grad na četiri rijeke, uvijek se sjetim, na kraju radijskih vijesti,
bile su obavijesti o vodostaju rijeka, a otkad je nastao karlovac je bio važno raskrižje putova, ali i mjesto odakle se kretalo u prirodu, na odmor, u vikendice, na ribičiju...
marija terezija je za svoje carske potrebe utvrdila karlovac kao obranu od turske sile, naselila ga lokalnim stanovništvom i dodala svoje carske oficire da njime vladaju.
ma da ne bi! uskoro su se karlovčani pobunili i izvojevali svoje pravice: karlovac postaje slobodan grad.
kiša me prala, al nisam se dala! u ovom su se gradu rodili frankapan, vrhovec i slikar karas, pjesnikinja jarnević, povjesničar lopašić, istraživači braća seljan, grof drašković, prvi predsjednik matice hrvatske je ovdje živio, organizirao prvu ilirsku čitaonicu, a bome je i veco holjevac, vrlo gradonačelnik zagreba se ovdje rodio. da ne zaboravimo i gopca i trbovićku!!
gradsko kazalište "zorin dom", a "zora" je bilo prvo kulturnoumjetničko društvo na ovim prostorima, bogat umjetnički program, posebno se dobro odgaja čitalačka publika, a gleč, pa nije valjda da se sva prva kina po gradovima zovu "kino edison" !! i u zagrebu se tak zvalo jedno od prvih kina.
na velikom je trgu župna crkva presvetog trojstva, (zatvorena!) a ispred krasni pilon postavljen za zaštitu od kuge, kao što ga imaju mnogi evropski gradovi. doduše, kad pogledaš bolje, uvijek se zadrže neki poganski elementi , a poganstvo je i ovakvo šaranje po spomeniku kulture. s druge strane, možda je bolje da spomenici, osim za divljenje i pouku, služe i živim ljudima. ovo su zasigurno imena ljubavnih parova, na zdencu žive vode!
krenula sam dalje, diveći se krasnim palačama, prolaznici su me ljubazno pozdravljali, odjeveni u moderne kabanice, usprkos kiši koja je lijevala. kakvih sve cimera ima ovdje, za neke nemam ni pojma čemu služe i što objavljuju. rodeo? borbe s bikovima?
a onda! preda me skoči jedan veličanstveni žabac! i nagovori me, lukavac, da će se pretvoriti u pravog princa ako zajedno s njim se okupam u čistoj vodi rijeke korane. ja, bedasto žensko, povjerovala. išli mi tako, išli, putem sreli i pauna koji je pod težinom kiše spustio rep, oko nas sve više blata, ma močvara prava, jedva se uspjeli popesti iz jarka na suho, kad nas tamo dočekaše pravi vlasnici rijeke: obitelj labudova!
pokisla, prevarena, izigrana, bijesna , gladna, žedna, blatnjava i krepana od umora došlo mi je da odmah upišem tečaj borbenih vještina, no zadnjim sam snagama pokucala na vrata. otvorili mi dobri ljudi, napojili me, nahranili, još sam mogla i u miru pročitati novine i mislima odlutati u toplije krajeve, tamo gdje je hemingvej pecao ribice i pisao svoje pustolovne pričice. a žabac? fučkaš takve nepostojane tiipove. meni treba čvrsti momak!
|