mislijedneplavusche
31.05.2016., utorak
gda su babica mlajši bili
 moja je baka amalija imela jen čarovni vrtec, vu kojemu je rasle razne cvetje. pak me vučila ke je dobre, a ke neje. za čajeka je mela kamiljicu i žolfiju, i unda je se te sušile na žnjure negde v gajnku ili tavanu. alji nigdar s vušnice, tam so bile klobase i krmenadle i kace z maščom. pa bi mi pripovedala o semu tomu, dok je bila mlajša, i kak je kak pucka morala jake pune dijelati na polju i traniku, se brinula za živad, za vrte, za vogreju, čučeke, i pajce. z babicu je kuhala runklju za kotec, a za pureke bi išli brat koprive , kosat z balticu i mešat sa šrotom, pa bi pureki začas bili lijepi debeli.      ni se imela baš cajta igrat, nek se vučila hrklanju, štikanju, šivat rubeninu, a bormeč se vučila i tkati, bila je bogata ona familja kaj je imala polje z lanom i konopljom. je, je, z konopljom, još den-denes imam njezini par plahtih kaj sem dobila od tece, koja je to pak dobila od babice kad je išla zamuž. a znali su tkati, jesu, su imeli i tkalački stan.        v hiže i v polju, vinogradu, vogreji, vrtima, oko štale, pajci i racih je bilo tulike posla da se ni imelo baš cajta za luftat, trebalo je pomagat i f polju i kad se spremalo krave v jaram kad se išlo po otavu ili šenicu, nakladat sijene i tak, pune su dijelali, a kak su si još od marijeterezije morali iti v pučku škuolu, i moja se babica primila posla, bila je jake pridna pucica. bila je feš, veliju da na nju imam rudlave lase i plave oke.    po zime su babe, žejnske i deca išli ružit koruzu i čehat perje, i to im je bila velka zabava, pogotovo oko božića kad bi gazda znesel v hižu jeden veliki panj, kres, sposipali bi slamicu po podu, a deca su dobivali male cukra i medenjake. i navek bi se splašili kad bi mačkari išli okolu. i jedva bi čekali da dojde protuletje. je, unda bi se išlo na oranje, i tu je bilo puno posla. Jarilo U slavenskoj mitologiji - personifikacija proljeća. Bog proljetne vegetacije i plodnosti. on otvara vrata neba i silazi na Zemlju donoseći proljeće, vraća se na nebo na kraju ljeta. Jarilo je mladić izuzetne ljepote, nosi krunu napravljenu od poljskog cvijeća i svežanj klasja u rukama. Jarilo Jarilo (drugi hrvatski nazivi: Juraj, Zeleni Jura) je u slavenskoj mitologiji i vjeri bog vegetacije i bog koji hoda kroz godinu. Po mitološkoj priči on je Perunov i Mokošin deseti sin, otet od Boga Velesa čim se rodio, za novu godinu (koja je starim Slavenima padala na zadnji mladi mjesec pred proljetnu ravnodnevnicu) te je odveden u podzemlje gdje je odrastao uz Velesove kćeri. Čim je stasao u snažnog mladića, a to je u božanskom svijetu za Boga vegetacije jako kratko vrijeme, on napušta Velesovo podzemlje u vlažnim korijenima Stabla svijeta, te se želi oženiti, a za ženu će zatražiti sebi jednaku djevojku. "Sinu" vrhovnog Boga jednog svijeta, ravnopravna je samo kćerka vrhovnog Boga drugog svijeta. I on tako kreće na put prema Perunovom dvoru. A da dođe do svog oca, za kojeg i ne zna da mu je otac, on mora proći cijelo Stablo, dakle, i kroz svijet ljudi i kroz svijet životinja smještenih u njegovoj krošnji. Njegov dolazak u naš svijet donosi proljeće - novu snagu, preporođenje vegetacije i radost života. Drevni staroslavenski i starohrvatski obredni običaj paljenja vatri - krijesova potječe još iz vremena življenja Hrvata u pradomovini Bijeloj Hrvatskoj (dijelovi današnje Poljske, Slovačke i Ukrajine) od kultnog religioznog obožavanja Sunca i njegova korisnog i plodonosnog djelovanja i