Ovo je kraj....

Neću više objavljivati priče na ovom blogu jer ne želim previše zbrkati priče, pa otvaram svaki put novi blog pri objavljivanju nove knjige.

Ovdje sam objavila tri priče:
DVA RAZLIČITA SVIJETA I JEDNA LJUBAV
Otok straha
Život ide dalje

Znam da su Tišina i Nikolina sve ove tri pročitale, a za ostale ne znam, pa ako budete imali želju i budete htjeli pročitati koju - imate linkove=)

Ako budete htjeli ponovno pročitati priču o Hope, Alexu i prijateljima - znate gdje je moj blog.

Hvala vam na svemu.

Od sad na dalje ćete me moći naći ovdje: DRHTAJ DUSE i PAKLENI ŽIVOT!

Volim vas sve

Barbara

P.S. Vidjela sam da pitate hoće li biti nastavka.... Pa ne znam još! Imam nekoliko tema za knjige ubuduće, pa ako budem htjela, kad bude ispucala sve ove koje su mi u glavi, počnem pisati nastavak ove knjige. Vidjet ćemo još, ali javit ću vam kad bude vrijeme.=)

Napisano: 02.05.09.

Mozete me naci ovdje: PAKLENI ZIVOT ili JENNINE KRONIKE
I mislim da nastavka nece biti.... Ne znam zasto, ali ovako je najbolje. Mislim da bi bilo pretjerano nastaviti dalje pricati njihovu pricu. Sami zamislite sto bi se moglo dogoditi;)

Napisano 23.06.'09. - Mozete me naci ovdje: Sve zbog jednog ljeta ili na Jenninim kronikama

četvrtak , 30.04.2009.

00:00 , Komentiraj { 11 } - #

Manuela se vratila s posla, a Hope i Alex joj još nisu priznali da su skupa pošto nisu znali kako bi ona mogla reagirati. Među njima je bilo sve savršeno. Nisu se previše odvajali pogotovo jer su imali isto društvo iako bi svako toliko Alex izlazio s prijateljima, a ona s prijateljicama. Cijeli tjedan su se dogovarali kad će ići u vikendicu Parkerovog oca, šta će sve povesti sa sobom, koga će Hope nazvati na rođendan... Pripremali su se za veliko slavlje.

Manuela je sjedila u dnevni boravak i zadubljeno je gledala još jednu od Oprinine epizode. Hope i Alex su stajali u hodnik i svako toliko provirivali unutra. Pogledali su jedno drugoga i duboko su uzdahnuli.
„Moramo...“ –rekla je Hope.
Alex je klimnuo glavom, nakon čega su ušli i sjeli su na trosjed pošto je mama sjedila na fotelju. Nije ih ni primjetila kad su ušli koliko je buljila u televiziju.
„Mama...“ –rekao je Alex.
„Pst, ovo je važno!“ –prekinula ga je mama.
Hope se nasmiješila Alexu, a on je zanijekao.
„Mislim da je i ovo naše važno!“ –nastavio je Alex.
„Ne može pričekati kraj ove epizode?“ –nije ih ni pogledala.
„Danima pokušavamo popričati s tobom!“ –uzvratio je.
„Ok, ok!“ –okrenula se prema njima i pomalo je ljutito prekrižila ruke gledajući ih ozbiljno. „O čemu se radi?“
„Pa... vidiš...“ –promrmljala je Hope.
„Imam curu!“ –rekao je Alex.
„Oh... Nadam se da nije još jedna droljica ili narkomanka!“ –zanijekala je.
„Pa... Očito Hope nije takva!“ –uzvratio je.
„Kako to misliš Hope nije takva?“ –zbunjeno će Manuela.
„Ja sam... Alexova cura!“ –dodala je Hope.
„Molim?!“ –pogledala ih je zbunjeno oboje.
Alex i Hope su se krajičkom oka gledali. Stajali su mirno, ali pomalo ukipljeno i gledali su u nju. Manuela je bila pomalo zbunjena i gledala je prvo u jednoga, pa u drugoga.
„Dobro...“ –nasmiješila se iznenada. „Drago mi je što ste skupa! Alex je napokon našao curu kakvu sam htjela za njega!“
„Tko čeka, taj dočeka!“ –nacerio se Alex.
„Ali...“ –tada se uozbiljila.
„Ali...“ –pogledala ju je Hope.
„Postoji jedno jedino pravilo koje morate poštivati!“ –uzvratila je ozbiljno.
„Koje?“ –upitala je Hope.
„Nema spavanja u zajedničkoj sobi, jasno?“
„Ne misliš li da bismo mogli to napraviti i negdje izvan kuće, mama?“ –pogledao ju je Alex.
„Alex, mislim ozbiljno!“ –pomalo je povisila ton.
„Ne brini se, Manuela. Poštivat ćemo pravilo!“ –nasmiješila se Hope.

Došla je subota i bio je Hopin rođendan. Prvo su bili kod nje, gdje joj je društvo donio poklone, proslavili su uz tortu i odličan ručak koji je Manuela napravila, pa su uživali. Nakon toga, pozdravili su Manuelu pošto su trebali krenuti prema vikendici.
Alex, Hope, Leo i Angel su išli u jedan auto, a Tony, Parker, Ted, Ginger i Arietta u drugi. Cijelim putem su pričali, smijali se, slušali pjesme te smišljali što bi sve mogli raditi kad dođu tamo. Mrak se spuštao i napokon su se približavali vikendici. Nije bila prevelika, ali dovoljna za njih. Parkirali su automobile ispred kučice. Dečki su uzeli alkohol, a cure hranu i ostale stvari. Parker je otključao vrata i upalio je svijetlo. Dnevni boravak i kuhinja su bili u istoj protoriji, koja je bila jako velika. Sve je bilo napravljeno kao i u starijem vremenu, a atmosfera je bila jako ugodna.
„Gore imate četiri sobe s bračnim krevetima i jedno kupatilo.“ –rekao je Parker.
Dečki su spustili alkoholna piča na stol dok su cure već sjedile na trosjedima i smijali su se.
„Baš mi je bilo drago što si me pozvala. Nikad to nebi očekivala!“ –rekla je Arietta.
„Niti mi nikako nebismo očekivali da ćeš ti totalno promjeniti sposobnost!“ –uzvratila je Ginger.
„Arietta, žao mi je, ali bila si nepodnošljiva kad si se družila sa Solange!“ –nastavila je Angel.
„Istina. Htjela sam te razbiti više puta zbog ponašanja!“ –dodala je Ginger.
„Možda si trebala kako bi se što prije opametila!“ –nasmiješila se Arietta.
„Dosta, cure! Što je bilo, bilo je. Glavno da je sada super!“ –uzvratila je Hope.
Djevojke su se nasmiješile. Zamolile su prijatelje neka im stave nekoliko alkoholnog pića u čaše, pa su onda nazdravljale cijelo vrijeme dok su dečki sjedili za stolom s pivom u ruci i previše praznih buca ispred sebe.
„Trebali bismo napraviti prostoriju u kojoj ćemo dolaziti samo mi dečki, imati biljar ili pikado i uživati kad nismo s curama!“ –rekao je Ted.
„Odlična ideja. Mi smo to cijelo vrijeme razmišljali, ali nikako da se primimo posla!“ –pogledao ga je Leo.
„Iako mi nemamo cure, ali slažemo se!“ –nastavio je Tony.
„Pa da ih potražiš, imao bi ih!“ –nasmiješio se Alex.
„Alex... bio si mi bolji kad si bio sam!“ –zadirkivao ga je Tony.
„Da...“ –Parker je klimnuo glavom. „Otkad te Hope zaludila si postao romantičniji!“
„A da se mi vratimo na biljar, a ne samo na cure?“ –nasmiješio se Ted, nakon čega je namignuo Ginger koja mu je uputila ljutit pogled. „Imam ja jednu praznu prostoriju na tavanu, pa bismo mogli pokušati napraviti nešto tamo!“
Ostali su se okrenuli prema njemu i počeli pričati kako je to odlično i kako bi to trebali što prije napraviti. Kako je vrijeme prolazilo, svi su se zajedno smijali, pili i zabavljali, a alkoholno piće je polako nestajalo.
Večinu je alkohol lupio toliko da im se vrtilo u glavi i da su se smijali sami sebi, dok su se neki jednostavno pokušavali usredotočiti na to kako im je dobro u slučaju da im nebi pozlilo. Hope se dignula i polako penjala stubištem na kat. Alex je primjetio kako se njegova cura jedva tutura i ispričao se prijateljima, te je otišao za njom.
„Ne smeta ti što je Hope s Alexom?“ –upitala je Arietta.
„Ne...“ –odgovorio je Parker nasmiješivši se. „Hope nije cura kao sve ostale. Ne naiđeš tako često na takve, pa mi je zato žao što nije ništa htjela od mene, ali... Šta ćeš! Sretni oni sretan ja!“
„Znaš.... Imam puno dobrih prijateljica, ali mogu te upoznati s njim uz kompromis!“
„Nema problema!“
„Jedino ako ti mene upoznaš s nekim dečkima!“
„Dogovoreno!“ –namignuo joj je Parker i pružio joj je ruku.
Arietta se nasmiješila i uhvatila ga je za ruku.
„Hope, dobro si?“ –upitao ju je Alex.
„Oh, jesam...“ –okrenula se prema njemu i nagnula se na vrata.
„Ne izgledaš mi baš najbolje.“ –sumnjičavo ju je promatrao.
„Dođi sa mnom...“ –nasmiješila se, otvorila je vrata i ušla je upalivši svijetlo.
Alex je zbunjeno ušao za njom, a ona ga je lagano gurnula na krevet i zaključala je vrata. Tada je bio još zbunjeniji pošto nije znao zašto se tako ponašala. Nasmiješeno mu se približila, sjela je na njega i skinula je majicu sa sebe, pa je ostala samo u grdugnjaku i majici na bretele.
„Wow, wow!“ –uzvratio je. „Šta to radiš?“
„Nije li očito...?“ –poljubila ga je.
„Hope, pijana si!“ –stavio ju je na krevet i dignuo se.
„Ti me ne želiš?“ –upitno ga je pogledala.
„Ma kako možeš to pomisliti?“ –zbunjeno će on. „Normalno je da te želim, previše, ali sada si pijana!“
„Nema veze!“ –dignula se i približila mu se.
„Ne, Hope! Ne želim da ti pomisliš neke stvari.“ –odmaknuo se od nje.
„Onda izađi iz ove sobe!“ –viknula je.
„Hope...“ –zanijekao je Alex.
„VAN!“ –pokazala mu je prema vratima.
Alex je uzdahnuo i otvorio je vrata, nakon čega je izašao i buljio je u zatvorena vrata zbunjeno. Hope je zanijekala ljutito i legla je na krevet, nakon čega je odmah zaspala pošto je bila užasno pijana.
Alex je sišao niz stepenice. Njegovi prijatelji su još pričali i smijali su se, a on je u tišini sjeo kraj njih.
„Dobro je?“ –upitala ga je Angel.
„Da.“ –odgovorio je Alex.
„Posvađali ste se?“ –pogledala ga je ozbiljno.
„Ma bit' će bolje kad se otrijezni!“ –nasmiješio se.

Hope je polako otvarala svoje oči. Jutro je već svanulo. Zijevnula je i okrenula se prema prozoru. Primjetila je Alexa kako spava na fotelji.
„Alex...“ –rekla je tiho.
Alex je polako otvorio oči i ugledao ju je, nakon čega joj se nasmiješio i namignuo joj je.
„Dobro jutro, pijandurice!“ –uzvratio je. „Otrijeznila si se?“
„Zašto...? Bila sam tako loša, jelda?“ –uzdahnula je.
„Ne...“ –nastavio je on. „Samo si bila pijana!“
„Sjećam se nekih stvari!“ –sjela je nasuprot njega. „Jako mi je žao što sam bila takva!“
„Ma nema veze. Glavno je da si se otrijeznila!“ –nasmiješio joj se, ponovno.
Hope je uzdahnula, dignula se, pa je sjela na njega i snažno ga je zagrlila kao i on nju. Onda joj je podragao, nježno, lice svojim rukama i poljubio ju je, a ona ga je obgrlila rukama i također mu je stravstveno uzvratila. Alex je uvukao svoje ruke u njenu majicu i što su se stravstvenije ljubili to više je odlazio prema njenim grudima.
„Hope!“ –iznenada je upala Ginger, a oni su se naglo okrenuli prema njoj.
Porumenili su kao i ona i neko vrijeme su se samo zbunjeno gledali.
„Joj, oprostite!“ –viknula je Ginger, crvenog lica i zalupila je vratima.
Hope i Alex su se pogledali, pa su se počeli smijati, nakon čega se ona dignula i otišla je zaključati vrata. Približavala mu se, povukla ga je za majicu i legla je na krevet. Skinula mu je majicu, bacila ju je na pod, i počela je otkopčavati njegove hlače dok ju je on ljubio po vratu i polako je odlazio prema trbuhu. Ono jutro su njih dvoje vodili ljubav. Hope se osjećala kao da joj je ono prvi put pošto je zamišljala izgubiti nevinost s osobom koju je voljela, a njega je voljela više od svog života.
Neko vrijeme su ležali na krevetu. Hope je, zapravo, ležala na njegovim prsima i slušala je ubrzane otkucaje njegovog srca.
„Znaš...“ –rekao je Alex. „Sad se osjećam kao da si me iskoristila!“
„Zašto?“ –zbunjeno je podigla pogled prema njemu.
„Jer si namjerno sjela na mene kako bi me zavela!“ –nasmiješio se.
„A budalo...“ –lagano ga je lupila osmijehom na licu. „Nije mi bila to namjera!“
„Da, da, kako da ne!“ –namignuo joj je i poljubio ju je. „Bilo mi je lijepo...“
„I meni je...“ –nasmiješila se.
„Volim te, Hope...“ –promrmljao je. „Znam da je to možda prerano da ti kažem, ali... Volim te!“
„Volim i ja tebe!“ –nježno ga je poljubila. „Nije prerano... Kad voliš nekoga, nikad nije prerano to reći!“
Nasmiješio joj se, snažno ju je zagrlio i poljubio ju je u čelo. Odlučili su se obući kako bi se pridružili drugima jer su predpostavili da ih je Ginger došla zvati zbog toga. Spustili su se nasmiješeno niz stepenice i došli su do dnevnog boravka i kuhinje. Njihovi prijatelji su sjedili, držali su u šalicu kave u jednu ruku, a na drugu su bili naslonjeni.
„Oh, vidimo da ste jako veseli!“ –nasmiješeno će Hope.
„Ma daj... Kad si ti išla spavati, mi smo tek počeli sa zabavom!“ –zvijevnuo je Tony.
„Uostalom, spavali smo možda dva sata...“ –nastavio je Leo. „Pusti nas da nastavimo drijemati!“
„Ma vani je super vrijeme. Mogli bismo se ići prošetati!“ –uzvratila je.
„Hope... Previše hiperaktivna si za nas, trenutno! Moramo se razbuditi!“ –pogledala ju je Arietta.
„S obrzirom da sam vas vidjela prije sat vremena... normalno je da ste oboje hiperaktivni!“ –nasmiješila se Ginger i namignula im je.
Njih dvoje su porumenili i odmaknuli su poglede od društva pošto su ih svi pogledali.
„Šta ste radili?“ –nasmiješeno je upitala Angel.
„Hrvali su se!“ –dodala je Ginger.
„Hrvali?“ –zbunjeno će Parker. „Kako se možeš hrvati s curom, Alex?!“
„Parker...“ –Ted ga je zbunjeno pogledao. „A da malo razmisliš o načinu hrvanja?“
Društvo se okrenuli prema njemu. Svi su, istoglasno, uzviknuli: „Oh!“ i onda su se nasmiješeno okrenuli prema Alexu i Hope.
„Ok, ok, dosta!“ –prekinuo ih je Alex. „Brinite se o svojim poslovima!“
Hope se nasmiješila i poljubila ga je. Sjeli su kraj prijatelja i pokušavali su ih oraspoložiti, ali njima je trebalo dosta vremena. Kad su se svi razbudili, počeli su pričati, slušati glazbu i nastavili su se sa zabavljanjem. Hope je promatrala nasmiješeno svoje društvo. Iako nije imala obitelj kraj sebe, imala je Alexa i prijatelje i to joj je u onom trenutku bili najvažnije. Shvatila je da u životu trebaš pretrpiti neke posljedice i pokušati se dići na noge kako bi prebrodili prepreke ili prošlost. Shvatila je da život jednostavno mora ići dalje.

KRAJ=)

Svidjala vam se knjiga?

Od sad na dalje objavljujem samo:

DRHTAJ DUSE - novi post

i PAKLENI ZIVOT - ovdje postovi nece biti cesti. Oprostite!!!!





