnog religioznog obožavanja Sunca i njegova korisnog i plodonosnog djelovanja i vjerovanja da se vatrom tjeraju zli duhovi. Običaj paljenja vatri vezan je kod Slavena, ali i kod Romana i Germana, uz ljetni solsticij (dugodnevnicu), odnosno uz vrijeme u kojem Sunce u prirodnom gibanju oko Zemlje postigne najveću kutnu udaljenost nebeskog tijela od nebeskog ekvatora. U ljetnoj solsticijskoj točki Sunce je 22. lipnja i tada je na sjevernoj polutki Zemlje dan najduži i počinje ljeto, a na južnoj dan najkraći i počinje zima. Vatrom se oponašalo Sunce i najavljivalo ljeto kao najplodnije godišnje doba, vatrom se tjeralo zlo i nasilje s polja i iz kuća. Vatre su se najčešće palile 23. lipnja po brežuljcima, u predvečerje dana Ivana Krstitelja (propovjednika i Isusovog rođaka), ali i uoči drugih drevnih proljetnih i ljetnih svetkovina (Jurjevog dana, Petrovog dana). Uz vatre su se svirale, plesale i pjevale prigodne popijevke, a kada su se smanjile i stišale, momci su, junačeći se, skakali preko njih. Na dan Ivana Krstitelja, 24. lipnja, preko garišta dogorjele vatre, kao znakovlja dobra i sreće, pregonila se stoka, a iz garišta su se uzimali preostali ogarci i zaticali u njive i vrtove kako bi tjerali sve nesreće i poroke." (T. i G. Majetić, Ivanjski krijesovi u karlovcu). Usput, ovakvih stvari ima jako puno, Tko hoće nek čita etnološku i lingvistiku literaturu, preporučam našeg etnologa prof.em.dr.sc. Vitomira Belaja te našeg lingvista i akademika Radoslava Katičića. Knjige - Katičić, Božanski boj. Tragom svetih pjesama naše pretkršćanske starine, Zeleni lug: Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine (Zagreb, 2010.) i zadnja Gazdarica na vratima: Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine (Zagreb, 2011.) te Belaj, Hod kroz godinu - Mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja. još ko klinka gledala sam dedu kak je kosu klepal, igrala se skrivača u stogovima sijena, na kraju. a prije toga su kosci rano ustali, otkos po otkos nizali, onda se išlo zubačama i vilama spremetati par dana da se dobro trava osuši, a onda se nakladalo u ogromne kupove na kola, i polako, dok su kravice teško vukle pod jarmom, došlo do štaglja, a onda su svi zajedno hitali suhu travu prema spremištu, a mi kklinci smo skakali i tobogarili da bi se napravilo što više mjesta. moji su baka i deda sijali i pšenicu, imali svu svoje brašno, nije bilo kombajna i opet su kosili, ovaj put za jake jare, da žito bude suho, pa se povezivalo u snopove, nosilo kod nekog bogatuna koji je imao stroj koji je odvajao zrna od slame, nešto kao vršilica. a onda se od slame gradili visoki stogovi u kojima smo se skrivali i igrali indijanaca i kauboja. a kak su se moji deda jura i baka amalija upoznali? eh, to su bile priče, ni grimove bajke im nisu dostojne! dečki i puce se nisu smeli viđati nasamo, nego z nekim starijim, pa ak su se jedno drugomu dopali, onda bi roditeli dogovorili svadbu. a obično bi se upoznali na nekoj prijašnjoj svadbi, na seoskim zajedničkim radovima ili na proščenju. spremalo bi se najbolje darove za mladence, kumovi bi se isprsili, roditelji dobro napunili škrinje s dotom, jujuškalo je cijelo selo, svadbe su trajale po nekoliko dana, bilo je svega finoga na stolu, u brentama se moralo donositi dodatno vinčeko. a mladenka ko mladenka, cartlivo si je zbirala kaj bu oblekla, da što ljepše zgleda v cirkve i med gostim. i tak se v maloj hižici na bregu rodilo deset malih frčkih, plavookih, z rudlavim lasekima. jeden med njimi je bil i moj tatek. Izvor fotki: muzej međimurja u čakovcu.

- 17:20 - Komentari (21) - Isprintaj - #

21.05.2016., subota

fly me to the moon

- 12:30 - Komentari (34) - Isprintaj - #

16.05.2016., ponedjeljak

samo jedan kišni dan...

bila je to mala šetnja po susjedstvu. naravno, gotovo su me zaskočili vrtni patuljci, no moj mika me spasio od napasnika.

