mislijedneplavusche

26.03.2016., subota

Srečen Vuzem!

- 13:10 - Komentari (25) - Isprintaj - #

21.03.2016., ponedjeljak

u susret ekvinociju... bedekovčina

pred neko vrijeme, dok se mlado proljeće još uvijek hrvalo sa zimskim sivilom, posjetila sam Bedekovčinu, mjestance u Zagorju gdje sam provela najljepše dane djetinjstva. mjesto je od davnih dana bilo zanimljivo i prastanovnicima ovih krajeva, od kojih su ostali arheološki "zapisi", i u doba antike su ovuda prolazile vojske i ostavljale svoje tragove, da bi je zauzeli raznorazni feudalci i posvuda naokolo gradili svoje kurije, dvorce, lovišta s pripadajućom zajednicom kmetova. Burger, purger, bogataš Dvije-tri grede pa mejaš najpoznatiji i, naravno, najbogatiji, bili su grofovi obitelji Bedeković. sa mnom u gimnaziju išla je jedna Bedekovićka koja se hvalisala da je potomak dotične familiije, no od toga joj nikakve koristi. onaj najveći i najljepši dvorac pretvoren je još u doba socijalizma u popravno-odgojni zavod za djevojke posrnula ponašanja. kraj tog prekrasnog zdanja (slika s interneta) bila je jedina ondašnja kino-dvorana gdje su, osim nas dječurlije, dolazile i te djevojke, ružno nazivane "sove iz sovinjaka", preglasne, jako našminkane, u redu po dvije, pod stegom strogih odgojiteljica. sa strahom smo mi ostali klinci pogledavali ispod oka, no nikad nije bilo neugodnih događaja. tamo sam, sa svojih deset godina, prvi put gledala film "love story", totalno očarana prezgodnim Ryanom i Ali McGrow koja je bila uzor kako djevojka treba izgledati. pa sam još dugo uzdisala zbog srcedrapajućeg završetka. kad sam krenula uzbrdo do tetine kuće, dočekale su me rascvjetane grane starog kvrgavog drenka za kojeg sam mislila da je odavno posiječen, neke potpuno nove kuće nepoznatih "dotepencof" i sve trošnije napuštene stare hižice za koje više nitko ne pita ni čije su. uz puteljke razbaškarilo se proljetno cvijeće, visibabače kao da su poludile o sreće jer su ih ljučubasti šafrani očito pozvali na proljetnu proslavu, plesalo se i oko panjeva i oko grmlja, potočnice se rasprostrle naokolo, a našao se čak i jedan sramežljivi popek (zvonček), pa trubentice jaglaci, a uobražena magnolija je kao kraljica čekala da je sunce navabi da otvori svoje velike cvjetove. pogledala sam iza sebe, u daljini se nazirali vrhovi medvednice, ovaj put sa sjeverne strane, dolina kroz koju prolazi cug, i livade po kojima smo mi klinci trčali berući ivančice, zlatice, različke, kiselice, doživjeli koliko puta prolom oblaka i dolazili doma mokri ko miševi, dok su naše tete i bake i mame umirale od straha da nas ne pukne grom. a onda smo jurili van i skakali po lokvama natječući se ko će više oko sebe pošpricati. na brdu još dan-danas stoji nekadašnja lovačka kuća plemenitih Bedekovića, prelazila je iz vlasništva u vlasništvu, dok je, konačno, i sadašnji vlasnik prodaje, s nepoznatim uspjehom. z vrha tijeg brega sme mi deca se sanjkali skroz dole do ceste, do hiže tece bare. svoje prve sanjke dobila sam za nekog sv. nikolu, rasla sam, no sanjke nisu rasle sa mnom, ha, ha, moja djeca su se sanjkala na njima, a i dan-danas se dogodi da sjednem na njih i otfuram se malo