zacjelo su rado primale goste, u ovakvim udobnim boravcima, dogovarale posjete sa svojim prijateljicama, bilježeći pomno u tekice svaki detalj da bi se gosti osjećali dobro primljeni.
pažljivo bi provjerile stanje u kuhinji i smočnici, ima li dovoljno namirnica, jesu li osigurani svi potrebni kompleti posuđa za kuhanje i pečenje kolača, modli, ima li dovoljno drva za potpalu, vode ...
iz ladice sekretera (ne, ne mora nužno biti louis XVI, kao na slici!) uzima se onoliko koliko treba za nabavku svježeg voća i cvijeća, sve ostalo je već tu, srebrnina ulaštena, vina pripremljena na pogodnu temperaturu, a vrčevi s vodom spremni ako zatreba.
oooh, zadnji je čas da se umije... obuče unterhoze koje mirišu na lavandu, stegne korzetić... a onda preostaje ono najgore, uh, što odjenuti, a da ne izgleda bucmasto, ovo? ono? ne, bolje to? ah! vječna dilema. no, eto, uspjela se obući.
evo, već gosti kucaju na vrata! gospoda s cilindrima i štapovima ukrašenim grbovima obitelji, s cvikerom, srebrnim satovima u džepu i pomno izglačanim ovratnicima. dočekao ih je aperitiv u salonu.
fonograf je zasvirao ugodnu glazbu, a gospođe u raskošnim haljinama posjedale po kanapeima, sofama, foteljama te veselo čavrljale o knjigama koje su pročitale, o hekleraju na kojem upravo rade i o najnovijim tračevima iz beča i pešte.
naravno, dječicu su otpeljale dadiljama da se one bakćaju i umiruju ih igračkama.
a onda se krenulo s obilnim ručkom, uz dobru kapljicu. na kraju, kolači, porto...i još glazbe...
Posebna zahvala stričeku iz Muzeja međimurja u čakovcu koji mi je dopustio da sličkam. striček, fala!