- 18:33 - Komentari (31) - Isprintaj - #

10.05.2016., utorak

zvonili ste, milorde?

kako su živjele naše bake? zacjelo su rado primale goste, u ovakvim udobnim boravcima, dogovarale posjete sa svojim prijateljicama, bilježeći pomno u tekice svaki detalj da bi se gosti osjećali dobro primljeni. pažljivo bi provjerile stanje u kuhinji i smočnici, ima li dovoljno namirnica, jesu li osigurani svi potrebni kompleti posuđa za kuhanje i pečenje kolača, modli, ima li dovoljno drva za potpalu, vode ... iz ladice sekretera (ne, ne mora nužno biti louis XVI, kao na slici!) uzima se onoliko koliko treba za nabavku svježeg voća i cvijeća, sve ostalo je već tu, srebrnina ulaštena, vina pripremljena na pogodnu temperaturu, a vrčevi s vodom spremni ako zatreba. oooh, zadnji je čas da se umije... obuče unterhoze koje mirišu na lavandu, stegne korzetić... a onda preostaje ono najgore, uh, što odjenuti, a da ne izgleda bucmasto, ovo? ono? ne, bolje to? ah! vječna dilema. no, eto, uspjela se obući. evo, već gosti kucaju na vrata! gospoda s cilindrima i štapovima ukrašenim grbovima obitelji, s cvikerom, srebrnim satovima u džepu i pomno izglačanim ovratnicima. dočekao ih je aperitiv u salonu. fonograf je zasvirao ugodnu glazbu, a gospođe u raskošnim haljinama posjedale po kanapeima, sofama, foteljama te veselo čavrljale o knjigama koje su pročitale, o hekleraju na kojem upravo rade i o najnovijim tračevima iz beča i pešte. naravno, dječicu su otpeljale dadiljama da se one bakćaju i umiruju ih igračkama. a onda se krenulo s obilnim ručkom, uz dobru kapljicu. na kraju, kolači, porto...i još glazbe... Posebna zahvala stričeku iz Muzeja međimurja u čakovcu koji mi je dopustio da sličkam. striček, fala!

