Pregled posta

u susret ekvinociju... bedekovčina

pred neko vrijeme, dok se mlado proljeće još uvijek hrvalo sa zimskim sivilom, posjetila sam Bedekovčinu, mjestance u Zagorju gdje sam provela najljepše dane djetinjstva.

mjesto je od davnih dana bilo zanimljivo i prastanovnicima ovih krajeva, od kojih su ostali arheološki "zapisi", i u doba antike su ovuda prolazile vojske i ostavljale svoje tragove, da bi je zauzeli raznorazni feudalci i posvuda naokolo gradili svoje kurije, dvorce, lovišta s pripadajućom zajednicom kmetova.
Burger, purger, bogataš
Dvije-tri grede pa mejaš
najpoznatiji i, naravno, najbogatiji, bili su grofovi obitelji Bedeković. sa mnom u gimnaziju išla je jedna Bedekovićka koja se hvalisala da je potomak dotične familiije, no od toga joj nikakve koristi. onaj najveći i najljepši dvorac pretvoren je još u doba socijalizma u popravno-odgojni zavod za djevojke posrnula ponašanja.



kraj tog prekrasnog zdanja (slika s interneta) bila je jedina ondašnja kino-dvorana gdje su, osim nas dječurlije, dolazile i te djevojke, ružno nazivane "sove iz sovinjaka", preglasne, jako našminkane, u redu po dvije, pod stegom strogih odgojiteljica. sa strahom smo mi ostali klinci pogledavali ispod oka, no nikad nije bilo neugodnih događaja. tamo sam, sa svojih deset godina, prvi put gledala film "love story", totalno očarana prezgodnim Ryanom i Ali McGrow koja je bila uzor kako djevojka treba izgledati. pa sam još dugo uzdisala zbog srcedrapajućeg završetka.






kad sam krenula uzbrdo do tetine kuće, dočekale su me rascvjetane grane starog kvrgavog drenka za kojeg sam mislila da je odavno posiječen, neke potpuno nove kuće nepoznatih "dotepencof" i sve trošnije napuštene stare hižice za koje više nitko ne pita ni čije su.









uz puteljke razbaškarilo se proljetno cvijeće, visibabače kao da su poludile o sreće jer su ih ljučubasti šafrani očito pozvali na proljetnu proslavu, plesalo se i oko panjeva i oko grmlja, potočnice se rasprostrle naokolo, a našao se čak i jedan sramežljivi popek (zvonček), pa trubentice jaglaci, a uobražena magnolija je kao kraljica čekala da je sunce navabi da otvori svoje velike cvjetove.




pogledala sam iza sebe, u daljini se nazirali vrhovi medvednice, ovaj put sa sjeverne strane, dolina kroz koju prolazi cug, i livade po kojima smo mi klinci trčali berući ivančice, zlatice, različke, kiselice, doživjeli koliko puta prolom oblaka i dolazili doma mokri ko miševi, dok su naše tete i bake i mame umirale od straha da nas ne pukne grom. a onda smo jurili van i skakali po lokvama natječući se ko će više oko sebe pošpricati.




na brdu još dan-danas stoji nekadašnja lovačka kuća plemenitih Bedekovića, prelazila je iz vlasništva u vlasništvu, dok je, konačno, i sadašnji vlasnik prodaje, s nepoznatim uspjehom. z vrha tijeg brega sme mi deca se sanjkali skroz dole do ceste, do hiže tece bare. svoje prve sanjke dobila sam za nekog sv. nikolu, rasla sam, no sanjke nisu rasle sa mnom, ha, ha, moja djeca su se sanjkala na njima, a i dan-danas se dogodi da sjednem na njih i otfuram se malo po nasipu. još su žive (ne, nisu to sanjke-pupoljak od građanina kanea).




na drugom bregu stoji cirkva sv. barbare, tam su deca išli na mešu, tam sme imeli verunauka im pak je bile daljeke hoditi. moja teta katica se seča da je kaj mala pucka z pučke škole imela za predstavu recitirati jednu lepu pesmicu, imela je škrljaka na glave i glumila je dečeca. nu, iste tak mi je propuvedala da kaj su stvorili onije posle drugoga rata, su naseljili nekakšne dotepence po raportu, pa su ti išli od hiže do hiže i hapsili se kaj je bilo v dombrane i kaj ni išlo f partizane. a dečki bogečki nis bili ničesa krivi, su morali i bili terani v domobrane, pa to je ionak bila uvek naša domača vojska, nu unda su ti grdi črni vragi otprli v mirkofcu i štrucljevu prave logore, otkud bi ljudi nestajali zanavek. i nišči ih nigdar više ni videl. čulo se po mrklomu mraku pucnji, žene su prek žice nosile obeda i sopun, neki su bili i spobegli, a se su te bili domači fanti, kaj ni mrava nisu zgazili ni kad puknuli na človeka. jaj, nisi smel nič povedati proti, bi te mam otpelali ti grdi črni z mustači kaj starojugoslavenski panduri.


Evo me opet kod moga sela
Evo već naša kućica bijela
Njive i polja, vrti, voćnjaci
Al ste mi dragi stari vi znanci

Mirisno cvijeće smiješi se na me
I pozdravlja me
Eh kako milo slavuju poju
A ja dižem uvis kapicu svoju

I lijepo pjevam o slatki kraju
Moj mili dragi
Zavičaju

ne znam autora, ali ovu mi je pjesmicu moja teta Katica recitirala po sjećanju.



po dragomu starom putu, još stoje breze i akacija na bregu prema vrtima i voćnjaku, a čuvarkuća, kao i svako proljeće, rasprostre se po travnjaku i raste, raste... još trenutak i bit ću u zagrljaju svoje tete, sjećajući se divnih dana djetinjstva.





odmah na ulazu i tetin omiljeni hobi, rekreacija, ljubav i ljekovita zanimacija: uzgoj cvijeća. ni sama ne zna koliko je cvjetova uzgojila i kakvih sve vrsta. a ova papiga, omiljena slika, zapravo je ručni rad kojeg je vezla moja sestrična Đurđica. moja teta Katica i teček Jurek (da, uistinu se baš tako zovu, kao ono dvoje, kokotiček i kokica) su iznad uzglavlja držali vjenčani poklon, svetu sliku Marije s djetetom Isusekom, i kad bi me uhvatila zima, uskočila bih u njihov krevet, a teta bi mi pričala priče i učila me molitvicama za ajgeleke.





tetine su me drage tople ruke grlile, dragale, pekle kolače, najbolje radile pohance, a njenu juhu bih uvijek pojela u slast.




a pogodi što je to! mustra za dekrliće, hekleraj i štrikeraj. ma na koji god način hoćeš, koja god tehnika je u pitanju! osim što je bila šnajderica koju su zvali za svadbe, firme, pričesti, rođendane, diplome, znala je sve moguće vrste ručnog rada, goblene, vezenje... sašila mi je prvu školsku kutu, svijetloplavu s posebnim modernim kragnom, takvu kutu nitko u školi nije imao! a možda sam i od nje naslijedila ponešto ljubavi za estetiku i modu.







svo ovo cvijeće zasad drži u svojem podrumu, a pomalo dolazi vrijeme i da ga preseli na verandu, prozore, balkon, dvorište. ispred kuće joj čask raste i - banana! kak se kaže, moja tete ima i "zlatnu" i "zelenu" ruku. najdraža moja teta Katica!



željeznicu guta već daljina (matoš)....

Post je objavljen 21.03.2016. u 17:49 sati.