„Jako me zanima o čemu si htjela pričati sa mnom prije!“ –rekao je Alex i pogledao ju je.
„O tome kako mi se sviđaš!“ –odgovorila je Hope. „Možda sam ti to trebala odavno reći, ne znam, ali... Nisam mogla! Nešto me kočilo! Bila sam ljubomorna na svaku curu koja bi te pogledala, s kojom bi pričao... Bila sam ljubomorna jer mi je jednostavno bilo stalo!“
„Bila si ljubomorna i kad si me vidjela s Ariettom?“ –upitao ju je.
„Jesam.“ –nasmiješila se. „Govorila sam ti da mi nije stalo do toga i da me čisto boli briga za vas, ali zapravo sam vas htjela ubiti oboje!“
„Stvarno?“ –zbunjeno će Alex.
„Ne...“ –odmahnula je glavom. „Samo tebe!“
„Znaš zašto sam uopče išao s njom?“ –uzvratio je.
„Ne znam, ali ne zanima me...“ –počela se smijati.
„Zbog Parkera...“ –odgovorio je.
„Molim?“ –pogledala ga je i uozbiljila se. „Parkera?“
„Da. Plesala si onu večer s njim i zasmetalo me, pa sam uzeo prvu curu koja se nalazila kraj mene i to je slučajno bila Arietta!“ –nastavio je. „I cijeli ovaj tjedan sam bio ljut na tebe jer te Parker poljubio! Bio sam ljubomoran, šta ćeš...“
„Evo zašto si bio takav prema njemu...“ –uzvratila je začuđeno. „Alex, ja sam njega...“
„Znam da si ga odbila!“ –prekinuo ju je.
„Kako znaš?“ –zbunjeno će ona.
„Pa... Nisam bio iskren prema tebi!“ –nasmiješio se. „Došao sam doma kad je Ginger bila ovdje i...“
„O ne...“ –porumenila je i prekrila je lice rukama. „Čuo si sve, jelda?“
„Da...“ –nasmiješeno joj je maknuo ruke s lica. „Ali drago mi je što jesam jer možda još neko vrijeme nebi pričao s tobom, a onda nebi uživao kraj tebe, grlio te, ljubio, mazio, ležao ovdje i pričao satima s tobom!“
„Ali opet mi je neugodno, Alex, k vragu!“ –ljutito će ona.
„Daj, daj... Drago mi je što sam čuo da si zaljubljena u mene!“ –nacerio se.
„Budalo!“ –zanijekala je.
„Nema ti šta biti neugodno. Uostalom, zaljubljen sam i ja u tebe, pa mi nije neugodno!“ –rekao joj je.
„Da, ali bilo bi ti da sam ja čula kako pričaš s prijateljem!“ –pogledala ga je nasmiješeno. „Htjela bih te nešto zamoliti!“
„Slobodno!“ –nasmiješio se.
„Pomiri se s Parkerom.“ –uzvratila je.
„Hoću...“ –dodao je. „Htio sam svejedno, a i on mi je rekao da sam se prvo trebao raspitati, a onda napasti nekoga! Očito mi je htio reći da ti je stalo!“
„Valjda... Nije on loš, samo je povrijeđen trenutno!“ –dodala je ona.
Ostatak večeri su nastavili pričati zagrljeni. Smijali su se, uživali su... Bili su jako sretni što su bili zajedno, što im više nije bilo neugodno priznati jedno drugome što osjećaju jer su shvatili da su bili glupi što odavno nisu pričali o svojim osjećajima. Dok je Alex pričao primjetio je kako Hope spava. Nasmiješio se. Bila je nježna i slatka istovremeno. Poljubio ju je u obraz, nakon čega je ugasio svijetlo, legnuo se kraj nje i zagrlio ju je. Obožavao je onaj ugodan osjećaj njene topline. Poljubio ju je još jednom, pazeći da ju ne probudi nakon čega je zaspao i on.

Hope je polako otvorila oči. Ugledala je Alexa kraj sebe kako ju promatra nasmiješeno.
„Dobro jutro, ljepotice...“ –nasmiješeno ju je poljubio.
„Dobro jutro...“ –nasmiješila se. „Zaspala sam ovdje, ha?“
„Jesi.“
„Oprosti! Sigurno nisi imao mjesta za sebe!“
„Ma jesam. Ovaj bračni krevet je velik, pa se nemoraš brinuti za mene!“
„Mogao si me probuditi!“
„Ma daj, bila si mi preslatka. Neko vrijeme sam te samo promatrao!“
„Nisi normalan!“
„Daj, pusti me da uživam sad kad te imam kraj sebe!“ –uzvratio je osmijehom i poljubio ju je, te ju je snažno zagrlio.
„Možda bismo se trebali dignuti!“ –rekla je ona poljubivši ga također.
„Nema potrebe. Tek je šest ujutro!“ –uzvratio je Alex.
„Onda se još mogu izležavati!“ –zijevnula je Hope i pokrila se dekom.
„Sretan sam što te imam, Hope!“ –dodao je Alex podragajući je po licu.
„I ja isto, Alex...“ –poljubila ga je u nos.
„Znaš... Ima još toga što ti nisam rekao!“ –nacerio se.
„Molim?!“ –zbunjeno će Hope. „Ajde, pričaj... Ovako i onako imamo vremena!“
„I ja sam ono ljeto bio zaljubljen u tebe.“ –rekao je.
„Zašto mi nisi rekao?!“ –viknula je ljutito Hope.
„Mislio sam da ću uništiti naše prijateljstvo, a nisam to htio. Zato ti se niti ja nisam previše javljao!“ –nastavio je. „Tražio sam cure koje su totalno različite od tebe samo kako bi te zaboravio. Neko vrijeme nisam mogao, ali onda jesam, pa sam bio s nekom curom prije Solange, onda s njom i onda si došla... ti, ponovno!“
„Zašto sada spominješ Solange?“ –uzdahnula je tužno i pomalo ljubomorno.
„Jer si ti totalno drugačija od nje i dopusti da dovršim do kraja!“ –uzvratio je. „Kad sam te opet vidio... vratili su se oni osjećaji prema tebi! Čak i kad sam bio sa Solange ono malo vremena kad si tek došla, sam stalno razmišljao o tebi!“
„Kako si romantičan...“ –rekla je osmijehom.
„Znam...“ –namignuo joj je. „Želim da shvatiš da mi je stvarno stalo do tebe!“
„Znam da ti je stalo... Bez brige!“ –uzvratila je i podragala ga je po licu.

Izašli su iz automobila. Hope je pričekala Alexa da zaključa, pa joj se približio, poljubio ju je i nastavili su hodati prema školskom ulazu držajući se za rukom. Učenici su se okretali za njima smiješkajući se. Ginger, Tony i Parker su sjedili na uobičajeno mjesto.
„Omg!“ –rekla je Ginger.
Tony i Parker su se okrenuli i zastali su. Tony i Ginger su pogledali u Parkera, ali on nije pokazivao nikakav bjes niti ljubomoru, nego samo jedan osmijeh na licu.
„To moje oči vide krivo ili se vi držite za ruke?“ –upitala je Ginger.
„Zapravo, upoznajte moju novu curu Hope!“ –odgovorio je Alex.
„Kako super!“ –Ginger je poskočila od sreće i zagrlila ih je zajedno. „Alex, oprosti za onaj šamar, ali bio je nužan jer si se ponašao kretenski u zadnjih tjedan dana!“
„Sve je u redu. Zaslužio sam! Uostalom, dobio sam ga i od Hope, pa...“ –nasmiješio se.
„Nebi htjela znati šta sam mu sve rekla!“ –Hope se nasmiješeno okrenula prema prijateljici.
„Oh, htjela bi!“ –dodala je ona.
„Evo zašto je ovakvo ružno vrijeme odjednom!“ –nastavio je Tony. „Pa Alex se opametio i napokon pronašao pravu curu za sebe!“
„Prihvatit ću to kao da si rekao da ti je drago!“ –uzvratio je Alex.
Odjednom su se Alexovi i Parkerovi pogledi susreli. Društvo se zabrinuto pogledalo, a i njih dvoje su.
„Hvala na svemu, Parker! Bio si jako dobar prijatelj! Oprosti što sam se ponašao tako kretenski i drago mi je što si mi rekao da se opametim!“ –rekao je odjednom Parker. „Da pogodim, to si mi htio reći?“
„Tako nešto!“ –uzvratio je Alex. „I da mi je žao...“
„U redu je. Oprostit ću ti jer si zaljubljen!“ –Parker mu je pružio ruku. „Uostalom, cijela škola je puna cura koje jedva čekaju da mene imaju!“
Društvo se pogledali, odmahnuli su glavom i počeli su se smijati na sav glas dok ih je Parker gledao prekriženih ruku. Hope se slučajno okrenula i primjetila je kako crni automobil dolazi ispred škole. Kad je Alex vidio da ih ona je prati okrenuo se, kako bi pogledao što ju je toliko zaokupilo. Začudio se kad je vidio onaj čudni automobil i bio mu je jako poznat. Solange je izašla iz njega i okrenula se kako bi poljubila nekoga. Kad se udaljila shvatio je da se radi o Patricku.
„Nikad neće shvatiti!“ –rekao je i okrenuo se prema prijateljima.
„Hej, slijedeći tjedan mi je osamnaesti rođendan!“ –uzvratila je Hope.
„Nemoj zezati?“ –nasmiješio se Tony. „I? Bit' će fešta, a?“
„Naravno, ali stvar je u tome što ne znam gdje bi mogli slaviti.“ –rekla je.
„Nemoj se brinuti za to. Moj tata ima vikendicu izvan grada, pa bismo mogli tamo!“ –pogledao ju je Parker.
„Stvarno bismo mogli?“ –nasmiješila se.
„Naravno!“ –klimnuo je glavom.
„Jedva čekam!“ –uzviknula je sretno i veselo Ginger.
Hope joj se nasmiješila i onda je vidjela Ariettu kako izlazi iz škole. Ispričala se prijateljima, koji su samo nastavili pričati nakon što se udaljila, i krenula je prema njoj.
„Arietta...“ –zaustavila ju je.
„Hej, Hope!“ –nasmiješila se. „Cijela škola bruju o tome kako ste Alex i ti skupa. Istina?“
„Da... Nadam se da ti ne smeta!“
„Dušice, naravno da mi ne smeta! Alex je davna prošlost, na svu sreću!“
„Odlično onda... Slijedeći tjedan slavim rođendan i htjela bih da i ti dođeš!“
„Pozvana sam?“
„Da. Bilo bi mi jako drago!“
„Onda naravno da ću doći, ali do tada ima vremena, pa ćemo se još dogovoriti. Može?“
„Super! Vidimo se po školi, Arietta!“ –Hope ju je nasmiješeno pozdravila i potrčila je k prijateljima.
Arietta je gledala za njom, nakon čega se nasmiješila i otišla je svojim putem.

Novo i:DRHTAJ DUŠE





Post posvječen Brianni

Ljudi su sretno izlazili iz kina veselo i sretno pričajući o filmu kojeg su upravo pogledali. Alex i Hope su odlazili prema automobilu. Djevojka mu je cijelo vrijeme sretno prepričavala šta joj je bilo najbolje dok je on samo klimao glavom i nasmiješeno ju je promatrao. Otključao je auto i pogledao ju je.
„Onda? Oprošteno mi je?“ –upitao ju je.
„Hmm... Ne znam još!“ –uzvratila je i sjela je u auto.
„Daj, ne možeš mi to napraviti!“ –sjeo je na vozačevo auto.
„Koliko bi ti znaćilo da ti oprostim?“ –pogledala ga je.
„Previše!“ –uzvratio je.
„Onda ti je oprošteno!“ –nasmiješila se i pogledala je ispred sebe.
„Hvala...“ –rekao je tiho i krenuli su prema kući.
Putem do kuće nisu previše pričali. Možda su progovorili samo nekoliko riječi, a ostatak vremena su slušali pjesme s radia.
„Mogu ti nešto priznati?“ –Alex ju je krajičkom oka pogledao.
„Možeš.“ –okrenula se prema njemu.
„Zapravo... Angel i Leo nisu ni trebali doći s nama! Dogovorili smo se samo kako bi te ja mogao odvući iz kuće!“ –rekao je.
„Molim?“ –zbunjeno će Hope. „Zašto?“
„Htio sam pričati s tobom!“
„Oh... A dobro onda... Drago mi je što sam pogledala onaj film!“
„I meni je drago zbog toga!“ –nasmiješio se.
Jako brzo su stigli ispred kuće, a onda su izašli i krenuli su prema ulazu. Hope je hodala prva i razmišljala je o njemu. Trebala mu je priznati nešto što je odavno trebala učiniti. Uzdahnula je i okrenula se prema njemu.
„Moram i ja tebi nešto priznati.“ –pogledala je u pod.
„Priznaj!“ –rekao je gledajući u nju.
„Možda ti se to neće sviđati, ali...“ –podigla je pogled. „Moramo popričati u vezi onoga što se desilo prije tri godine!“
„Ne, Hope!“ –odmahnuo je glavom. „Ne sada kad je sve bolje!“
„Molim te!“ –uzdahnula je. „Moram ti sve reći, Alex! Nije niti meni lako! Ne moraš ti ništa pričati, ali samo me poslušaj!“
„Dobro...“ –klimnuo je glavom.
„Ja sam za sve kriva, Alex!“ –dodala je. „Znam da smo se dogovorili da ćemo zaboraviti na taj poljubac, ali stvar je u tome što ja nikako nisam mogla! Previše mi je značio, previše ste mi oboje značili! Bila sam zaljubljena u tebe, Alex! Javljala sam ti se manje samo kako bi te pokušala zaboraviti, ali nije išlo, pa sam totalno odustala s pričanjem s tobom!“
„Stvarno si bila zaljubljena u mene?“ –začuđeno će Alex.
„Stvarno.“ –porumenivši je maknula pogled.
„Nisam znao...“ –uzvratio je. „Nekako sam sumnjao po tvom ponašanju, ali mislio sam da krivo shvaćam! Uostalom, nemoj samo sebe kriviti! Nisam se niti ja previše trudio da dođem do tebe, pa... Sve u svemu, oboje smo krivi!“
„Onda mi je drago što smo popričali o tome!“ –nasmiješila se.
Alex se i njoj nasmiješio. Ušli su u kuću. Nikoga nije bilo. Predpostavili su da je Angel još s Leom. Onda su pozdravili jedno drugoga pošto su trebali napraviti referat za školu, pa je svatko otišao u svoju sobu.
Oboje su sjedili za svojim stolom ne razmišljajući previše o zadaći koju imaju, nego jedno o drugome. Alex je znao da je ona nekada bila zaljubljena u njega i da je još zaljubljena, dok ona nije znala da je on to čuo kad su Ginger i ona pričale. Oko sat vremena su samo buljili u monitor kompjutera i pokušavali su pronaći hrabrost da priznaju jedno drugome što osjećaju. U trenutku kad je Hope, ubrzanim hodom, silazila niz stepenice, Alex je izlazio iz svoje sobe i iz dnevnog boravka. Pronašli su se na pola puta stepeništa i bili su pomalo začuđeni.
„Moramo pričati!“ –rekli su istovremeno, pa su se nasmiješilo jedno drugome.
Gledali su se. Alex je gledao Hope svojim nježnim i prekrasnim očima, a ona ih nije prestajala gledati. Pošto je bila niža od njega, morala se podignuti na prste, i približavala se njegovim usnama. Alex ju je preduhitrio i poljubio ju je, te ju obgrlio rukama oko struka, a ona oko njegovog vrata. Nastavili su se ljubiti dosta dugo dok im je srce ubrzano kucalo.
„Doma smo!“ –viknula je Angel ulazeći u kuću.
Leo i ona su zastali kad su ih vidjeli na stepeništu, a oni su se odmaknuli jedno od drugoga rumenog lica.
„Oprostite!“ –rekla je Angel.
„Ma nedajte se smesti. Nećemo vam mi smetati!“ –nasmiješio se Leo i povukao je Angel u dnevni boravak.
Alex se nasmiješeno okrenuo prema Hope koja je gledala u njega.
„O čemu si ono htjela pričati?“ –upitao ju je.
„Zaboravila sam.“ –odgovorila je nasmiješeno. „Ti?“
„Isto!“ –rekao je i onda ju je povukao bliže sebi i poljubio ju je.

Hope je završila odavno sa svojim referatom, a onda je ležala na krevetu, gledajući u plafon i razmišljajući o poljupcu s Alexom. Bila je nasmiješena i osjećala se poput curice koja se prvi put poljubi. Zapravo je bilo jako slično. Alex je brio prvi dečko u kojeg se doista zaljubila i kojeg je prvog poljubila. Cijelo vrijeme je razmišljala o poljupcu i srce joj je ubrzano kucalo, leptiriću su joj se javljali u trbuhu, a osmijeh joj nikako nije silazio s lica. Dignula se i potrčala je iz sobe. Ušla je u dnevni boravak.
„Hej!“ –pozdravili su je Angel i Leo.
„Hej, hej!“ –pozdravila ih je osmijehom.
„Oh, oh, ovaj osmijeh nisam vidjela već dosta dugo!“ –nasmiješila se Angel.
„Koj' osmijeh?“ –nacerila se.
„Daj, daj, nemoj izmišljati! Vidi se koliko si sretna!“ –namignula joj je Angel.
„Nisam rekla da nisam!“ –pokazala joj je jezik. „Vidjeli ste Alexa?“
„Otkad je ušao u onu sobu nismo!“ –odgovorio je Leo. „Mislim radi referat!“
„Ok. Hvala!“ –uzvratila je i krenula prema vratima.
Otvorila ih je i spustila se niz stepenice. Alex je sjedio za ratnim stolom i printao je papire.
„Smetam?“ –upitala je.
„Ti nikad!“ –nasmiješeno se okrenuo prema njoj.
„Šta radiš?“
„Printam referat. Prije par minuta sam ga dovršio!“
„Oh, čudno što se ti toliko trudiš oko škole!“ –nasmiješila se i sjela je na njegov mekani reket.
„Oh, oh, draga moja, ja sam bio najbolji učenik na školi!“ –uzvratio je.
„Bio!“ –dodala je.
„Da. Ti si mi sve morala uništiti!“ –nasmiješio se, dignuo se i sjeo je kraj nje.
„Ispričavam se. Mogu otići, ako želiš!“ –dodala je Hope.
„Ne, ne želim! Rađe ću biti drugi na ljestvici nego bez tebe kraj sebe!“ –namignuo joj je. „Kad smo već kod toga... Razmišljao sam i...“
„Da, želim!“ –odgovorila je.
„Kako znaš šta sam te htio pitati?“ –pogledao ju je sumnjičavo.
„Ma predpostavljam!“ –nasmiješila se. „Oprosti, reci...“
„Htio bi da mi budeš cura!“ –pogledao ju je. „Savršena si osoba, Hope, i nebi te htio izgubiti!“
„Odgovorila sam ti već. Naravno da želim!“ –nasmiješila se.
Alex se nasmiješio, podragao ju je po licu i prošao je kroz njenu crnu kosu, a onda ju je poljubio. Legli su na krevet, Alex ju je obgrlio jednom rukom i gledali su u strop pričajući.