po nasipu. još su žive (ne, nisu to sanjke-pupoljak od građanina kanea). target="_blank"> na drugom bregu stoji cirkva sv. barbare, tam su deca išli na mešu, tam sme imeli verunauka im pak je bile daljeke hoditi. moja teta katica se seča da je kaj mala pucka z pučke škole imela za predstavu recitirati jednu lepu pesmicu, imela je škrljaka na glave i glumila je dečeca. nu, iste tak mi je propuvedala da kaj su stvorili onije posle drugoga rata, su naseljili nekakšne dotepence po raportu, pa su ti išli od hiže do hiže i hapsili se kaj je bilo v dombrane i kaj ni išlo f partizane. a dečki bogečki nis bili ničesa krivi, su morali i bili terani v domobrane, pa to je ionak bila uvek naša domača vojska, nu unda su ti grdi črni vragi otprli v mirkofcu i štrucljevu prave logore, otkud bi ljudi nestajali zanavek. i nišči ih nigdar više ni videl. čulo se po mrklomu mraku pucnji, žene su prek žice nosile obeda i sopun, neki su bili i spobegli, a se su te bili domači fanti, kaj ni mrava nisu zgazili ni kad puknuli na človeka. jaj, nisi smel nič povedati proti, bi te mam otpelali ti grdi črni z mustači kaj starojugoslavenski panduri. Evo me opet kod moga sela Evo već naša kućica bijela Njive i polja, vrti, voćnjaci Al ste mi dragi stari vi znanci Mirisno cvijeće smiješi se na me I pozdravlja me Eh kako milo slavuju poju A ja dižem uvis kapicu svoju I lijepo pjevam o slatki kraju Moj mili dragi Zavičaju ne znam autora, ali ovu mi je pjesmicu moja teta Katica recitirala po sjećanju. po dragomu starom putu, još stoje breze i akacija na bregu prema vrtima i voćnjaku, a čuvarkuća, kao i svako proljeće, rasprostre se po travnjaku i raste, raste... još trenutak i bit ću u zagrljaju svoje tete, sjećajući se divnih dana djetinjstva. odmah na ulazu i tetin omiljeni hobi, rekreacija, ljubav i ljekovita zanimacija: uzgoj cvijeća. ni sama ne zna koliko je cvjetova uzgojila i kakvih sve vrsta. a ova papiga, omiljena slika, zapravo je ručni rad kojeg je vezla moja sestrična Đurđica. moja teta Katica i teček Jurek (da, uistinu se baš tako zovu, kao ono dvoje, kokotiček i kokica) su iznad uzglavlja držali vjenčani poklon, svetu sliku Marije s djetetom Isusekom, i kad bi me uhvatila zima, uskočila bih u njihov krevet, a teta bi mi pričala priče i učila me molitvicama za ajgeleke. tetine su me drage tople ruke grlile, dragale, pekle kolače, najbolje radile pohance, a njenu juhu bih uvijek pojela u slast. a pogodi što je to! mustra za dekrliće, hekleraj i štrikeraj. ma na koji god način hoćeš, koja god tehnika je u pitanju! osim što je bila šnajderica koju su zvali za svadbe, firme, pričesti, rođendane, diplome, znala je sve moguće vrste ručnog rada, goblene, vezenje... sašila mi je prvu školsku kutu, svijetloplavu s posebnim modernim kragnom, takvu kutu nitko u školi nije imao! a možda sam i od nje naslijedila ponešto ljubavi za estetiku i modu. svo ovo cvijeće zasad drži u svojem podrumu, a pomalo dolazi vrijeme i da ga preseli na verandu, prozore, balkon, dvorište. ispred kuće joj čask raste i - banana! kak se kaže, moja tete ima i "zlatnu" i "zelenu" ruku. najdraža moja teta Katica! željeznicu guta već daljina (matoš)....