vjerovanja da se vatrom tjeraju zli duhovi. Običaj paljenja vatri vezan je kod Slavena, ali i kod Romana i Germana, uz ljetni solsticij (dugodnevnicu), odnosno uz vrijeme u kojem Sunce u prirodnom gibanju oko Zemlje postigne najveću kutnu udaljenost nebeskog tijela od nebeskog ekvatora. U ljetnoj solsticijskoj točki Sunce je 22. lipnja i tada je na sjevernoj polutki Zemlje dan najduži i počinje ljeto, a na južnoj dan najkraći i počinje zima. Vatrom se oponašalo Sunce i najavljivalo ljeto kao najplodnije godišnje doba, vatrom se tjeralo zlo i nasilje s polja i iz kuća. Vatre su se najčešće palile 23. lipnja po brežuljcima, u predvečerje dana Ivana Krstitelja (propovjednika i Isusovog rođaka), ali i uoči drugih drevnih proljetnih i ljetnih svetkovina (Jurjevog dana, Petrovog dana). Uz vatre su se svirale, plesale i pjevale prigodne popijevke, a kada su se smanjile i stišale, momci su, junačeći se, skakali preko njih. Na dan Ivana Krstitelja, 24. lipnja, preko garišta dogorjele vatre, kao znakovlja dobra i sreće, pregonila se stoka, a iz garišta su se uzimali preostali ogarci i zaticali u njive i vrtove kako bi tjerali sve nesreće i poroke." (T. i G. Majetić, Ivanjski krijesovi u karlovcu). Usput, ovakvih stvari ima jako puno, Tko hoće nek čita etnološku i lingvistiku literaturu, preporučam našeg etnologa prof.em.dr.sc. Vitomira Belaja te našeg lingvista i akademika Radoslava Katičića. Knjige - Katičić, Božanski boj. Tragom svetih pjesama naše pretkršćanske starine, Zeleni lug: Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine (Zagreb, 2010.) i zadnja Gazdarica na vratima: Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine (Zagreb, 2011.) te Belaj, Hod kroz godinu - Mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja.        još ko klinka gledala sam dedu kak je kosu klepal, igrala se skrivača u stogovima sijena, na kraju. a prije toga su kosci rano ustali, otkos po otkos nizali, onda se išlo zubačama i vilama spremetati par dana da se dobro trava osuši, a onda se nakladalo u ogromne kupove na kola, i polako, dok su kravice teško vukle pod jarmom, došlo do štaglja, a onda su svi zajedno hitali suhu travu prema spremištu, a mi kklinci smo skakali i tobogarili da bi se napravilo što više mjesta. moji su baka i deda sijali i pšenicu, imali svu svoje brašno, nije bilo kombajna i opet su kosili, ovaj put za jake jare, da žito bude suho, pa se povezivalo u snopove, nosilo kod nekog bogatuna koji je imao stroj koji je odvajao zrna od slame, nešto kao vršilica. a onda se od slame gradili visoki stogovi u kojima smo se skrivali i igrali indijanaca i kauboja.          a kak su se moji deda jura i baka amalija upoznali? eh, to su bile priče, ni grimove bajke im nisu dostojne! dečki i puce se nisu smeli viđati nasamo, nego z nekim starijim, pa ak su se jedno drugomu dopali, onda bi roditeli dogovorili svadbu. a obično bi se upoznali na nekoj prijašnjoj svadbi, na seoskim zajedničkim radovima ili na proščenju. spremalo bi se najbolje darove za mladence, kumovi bi se isprsili, roditelji dobro napunili škrinje s dotom, jujuškalo je cijelo selo, svadbe su trajale po nekoliko dana, bilo je svega finoga na stolu, u brentama se moralo donositi dodatno vinčeko. a mladenka ko mladenka, cartlivo si je zbirala kaj bu oblekla, da što ljepše zgleda v cirkve i med gostim.       i tak se v maloj hižici na bregu rodilo deset malih frčkih, plavookih, z rudlavim lasekima. jeden med njimi je bil i moj tatek. Izvor fotki: muzej međimurja u čakovcu. |