Sutra pauza=P
Ali na DRHTAJ DUSE nije, pa vas ocekuje novi nastavak vec u 00:00, kao i svaki dan.=)
Have a nice day=*





Alex je hodao školskim parkiralištem. Hope je već davno sjedila sa svojim društom i polako je počela pričati s njima pošto je rekla sama sebi da treba zaboravila Alexa. Tony, Ginger i Parker su dozivali prijatelja da im se pridruži kad su ga vidjeli samoga, ali ih je on odbio uputivši još jedan ljuti pogled Parkeru. Parker je zanijekao i potrčao ga je zaustaviti.
„Zašto si takav?“ –upitao ga je hodajući kraj njega.
„Ne pričam s tobom.“ –rekao je Alex.
„Zašto? Šta sam ti napravio?“ –zbunjeno će Parker.
„Šta si mi napravio?“ –proderao se Alex.
Učenici, koji su prolazili onuda, su se zbunjeno okretali prema njima dok je su Alex i Parker gledali ljutito jednu u drogog.
„Poljubio si Hope, evo šta si napravio!“ –dodao je Alex.
„I u čemu sam pogriješio?“ –uzvratio je Parker.
„Znaš da mi se ona sviđa, k vragu!“ –zanijekao je. „Kako si mogo biti takav?“
Alex je zanijekao i nastavio je dalje. Parker se u onom trenutku razbijesnio i potrčao ga je zaustaviti odgurnuvši ga dok ga je ovaj drugi bjesno pogledao.
„Sad ću ti reći nekoliko stvari!“ –uzvratio je Parker bjesno. „Meni se sviđala od prvog trenutka kad sam ju vidio! Ponašaš se prema njoj ko največe govno i zbog toga bi te trebao i htio sad razbiti! Ovo je najvažnije i poslušaj me dobro: drugi put se raspitaj prvo kako stvari stoje!“
„A kako stvari stoje?“ –prekrižio je ruke. „Reci mi, ajde!“
„Nije do meni da ti to kažem, kretenu!“ –odgurnuo ga je i nastavio je hodati.

Došla je nedjelja. Manuela je morala odputovati dan prije zbog posla, pa su Hope, Angel i Alex bili sami tjedan dana kod kuće. Ništa se nije promjenilo između Hope i Alexa. I dalje su se svaki dan izbjegavali. Hope je večinom bila kod kuće, u sobi, i plakala je pošto joj je bilo previše stalo do njega i nije mogla podnijeti što ju nije više ni gledao.
Angel je bila s Leom vani ono jutro, a Ginger je došla popričati s Hope pošto joj je ova javila da treba nekoga kako bi se mogla opustiti ili izbaciti sve iz sebe. Alex je parkirao auto ispred kuće i otvorio je vrata. Baš kad je htio krenuti na kat je čuo glasove i zastao je.
„Ne razumijem, Gigi...“ –uzdahnula je Hope. „Ne razumijem čime sam to zaslužila da me već tjedan dana samo izbjegava!“
„Alex je moj najbolji prijatelj, ali trenutno ga ne poznajem, dušo.“ –uzdahnula je Ginger. „Ne znam tko je taj čovjek i zašto se tako ponaša prema tebi!“
„Možda bi jednostavno trebala pustiti stvari takve kakve jesu i ne brinuti se više.“ –djevojka je pogledala u Ginger. „Šta kažeš?“
„Ja kažem da bi mu prije trebala reći šta osjećaš!“ –uzvratila je Ginger. „Znaš... Ja bi htjela znati ako se neki moj prijatelj zaljubio u mene!“
Alex se ukočio. Razmišljao je o Gingerinim riječima i pitao je sam sebe da li postoji mogučnost da je Hope zapravo zaljubljena u njega. Srce mi je ubrzano kucalo dok je čekao da Hope nešto kaže.
„Ne... Ne mogu mu to reći! Ne mogu, Ginger... Znam da bi me povrijedio, znam da Parker ima pravo u vezi Solange i njega!“ –rasplakala se Hope.
„Parker priča gluposti jer je povrijeđen pošto nisi htjela ništa s njim zbog Alexa! Pusti njega neka misli šta god želi! Radi se o Alexu i tebi i ti bi se trebala pomiriti s njim ili barem popričati.“ –rekla joj je Ginger.
Alex je spustio pogled i nastavio je hodati prema katu. Ginger je odavno otišla doma, pa su Alex i Hope bili sami kod kuće. Hope je sjedila za radnim stolom i gledala je nešto na laptopu dok je Alex sjedio u dnevni boravak. Odjednom se dignuo i popeo se do Hopine sobe. Stajao je ispred i pokušavao je skupiti hrabrost da pokuca na vrata. Duboko je uzdahnuo i pokucao ih je nakon čega ih je otvorio. Hope je bila okrenuta prema vratima i začudila se kad ga je vidjela. Neko vrijeme su se gledali, a onda se ona okrenula i gledala je u laptom dok je drhtala od same pomisli što je Alex ondje.
„Šta radiš?“ –upitao ju je iznenada.
„Pregledavam nešto za školu.“ –odgovorila je.
„Ideš s nama?“
„S kim nama?“
„S Leom, Angel i sa mnom. Idemo gledati Step up 2, pa ako te zanima...“
„Zanima me!“ –rekla je. „Kad film počinje?“
„Za sat i po.“ –uzvratio je.
„Bit ću spremna.“ –nastavila je.
„Dobro. Vidimo se dole!“ –zatvorio je vrata i spustio se niz stepenice.
Hope je duboko uzdahnula i pokušavala je umiriti svoje ubrzano srce. Naslonila je glavu na radni stol i pokušavala je ne razmišljati o njemu. Kad je bilo vrijeme da se počne spremati, pogledala je u ormar, obukla se i spustila se niz stepenice.
„Gotova si?“ –pogledao ju je.
„Jesam.“ –rekla je i uzimala je ključeve svog auta.
„Možeš i sa mnom, znaš?“ –nastavio je on.
Pogledala ga je, spremila ključeve na mjesto i izašla iz kuće. Alex ju je sa smiješkom gledao, pa je izašao za njom. Ušli su u auto, ali nisu pričali na putu do kina. Čekali su ispred velikog kina, ali Angel i Lea. Alex je dobio poruku i pročitao ju je.
„Angel i Leo ne mogu doći jer im se auto pokvario, pa ga moraju odvesti na popravak.“ –rekao je Alex.
„Dobro. Idemo doma onda!“ –uzvratila je Hope i nastavila je ubrzano hodati prema automobilu.
„Hope!“ –Alex je potrčao k njoj i zaustavio ju je, pa ju je okrenuo prema sebi. „Ti i ja moramo ozbiljno pričati!“
„Ti i ja nemamo o čemu pričati, oke?!“ –odmahnula je glavom.
„Molim te, Hope, molim te!“ –nastavio je.
„Ne!“ –viknula je.
„Želim znati što misliš o meni trenutno!“ –prodrmao ju je. „Želim to znati!“
„Doista?“ –pogledala ga je ozbiljno.
„Da!“ –klimnuo je glavom.
Djevojka ga je snažno pljusnula i pljuska je bila toliko jaka da mu je cijela ruka ostala utisnuta na crvenom licu. Pogledao ju je ozbiljno, a ona je izgledala ljuto iako je imala suze u očima.
„Mislim da si najveći kreten i navjeće govno koje može postojati!“ –započela je. „Mislim da si jedan debil koji misli samo na sebe i boli ga briga za druge! Mislim da nisam zaslužila tvoje GLUPO ponašanje i izderavanje zbog kojeg sam svaki dan plakala i bilo mi je loše! Mislim da imam pravo znati šta sam ti skrivila da si bio tako jadan!!!“
Suze su joj klizile niz lice dok ga je ozbiljno promatrala, a onda se okrenula i prekrila je rukama uplakano lice. Alex je uzdahnuo, krenuo je ispred nje i snažno ju je zagrlio, a ona je spustila ruke i zagrlila ga je također. Podragao ju je po kosi.
„Tako mi je žao, Hope!“ –uzvratio je tiho. „Da sam znao da se tako osjećaš sve bi pokušao srediti isti dan! Bio sam previše bezobrazan prema tebi, previše glup jer nisam shvaćao neke stvari! Nisam ih htio shvatiti, valjda! Imaš potpuno pravo misliti sve to o meni jer zaslužujem sve riječi koje si upravo rekla! Znam da je teško to napraviti, ali nadam se da ćeš mi uspjeti oprostiti!“
Djevojka se odmaknula od njega i pogledala ga je. Obrisala je svoje suze s lica, a on je bio ozbiljan i tužan. Uzdahnula je.
„Idemo pogledati taj film?“ –upitala ga je.
„To znaći da mi opraštaš?“ –nasmiješio joj se.
„Reći ću ti nakon filma.“ –okrenula se i hodala je prema kinu.

Novo na:DRHTAJ DUŠE





Svanulo je jutro i sunčeve zrake su probudile Hope koja je spavala otkad se vratila iz škole pošto je bila izmorena i doktori su joj rekli neka se odmara što više može barem nekoliko dana. Ležala je u krevetu i podigla je pogledm prema satu koji joj je stajao ispred obiteljske slike. Pokazivao je pet i po ujutro. Znala je da se dovoljno naspavala, ali nije se još željela dignuti iz kreveta pošto se htjela malo izležavati i uživati sve dok stvarno ne bude vrijeme za spremanje za nastavu. Legla
je na leđa i pogledala je u plavi strop. Nije željela, ali razamišljala je o Alexu. Zanimalo ju je zbog čega se loše ponio prema njoj nakon što se ona četiri dana za redom brinula o njemu, pazila ga je i jedva je spavala pošto ga je promatrala po cijeli dan. Razmišljala je i tome što mu je mogla napraviti da mu da bar jedan razlog zbog onakvog ponašanja, ali nije se dosjetila ničega. Suze su joj došle na oči. Rasplakala se jer joj je bilo stalo do Alexa, a on se ponašao prema njoj kao da je najadnija osoba na svijetu.
Došlo je vrijeme da se digne iz toplog, nekanog i ugodnog kreveta. Otišla je do prozora. Puhalo je previše vani pošto se vrijeme mjenjalo jer se približavala jesen. Odlučila je staviti majicu na bretele, a iznad jednu dužih rukava. Uzela je jeans hlače i patike. Našminkala se kao i obično, pa je stavila bilježnice u fascikl i spustila se niz stepenice. Predpostavila je da su se Manuela i Angel već vratila, ali da ju nisu htjele buditi. Otvorila je vrata kuhinje. Angel i Manuela su sjedile za stolom, čitale su novine i pile kavu.
„Bok!“ –pozdravila ih je i sjela je kraj njih.
„Hej, dušo, bolje ti je?“ –upitala je Manuela.
„Da.“ –odgovorila je.
„Nazvala nas je ravnateljica na putu do ovdje. Bile smo jako zabrinute za tebe!“ –nastavila je Angel.
„Nemate zbog čega biti. Dovoljno sam se odmorila, pa sam bolje!“ –uzvratila je.
Alex je otvorio vrata kuhinje. Angel i Manuela su podignule pogled, pa se Hope okrenula kako bi pogledala u što oni gledaju. Okrenula se, spustila je pogled i nastavila je jesti u tišini. Alex je zastao. Pogledao je u nju, nakon čega je i on spustio pogled i sjeo je za stolom. Njegova mama i sestra su se pogledale začuđeno pošto nisu znale što se točno desilo među njima.
„Kakve su pretrage, Angel?“ –upitao je Alex.
„Odlične! Kaže doktor da mi se vid popravio puno prije od ostalih!“ –nasmiješila se Angel.
„Super!“ –klimnuo je glavom, uzeo je novine i počeo ih je čitato.
Angel i Manuela su prvo pogledale u Hope, pa u Alexa. Oboje su imali tužan izraz lica.
„Nešto se dogodilo s vama?“ –upitala je Manuela iznenada.
Hope ju je pogledala i odmahnula je glavom. Zatim je spustila novine, dignula se i izašla je iz kuhinje. Alex ju je krajičkom oka pogledao i izdahnuo je. Angel i njegova mama su tada pogledale u njega.
„Možeš mi objasniti što joj je?“ –upitala ga je mama.
„Valjda je još umorna. Ne znam!“ –odgovorio je ne gledajući u nju.
„Alex!“ –uzvratila je Angel. „Šta je bilo?“
„Ništa. Pretukli su me, brinula se o meni i premorila se!“ –nastavio je dizajući se sa stola. „Dovoljno vam je to?“
Zanijekao je i izašao je iz kuhinje. Tada su se njih dvije još zbunjenije pogledale. Hope je već bila na pola puta od škole, a Alex je tek ulazio u auto. Oboje su bili tužni, zamišljeni i razmišljali su jedno o drugome.

Kad je Hope parkirala auto vidjela je svoje prijatelje kako sjede ispred škole. Prišla im je, ali šutila je cijelo vrijeme pošto joj se samo Alex motao po mislima. Parker, Tony i Ginger su se cijelo vrijeme smijali, pričali su i zabvljali su se, a ona je gledala u jednu točnu i samo je razmišljala. Kad je Alex odlazio prema školkom ulazu, prijatelji su ga dozivali, ali on je odmahnuo glavom i pokazao je ljutito srednji prst Parkeru.
Nakon škole su Tony, Parker, Ginger i Hope išli na kavu bez Alexa pošto on nije želio zbog Parkera i izbjegavao ih je skoro cijeli dan u školi. Sjedili su u kafiću. Ponovno je bila ista scena. Hope jednostavno nije mogla pričati pošto juje Alex previše mučio.
„Hope, jesi li ti s nama danas uopče?“ –prodrmao ju je Parker.
„Nešto si mi pričao da me to pitaš?“ –podigla je pogled.
„Ne, ali očito želimo da sudjeluješ u priči!“ –dodao je.
„Pusti ju. Vidiš da ju Alex živcira!“ –rekao je Tony.
„Ma Alex je kreten. Ja vam to doslovno kažem!“ –uzvratila je Ginger ljutito.
„Alex je... zgubljen...“ –uzdahnula je Hope spuštajući pogled.
„Niti ne znamo zašto se ponaša tako.“ –nastavio je Tony.
„Vjerojatno ga Solange muči! Možda se želi vratiti s njom!“ –Parker je ozbiljno pogledao ju Hope.
„Idem doma!“ –Hope je uzela torbu i istračala je iz kafića.
Ginger je ljutito pogledala u Parkera, a on je odmaknuo pogled.
„Kako možeš biti takav? Znaš da je slaba na njega!“ –zanijekala je.
„Treba shvatiti da Alexu nije stalo do nje!“ –rekao je Parker.
„A kako ti to znaš? Predpostavljaš? Ili si jednostavno ljubomoran što te ona ne želi zbog njega!“ –Ginger je prekrižila ruke i ozbiljno ga je pogledala.
Tony se počeo smijati, držajući se za trbuh, a Parker ih je ljutito promatrao.

Hope je parkirala auto nedaleko od plaže. Izašla je iz njega. Puhao je jači vjetar, a nebo je bilo oblačno. Prisjećale su kakve su plaže bile kad je zadnji put došla ondje, a u onom trenutku su bile puste. Uputila se prema pješčanoj plaži. Hodala je polako i zamišljeno gledajući u valovito more. Sjela je i rasplakala se prekrivši oči rukama.
Angel i Leo su prolazili onuda pošto su se našli i htjeli su uživati u zajedničkom vremenu.
„Hej, šta nije ovo Hopin auto?“ –upitao je Leo.
„Da, to je njen auto.“ –odgovorila je Angel začuđeno. „Tko za gdje je?
Uzela je mobitel, napisala je Hopino ime u imeniku i nazvala ju je.
„Reci?“ –javila se.
„Gdje si?“
„Na plaži. Zašto?“
„Ok. Vidim te! Nešto nije u redu?“
„Ma sve je u redu. Zašto?“
„Osjećam po tvom glasu. Dolazim kod tebe!“
„Ma ne treba!“
„Začepi!“ –spustila je slušalicu. „Ljubavi, nešto stvarno nije u redu s Hope, pa bi htjela popričati s njom. Vjerojatno se posvađala s Alexom!“
„Da, posvađala se!“ –rekao je Leo.
„Kako znaš?“ –začuđeno će Angel.
„Pa valjda mi je Alex prijatelj. Rekao mi je jučer!“ –odgovorio je. „Idi k njoj!“
„Ne ljutiš se?“ –pogledala ga je.
„Naravno da se ne ljutim. Uostalom, moram se naći s tvojim bratom. Idemo igrati biljar!“ –nasmiješio joj se.
„Dobro. Javit ću ti se onda kasnije, može?“
„Naravno, ljepotice!“ –nasmiješio se Leo i poljubio ju je snažno ju zagrlivši.
Pozdravili su jedno drugoga i svatko je otišao svojim putem. Angel je hodala pješčanom plažom i odlazila je prema Hope, koja je imala nasloljenu glavu na nege, obgrlila je noge rukama i gledala je ispred sebe. Angel je uzdahnula i sjela je kraj nje.
„Znam da ste se Alex i ti posvađali. Sad mi je Leo rekao i stvarno bi htjela znati šta se dogodilo jer vidim da ti nije dobro!“ –rekla je na brzinu.
„Moram?“ –pogledala ju je krajičkom oka.
„Moraš!“ –klimnula je glavom. „Alex nam je rekao jutros da su ga pretukli i da si se ti brinula zbog njega, pa da ti je zbog toga pozlilo!“
„Istina je.“ –dodala je. „Brinula sam se o njemu. Posvađali smo se jer se on izderavao u nedjelju na mene dok sam mu pokušavala pomoći! Nije mi se ni zahvalio! Jednostavno je bio bezobrazan prema meni, a ne ispričava mi se!“
„Alex je kreten, Hope...“ –Angel joj se približila i zagrlila ju je.
Hope ju je također zagrlila i rasplakala se.

U međuvremenu, Leo i Alex su se dogovorili da se nađu u kafiću kako bi odigrali biljar.
„Ne misliš li da bi trebao pričati s Hope?“ –upitao je Leo.
„Ne.“ –odgovorio je Alex udarajući lopticu biljardskim štapom.
„Ne možeš biti takav prema njoj samo jer si ljubomoran što ju je Parker poljubio!“ –pogledao ga je ozbiljno Leo.
„Možemo promjeniti temu? Neda mi se o njima!“ –uzvratio je Alex.
„Možemo...“ -Leo je duboko uzdahnuo.
„Kako ti je s mojom sestrom?“ –pogledao ga je Alex.
„Super.“ –odgovorio je nasmiješeno ovaj drugi.
„Odlično, ali znaj da i dalje stoji ono da ću te razbiti ako ju povrijediš!“ –nasmiješio mu se.
„Alex...“ –zanijekao je Leo.

Novo:DRHTAJ DUŠE
PAKLENI ZIVOT

Ako vam se ne javim sutra i u ned. znaci da mi internet ne radi. Sad sam kod decka.