- 17:49 - Komentari (44) - Isprintaj - #

17.03.2016., četvrtak

golgoto, moj plaču - Roko Dobra.

divna svečana večer, povodom predstavljanja nove knjige soneta "golgoto, moj plaču" našeg velikog pjesnika i umjetnika riječi, baš kako mu i ime govori, Dobra R(iječ), uz izložbu radova naših umjetnika, članova HDLU. u svijetlom prostoru Hrvatskog katoličkog liječničkog društva sastali su se ljubitelji umjetničkih vizija, ljudi razne dobi, interesa, zanimanja i sklonosti, djeca, gospoda u godinama, liječnici, slikari, kipari, fotografi, glazbenici, svećenici, biokemičari... a svi ujedinjeni kroz pjesničko djelo našeg Barda. iako nije bio tjelesno prisutan, njegove su misli bile s nama. bez obzira na toliku raznolikost sve nas je zbližio ugođaj prisnosti, no istovremeno i svečanog trenutka posvećenog događajima koji su se pred dvije tisuće godina odvijali pred nekim drugim ljudima, a ostali do dana današnjega kao simbol žrtve, patnje i novog života. posebno mi je bilo drago što sam upoznala g. Stjepana Katića i vidjela "uživo" jednu od njegovih slika (onu s naslovnice), predala sam knjige kako je bilo dogovoreno, svećenik je održao malo poduže slovo podsjećajući nas na smisao trpljenja uz molitvu, a onda je svatko od njih rekao nekoliko riječi pohvale o pjesniku, živom kulturnom blagu kojeg je ponos poznavati, ponešto o njegovom širokom opusu, a onda i o slikarima koji su obogatili svojim radovima ovu svečanost. večer je počela svečano, no kasnije kao da se svi znamo, naprosto kao da nas je ozarila čista radost.zarila čista radost. target="_blank"> dugo očekivana zbirka sakralne poezije, no, čitajući stihove, kao da prošlost nije udaljena milenijima, nego je bliska, tu, izrečena jednostavnim riječima koje razumiju i pišu oni koji su patnju iskusili i sami... udijeljena mi je počasna zadaća da određen broj primjeraka proslijedim na samu promociju skupljamo se, ima nas već poprilično, razgledavamo umjetnička djela prozračna slika na svili, akvarel Hrvojke Miočić, do nje meni jedna od najboljih slika, no nisam uspjela doznati za autora neobični čisti oblici u bračkom kamenu mladog kipara-klesara Mate Turića, njegova izložba pred nekoliko mjeseci u radićevoj mi je bila pravo otkriće. prekrasna čistoća i jasnoća, zanimljiva izvedba površine, glatkoća kamena, a cjelokupni dojam neočekivane topline i poleta na žalost, od poznatih mi kolega nikog nisam susrela, no bilo nas je puno, cijela dvorana, bila je i supruga kanadskog veleposlanika s djecom, prof. Ranka Štern-Padovan, još asistentica dok sam studirala, a čude se kakve veze suhoparni znanstvenici prirodnjaci imaju s maštom i umjetnošću. baš svašta. itekako da imaju veze, bez mašte nema ideja, bez ideja i ideala nema ostvarenja. bol... ikona izrađena u danas neobičnoj, a u srednjem vijeku i renesansi uobičajenoj tehnici: jajčana tempera. zlato. i - vino. autor Stjepan Kulfa ova me je slika fascinirala jednostavnošću i diskolorantnim kontrastom. Vedran Ivanković patnja... mladi virtuoz Luka nam je poklonio nekoliko izvedbi Weberovih djela posebna radost je bila upoznati ilustratora knjige, g. Stjepana Katića, biokemičara po struci. njegovi pasteli tamne snage i zamaha odlično su se uzdizali uz energiju stihova. i gđu. Višnju Serdar, umjetničku fotografkinju, ženu posebne energije prekrasna "proljetna instalacija" Krešimire Gojanović tuga... Uskrsnuće i konačna pobjeda Svjetlosti! Dragocjeni darovi od kojih je svaki brižljivo posvećen prijateljstvu. Beskrajno zahvalna. Robert Štimec načinio je i krasnu veselu zbirku pisanica. na kraju sam popila i čašicu žilavke (odlična, saznali smo tajnu da je iz međugorja!) i gricnula nekoliko kolačića. ovaj je umjetnik pokazao i zavidni smisao za osobnu dekoraciju