- 11:19 - Komentari (32) - Isprintaj - #

01.05.2016., nedjelja

traganje za djedovinom - Čakovec

kad bih pitala svoju baku mariju-blanku o djedi Ivanu, pogledala bi nekud daleko, daleko, mahnula finom manikiranom rukom i prošaptala: ah, janoš. janoš. ti huni. atila, bič božji! poznavala sam kao dijete mamine tete i neke stričeve, svi su se zvali neobičnim imenima, stric pišti, feri, vilmoš, karlobaći, teta geta, teta treska, a mamina baka katarina bila je rođena Takacz. jedan je stric u dalekom gradu budimpešti, pa onda pisam mamu kako se dogodilo da njihovo prezime, i mamino djevojačko zvuči čisto obično, nimalo stranjski. eh, kaže mama, nisu se oni tako prezivali prije. došlo je doba da ne smiju baš zvučati kao tuđinci, neslaveni, pa su samo malo promijenili neka slovca i dodali -ič. a dotle su se prezivali Banhidy. tradicionalno radili su najstariji sinovi kao majordomi na dvorima grofova Feštetića, pa se prenosila priča da su zgodne dekle zapinjale za oko veselim grofićima, a bogme ni naočiti momci nisu ostavili ravnodušnima plemenitaške kćeri. ma tko zna nakon svih tih stoljeća pravu istinu, no, možda ne bi bilo loše da pogledam malo tamo po međimurju, možda je ostalo kakvog traga od mojih banhidyja. međimurje je najmanja županija, no najnaseljenija, puna života, mladih, raznih događanja. (khm, neću sad pričati onu tužnu priču o jednom zgodnom varaždincu kaj mi je hofiral. a ja mislila da misli ozbilno, ma kaj, nije se njemu dalo do zagreba pelati, nek si je našel neku čakovečku pucku pa se ž njum išel zabavlat. šmrk.) ovdje se mnogi bave održavanjem tradicije i starih običaja, kulture, umjetničkih i društvenih zbivanja, ljudi se zabavljaju, druže, vole glazbu, evo, baš se ovih dana odvija svečanost Dana Međimurja, s opširnim zabavnim i umjetničkim programom. na žalost, došla sam rano, tek je svitalo, ulice su bile puste, tek je tu i tamo neki automobilist odlazio prema varaždinu, i tu i tamo koji prolaznik huktao u hladne ruke. prerano za kafiće, prerano za turist-biro. samo kaj me z jenuga haustora sprestrašil jen zubati grdi žoti pozoj! sem stala teči po vulice kaj stekla, i se si zmišlavam, kam da zginem da me ne hapa. i gleč, našla sam utočište! U prekrasnoj crkvi sv. Nikole biskupa nalazi se sva raskoš barokne umjetnosti, svaki je oltar posvećen pojedinom svecu, pomagatelju u nevolji, čuvaru, na žalost imena stvaratelja su zagubljena u povijesnim bespućima. očarana i ushićena gledala sam sjaj uzvišeno ozračje ovog prostora, a iz pokrajnjih prostorija gdje je franjevački samostan, dopirali su zvukovi crkvene pjesme. smirena i puna nade da ću nešto saznati o povijesti mojeg djeda, nabasala sam na prekrasnu zgradu u stilu mađarske secesije, s njihovim nezaobilaznim crvenim ciglama (kao i zgrada zagrebačke pošte u jurišićevoj), gdje je bio kasino, zapravo mjesto gdje su se dolazili zabavljati bogatuni, kartati, izmjenjivati svoje kurtoazne rečenice, popiti koje pićence i zaplesati u plesnom salonu. neka me tamo djevojka s bujnim kečkama pitala jesam li grofica. ne. ako nisam, nek se izvolim maknuti odatle, ovo je samo za finu gospodu i dame!. okej, okej, otišla sam na neku livadu, a tamo se skutrila neka gola teta i plakala. napisala je "osama". pa ne znam, jel joj osama ime, ili se sirota osjeća osamljeno. no, /u mladoj travi/ tada se javi/ zviždanjem glasnim/ prvi kos/ tip-tip/ do puta/doskakuta/ ( d.cesarić) i upita me kud to lutam. tražim svoje korijene, odgovorim. ah, otfućka žutokljunac, pitaj tamo onog brkatog dugokosog stričeka...i dojdem do nekog stupa, iznad stupa grakće orlušina i maše strašnim mačem, a ispod se naslonio brkati čupavi mouž i pital me dubokim glasom da kaj trebam. velim, morala bih se s nekim spominati o povijesti. -oo, na dobrom si putu, samo prijeđi most i naći ćeš se u mojem dvorcu. dvorcu zrinjskih! samo desetak metara daljestajao je most preko jarka, a iza njega toranj i ulaz kroz zidine do dvorca. na mostu su svirali neobični instrumenti (izložba drvenih instrumenata Roberta Juraka), a noću sve blista ("instalacija most", sinestezija glazbe, boja, dodira, koraka, prirode i sjenki zidova). kroz puškarnicu se vidi malen komadić ozelenjelog jarka. eh, ako želite proći, morate platiti! sva sreća, bio je dan slobodnog razgledavanja dvorca, čiji su se vlasnici mijenjali, od Ernušta, Zrinskih, Althana... kroz veliko dvorište prilazi se dvorcu koji je građen još u srednjem vijeku, kasnije nadograđivan u renesansnom, pa baroknom stilu. a evo, ovo je tužna scena oproštaja petra zrinskog i njegove premile žene katarine. tragedija hrvatskog naroda koji je uvijek vjerovao strancu i nadao se pomoći. eto, od kobnog pristajanja stjepana na nekakvu hrvatsko-ugarsku uniju s ladislavom, valjda smo već onda pogazili sve ono što su uspjeli koliko-toliko sačuvati knezovi i kraljevi. a beč? po tko zna koji put su pogazili svoju riječ i poharačili sve što su mogli. jučer je bila obljetnica tragičnog događaja koji je satro hrvatsku velikašku lozu i doveo do potpune supremacije tuđeg carstva. ljudi koji su ovdje živjeli istjerali su turke. čitali iz ovakvih knjiga. učili pjevanje iz ovakvih pjesmarica. nosili ovakve oklope i oružja. bilježili svaki događaj u gradu, u okolici, i selištima, gledala sam stare popise i tražila poznato prezime mojih predaka, gotovo ne vjerujući kakvim su se rukotvorinama služili, na čemu su sjedili, pisali... ne, nisam našla meni poznato prezime... a onda sam čula veselo gugutanje pod prozorom. nalukni se, frajlica, pa si pogleč malo, jel tu neki mouž kaj bi ti se dopal, ha? koji, ovi na slike? ne, nego ovi na dvorišču! išla ja pogled, a tam jako feš dečkof bilo, zrinska garda, čizme, sablje, odora, hmmm... samo kaj su zgledali kak moji sineki, pa si mislim, da jih pitam gdi da saznam nekaj o svojima... a oni meni veliju da nek idem van, v gradu se događaju svakakve špelancije, dani su međimurske županiej, pa nek vidim... f dvorcima denes stanuju sam antikvitetni primjerci, a ja još ne zgledim tak staro i ofucano. i zbiljam! vane je bile več fejst sončece zagrijalo, pa sem prešla dale.. rekli su mi da su moji odnekud z jenuga mesta pokraj martina ob mure. pa bum išla gled i tam jeden den, gdar bum imala cajta.

- 11:51 - Komentari (36) - Isprintaj - #