Bio je ponedjeljak i tako je došao još jedan školski dan na koji su Hope i Alex trebali ići pošto je njemu bilo bolje. Nisu pričali jučer cijeli dan, a niti su se pozdravili kad su se vidjeli u kući slijedeće jutro. Hope je doručkovala u kuhinju, a Alex u dnevni boravak. Svatko je uzeo ključeve svog automobila, izašli su iz kuće i ušli svatko u svoje auto.
Alex je cijelo vrijeme imao ljutit izraz lica dok je Hope bila tužna i malo bi joj falilo da se rasplače svaki put kad bi se prisjetila što se desilo dan prije.

Školsko parkiralište je bilo puno. Alex je parkirao na početku, a Hope na kraju parkirališta. Ignorirali su se totalno. Učenici one škole su zbunjeno gledali uz njih pošto su znali da živje zajedno i da nema nikakve potrebe ići s dva automobila u školu. Bili su dosta udaljeni jedno od drugog. Ginger, Tony i Parker su sjedili na uobičajeno mjesto. Smijali su i pričali su, a onda su se začudili kad su vidjeli onu scenu.
„Hope, zašto ste tako udaljeni?“ –upitala ju je Ginger.
Hope je nešto kočilo da nastavi pričati dok ih je gledala suznim očima. Samo je odmahnula glavom i ubrzano se udaljila od njih. Ginger je pogledala u svoje prijatelje i odmah je potrčala za njom.
„O, Alex, napokon si ovdje!“ –uzvratio je Tony.
„Vidimo da ti je bolje, ha?“ –nasmiješio se Parker.
„Odjebi!“ –Alex mu je uputio ljutit izraz lica i samo je nastavio hodati dalje.
„Nešto si mu napravio?“ –Tony se okrenuo prema njemu.
„Kako sam mu mogao nešto napraviti kad ga četiri dana nisam vidio?!“ –zbunjeno će Parker.
Tony je slegnuo ramenima, a Parker je gledao u drugog prijatelja koji je već ulazio u školu. Alex je vadio bilježnice iz školskog ormarića kad se kraj njega stvorila odjednom Solange.
„Miči se, droljo!“ –rekao je ljutito.
„Hej, neću to dopuštati, oke?!“ –uzvratio je uvrijeđeno Solange.
„Poruči Patricku da me pusti na miru, oke?“
„A otkad ga ja ponovno viđam?“
„Ne zanima me i boli me briga!“ –zanijekao je i nastavio je hodati svojim putem.
Solange je gledala za njim. Nije čula što mu se točno dogodilo, pa se čudila što joj je spomenula Patricka. Alex je otvorio vrata engleskog razreda i sjeo je za svoju klupu. Nikoga nije bilo unutra, pošto je do zvona nedostajalo još dvadeset minuta. Samo je gledao ispred sebe ne skidajući onaj pogled.
Hope je bila u wcima, a Ginger je stajala kraj nje čekajući da joj kaže što ju mući.
„Ne mogu ti reći.“ –zanijekala je.
„Zašto?!“ –upitala je Ginger.
„Jer ću se inače rasplakati. Ne mogu sada. Reći ću ti za vrijeme velikog odmora, oke?“
„Ok...“ –pogledala ju je Ginger.
Nakon nekog vremena je zvonilo na vrijeme nastave. Otišle su na sat. Hope je sjela u red kraj Alexovog i još bliže njemu. Dok je Alex buljio ispred sebe, ona je tužno gledala u bilježnicu i duboko je disala kako nebi sama sebi dopustila da se rasplače pred svima.

Bilo je vrijeme marende. Dok je školska kantina bila puna, Hope i Ginger su napustile razred i sjele su ispred škole gdje je sve bilo tiho i mirno pošto je postajalo hladnije vrijeme, pa su svi bili u školi.
„Zabrinuta sam. Reci što je!“ –uzdahnula je Ginger gledajući u svoju shrvanu prijateljicu.
„Kad sam spustila slušalicu nakon razgovora s tobom, htjela sam pomoći Alexu pošto se nije mogao dignuti!“ –zanijekala je zatvorivši oči pošto se nije željela prisjetiti onog događaja. „Bio je ljut na mene. Nije htio moju pomoć i samo se derao!“
„Zašto?“ –začuđeno će Ginger.
„Ne znam. Kad sam ga pitala što sam mu napravila, nije ništa odgovorio!“ –uzvratila je Hope. „Ne pričamo od jučer!“
Ginger je pogledala bolje u svoju prijateljicu. Plakala je. Približila joj se i snažno ju je zagrlila. Alex je izlazio iz škole pošto je zaboravio neke bilježnice u auto. Zastao je na ulazu kad je vidio kako njena prijateljica grli Hope. Spustio je pogled i zakoračio je natrag.
Nakon marende su imali tjelesni. Hope, Ginger i Arietta su izabrale tjelesni kao predmet. Profesor je rekao curama neka igraju odbojku, a dečkima košarku ili nogomet. Hope se nije osjećala najbolje, ali nastavljala je igrati odbojku sve dok joj se prostorija nije počela vrtiti i dok nije pala na pod.

Otvorila je oči. Vidjela je medicinske sestre oko sebe. Pogledala je bolje prostoriju. Valjda se nalazila u bolnicu iako se nije točno sjećalo što se dogodilo.
„Oprostite...“ –uzvratila je, a jedna od sestara se okrenula prema njoj. „Šta radim ovdje?“
„Pozlilo vam je, gđice Queen!“ –odgovorila je. „Imali ste tjelesni i pali ste u nesvijest. Ovdje ste već sat vremena!“
Klimnula je glavom, uzdahnula je i okrenula se prema prozorima. Ginger je zabrinuto sjedila ispred njene bolničke sobe. Zamolila je ravnateljicu da ju pusti s Hope pošto je bila previše zabrinuta i rekla joj je da bi svejedno otišla i bez njenog dopuštenja.
„Gigi!“ –viknuo je Alex trčajući s početka dugačkog hodnika.
Ginger se ljutito dignula s klupice i kad se približio ga je pljusnula. Pogledao ju je zbunjeno.
„Čemu sada to?“ –upitao je zbunjeno.
„Čemu?!“ –viknula je. „Pitaš se čemu sad to?!“
„Daj, molim te, reci mi kako je Hope!“ –zanijekao je i dalje šokirano.
„Dobro je, ali pala je u nesvijest od umora!“ –odgovorila je i sjela je.
„Ok... Zašto sam dobio šamar?“ –pogledao ju je.
„Znaš dobro zbog čega!“ –pogledala ga je ljutito. „Brinula se za tebe i zbog toga joj je pozlilo pošto nije ništa spavala! Onda se ti izderavaš na nju! Molim te, odlazi odavdje prije nego mi digneš tlak još više!“
Alex je spustio pogled, dignuo se i udaljio se, a Ginger je bjesno gledala za njim. Bilo joj je drago što udarila kako bi malo razmislio u vezi svog ponašanja. Kad su medicinske sestre izašle, pitala ih je da li može k prijateljici i klimnule su joj glavom, pa je odmah potrčala k njoj i snažno ju je zagrlila. Kad je dobila dopuštenje za odlazak iz bolnice, Hope je zamolila Ginger da ju prebaci kod kuće. Pošto je Ginger došla s Hopinim autom, trebala je prvo ju odbaciti do škole. odbacila ju je i onda je krenula kući kako bi se odmorila. Na svu sreću, Alexovog auta nije bilo, to je znaćilo da je u školi. Parkirala je auto i odmah je otišla kod kuće, gdje je potrčala u sobu i zaspala je. Bila je užasno umorna i trebala se odmoriti. Htjela je to više od ičega drugog.

Novi: DRHTAJ DUŠE





Hope su probudili koraci preko noći dok je čvrto spavala. Otvorila je oči. Pogledala je na sat i bilo je tri ujutro. Uzdahnula je, zijevnula i dignula se iz kreveta. Polako je otvorila vrata i izašla je iz sobe. Vidjela je upaljeno svijetlo u kupaonicu i otvorena vrata. Krenula je prema njima. Ugledala je Alexa kako sjedi na pod i povrača u školjku za wc. Uzdahnula je i pričekala je da bude gotov. Lagano se nagnuo na hladan zid. Približila mu se i čučnula je kraj njega.
„Dobro ti je, ha?“ –odmahnula je glavom.
„Ne boli... Ne previše...“ –uzvratio je jedva držajući otvorene oči.
Popipnula ga je po čelu. Bio je pretopao. Digla ga je, jedva s poda i polako se spuštala niz stepenice, držajući ga s jedne strane, a on se jedva držao za stubište. Stavila ga je na njegov bračni krevet, a on je legnuo. Izašla je iz sobe, otišla je uzeti tablete, toplomjer, kantinu punu mlake vode i krpu, a nakon toga se vratila k njemu. Stavila mu je toplomjer ispod pazuha pošto je on na pola spavao.
„Ne moraš biti ovdje...“ –rekao je tiho.
„Ne moram, ali želim.“ –nasmiješila se Hope i sjela je kraj njega.
Okrenuo se prema njoj, malo joj se nasmiješio i odmah je zaspao. Spavao je skoro cijelu noć, a Hope mu je stavljala hladne obloge na glavu kako bi spustila temperaturu pošto je bila dosta visoka. Spavala je možda dva sata cijelu noć pošto je Alex buncao, a i pošto je brinula o njemu kako mu se stanje nebi pogoršalo.
Kad je došlo vrijeme za školu, javila je Ginger zbog čega Alex neće doći, a niti ona pošto se trebala brinuti za njega.
Alexovo stanje se nije mjenjalo skoro cijeli dan, a temperatura nikako nije padala. Hope je bila jako zabrinuta za njega i nije znala što da napraviti da mu spusti groznicu kako bi mu bilo lakše. Sjedila je cijelo vrijeme kraj njega i promatrala ga je. Bila je umorna, ali nije htjela zatvoriti oči pošto je samo htjela paziti na njega. Netko je pozvonio na vrata. Dignula se i popela se stepenicama, pa je otišla otvoriti vrata. Ugledala je Ginger.
„Hej...“ –zagrlila ju je.
„Hej, vidim da si jako umorna, ha?“ –uzvratila je Ginger.
„Spavala sam samo dva sata.“ –uzdahnula je.
„Kupila sam ti gotovu kavu kako bi te držala budnu.“ –Ginger joj je dala čašicu.
„Hvala ti puno.“ –nastavila je Hope
Sjele su u dnevni boravak. Hope je otišla uzeti bokal soka i donijela je prijateljici za piti. Djevojka je izgledala doista premoreno. Uzela je gutljak kave i stavila je čašu na stol.
„Kako je?“ –upitala je Ginger.
„Loše.“ –odgovorila je. „Ima više od trideset i devet temperature! Ne znam kako da mu smanjim.“
„Probala si s hladnim oblozima?“
„Jesam. Dala sam mu i dvije tablete, ali smanjile bi ju na sat vremena i ponovno bi se digla!“
„A da ga odvezeš kod doktora?“
„Ne želi! Užasno je tvrdoglav!“
„Onda ga pusti kod kuće. Proći će mu za nekoliko dana! Mislim da bi se ti trebala odmoriti!“
„Nema potrebe. Odmorat ću se kad njemu bude bolje, a do tada ću paziti na njega!“
„Tko mu je to napravio?“
„Patrick... Valjda su ljuti jer je Solange prestala uzimati drogu!“
„K vragu! Otkad se ta glupača vratila, sve se uništilo!“
„Da... Ne mogu vjerovati šta mu rade zbog nje! Tako bi ju... joj... Nemam niti riječi!“
„Smiri se... Sutra dolaziš u školu?“
„Normalno da ne! Ne mogu ga pustiti samog. Možeš ići dok ravnateljice i javiti joj, molim te?“
„Nema problema, draga. Ako išta zatrebaš, zovi mene, oke?“
„Hoću. Ne brini se!“
„Moram te sada pozdraviti. Trebam nešto obaviti kod kuće, pa se moram naći s Tedom! Doći ću sutra, oke?“
„Dobro!“
„Trebala bi se odmoriti, Hope!“
„Ne brini se za mene!“
Hope ju je nasmiješeno odpratila do vratiju. Ginger ju ja poljubila u obraz, zagrlila i izašla je iz kuće. Djevojka ju je pozdravila, pa je zatvorila ulazna vrata i sjela je u dnevni boravak. Upalila je televiziju i pila je kavu gledajući što ima po programima. Pogledala je jedan cijeli film, pa je slučajno zaspala. Probudila se kad je bila večer. Dignula se sa trosjeda pošto se dovoljno naspavala i otišla je provjeriti Alexa.

Čak ni nakon dva dana se njegovo stanje nije promjenilo u bolje. Temperatura mu je samo pala na stupanj niže, ali i dalje se grčio od bolova u trbuhu i povračao bi zbog istog razloga. Hope ga je tužno promatrala dok je spavao. Bila je prestravljena, uplašena i nije znala što treba učiniti. Zatvorila je oči i počela je drijemati.
„Hope...“ –začula je Alexov glas.
Otvorila je naglo oči. Pogledala je u njega. Duboko je spavao i nešto je mrmljao. Vidjela je njegovu ruku izvan deka, koje je stavila na njega kako bi mu temperatura splasnula. Približila se bliže stolicom i nježno ju je podragala. Odjednom ju je snažno uhvatio s rukom. Pogledala ga je. Oči su mu bile malo otvorene. Nasmiješila mu se, a onda ih je ponovno zatvorio. Nastavljala ga je držati za ruku. Začula je zvono na vratima. Otišla je otvoriti i ugledala je Parkera.
„Ejla, Hope!“ –nasmiješeno je ušao.
„Bok, Parker!“ –pozdravila ga je.
„Došao sam pitati kako je Alex!“ –okrenuo se prema njoj.
„Malo bolje... valjda...“ –slegnula je ramenima. „Temperatura polako pada, ne povrača više toliko...“
„Odlično! Rekao sam ti da će on biti dobro. Prošlo mu je brže nego što sam mislio!“
„Nadajmo se da će mu biti bolje.“
„Vidim da tebi nije najbolje!“
„Samo sam malo umorna. Ništa više!“
„Zašto se ne odmoriš?“
„Ne želim. Želim se brinuti za Alexa!“
„Kako se misliš brinuti za njega, ako si umorna?“
Slegnula je ramenima. Parker je zanijekao, ali nasmiješio joj se nakon toga. Onda joj se polako približio i poljubio ju je. Djevojka je ostala začuđeno, ali ga je odmakla od sebe i zbunjeno ga je gledala.
„Šta to radiš?“ –zanijekala je Hope.
„Poljubio sam te!“ –uzvratio je Parker zbunjeno.
„Znam, ali zašto?“
„Kako zašto? Pa stalo mi je do tebe, Hope!“
„Molim?“
„Nemoj mi reći da nisi skužila! Nebi bez cilja stalno izlazio s tobom!“
„Mislila sam da je to zbog toga što želiš biti moj prijatelj!“
„I zbog toga, ali htio sam nešto više oduvijek! Pogotovo sada želim!“
„Žao mi je, Parker, ali stvar je u tome što te smatram samo prijateljem!“ –uzdahnula je Hope.
„Alexu nije stalo do tebe, znaš ti to? Ne na onaj način na koji ti misliš!“ –uzvratio je ljutito.
Hope je pogledala u njega. Bio je bjesan i ljut, a ona ozbiljna. Ljutito je odmahnuo glavom i zalupio vrata pri odlasku. Uzdahnula je. Bila je tužna što se naljutio na nju, a ona mu je samo priznala istinu i nije mu željela davati lažne nade. Vratila se kod Alexa kraj kojeg je probdjela još jednu neispavanu noć.

Slijedeće jutro ju je Ginger nazvala na kučni kojeg je povela sa sobom u Alexovu sobu. Pošto je on spavao, morala je biti tiha, ali nije željela otići kako bi ga uvijek imala na oko.
„Hej, mala, kako si?“ –upitala je Ginger.
„Ma dobro sam.“ –odgovorila je.
„Nisi se naspavala?“
„Nisam baš, ali hoću uskoro... Nadam se!“
„Alexu je bolje?“
„Moglo bi se reći. Nema temperaturu niti povrača, ali trbuh ga užasno boli pošto se cijelo vrijeme prevrče!“
„Glavno da je temperatura prošla.“
„Istina. Jučer je Parker bio kod mene!“
„Da?“
„Da. Došao je vidjeti Alexa, ali... Na kraju me poljubio!“
„MOLIM?!“ –viknula je Ginger s druge strane slušalice.
Hope je čula zvukove iza sebe. Vidjela je Alexa kako se polako stavlja su sjedeći položaj i pokušava se dignuti, ali ne može.
„Slušaj, Alex se probudio. Moram mu pomoći, pa ću te kasnije nazvati!“ –rekla je ona i spustila je slušalicu. „Daj da ti pomognem!“
„Ne trebaš!“ –rekao je grubo.
„Ne možeš sam!“ –zanijekala je.
„Rekao sam da ne trebaš!“ –viknuo je na nju.
„Zašto si takav prema meni?! Šta sam ti sad napravila?! Samo ti pokušavam pomoći?!“ –proderala se i ona, ali tužno.
Alex je samo šutio i ljutito je gledao ispred sebe. Hope je zanijekala, dignula se i krenula je prema vratima, pa se još jednom okrenula.
„To mi je hvala...?“ –zanijekala je. „Nemoguće...“
Spustila je pogled i izašla je iz sobe, a Alex je i dalje gledao ljutito ispred sebe. Ona se popela do svoje sobe, legla je na krevet i rasplakala se. Nije znala zašto se tako ponašao prema njoj, a ona se toliko brinula za njega. Umorno je zaspala, napokon.

Novo:DRHTAJ DUŠE

Počela sam s novom knjigom: PAKLENI ŽIVOT! Postovi neće biti česti i svakodnevni kao na moja ostala dva bloga jer mi treba vremena da ju privedem pri kraju, a sad ga neću imati previše pošto moram učiti za ispite.... Nadam se da ćete svejedno čekati.
Hvala unaprijed.
Volim vas.