- 23:46 - Komentari (30) - Isprintaj - #

05.03.2016., subota

vodostaj rijeka: kupa, karlovac,+7

grad na četiri rijeke, uvijek se sjetim, na kraju radijskih vijesti, bile su obavijesti o vodostaju rijeka, a otkad je nastao karlovac je bio važno raskrižje putova, ali i mjesto odakle se kretalo u prirodu, na odmor, u vikendice, na ribičiju... marija terezija je za svoje carske potrebe utvrdila karlovac kao obranu od turske sile, naselila ga lokalnim stanovništvom i dodala svoje carske oficire da njime vladaju. ma da ne bi! uskoro su se karlovčani pobunili i izvojevali svoje pravice: karlovac postaje slobodan grad. kiša me prala, al nisam se dala! u ovom su se gradu rodili frankapan, vrhovec i slikar karas, pjesnikinja jarnević, povjesničar lopašić, istraživači braća seljan, grof drašković, prvi predsjednik matice hrvatske je ovdje živio, organizirao prvu ilirsku čitaonicu, a bome je i veco holjevac, vrlo gradonačelnik zagreba se ovdje rodio. da ne zaboravimo i gopca i trbovićku!! gradsko kazalište "zorin dom", a "zora" je bilo prvo kulturnoumjetničko društvo na ovim prostorima, bogat umjetnički program, posebno se dobro odgaja čitalačka publika, a gleč, pa nije valjda da se sva prva kina po gradovima zovu "kino edison" !! i u zagrebu se tak zvalo jedno od prvih kina. na velikom je trgu župna crkva presvetog trojstva, (zatvorena!) a ispred krasni pilon postavljen za zaštitu od kuge, kao što ga imaju mnogi evropski gradovi. doduše, kad pogledaš bolje, uvijek se zadrže neki poganski elementi , a poganstvo je i ovakvo šaranje po spomeniku kulture. s druge strane, možda je bolje da spomenici, osim za divljenje i pouku, služe i živim ljudima. ovo su zasigurno imena ljubavnih parova, na zdencu žive vode! krenula sam dalje, diveći se krasnim palačama, prolaznici su me ljubazno pozdravljali, odjeveni u moderne kabanice, usprkos kiši koja je lijevala. kakvih sve cimera ima ovdje, za neke nemam ni pojma čemu služe i što objavljuju. rodeo? borbe s bikovima? a onda! preda me skoči jedan veličanstveni žabac! i nagovori me, lukavac, da će se pretvoriti u pravog princa ako zajedno s njim se okupam u čistoj vodi rijeke korane. ja, bedasto žensko, povjerovala. išli mi tako, išli, putem sreli i pauna koji je pod težinom kiše spustio rep, oko nas sve više blata, ma močvara prava, jedva se uspjeli popesti iz jarka na suho, kad nas tamo dočekaše pravi vlasnici rijeke: obitelj labudova! pokisla, prevarena, izigrana, bijesna , gladna, žedna, blatnjava i krepana od umora došlo mi je da odmah upišem tečaj borbenih vještina, no zadnjim sam snagama pokucala na vrata. otvorili mi dobri ljudi, napojili me, nahranili, još sam mogla i u miru pročitati novine i mislima odlutati u toplije krajeve, tamo gdje je hemingvej pecao ribice i pisao svoje pustolovne pričice. a žabac? fučkaš takve nepostojane tiipove. meni treba čvrsti momak!

- 09:39 - Komentari (68) - Isprintaj - #

01.03.2016., utorak

potraga za zlatom..