Sjetila se kako treba kupiti kruh i nekoliko grickalica za kuću, pa se uputila prema trgovini koja je bila udaljena desetak minuta od njenog automobila. Trgovina, u kojoj je ušla, je bila puta, pa je trebala čekati dosta vremena da stigne na red. Kad je napokon stigla, platila je i izašla je vani. Primjetila je čudnu grupicu ispred. Netko joj je bio jako poznat, ali se nije mogla sjetiti otkuda. Nastavila je svojim putem i odjednom je čula korake iza sebe. Okrenula se i primjetila je kako oni hodaju nekaleko iza nje. Nastavila je hodati, požurivši korak pošto ju je bilo pomalo strah iako je mogla predpostavljati da su samo išli njenim putem.
„Mala... čekaj...“ –uzvratio je jedan muški glas.
Kako je čula ubrzane korake iza sebe, potrčala je pošto je stigla do svog automobila. Otključala ga je u strahu i na brzinu je sjela. Pogledala je na retrovizor i primjetila je kako joj se približavaju. Zaključala je auto, pritisnula je gas i vozila se prema kući. Izvadila je mobitel iz torbice, gledajući u retrovizor kako bi bila sigurna da je nitko ne prati, pa je utipkala Alexov broj.
„Reci?“ –javio se glas.
„Doma si?“ –upitala je drhtavim glasom.
„Gdje bi bio? Zašto?“
„Samo me zanima.“
„Hope, nešto nije u redu?“
„Ne, ne! Sve je u redu!“
„Hope, čujem tvoj glas i znam da nešto ne štima!“
„Ma sad dolazim doma!“ –spustila je slušalicu i bacila je mobitel na suvozačevo sjedalo.
Približila se kući. Vidjela je Alexa na ulazu. Parkirala je auto i izašla je iz njega. Alex je potrčao k njoj, a ona ga je snažno zagrlila.
„Čovječe, reci mi šta ti je!“ –rekao je uplašeno.
„Netko me pratio.“ –uzdahnula je.
„Nešto su ti učinili?“
„Nisu.“
„Prepoznala si nekoga?“
„Mislim da je Patrick bio među njima!“
„Koj' kreten! Budala se nikad neće smiriti sve dok ga ne razbijem!“
„Ne! Nemoj raditi nikakve gluposti, molim te!“
„Dobro, dobro! Idemo doma!“ –uzdahnuo je.
Hope je hodala kraj nje, a on ju je zabrinuto gledao. Došli su kod kuće. Pošto je već bilo dosta kasno, Alex joj je rekao da se ide odmoriti pošto se sutra ranije budi.

Hope je ujutro otvorila oči. Nije najbolje prespavala onu noć jer je razmišljala o dečkima koji su je pratili i zbog čega su to uopče radili. Bila je zabrinuta za sebe i pokušavala je pronaći razlog kako bi shvatila što im je loše učinila. Dignula se iz kreveta, obukla je majicu kratkih rukava, jeans hlače i stavila je patike na nogama. Otišla je oprati zube, našminkati se i nakon svega toga se spustila niz stepenice. Pustila je Poga u dvorište, pogledala je na sat i bilo je vrijeme da probudi Alexa. Krenula je prema njegovoj sobi, otvorila je vrata, ali njega nije bilo ondje. Bila je pomalo začuđena, pa je pogledala kroz prozor u slučaju da nema njegovog auta, ali bio je tamo. Utipkala je Parkerov broj mobitela.
„Reci, slatkice?“ –javio se.
„Hej, je Alex možda s tobom?“ –upitala je.
„Nije, zašto?“
„Nema ga kod kuće, a auto je ovdje. Predpostavila sam da je možda s tobom!“
„Nisam ga vidio od jučer! Pokušaj nazvati Tonija!“
„U redu. Hvala! Vidimo se!“ –spustila je slušalicu, pa je nazvala i Tonija. „Hej, Tony!“
„Hej...“ –promrmljao je on.
„Probudila sam te?“
„Da.“
„Znaći, Alex nije s tobom?“
„Nije. Nešto nije u redu?“
„Ne mogu ga naći, ali nema veze. Možda je prije krenuo u školu! Vidimo se!“ –spustila je slušalicu.
Zabrinuto je sjela u dnevni boravak. Nije bio s Tonijem niti s Parkerom, a na mobitelu se nije javljao. Auto mu je bio ispred kuće, a nije moguće da je nekamo mogao otići bez njega. Uzela je ključeve svog auta i uputila se prema školi.

Parker i Ginger su već bili u školsko dvorište. Krenula je prema njima. bila je jako zamišljena i pitala se gdje bi Alex mogao biti.
„Hej, mala!“ –pozdravili su je.
„Hej...“ –sjela je kraj njih.
„Našla si ga?“ –upitao je Parker.
„Nisam.“ –uzdahnula je.
„Koga?“ –upitala je zbunjeno Ginger.
„Alexa.“ –odgovorila je Hope. „Ne javlja se na mobitel, nema ga kod kuće, a auto je ispred. Ne znam gdje je! Jako sam zabrinuta zbog njega!“
„Možda je otišao trčati. On svako toliko zna otići, pa ga nema neko vrijeme i vrati se!“ –rekao je Parker.
Hope je klimnula glavom iako nije bila previše sigurna u to što je Parker tvrdio. Uskoro im sepridružio i Tony. Nisu pričali više o Alexu iako je Hope cijelo vrijeme razmišljala o njemu, pa nije pratila previše o čemu pričaju. Alex se nije pojavio cijeli dan u školi, a ona nije prestajala razmišljati o njemu. Nije slušala nikoga, večinom je samo šutila, buljila u jednu točku i pitala se gdje bi on mogao biti. Bila je totalno zabrinuta za njega.

Niti kad je večer došla nije se vračao. Hope ga je nastavljala zvati na mobitel, ali uzaludno pošto se nije javljao. Sjedila je u dnevni boravak ili bi hodala po kuči razmišljajući gdje bi on mogao biti u onom trenutku i zašto se ne javlja. Zaspala je, ali probudili su je koraci. Bilo je mračno u kući pošto je ugasila sva svijetla.
„Alex?“ –upitala je dizajući se sa trosjeda.
„Ja sam.“ –odgovorio je. „Nastavi spavati i nemoj paliti svijetlo!“
Upalila ga je i šokirala se. Alex je imao modrice po licu, a iz usne mu je tekla krv. Držao se za trbuh, jednom rukom. Bio je nagnut na zid. Nije izgledao baš najbolje.
„Isuse, dobro si?“ –potrčala je k njemu.
„Da. Nije ništa! Idi spavati!“ –rekao je uzdahnuvši.
„Nema šanse! Sjedni. Idem po... nešto!“ –uzvratila je i izašla je iz dnevnog boravka.
Alex je sjeo na trosjed i pogledao je trbuh. Imao je modrice i sve ga je užasno boljelo. Pojavila se Hope sa stvarima za hitnu pomoć i sjela je kraj njega. Uzela je gazu, koju je umočila u toplu vodu i obrisala mu je krv s usana.
„Tko ti je to napravio?“ –upitala je gledajući ga.
„Patrick i njegova ekipa.“ –odgovorio je.
„Išao si se tući s njima?“ –ljutito će ona.
„Ne.“ –odgovorio je. „Našli su me ispred kuće i odvezli me!“
„Zašto?“
„Ljuti su jer Solange više ne uzima drogu od njih, pa me valjda krive za to!“
„Ta kučka... Bila sam zabrinuta za tebe!“ –pogledala ga je zabrinuto.
„Znam...“ –nasmiješio joj se onoliko koliko je mogao. „Dobro sam. Ne trebaš se više brinuti za mene!“
„Boli te još nešto?“ –upitala ga je.
„Ne.“ –odgovorio je.
„Ne laži! Zašto se onda držiš za trbuh?“ –pogledala ga je ljutito.
„Bez cilja...“
„Alex, ne laži! Pokaži mi!“
„Ma nije ništa, ti kažem.“
Hope se naljutila i podigla mu je majicu. Zabrinula se još više kad je vidjela da mu je skoro cijela lijeva strana poplavila.
„Možda bi trebao kod doktora!“ –uzvratila je.
„Ne. Proći će mi sutra!“ –nastavio je.
„Alex, ne glupiraj se!“ –zanijekala je Hope.
„Nije stvarno ništa, ok?“
„Što ako su ti nešto slomili?“
„Nisu. Nebi mogao hodati da su mi slomili rebro, npr!“
„Zabrinuta sam za tebe, Alex!“
„Joj, prestani, oke?“ –podragao ju je po licu. „Idi se naspavati!“
„Mi obečaješ da ćeš me doći probuditi ako me zatrebaš?“ –pogledala ga je tužno.
„Obečajem.“ –nasmiješio se. „Laku noć, Hope!“
„Laku noć, Alex!“ –nesigurno se udaljila od njega.
Alex je duboko uzdahnuo kad je ona izašla iz dnevnog boravka. Užasno ga je bolilo, ali nije to htio pokazati ispred nje kako ju nebi zabrinuo još više. Polako se dignuo sa trosjeda i otišao je u sobu.

Novo:DRHTAJ DUŠE





Alex je izlazio iz sobe pospano. Popeo se na drugi kat pošto se trebao istuširati, kako bi se razbudio. Prolazišvi kraj Hopine sobe zastao je. Približio se vratima i polako ih je otvorio kako ju nebi probudio. Spavala je. Bila mu je tako slatka i nasmiješio se. Iako se trebao ići spremati za školu nije se mogao odvojiti od njenih vratiju. Nikada nije toliko jako želio gledati ju dok spava. Bila mu je previše neodoljiva u onom trenutku da ju je morao nastaviti gledati. Djevojka je polako otvarala oči i ugledala ga je, a odmah joj je srce ubrzano proradilo.
„Dobro jutro...“ –rekla je tiho i nasmiješila se dalje ležajući.
„Dobro jutro!“ –nasmiješio se Alex.
„Zakasnit ću, jelda?“ –zijevnula je.
„Ne.“ –zanijekao je. „Ima još sat vremena do početka nastave. Oprosti što sam te probudio!“
„Nisi.“ –dignula se iz kreveta. „Nisam niti znala da je netko ovdje.“
Približila se i otvorila je prozor. Na sebi je nosila kratke svilene hlačice i kanotijeru. Alex ju je pogledao od glave do pete, porumenio je i okrenuo se.
„Idem se istuširati. Vidimo se dole!“ –rekao je i na brzinu je izašao iz sobe.
„O-Ok...“ –zbunjeno će ona.
Začudila se njegovom ponašanju, ali je slegnula ramenima i otvorila je ormar. Promatrala je što bi mogla obući za školu. Vrijeme je bilo prekrasno. Bilo je sunčano, ponovno su ptice letjele u prekrasnom plavom nebu, a neke su cvrkutale na granama stabla kraj njenog prozora. Sunce je osvijetljavalo baš nju. Okrenula se i onda je primjetila sliku svoje obitelji. Približila se. Sjetila se trenutka kad ju je prije dva dana bacila na pod. Odmahnula je glavom i naljutila se na samu sebe. Podigla ju je s ormarića. Prisjetila se trenutka kad su je slikali. Bila je dvadeseta godišnjica njenih roditelja. Slavili su prvo iza njene kuće, u velikom vrtu, s cijelom rodbinom, a onda su otišli u restoran. Slika je bila uslikana ispred njihove velike kuće. Njeni roditelji su se sretno i nasmiješeno grlili, a ona je nasmiješeno držala brata u ruci dok je on mahao kameri. Nasmiješila se pošto je bio jako ugodan osjećaj prisjetiti se takvog prekrasnog trenutka, ali suze su joj jednostavno silazile niz lice pošto su joj previše nedostajali. Obrisala je suze i stavila je natrag sliku, pa se počela spremati za školu kako nebi zakasnila ili kako ju Alex nebi čekao predugo.
Nakon što se obukla, našminkala i uzela je potrebne bilježnice, spustila se u kuhinju gdje su Angel i Manuela pile kavu.
„Dobro jutro!“ –pozdravila ih je nasmiješeno Hope.
„Dobro jutro!“ –nasmiješile su joj se.
„Kako ste?“ –upitala je Hope stavljajući gotovu kavu u šalicu.
„Odlično.“ –odgovorila je Angel.
„Od danas popodne ste sami do ponedjeljka.“ –rekla je Manuela.
„Oh, moraš na pregled, jelda?“ –okrenula se prema Angel.
„Da. Zapravo, danas krečemo kako bismo bile u hotelu i prošetale malo gradom. Sutra ujutro imam pregled. Morat ću napraviti neke nalaze i za to će mi trebati dva dana, pa u nedjelju šoping, a u ponedjeljak se vračamo!“ –odgovorila je Angel.
„Super. Kupi mi nešto!“ –namignula joj je Hope, a ona se nasmiješila.
„Nego, Hope, kako s onim dečkom i tobom?“ –upitala je Manuela iznenada. „Sviđa ti se još?“
„Tko ti se sviđa?“ –ulazio je Alex i ozbiljno ju pogledao.
„Nitko!“ –porumenila je i okrenula se.
„Pa rekla si mi prošli tjedan da ti se netko sviđao.“ –uzvratila je Manuela.
„Da, Hope. Reci nam to ti se to sviđa!“ –Alex je prekrižio ruke na prsa.
„Rekla je sviđao!“ –opravdano se okrenula prema njemu.
„Dobro, tko ti se onda sviđao?“ –nastavljao je sa svojim pitanjima i naglasio je „sviđao“.
„Ma nitko.“ –zanijekala je rumeno.
„Zašto si onda toliko porumenila?“
„Pa jer me bez veze pitaš takve gluposti!“
„Mama nebi bez cilja to rekla!“
„Rekla sam da mi se sviđao i točka. Gotova stvar!“
„I kako se zove taj dečko?!“
„Wow, wow!“ –viknula je Angel. „Rano ujutro je i nije da mi se baš previše da slušati vaše ljubomorno prepucavanje!“
„Nije ljubomorno...“ –odgovorili su istovremeno porumenjeno.
„Djeco, idite u školu. Zakasnit ćete!“ –Manuela se nasmiješila.
Hope i Alex su se pogledali, zanijekali su, uzeli su stvari za stola i izašli su iz kuhinje. Angel i Manuela su se krajičkom oka pogledale i počele smijati pošto im je prepucavane njih dvoje bilo simpatično.

Putem do škole nisu pričali. Vladala je tišina među njima iako su slušali pjesme. Alex je razmišljao tko bi mogao biti dečko koji se sviđa Hope, a ona se nadala da neće saznati kako je zapravo taj dečko on jer bi joj inaće bilo jako neugodno. Parkirao je auto u školsko parkirališe. Izašli su iz njega. Hodali su jedno kraj drugoga, ali nisu pričali niti su se gledali. Hope je gledala lica učenika koji su i treći dan gledali u nju, a Alex je gledao u pod.
„Alex!“ –viknula je Solange iz daljine.
„Ne opet...“ –zakolutao je očima.
„Uživaj!“ –promrmljala je Hope i nastavila je hodati.
„Ne! Ostani ovdje!“ –Alex ju je uspio povući za ruku.
Hope se okrenula prema njemu. Gledali su se i samo su šutili. Djevojka se pitala zašto ju je zaustavio kad mu je bivša prilazila i što točno želi od nje. Spustila je pogled i otrgnula si ruku.
„Hej, ljubavi...“ –dolazilaje Solange.
„Ne zovi me tako...“ –uzvratio je.
Hope je samo stajala sa strane, držala bilježnice u ruci i promatrala situaciju. Solange ju je pogledala, zakolutala očima i onda se nasmiješeno okrenula prema bivšem dečku.
„Šta ona radi ovdje?“ –upitala je Solange.
„Ona je došla sa mnom.“ –odgovorio je Alex.
„Pa reci joj neka ode jer mislim pričati s tobom!“
„Pričali smo već. Neda mi se više ništa imati s tobom!“
„Alex...“
„Solange, dosta, oke?! Ne zanimaš me!“ –zanijekao je ljutito, povukao Hope sa sobom i nastavio hodati dalje.
Solange je bjesno gledala u Hope. Znala je da nešto ne valja, ali trebala je točno otkriti što. Hope je, krajičkom oka, gledala u Alexa. Bilo joj je drago što je prisustvovala trenutku kad je odbio bivšu djevojku.
„I... Ne misliš joj se vratiti?“ –upitala je tiho.
„Ne.“ –odgovorio je. „Nemam šta raditi više s njom!“
Klimnula je glavom. Bila je jako sretna što joj je Alex rekao ono i što je sada sklonila sumnju da je njemu još stalo do nje. On se slučajno okrenuo prema njoj i nasmiješio se kad je vidio kako se cijelo vrijeme smiješka.

Angel i Manuela su otišli oko dva popodne, a Hope i Alex su se kasnije vratili kući, pa ih nisu mogli pozdraviti. Hope je morala izaći iz kuće kako bi se otišla naći s Ginger jer su se dogovorile za kavu kad su bile u školi. Uzela je ključ svog automobila i odvozala se prema mjestu na kojem su se dogovorile da će se pronaći. Parkirala je auto nedaleko od onog kafića i krenula je prema njmu. Ušla je. Ginger je već sjedila za stolom koji se nalazio kraj prozora. Hope je otišla nasmiješeno k njoj, poljubila ju je u obraz i sjela je kraj nje.
„Napokon si došla!“ –rekla je Ginger nasmiješeno.
„Pa rekla sam da ću doći.“ –uzvratila je Hope.
„Moram ti nešto važno ispričati!“
„Reci...“
„Ted i ja smo skupa!“
„Molim?! Daj, pričaj!“
„Da. Malo prije sam bila s njim i pitao me da li mu želim biti cura! Normalno da sam rekla da želim!“
„Kako super, e! Odlično!“
„Znam da je možda prerano jer ga znam samo tri tjedna, ali boli me briga!“
„Ma tako je! Šta te briga šta drugi misle. Glavno da si ti sretna!“
„Nemaš pojma kako sam sretna! Stvarno je dobar prema meni! Brine se o meni, priča sa mnom... Joj, Hope, tako sam zaljubljena!“
„Baš mi je drago za tebe! Rekla sam ti da će ipak doći bolji dečko od Jonela!“
„Ma koga briga za Jonela! Sada mi je najvažnije imati Teda kraj sebe!“
Hope se nasmiješila. Bilo joj je jako drago što je njena prijateljica našla dečka, što se zaljubila i bila je vesela. Pričale su dosta dugo u kafiću i spustio se mrak. Morale su se vratiti doma. Platile su račun, odvojile su se pošto je svaka došla sa svojim autom i udaljile su se jedna od druge.


Novi: DRHTAJ DUŠE





Post posvečen Tišini koja mi je radila uslugu i dosađivala se zbog mene=)


Hope je otvorila oči. Pogledala je na sat i vidjela da je šest ujutro. Shvatila je da je prespavala jedan cijeli dan. Dignula se. Primjetila je kako je sve spremljeno. Ničeg nije bilo na podu. Pogledala je stol i bio je spremljen. Uzdahnula je i dignula se s kreveta. Uzela je odjeću kako bi se istuširala, nakon čega se spremila za školu i spustila se niz stepenice. Sve je bilo dosta tiho, pa je predpostavila da ostali još spavaju. Tužnog pogleda je otvorila vrata kuhinje i ugledala je Angel kako sjedi ta stolom i pije kavu.
„Hej!“ –pozdravila ju je. „Kako si? Naspavala si se, jelda?“
„Jesam, ali mogli ste me probuditi kako nebi spavala baš toliko.“ –sjela je kraj nje.
„Ma daj. Nismo mogli!“ –rekla je. „Bila si preslatka dok si onako spavala!“
„Tko mi je počistio sobu?“
„Alex. Vratio se živčano nakon škole. Nije nas ni pozdravio. Odmah je potrčao k tebi!“ –odgovorila je Angel. „Spavala si i nije te htio buditi. Ispričao nam je što se dogodilo!“
„Aha... Bila sam glupa što sam otišla iz škole!“ –uzdahnula je.
„Ma nisi. Vjerojatno bi i ja otišla!“ –zanijekala je. „Solange je takva kučka! Rekao je da se s njom svađao cijelo vrijeme. Htio je doći odmah doma, ali ravnateljica ga nije htjela pustiti, pa se zbog toga razbijesnio još više!“
„Dobro...“ –klimnula je glavom. „Bolje sam...“
„Ma ta droca neće shvatiti ništa sve dok ne dobije dva šamara, a dobit će ih ako se nastavi tako ponašati!“
„Smiri se, Angel!“
„Ma kad mi ide na živce, glupača glupa!“
„Znam, ali u redu je. Idem ja sada!“
„Zar nećeš pričekati Alexa?“
„Ne... Dogovorila sam se s Ginger da ćemo se naći ranije kako bismo popričale, pa idem svojim autom!“ –odgovorila je Hope.
Angel je klimnula glavom. Djevojka ju je pozdravila, uzela je ključeve automobila i izašla je iz kuće. Slagala je. Nije se trebala naći s Ginger, ali htjela je što prije izaći iz kuće kako se nebi suočila s Alexom pošto je bila ljubomorna što je pričao sa bivšom i mislila je da će se vratiti s njom. Ušla je u automobil, upalila ga i udaljila se od kuće.
Manuela se probudila, sišla je niz stepenice i pridružila se kćerki u pričanju. Alex je izlazio iz sobe, prošao kroz dnevni boravak i otišao direkt u kuhinju. Zbunjeno je pogledao u mamu.
„Hej... Nisi li ti upravo išla na posao?“ –zbunjeno će on.
„Ne. Hope je otišla u školu!“ –odgovorila je Manuela.
„Molim? Zašto me nije pričekala?“ –upitao je ljutito.
„Rekla je da se mora naći s Gigi kako bi pričale o nečemu!“ –uzvratila je Angel.
Alex je uzdahnuvši klimnuo glavom i otišao je popiti čašu vode, nakon čega se išao istuširati razmišljajući o Hope.

Školsko parkiralište je bilo skoro prazno. Parkirala je auto i otišla je sjesti na kamene klupice blizu ulaza. Uzela je mp4 sa sobom, pa ga je slušala dok je promatrala vedro i sunčano nebo. Pogledala je onda u mobitel, da vidi koliko je sati, i bilo je tek sedam i dvadeset i pet. Znala je da Ginger još neće doći, pa se morala snalaziti kako joj nebi bilo dosadno. Odjednom je ugledala Gingerin auto u daljini i začudila se pošto je znala da ona inaće dolazi kasnije. Primjetila je onda kako pospano dolazi prema njoj.
„Hej...“ –pozdravila ju je Ginger i sjela je kraj nje.
„Kako to da si već ovdje?“ –zbunjeno će Hope.
„Mislila sam da ću zakasniti pošto sam se prekasno probudila i onda sam žurila!“ –odgovorila je. „Ti isto?“
„Ne...“ –uzdahnula je. „Došla sam... kako bi izbjegla Alexa!“
„Zašto?“ –zbunjeno će Ginger.
„Nisam bila iskrena prema tebi, a niti prema sebi, Gigi!“ –zanijekala je.
„Ok.. Budi sada iskrena prema meni!“ –dodala je još zbunjenija Ginger.
„Ne znam mogu li. Neugodno mi je!“ –porumenila je Hope.
„Ne treba ti biti neugodno. Ipak smo najbolje prijateljice!“ –pokorila ju je prijateljica.
„Mislim da si imala pravo u vezi svog istinkta!“
„Posjeti me, molim te. Ne sjećam se!“
„Imala si pravo na to kad si govorila da se meni Alex sviđa!“
„AHA! Rekla sam ti, rekla sam ti, Hope, a ti: neee, neee, ne sviđa mi se on i bla bla bla!“
„Hoćeš čuti dalje?“
„Ok. Oprosti!“
„Nisam niti ja to previše shvaćala, ali počela sam kad je Deborah došla. Bila sam ljubomorna kad je pričala o njemu i o tome kako ga želi poljubiti, a još gore mi je bilo kad se Solange vratila! Tada sam poludjela i shvatila koliko mi je zaboravo stalo do njega!“
„Razumijem... I mislila sam da ti se sviđa, ali čekala sam pravi trenutak da mi to kažeš!“ –namignula joj je Ginger, a Hope ju je uzdahnuvši promatrala. „Šuti, dolazi!“
„K vragu...“ –promrmljala je. „Idem do wca!“
„Hope, nemoj bježati od njega!“
„Moram na wc, stvarno!“ –uzela je torbu sa poda i potrčala je od njih.
Ginger je zanijekala, a Alex je zbunjeno gledao u nju približavajući se.
„Šta joj je? Izbjegava me?“ –uzdahnuo je Alex.
„Ne, ne! Ženski problemi!“ –slagala je.
Klimnuo je nesigurno glavom i sjeo je kraj nje. Hope je polako hodala prema wcima. Nije niti ona znala zašto joj je toliko neugodno moralo biti kraj Alexa. Nije znao da joj je stalo, pa se jednostavno mogla ponašati kao da se ništa ne događa. Iz wca je izlazila Solange. Hope je zastala ljutito kad ju je vidjela, a niti Solange nije imala prelijep pogled upučen njoj.
„Bolje ti je?“ –nasmiješila se pomalo zlobno.
„Kao da to tebe zanima.“ –ljutito će ona.
„Imaš pravo. Ne zanima me!“
„Ne razumijem kako možeš biti takva drolja! Ne znam što je Alex vidio u tebi!“
„Očito ono što ne vidiš. Osim što sam se skinula sa droge, što je sa starcima sve ok... Alex mi se odlučio vratiti! Moj život je savršen, Hope!“
„Solange, ne pričaj bajke!“ –približavala se Arietta.
„Arietta!“ –zbunjeno će Solange, a i Hope se začudila njenom pojavom i njenim tonom.
„Ima obitelj i ona... To su Manuela, Alex i ostali iz društva! To je jedino što je sada bitno!“ –dodala je Arietta.
„Uz nju si?!“ –ljutito će Solange.
„Jesam. Shvatila sam kakva si osoba, draga!“ –nastavila je.
Solange ju je ljutito pogledala, gurnula ju je i nastavila je hodati. Arietta i Hope su gledale za njom i zanijekale su.
„Hvala ti.“ –pogledala ju je Hope.
„Nema na čemu. Samo sam rekla istinu!“ –nasmiješila se Arietta. „Uostalom... Budi sugurna da Alex nije tako glup da će ponoviti istu pogrešku dva puta!“
„Meni se on ne sviđa, ako to misliš...“ –porumenila je.
„Samo sam rekla.“ –namignula joj je. „Vidimo se po školi. Idem na njemački, pa... Uživaj!“
„Bok... i hvala još jednom!“ –pozdravila ju je Hope.
Nastavila je prema učionici. Imala je matematiku, pa je pogledala papirić kako bi pogledala na koji kat se odvijala nastava. Bila je u prizemlju, pa je samo požurila pošto je uskoro trebalo zvoniti. Ugledala je Alexa u daljini i zastala je. Poželjela je potrčati i sakriti se od njega, ali nije mogla to učiniti. Hrabro je nastavila hodati iako joj je srce ubrzano kucalo što mu se sve više približavala.
„Hej, dobro si?“ –upitao ju je Alex. „Bio sam zabrinut jučer za tebe.“
„Nisi trebao. Bolje sam, hvala.“ –odgovorila je Hope.
„Hope, čudna si mi u zadnje vrijeme. Izgleda kao da me izbjegavaš!“
„Ne vjeruješ valjda u to?“
„Pa reci mi ti da li da vjerujem...“
„Nemoj vjerovati. Ne izbjegavam te! U zadnje vrijeme me hvata nostalgija za Tommijem i starcima, pa samo tražim tišinu oko tebe. Nemoj pomisliti da te izbjegavam!“
„U redu, ali znaš da...“
„Znam da si tu ako te zatrebam, ne brini se!“
Alex joj se nasmiješio kao i ona njemu. Otvorio joj je vrata i zadjedno su zakoračili unutra, te su se pridružili Toniju, Parkeru i Ginger za stolom.

Slijedeći nastavak sutra u 9:30 jer sam danas objavila 2!





Ponedjeljak je došao, znaći, bilo je vrijeme za buđenje u sedam ujutro i vožnje prema školi na početak školske nastave. Alex i Hope su pospano sjedili za stolom i doručkovali su. Dan prije su ostali duže vani kako bi se zabavili prije početka nastave, ali pretjerali su i došli su prekrasno i jednostavno se nisu mogli razbuditi. Manuela im se smijala pošto je ona bila budna, a oni su skoro zaspali za stolom. Izašli su iz kuće i krenuli su prema automobila. Manuela ih je pozdravila, zaželila dobar dan u školi i ušla je u auto. Hope i Alex su se dogovorili da će ići s njegovim autom pošto nema smisla ići s dva, a žive zajedno. Angel, nažalost, nije išla u njihovu školu pošto je bila slijepa i išla je u školu za slijepce.

Hope je vidjela veliku školu iz daljine i puno učenika kako hodaju po trotoarima, te i one parkiraju svoje automobile u školsko parkiralište koje je bilo ogromno. Pomalo se bojala svog novoš kolskog dana jer je bila nova u školi i nije znala kako će se snaći. Znala je samo da ima Alexa, Ginger, Tonija i Parkera kraj sebe i jako se nadala da će joj pomoći u svemu.
„Spremna si za novu pustolovinu?“ –Alex joj je otvorio vrata i nasmiješio joj se.
„Ne znam baš...“ –uzdahnula je.
„Vidjet ćeš da će sve biti u redu.“ –uzvratio je. „Uostalom, ja sam uz tebe!“
Klimnula je glavom i nasmiješeno je izašla iz auta. Kako su hodali parkiralištem, primjetila je da večina gleda u nju. Valjda su se pitali tko je nova cura koja dolazi s Alexom i gdje je nestala Solange. Predpostavila je da su večinom njih dvoje dolazili zajedno u školu.
„Alex!“ –začuli su ženski glas.
Okrenuli su se. Hopino srce je zakucalo. Što je radila tamo? Zašto se pojavila nako toliko vremena? Nije mogla prestati razmišljati na to što će sada biti s Alexom kad se ona vratila. Solange je ubrzanim hodom išla prema njima. Imala je osmijeh na licu, a Alex je pogledao u Hope koja je ukočeno i u tišini gledala u nju.
„Zašto se ona pojavila....?“ –tiho je rekla.
„Hope...“ –uzvratio je Alex.
Djevojka se okrenula i nastavila je hodati prema ulazu. Kad ju je on želio zaustaviti, Solange ga je obgrlila, oko vrata, rukama i snažno ga je zagrlila. Alex ju je odmaknuo od sebe.
„Bok, Alex. Nemaš pojma kako sam sretna što te vidim!“ –nasmiješila sam se. „Znam da me nije bilo dugo, ali poslušala sam te! Išla sam u kliniku na liječenje i uspjela sam se izliječiti!“
„Drago mi je.“ –gledao je u Hope koja je stajala sa svojim društvom i gledala je tužno u njega.
„Sad se možemo vratiti zajedno, jelda?“ –upitala ga je nasmiješeno.
„Ne, Solange.“ –zanijekao je pogledavši ju ozbiljno. „Drago mi je što si se izliječila, ali ne namjeravam se više vračati tebi!“
„Tko je ona?“ –ljutito će Solange.
„Ne tiče te se!“ –rekao je i udaljio se od nje.
Solange je ljutito gledala za njim, prekriženih ruku. Nije mogla vjerovati da je dva puta prekinula s njim. Iako se skinula sa droge i izliječila, on ju nije primječivao. Predpostavljala je da se zaljubio u drugu curu ili je bio s drugom da ju više nije želio.
„Nešto si živčana!“ –rekla je Ginger.
„Ne, ne. Sve je u redu!“ –pokušala se nasmijati iako njeno srce nije bilo nasmijano.
„Sigurno te brine ova nova škola, jelda?!“ –upitao je Parker.
„Malo.“ –odgovorila je.
„Ne brini se. Nitko ovdje ne grize!“ –dodao je, nasmiješeno, Tony.
„Hej, društvo. Ponovno novi početak, ha?“ –dolazio je Alex.
„Gigi, ideš sa mnom kod ravnateljice? Trebala bi se ići upoznati s njom.“ –Hope nije htjela pogledati Alexa.
„Idem!“ –nasmiješeno će Ginger.
Hope i Ginger su se udaljile od njih. Tony i Parker su se okrenuli prema Alexu upitnim izrazom lica pošto su htjeli znati što je radio sa Solange. Nije ih primjetio je je zamišljeno gledao u Hope koja se udaljavala s prijateljicom. Njegovi prijatelji su zakašljali, a onda se okrenuo prema njima.
„I? Ne moraš nam nešto reći?“ –uzvratio je Tony.
„Trebao bi nešto?“ –zbunjeno će Alex.
„Da, trebao bi.“ –nastavio je Parker.
„Šta to?“
„Ne pravi se glup!“ –zanijekao je Tony. „Mislimo na Solange!“
„Aha...“ –klimnuo je glavom.
„I?“ –pogledao ga je Parker, čekajuči odgovor.
„Ma...“ –uzdahnuo je. „Došla mi je javiti da se skinula s droge i da bi htjela da ponovno budemo skupa!“
„A rekao si...?“ –dodao je Tony.
„Pa normlano je da ću reći ne!“ –pogledao ga je Alex. „Nemam šta raditi više s njom!“
„I bolje ti je...“ –nastavio je Parker. „Super za nju što se više ne drogira, ali nek te pusti na miru nakon svega što ti je priredila!“
„Isto razmišljamo!“ –rekao je Alex.
Dok je Ginger pozdravljala sve oko sebe, Hope je u tišini gledala u pod. Razmišljala je o Alexu i pitala se da li će se htjeti vratiti sa Solange sad kad se ponovno vratila. Proklinjala je trenutak kad se djevojka vratila pošto ju nikada nije voljela i uživala je bez njene prisutnosti.
„Sa mnom si?“ –upitala ju je Ginger.
„Molim?“ –okrenula se prema njoj.
„Pitam te da li si sa mnom?“ –ponovila je. „Ovo je ravnateljičin ured!“
„Oh, ok...!“ –pokucala je na vrata.
„Naprijed!“ –čulo se.
Djevojka ih je otvorila. Za uredom je stajala vitka i lijepa žena. Imala je valovitu crnu kosu, naočale i pisala je nešto na papiru.
„Dobar dan.“ –uzvratila je Hope.
„Dobar dan!“ –odložila je kemijsku i nasmiješila se. „Izvoli?“
„Ja sam Hope Queen...“
„Oh, sjedni, sjedni! Ginger, možeš ići!“ –ravnateljica je pogledala u Ginger.
„Dobro. Vidimo se, Hope! Do viđenja!“ –pozdravila je ona i zatvorila je vrata.
„Ja sam Tea Olsen!“ –predstavila se ravnateljica. „Gđa Monty mi je javila za tvoj dolazak. Jako mi je žao zbog onoga što ti se dogodilo!“
„Hvala...“ –klimnula je glavom.
„Napisala sam ti raspored po predmetima koje želiš učiti.“ –rekla je i uzela je papirić iz ladice. „Da ponovim: matematika, povjest, engleski, franckusi i tjelesni?“
„Tako je!“ –klimnula je glavom.
„U redu. Sve profesorice očekuju tvoj dolazak!“ –nastavila je ravnateljica Olsen. „Nadam se da ćeš se dobro snaći u školi. Ako išta zatrebaš, javi se meni!“
„Hvala vam!“ –rekla je.
„Prvi sat imaš engleski. Nabolje je da sada krenemo pošto je već odavno zvonilo!“
Hope je slijedila ravnateljicu. Hodale su stepenicama do drugog kata. Ravnateljica je pokucala na vrata učionice, nakon čega je ušla.
„Dobar dan, gđo Williams!“ –pogledala je u profesoricu engleskog jezika.
Hope ju je pogledala. Bila je visoka, zgodna i lijepa. Izgledala je jako mlado.
„Nema problema, ravnateljice Olsen!“ –nasmiješila se profesorica. „Izvolite!“
„Dođi!“ –ravnateljica je pogledala u Hope, a ona je zakoračila u razred.
Ugledala je svoje prijatelje, Solange i Ariettu među učenicima. Primjetila je Alexov pogled, pa se okrenula i pogledala je profesoricu u tišini.
„Ovo je Hope Queen. Nova je učenica jer se preselila iz drugog grada! Budite dobri prema njoj!“ –predstavila ju je cijelim razredom.
„Njoj je obitelj umrla, jelda?“ –dodala je Solange.
„Solange!“ –pokorila ju je ravnateljica.
Alex je bjesno pogledao u nju, a ona ga je krajičkom oka gledala. Hope je spustila pogled. Čula je šuškanje po razredu. Svi su pričali u tome. Odmahnula je i tužno istrčala iz razreda.
„Hope!“ –viknula je ravnateljica provirivši iz razreda.
Hope je već bila na kraju hodnika i trčala je niz stepenice. Alex se naglo dignuo sa stolice i istrčao je iz razreda. Svi su se zbunjeno gledali, a Solange je bila začuđena njegovim ponašanjem. Trčao je što je brže mogao, ali izašao je iz škole i nje nigdje nije bilo.
Hope je stigla zaustaviti autobus i pričekala je da se zaustavi nedaleko od njene kuće. Plakala je. Bila je srhvana i tužna. Znala je da mrzi Solange najviše od ikoga na svijetu. Izašla je iz autobusa koji je stao ispred njene kuće. Uputila se prema kućnom ulazu. Nikoga nije bilo kod kuće, pročačkala je po torbici kako bi pronašla ključ i ušla je, nakon čega je potrčala prema sobi. Bacila je torbu na pod, sve što je bilo na radnom stolu također, a slučajno je bacila i obiteljsku sliku. Skočila je na krevet i uplakano je prislonila glavu na mekani jastuk.