zlatar. zlatarjeve. za to zgodno mjestašce između medvednice i ivanščice od davnih su se vremena borili kojekakvi vlastodršci. aranjoši, kulmeri, gregorijanci, erdödy, patačići... tko zna koliko ih je ovdje išlo na ladanje i gradilo svoje kurije. i, naravno, ubiralo svoje desetine, poreze, daće. je li ime dobio po zlatnim žilama koje su tekle potocima niz planinu ili zbog legende da su turci nekad, nekud, negdje, nekamo sakrili gomile opljačkanog blaga, tko bi to znao, no danas je sigurno da uz redovnu gradsku upravu gradić ima i svoju dječju gradonačelnicu, koja je dostojna svojih starijih kolega! zasigurno zbog povijesnog i prosvjetiteljskog utjecaja eugena kumičića i bističkog župnika j. žerjavića. Vu plavem trnaci mi hiža stoji, od zelenih vejah je videti ni. Bogica je z dreva, ne vufa se reva pokazat pred lud'mi, kak da se boji. Vre slaba je stara prek stotinu let, od njezine brajde posušil se cvet. Od blata je zbita i škopom pokrita ne moreš prav znati, jel' hiža il' klet. Nju muški su žuli prinesili na svet za onda, dok Zagoraec bil je još kmet. Al' bila je bela i zmirom vesela, a danas od tuge se hoće podret. I vnogi se lajtić vu njoj je ispil, Plebanuš, vučitel tu vinčeka pil! Z gosponom pogaču i orehovnjaču je mužek rad drobil i srećen je bil. Pod malim obločekom fantić je stal. Prelubleno dekle potiho je zval. I vnogi je pušlec zamenil za kušlec, a morti je fantić i prsten svoj dal. V toj hiži se rodil je vnogi vojak i vsaki je sledni bil pravi junak. Za tujca vojevali i krv je proleval, za falu su rekli mu: da je bedak! A hižica tiha ščekuje on čas, kad jenkrat i Zagorcu došel bu spas! No oko je tiha, al vetar zmir njiha vu vejah šumećih starinsku jen glas: Em Zagorcu samo je Zagorje raj, nigdar ne bu zabi govoriti: kaj? Dok krv je on proleval, on zmir je popeval: Še enkrat bi rad videl zagorski kraj! Pretrprl je muke črez jezero let, al zopet bu brajda potirala cvet. Iz našega gorja vre javla se zorja, vesela i srećna bu hiža i klet! Đuro Prejac već sam više puta bila u zlataru, u belcu se divila prekrasnoj baroknoj crkvi, jednoj od najljepših, kažu, obišla lobor (eh, nisam sigurna je li se promijenio baš na bolje od matoševih vremena ), mače, poznanovec, zlatar bistricu, no ono što nikako nisam uspjela vidjeti je unutrašnjost župne crkve uznesenja bl. djevice marije. sve u nadi da ću konačno vidjeti te veličanstvene svodove crkvene lađe krenula sam zagorskim cestama, po bregima koji su se več počeli zelenjeti. evo, njive su već uzorane, mokra teška zemlja obećava da će jarilo zazelenjeti polja i u ljeto donijeti dovoljno žita . u daljini se vidi ivanščica. ne, nije planina dobila ime po lijepim bijelim cvjetovima nalik na sunce, nego po ivanovcima, hospitalcima s malte koji su se preformirali kad je templarski red smaknut kao nepoželjan od klementa V i kralja filipa. evo nas u gradu. dočekuju nas cvijećem! voćem! oduševljeno pučanstvo je od silne radosti bacalo crvene konfete, rasprostrlo nam svečani tepih i oformilo špalir obožavatelja koji su pljeskali i toptali motikama inače, ovdje se nalazi galerija izvorne umjetnosti, a po cijelom gradu i okolici postavljeni su prekrasna djela suvremenih umjetnika, ovaj derveni zasužnjeni matija gubec i babica z motikom i vnučicom su prekrasni. uz jedan zid još se zadržale crvene bobice, a ovaj vrtec kao iz bajke upravo se budi i zaogrće u proljetno ruho. inače u tom je vrtu odličan kafić, s bogatom ponudom dnevnog i tjednog tiska. dušu dalo za odmor dalje od gužve, a blizu centru. stiglo smo! jedna od najljepših župnih crkvi barokne izvedbe, nastala kao proširenje starije crkve. bl. djevice marije, pred nekoliko godina ponovno obnavljana, s izuzetnim zidnim i svodnim freskama. ulazim s poštovanjem i iščekivanjem. otvaram teška vrata. dočekuje me Majka Marija s Djetetom u naručju, okružena cvijećem, okrunjena zlatnom krunom. prilazim neobično izvedenim vratima predvorja. pokušavam ući. zatvoreno!!! što mi preostaje nego da, po ne znam koji put, samo virkam i zurim kroz rešetke pokušavajući razgledati unutrašnjost. gotovo sam glavu progurala kroz te šipke, samo da konačno vidim obećanu ljepotu. ono što je, kažu, najljepše, je nebeski svod po kojem plahutaju krasni putti. pokušala sam obići apsidu i ući na druga vrata. zatvoreno. i onda, preostalo mi je samo da se divim raznobojnim krasnim vitrajima - izvana! rekli mi da je crkva otvorena isključivo oko 7 ujutro dok traje misa. a za sve ostalo neka se obratim župnom dvoru na bregu. dopentrala se do župnog dvora. puf, puf, pant. nigdje nikoga. no, isplatilo se. na travi skakuće kosić žutokljunac, pogled kao iz bajke. pod nogama proljeće, na granama proljeće...u daljini proljeće, u zraku proljeće...u glavi proljeće... a onda grubi povratak u stvarnost. u kišno popodne, pa nakon malog odmora u sjajno dizajniranoj kavani prikladnoj za nas, friške nepušače, povratak kroz mala mjesta i sela, poznanovec, bedekovčinu, špičkovinu, bračak...

- 22:46 - Komentari (39) - Isprintaj - #