Novo i: DRHTAJ DUSE





Alex je sjedio u kuhinji, pio je kavu i čitao je novine. Bio je dosta smiren. Prespavao je ugodnu noć jer je popričao s Hope o tome što se desilo i njihovo pričanje mu je pomoglo da se smiri. Manuela je krenula na posao, pošto nije mogla previše izostajati, pa je on čekao da se Angel probudi kako bi popričao s njom. Hope je također čvrsto spavala. Bila je jako sretna što je provela još jednu ugodnu večer s Alexom i što su se njih dvoje pomirili.
Angel je otvarala vrata svoje sobe. Oči su joj bile crvene pošto je plakala skoro cijelu noć zbog Alexovog izderavanja i uništavanja joj raspoloženja. Otišla se istuširati kako bi se malo opustila i ugodan tuš joj se dosta pomogao. Polako se spustila niz stepenice, držajući se sa stubište pošto nije mogla vidjeti još najbolje. Polako je otvorila vrata kuhinje. Zastala je kad je ugledala Alexa za stolom. Uzdignute glave je nastavila hodati prema frižideru pošto je trebala osviježavajuću čašu vode.
„Angel, možemo pričati?“ –upitao ju je, a ona je šutila.
Okrenula se i nastavila je prema vratima, a on je duboko uzdahnuo.
„Ok... Zovi me kretenom, debilom, dvoličnim, ali barem poslušaj šta ti želim reći!“ –zanijekao je.
Okrenula se prema njemu, nagnula se na zid i pogledala ga je ozbiljno.
„Pogriješio sam što sam se izderao tako na tebe, što sam ga izbacio iz kuće...“ –rekao je Alex. „Bio sam ljut jer sam mislio da je on s tobom počeo tek sada kad si išla operirati oči i da te želi iskoristiti! Znam da nije osoba poput mene!“
„Ne mislim to ozbiljno. Rekla sam samo kako bi te povrijedila!“ –uzdahnula je. „Alex, shvati da više nisam klinka! Znam da si ti moj stariji brat i da se želiš brinuti o meni, ali osamostalila sam se, oke?“
„Znam, Angel.“ –klimnuo je glavom. „Pričao sam s Hope sinoć, a s Leom jutros! Oprostio mi je. Sada se samo nadam da ćeš mi i ti!“
Podignuo je tužno pogled, a ona ga je ozbiljno promatrala. Uzdahnula je i krenula je prema njemu. Nasmiješila mu se i poljubila ga je u glavu, a on se dignuo sa stolice i snažno ju je zagrlio. Hope ih je skrivečki promatrala pošto nisu zatvorili vrata do kraja. Nasmiješila se i udaljila se.

Došao je vikend. Hope je spremala torbu u sobi. Stavljala je ručnik, vodi, novine i sunčane naočale. Spustila se niz stepenice i ubacila je bocu vode. Zavibrirao joj je mobitel.
„Reci, Gigi!“ –javila se.
„Hej, došla mi je sestrična samo na jedan dan, pa može i ona s nama, jelda?“ –upitala je Ginger.
„Naravno da može. Nađemo se na parkiralištu?“
„Da. Dolazimo za desetak minuta! Bok, Hope!“
„Bok, Gigi. Vidimo se!“
Hope je ubacila mobitel u torbicu i izašla je iz kuhinje stavivši naočale na oči. Angel je silazila niz stepenice s torbom na leđima.
„Idemo?“ –upitala je Angel.
Hope je klimnula glavom. Pozdravile su Manuelu, koja je čistila dnevni boravak i izašle su iz kuće. Hope je otvorila auto i krenule su prema plaži. Trebale su uživati pošto je samo dva dana nedostajalo do početka školske godine.
Parkirala je auto na parkirališe, kraj plaže. izašle su iz njega i obje su duboko i sretno uzdahnule. Zrak je bio jako ugodan. Puhao je ugodan vjetar i nije bilo zagušljivo niti pretoplo. Plaža je i dalje bila puna, a kupaći su bili izvan vode ili u vodi.
„Hope, Angel!“ –začule su Gingerin glas.
Okrenule su se prema glasu. Ginger je dolazila sa sestričnom. Bila je viša od nje, jako zgodna i vitka poput manekenki. Njena valovita plava kosa vijorila je na vjetru.
„Ovo je moja sestrična Deborah!“ –predstavila ju je Ginger. „Angel već znaš, a ovo je Hope!“
„Drago mi je!“ –Deborah je skinula naočale s očiju.
Pogledala je Hope kristalno plavim očima, nasmiješila joj se i pružila joj je ruku. Hope joj je također pružila ruku. Krenule su prema moru pričajući i smijajući se. Postavile su stvari kraj stvari ostatka društva koji se zabavljalo kraj mora igrajući se lopticom.
„Kako si, Deborah?“ –upitala je Angel.
„Super sam.“ –odgovorila je Deborah.
„Ti stalno putuješ nekamo!“ –nasmiješila se ona.
„Ma da. To ti je manekenska karijera!“ –nasmiješila se ova druga. „Već jučer sam došla ovdje na snimanje, a danas su mi dali slobodan dan, pa sam se našla s Ginger! Hej, tko je onaj zgodni dečko s plavim hlačicama?“
Hope je podigla pogled pošto je stavljala peškira na podu. Deborah je pokazivala baš na Alexa. Pogledala ju je pomalo ljuto i ljubomorno.
„Ah, to je Alex. Kako ga se ne sjećaš?“ –upitala ju je Ginger.
„Alex?!“ –viknula je ona. „Zadnji put sam ga vidjela prije dvije godine i nije uopče bio takav!“
„Pa dečki se mjenjaju.“ –dodala je Ginger.
„Da, ali sada je pravi komad!“ –uzvratila je Deborah, dok ju je Hope još ljuče gledala. „Ima curu? Čovječe! Baš bi ga htjela poljubiti! Sigurno se dobro ljubi!“
„Da. Ljubi se dobro!“ –uzvratila je Hope iznenada.
Angel i Ginger su se naglo okrenule prema njoj, a ona je pocrvenila kad je shvatila što je rekla. Brzo se okrenula samo kako bi se pokušala smiriti i ohladiti.
„Molim?!“ –viknula je Ginger. „Hope, dušto, imaš ti nama za reći nešto?“
„Nemam!“ –odgovorila je.
„Poljubila si se s Alexom?“ –Angel se stvorila ispred nje.
„Ma nisam...“ –porumenila je još više.
„Onda kako znaš da se dobro ljubi?“ –zanijekala je Ginger. „Kad je to bilo? Jučer? Prekjučer? Prošli tjedan? Daj, Hope, reci!“
„Prošlo je tri godine...“ –okrenula se prema njima.
„Tri godine?“ –zbunjeno će Ginger. „Pretvorila sam se u uho!“
„Sjećaš se zadnjeg puta kad ste došli kod nas, Angel?“ –upitala je Hope, a ona je klimnula glavom. „Večer prije nego što ste otišli, Alex i ja smo izašli zajedno. Popili smo nekoliko pića, a to nam je bilo previše! Šetali smo se i... došlo je do poljupca! Dogovorili smo se da ćemo zaboraviti na to pošto smo bili najbolji prijatelji, ali stvari su se promjenile i malo smo se udaljili... To je sve!“
„Nikad prije mi nije to rekao.“ –uzvratila je Angel začuđeno.
„Nemoj mu ni reći da sam ti rekla. Zaboravite na to kao što sam ja zaboravila!“ –nasmiješila se. „Ili barem još pokušavam...“
„I ljubi se dobro?“ –dodala je Deborah nakon svega, a Hope se okrenula prema njoj. „Nebi ti smetalo ako ga poljubim?“
„Nebi!“ –rekla je ljutito i udaljila se od njih.
Ginger je pomalo ljutito pogledala u svoju sestričnu dok je ona osmijehom promatrala Alexa koji se dodavao s Parkerom, Tedom, Leom i Tonijem. Hope je pogledala u Alexa. Tužno je spustila pogled i nastavila je hodati. Otišla je prema stjeni kako bi skočila s višeg. Stala je na kraj i pripremala se za skok, ali ju je netko gurnuo. Pala je duboko u vodu, pa je odplivala je na površinu. Primjetila je Parkera kako se smije. Ljutito je krenula prema obali. Vidjela je Alexa nasmiješenog, a tada je bila još ljuča pošto se sjetila da Deborah želi nešto s njim.
„Osviježavajuće, ha?“ –nasmiješio se.
„Waw, prekrasno!“ –napravila je grimasu dok je izlazila iz vode.
„Ne ljutiš se valjda?“ –Parker je potrčao k njoj i obgrlio ju je jednom rukom.
„Gonite se!“ –gurnula ga je i potrčala je od njih.
Parker i Alex su se zbunjeno pogledali.
„Misliš da ima mengu?“ –Parker se okrenuo prema Alexu.
„Ili je u pmsu!“ –dodao je Alex.
„Alex, hvataj!“ –viknuo je Tony i dodao mu je lopticu.
Hope je ljutito odlazila prema svojim stvarima, a njene prijateljice su polako išle prema moru.
„Gdje ideš?“ –upitala je Angel.
„Doma.“ –odgovorila je.
„Zašto? Nešto se dogodilo?“ –nastavila je Ginger.
„Ne, nego želim doma i gotovo!“ –rekla je ljutito Hope. „Vozi Angel doma kasnije!“
Uzela je svoje stvari s poda i otišla je prema automobilu. Stavila je torbu na stražnje sjedalo i udaljila se živčano od plaže. prvo ju je razljutila Deborah svojim pričanjem, a onda je Parker još bio šečer na kraju.
Otvorila je vrata kuće. Manuela je izlazila iz kuhinje i zbunjeno ju je pogledala dok je ona tužno gledala u pod.
„Što radiš doma?“ –upitala ju je. „Nešto se loše dogodilo?“
Hope je klimnula glavom i pogledala ju je tužnim pogledom. Manuela joj je rekla da dođe u dnevni boravak. Sjele su jedna kraj druge. Hope nije ništa htjela progovoriti pošto je bila shrvana.
„Reci mi.“ –rekla je Manuela. „Znaš da mi možeš vjerovati!“
„Ma... Muči me jedan dečko... To je sve!“ –uzvratila je Hope.
„Bio je bezobrazan prema tebi? Da kažem Alexu da popriča s njim?“
„Ne, ne! Nije bezobrazan prema meni...“ –zanijekala je osmijehom. „Nego... Imam osjećaj kao da me on ne primječuje!“
„Ma onda te boli briga za njega, Hope! Možeš naći puno boljeg dečka!“ –nasmiješila se Manuela „Sigurno postoji osoba kojoj je stalo do tebe!“
„Ma ti dečki stalno stvaraju probleme!“ –zanijekala je ljutito Hope. „Kao što su stvorili kad su moji poginuli!“
„Hope, dušo...“ –uzdahnula je Manuela. „Tvoji roditelji su mi bili najbolji prijatelji. I meni jako nedostaju, ali nebi trebala samu sebe kriviti zbog toga! Tinejdžerica si. Normalno je da želiš uživati!“
„Ali trebala sam ga pričuvati, Manuela! Sve bi bilo drugačije!“ –Hope se ponovno rasplakala.
Manuela je uzdahnula i zagrlila ju je snažno dok je ona plakala. Alex je ulazio u kuću pošto je htio provjeriti da je s Hope sve ok jer je onako otišla s plaže. Provirio je u dnevni boravak i zastao je kad je vidio Hope u zagrljaju svoje mame. Zabrinuo se jako za nju. Htio je kročiti unutra, ali mu je mama pokazala neka se udalji. Tužno je spustio pogled i otišao je na kat.

Novo i: DRHTAJ DUSE





Ovim postom zahvaljujem Nikolini sto je popustila na moje nagovaranje i pristala objaviti novi nastavak na hororu. Hvala puno. Pusa


Hope i Alex su se vratili kod kuće isti dan jer su se slijedeći dan trebale vratiti Manuela i Angel, pa su trebali napraviti ručak i malo pospremiti kuću. Nakon što su obavili sve kučanske poslove, nazvali su prijatelje neka dođu kod nji popiti piće pošto se njima nije dalo prošetati do grada. Nije ih trebalo nagovarati. Tony, Parker, Ginger i Ted su se pojavili na njihova ulazna vrata. Pozvonili su, a Hope im je otvorila.
„Hello!“ –pozdravili su je prijatelji.
Svi su ulazili, ali Parker je zaustavio Hope. Zbunjeno ga je promatrala, pa se okrenula i primjetila kako ih Alex čudno gledala. Zanijekao je i ušao je u dnevni boravak nosivši u rukama tacnu sa čašama i bokalom hladnog i osviježavajućeg soka.
„Slobodna si popodne?“ –upitao ju je Parker, stavivši jednu ruku na zid.
„Ne.“ –odgovorila je. „Angel se vrača i danas sam namjeravala biti s njom!“
„A sutra?“ –nastavio je.
Slučajno se okrenula kad je zavrtila očima i primjetila kako Alex i dalje, iz dnevnog boravka, gleda u njih. Nije micao pogled. Nasmiješila mu se, a on je i dalje bio ozbiljan.
„Hope!“ –prodrmao ju je Parker.
„Molim?“ –zbunjeno će ona.
„Pa jesi li slobodna sutra ujutro ili?“ –nastavljao je.
„Ne znam, ne znam!“ –zanijekala je.
Pomalo ga je gurnula od sebe i otišla je prema dnevnog boravku, a on je gledao za njom. Uzdahnuo je i zanijekao te je otišao za njom. Hope je živčano sjela kraj Ginger i pogledala je u Alex koji ju je sumnjičavo promatrao. Onda je zakolutao očima, pa je pogledao u Parkera i također je zakolutao očima. Dignuo se živčano i izašao je iz dnevnog boravka.
„Što je njemu?“ –Parker je palcem pokazao prema Alexu.
„Možda je samo uzbuđen što mu se sestra vrača doma!“ –rekao je Tony.
„Ted, može partija nogometa, jelda?“
„Naravno.“ –Ted se dignuo i otišao je sjesti kraj Tonija.
„Šta je tebi?“ –upitala je tiho Ginger.
„Mah, pusti...“ –zanijekala je Hope i ljutito je pogledala u Parkera koji je pričao s Tedom i Tonijem i smijao se s njima.
„Kako je Angel?“ –upitala je Ginger.
„Ma super je. Jako je sretna što vidi iako nije baš definiran pogled, ali opet nešto vidi!“ –odgovorila je nasmiješeno Hope.
„A Leo je dobro?“ –nastavila je.
„Da, stvarno. Otkad je s Angel ne javlja nam se skoro nikad! Totalno se zaljubio u nju!“ –nacerio se Tony.
„Molim?!“ –viknuo je Alex.
Svi su se naglo okrenuli prema vratima. Alex je stajao pomalo živčano i ljuto, a oni su se u strahu promatrali.
„Sranje...“ –tiho je rekao Tony.
„Kretenu!“ –zanijekao je Parker.
„Leo i Angel su u vezi?!“ –proderao se.
Netko je otvarao vrata. Okrenuli su se prema ulaznim vratima. Manuela, Angel i Leo su sretno ulazili. Alex je bjesno promatrao Lea, a dečki su se dignuli sa poda kako bi prekinuli ono što su mislili da bi moglo izbiti.
„Dolazi sa mnom!“ –Alex je pogledao u Lea i krenuo je prema kuhinji.
Leo je zbunjeno pogledao u Angel, a i ona u njega također. Slegnuo je ramenima i krenuo je za Alexom, a ovaj je zalupio vratima.
„Hej, mala!“ –Ginger je sretno zagrlila Angel. „Kako si mi lijepa, čovječe! Uvijek bila i uvijek ostala!“
„Hvala!“ –nasmiješila se.
„Moram te upoznati s nekim!“ –nasmiješila se. „Ovo je Ted! Ted, ovo je moja jako dobra prijateljia Angel!“
„Drago mi je.“ –nasmiješio se Ted i pružio joj je ruku, a ona ju je sretno uhvatila pošto je mogla malo bolje vidjeti i to je htjela svima pokazati.
„Žao mi je, Angel!“ –rekao je Tony gledajući u pod.
„Za što?“ –zbunjeno će ona.
Začula se drnjava. Društvo se okrenulo prema kuhinji. Alex se živčano derao, a oni su preplašeno gledali jedno u drugoga.
„Kako možeš biti s mojom sestrom?!“ –vikao je Alex. „Jesi li ti normalan?!“
„Stalo mi je do tvoje sestre, Alex!“ –zanijekao je Leo.
„Da, kako da ne!“ –derao se i dalje. „Ne želim te vidjeti više kraj nje, oke?!“
Leo je ljutito izašao vani. Angel ga je htjela zaustaviti, ali joj je on rekao da će ju kasnije nazvati. Alex je izašao vani i pogledao ju je ozbiljno. Približila mu se i pljusnula ga je uplakano dok su ostali samo šutili i promatrali što će se dalje dešavati.
„Kretenu!“ –viknula je ona.
„Angel, nije on dečko za tebe!“ –zanijekao je gledajući ju i dalje ozbiljno.
„Ma po tebi niti jedan dečko nije savršen za mene!“ –nastavila je ona. „Ako misliš da je sa mnom tek sada kad mi se vid vrača kako bi me iskoristio, varaš se jer nije poput tebe, debilu! Leo i ja smo skupa već tri mjeseca, a ja sam do jučer bila slijepa! Baš zbog ovog razloga ti ništa nismo htjeli reći!“
Angel je ljutito zanijekala i potrčala je prema katu. Manuela je ljutito zanijekala i udaljila se, a Hope je prekrižila ruke i bjesno ga je promatrala.
„Tako si... nepredvidljiv i dvoličan!“
„Hope, ne mješaj se u ovo, oke?!“ –viknuo je.
„Mješat ću se jer nije u redu što joj to radiš!“ –povisila je ton.
„Rekao sam ti da se ne mješaš!“ –bjesno je uzeo ključeve zvog automobila i izašao je iz kuće zalupivši ulaznim vratima.
Ginger, Ted, Parker i Tony su se pogledali. Bili su jako zabrinuti zbog svega, a Tony se krivio najviše zbog toga što se desilo. Pogledali su onda u Hope koja je tužno gledala u pod.
„Ok...“ –Ginger je prekinula tišinu. „Mislim da bi najbolje bilo da idemo doma!“
„Slažem se s tobom!“ –klimnuo je Ted.
„Čujemo se kasnije, Hope!“ –rekao je Parker i krenuo ju je poljubiti u obraz, a ona je napravila korak u nazad i okrenula je glavu.
„Bok, Hope! Pozdravi kasnije Alexa i Angel!“ –uzvratio je Tony.
Klimnula je glavom. Tony je otvorio vrata, još jednom ju je pozdravio kao i cijelo njegovo društvo i izašli su iz kuće. Hope je duboko uzdahnula i zatvorila je vrata za njima, pa se popela do svoje sobe i umorno je legla na krevet. Rasplakala se ponovno. Ona svađa s Alexom ju je povrijedila i također je znala da se i ona loše ponije kad mu je rekla da je dvoličan. Zaspala je. Kad je slijedeći put otvorila oči bio je mrak. Dignula se pošto više nije mogla spavati. Pogledala je kroz prozor. Alexovog auta još nije bilo. Uzdahnula je i pomalo se brinula za njega. Izašla je iz sobe. Čula je plakanje iz Angelove i Manuelin glas. Predpostavila je da plače zbog Alexovog glupog i burnog ponašanja. Spustila se niz stepenice. Ispred vratiju je ležao Pogo. Otvorila ih je i odmah je istrčao iz kuće. Sjela je na klupicu, zaljuljala se i uživala je u osviježavajućem vremenu. Pošto se ljeti približava kraj, počinje hladnije doba. Vidjela je svijetla automobila. Pogledala je bolje i bio je Alexov, pa joj je odahnulo pošto nije prestajala razmišljati i njemu. Izašao je iz auta i penjao se drvenim stepenicama prema ulazu. Okrenuo se prema njoj i krenuo je prema kvaki.
„Možeš doći, molim te?“ –uzdahnula je pogledavši ga tužno.
Klimnuo je glavom i krenuo je prema njoj, pa je sjeo kraj nje. Nije ju ni pogledao. Gledao je zapravo samo u pod cijelo vrijeme kao i ona.
„Gdje si bio tako dugo?“ –upitala ga je okrenuvši se prema njemu.
„Vozio sam se uokolo.“ –odgovorio je Alex.
„Alex...“ –uzdahnula je. „Žao mi je što sam ti rekla da si dvoličan i nepredvidljiv! Nisam mislila tako. Bila sam ljuta u onom trenutku!“
„Dobro...“ –rekao je.
„Ljutiš se, jelda?“ –okrenula se s druge strane.
„Ne previše...“ –nastavio je. „Ne ljutim se toliko jako na tebe koliko na sebe!“
Podignula je pogled i vidjela je njegov tužni i zabrinuti izraz lica.
„Nebi se čudio da me Angel mrzi u ovom trenutku!“ –zanijekao je.
„Žao mi je, ali... mrzi te.“ –potapšala ga je po ramenu.
„Hvala za utjehu.“ –pomalo se nasmiješio. „Dok sam se vozi sam razmišljao o svemu! Ne želim lagati. Mislila sam da je Leo s njom samo kako bi ju iskoristio.“
„Leo nije takav i ti to dobro znaš!“ –uzvratila je Hope.
„Znam, ali kad se radi o mojoj sestri nije da previše razmišljam...“ –uzdahnuo je. „Začudio sam se kad mi je rekla da su već tri mjeseca skupa. Svi ste to znali?“
„Da, jesmo, ali nismo ništa htjeli reći iz istog razloga zbog kojeg oni nisu htjeli da ti znaš!“ –odgovorila je ona. „Preburno si reagirao! Tvoja sestra je lijepa cura, pametna i dobra. Leo ju je primjetio zbog svoje osobnosti, a ne svojeg izgleda. Zavolio ju je iako je slijepa, Alex!“
„Znam, Hope, znam. Zbog toga se i osjećam tako loše!“ –zanijekao je. „Bio sam tako jadan u onom trenutku, ali nisam razmišljao... Imaš pravo. Nepredvidljiv sam i dvoličan!“
„Nisi! Ti si samo brat koji se previše brine za najmlađu sestru. Pusti ju da uživa!“ –rekla je i odjednom je zadrhtala.
„Šta je bilo?“ –okrenuo se prema njoj.
„Ma hladno mi je. Zaboravila sam majicu dugih rukava gore, pa se sad smrzavam!“ –odgovorila je.
Alex ju je obgrlio jednom rukom i snažno ju je zagrlio, pa ju je mazio po cijeloj ruci. Zadrhtala je još jednom u onom trenutku. Ne zbog hladnoće, nego zbog njegovog prekrasnog dodira. Okamenila se, a srce joj je davao samo ubrzane otkacuje.
„Šta to radiš?“ –upitala ga je sramežljivo i nesigurno.
„Grijem te.“ –odgovorio je osmijehom.
Hope je podigla pogled prema njemu, nasmiješila mu se i prislonila mu glavu na prsa.


Nadam se da ste zadovoljni time kako idu stvari izmedju Alexa i Hope i da vam se knjiga sviđa.





Alex i Hope su se kasno vratili sa koncerta i bilo im je odlično. Hope je bila uzbuđena i skoro cijelim putem do kuće. Pričala je o tome koju su pjesmu najbolje odpjevali uživo, kako je bilo ovo, kako je bilo ono, a Alex je samo klimao glavom i smiješkao se. Kad je zaspala ju je morao pokriti svojom majicom dužih rukava, koju je imao na stražnje sjedalo, pošto je zahladilo preko noći.
Hope se vrtila po krevetu. Imala je, ponovno, nočnu moru o svojim roditeljima. Dugo ju nije sanjala, ali svako toliko bi ju i dalje pratila kroz snove. Naglo se probudila. Pogledala je na sat kraj njenog kreveta. Bilo je tek sedam sati ujutro, što znaći da je spavala svega četiri sata. Uzdahnula je i legla je gledajući u plafon. Oči su joj se same sklapale pošto je bila jako umorna zbog zabave koju je doživjela večer prije.
Bila je u polusnu kad joj je mobitel zavibrirao. Okrenula se na bok i zatvorenih očiju je tapkala po nočnom ormariću. Napokon ga je pronašla nakon što je zvonio više od minute i javila se. Mrmljala je nešto i samo je klimala glavom, ali trebalo joj je malo da ponovno zaspe. Kad je spustila slušalicu se okrenula prema stropu zatvorenih očiju. Htjela je ponovno zaspati kako bi se mogla odmoriti, ali znala je da treba nešto važno učiniti, pa se morala dignuti iz kreveta.
Otišla se istuširati. Jedino ju je hladan tuš mogao razbuditi u onom trenutku i razbudio ju je pošto je stavila užasno hladnu vodu. Obukla se odmah kako bi se zagrijala iako je vani bilo toplo. Spustila se niz stepenice. Pogo je trčao prema njoj. Znala je da ga treba pustiti da se prošeta po dvorištu, pa je ubrzala korak i otvorila mu je vrata nakon čega je otišla napraviti kavu kako bi se još više razbudila.
Dok je pila kavu, čitala je jutarnje novine koje je uzela ispred ulaznih vratiju. Ništa novog ni posebnog se nije dešavala u gradu, pa ih je samo zatvorila i dovršila je svoju kavu. Nakon toga je napravila sendvič pošto je bila gladna, oprala je suđe i pogledala je na sat koji je stajao iznad ulaza. Bilo je prošlo osam sati i trebala je hitno probuditi Alexa. Uputila se prema njegovoj sobi, polako i tiho ju je otvorila. Spuštala se niz stepenice što je tiše mogla. Duboko je spavao. Hope se nasmiješila pošto nije mogao ni zamisliti što ćemu se uskoro desiti. Protrčala je niz sobu i skočila mu je na krevet proderaći se. Alex se naglo stavio u sjedeći položaj dok se Hope prevrtala od smijeha.
„Dobro jutro!“ –nasmiješila se.
„Baš si me na taj način trebala razbuditi?“ –zanijekao je pospano.
„Nekoč si to volio!“ –namignula je.
„Ok, ok... Nekoč!“ –zijevnuo je. „Mogu nastaviti spavati?“
„Ne...“ –rekla je. „Nazvala je tvoja mama. Rekla je da već danas skidaju zavoje Angel s očiju i da bi ona htjela da ti i ja budemo s njima kad otvori oči!“
„Stvarno?“ –pogledao ju je Alex.
„Da. Rekla je da će joj u dva skinuti, a do tamo nam treba sat vremena, ali morali bismo krenuti dva sata prije u slučaju da zapnemo u gužvu!“
„Dobro.“
„Doručak ti je na stolu, a onda se počni spremati jer nemamo previše vremena!“
„Ok, mama!“
„Nemoj me zezati!“ –zanijekala je Hope.
Htjela se dignuti sa njegovog kreveta, ali ju je on povukao i počeo je škakljati. Činio je baš ono što je ona najviše mrzila. Uvijek se smijala i čak bi i počela plakati od smijeha. Nikad se nije mogla istrgati od škakljanja, a on je to jedini znao. Udarala ga je samo kako bi ju pustio, ali nije popuštao nego ju je još više škakljao, pa je odustala i prepustila se smijehu do suza.
„Ajde, ajde, slobodna si!“ –nasmiješio se Alex. „Pretjerao sam!“
„Napokon si shvatio.“ –djevojka je duboko uzdahnula.
Nasmiješila se dok je pokušavala stići do zraka kojeg nije mogla dobiti prije od smijeha. Nastavila je ležati na njegovom mekanom krevetu. Gledali su se osmijehom na licu. Alex joj se približavao rukom, a njoj je srce zakucalo. Bila je mirna, ali pitala se što pokušava napraviti u onom trenutku. Podragao ju je po licu, pa joj je maknuo kosu koja mu je smetala.
„Idem se spremiti!“ –dignula se istog trena i potrčala je iz sobe pošto je mislila da će joj srce iskočiti iz grudi.
Alex je pogledao za njom pitajući se zašto je tako reagirala na njegov dodir. Dignuo se iz kreveta samo jer se trebao početi spremati.
U međuvremenu je Hope ležala na krevetu, gledajući u strop i još se nije mogla smiriti od njegovog dodira.
„K vragu... Šta ako mi se on počeo sviđati da se ja tako ponašam?“ –upitala je samu sebe.
Čula je lavež psa. Naglo se dignula i potrčala je prema prozoru. Uplašila se da se Pogu nešto moglo desiti, ali na svu sreću nije. Lajao je na Alexa da mu baci lopticu. Nasmiješila se. promatrala ih je oboje, a pogotovo nije mogla skidati pogled s Alexa. Bio joj je neodoljiv i htjela je biti dolje s njim kako bi se i njih dvoje glupirali.

Vozili su se prema New Yorku i slušali su ugodnu glazbu. Poga nisu poveli sa sobom pošto nisu znali gdje bi ga mogli staviti jer idu u bolnicu. Na svu sreću, promet nije bio predug, pa su uskoro trebali doći do grada.
„Jedva čekam da vidim sestru.“ –rekao je sretno Alex. „Tako sam sretan zbog nje!“
„Da. I ja sam jako sretna zbog toga!“ –dodala je Hope. „Ne mogu dočekati trenutak kad vidim njen osmijeh na licu kad progleda!“
„Niti ja.“ –nastavio je on. „Vjerojatno će joj neko vrijeme biti čudno. Tko zna! Vidjet ćemo sad kad popričamo s doktorom i mamom!“
„Ne mogu dočekati taj trenutak!“
Alex joj se nasmiješio i namignuo je, pa je nastavio gledati kako vozi. Ugledali su natpis na plakatu: „Dobro došli u New York!“ i srce im je zakucalo od uzbuđenja. Znali su da im ne treba previše do bolnice i stvarno nije trebalo. Došli su puno prije nego što su očekivali. Ispred ulaza bolnice ih je dočekao Leo. Hope ga je sretno zagrlila, a Alex mu je pružio ruku.
„Pa čovječe, više se ne znaš ni javljati, ha?“ –nasmiješio se Alex.
„Žao mi je. Tvoja mama i ja smo stalno bili uz Angel, pa nisam se ni javljao previše svojima!“ –rekao je Leo.
„Tako mi je drago što te vidim!“ –nastavila je Hope.
„I meni isto!“ –uzvratio je. „Kako su Tony i Parker? Gigi? Bolje je?“
„Nego šta da je bolje.“ –dodala je Hope. „Upoznala je nogov dečka – Teda, pa je večinom sada s njim!“
„Glavno je da joj je bolje!“ –pogledao ju je.
„Istina, a Tony i Parker stalno vise kod mene samo kako bi igrali plejku!“ –rekao mu je Alex. „Zna se kod koga su najbolje igre!“
„Kako smo umišljeni!“ –nacerili su se istovremeno Leo i Hope.
„Hej!“ –ljutito ih je pogledao.
Hope i Leo su se počeli smijati dok se Alex trudio ne pokazati osmijeh. Uzeli su lift na peti kat bolnice na kojem se nalazila Angel. Bili su jako uzbuđeni što će je vidjeti i što će ona napokon njih moći ugledati nakon deset godina u mraku. Izašli su iz lifta. U hodniku je stajala Manuela.
„Hej, djeco!“ –nasmiješeno im se približila. „Vidim, dobro ste mi vi!“
„Naravno.“ –klimnuli su glavom.
„Gdje je Angel?“ –upitao je Alex.
„U sobi je. Čekamo doktora. Rekla mi je da izađem kako bi provjerila da dolazite!“ –odgovorila je. „Htjela je biti sigurna da ćete doći!“
„Ma kako može pomisliti da nećemo doći?“ –zanijekala je Hope nasmiješeno. „Čak sam probudila Alexa na uobičajeni način!“
„Oh, skakanje po krevetima, ha?“ –pogledala ih je nasmiješeno, a oni su se također nasmiješili. „Nikada nećete to prerasti, jelda?“
„Tako je!“ –klimnuli su glavom.
Približili su se vratima. Manuela ih je otvorila i zakoračili su unutra. Hope i Alex su vidjeli Angel kako sjedi na krevetu sa flasterima na očima.
„Alex? Hope?“ –okrenula se prema njima.
„Hej, sisterice!“ –Alex ju je snažno zagrlio. „Vidiš da smo došli! Kako si?“
„Uzbuđeno.“ –nasmiješila se. „Malo me strah!“
„Čega?“ –upitala ju je Hope poljubivši je u obraz.
„Ne znam.“ –uzvratila je Angel. „Predugo sam bila u mraku! Jednostavno me strah!“
„Ok, Angel, vrijeme je!“ –doktor je ušao unutra.
Bio je sijed i imao je brkove. Bio je pomalo krupan, ali izgledao je simpatično. Upoznao se sa Alexom i Hope nakon čega je otišao spustiti zavijese. Objasnio im je kako nije dobro, za oči i nakon te operacije, odložiti se svijetlošću.
„U redu, Angel. Otvorit ćeš oči kad ti ja kažem, ok?“ –klimnula je glavom na doktorovo pitanje.
Doktor joj je prvo skinuo flaster s lijevog oka, pa sa desnog, a njoj je srce ubrzano kucalo kao i svima koji su se nalazili u onoj prostoriji.
„Možeš ih otvoriti!“ –rekao je.
Počela ih je polako otvarati. Nije baš vidjela najbolje, pa ih je nekoliko puta zatvorila, ali i dalje ih je vidjela mutno. Ostali su je gledali. Imala je prekrasne zelene oči. Nasmiješili su se jedno drugome.
„Zašto ne vidim najbolje?“ –upitala je zabrinuto Angel.
„Prvih tri dana nećeš vidjeti najbolje, ali s vremenom će ti se stabilizirati, bez brige!“ –odgovorio joj je.

Novo: DRHTAJ DUSE





Hope je pjevušila rano ujutro. Sretno se probudila jer je vani bilo prekrasno vrijeme i jer su ptičice pjevušile. Ljeto je uskoro trebalo biti pri kraju, a to je značio počekat škosle godine u novu školu. Nije se još htjela brinuti oko toga pošto je htjela samo uživati. Uzela je odjeću i otišla je prema kupaonici. Ušla je unutra, stavila je čistu odjeću na mašinu za pranje rublja, skinula je sa sebe pidžamu i ušla je u kadu. Zaboravila je zaključati vrata i nije se prisjetila toga, pa se kupala i pjevušila.
U međuvremenu se Alex budio. Zijevao je i otvorio širom prozor. Toplo i jako sunce ga je osvijetlio skupa s cijelom soboma. Ta žarkost je osviježila i prosvijetlila onu sobu. Izlazio je iz nje, otišao je popiti dvije – tri čaše vode i pospano se penjao prema zadnjem katu pošto se htio istuširati. Zakoračio je prema kupatilu i otvorio je vrata. Stao je na ulazu pošto je vidio kako se Hope briše ručnikom. Ona se naglo okrenula prema njemu, brzo se pokrila ručnikom i porumenila je.
„Alex!“ –viknula je.
„Oprosti, oprosti!“ –porumenivši je zatvorio vrata.
Istog trena se razbudio. Srce mu je užasno brzo lupalo. Zanijekao je i spustio se niz stepenice. Hope je još stajala ukočeno dok je i njoj srce ubrzano kucalo, a onda se trgnula. Obrisala se i obukla, pa se spustila niz stepenice. Alex je prelazio iz kuhinje u dnevni boravak. Pogledali su se, pa su oboje porumenili.
„Žao mi je. Nisam mislio da je netko unutra!“ –rekao je tiho.
„Ok...“ –uzvratila je s neugodnošću.
„Nisam ništa vidio, stvarno.“ –dodao je.
„Dobro, nema veze. Drugi put pokucaj, ok? Nije da mi je baš svejedno što...“ –onda je porumenila još više i okrenula se. „ ...što si me vidio.“
„Nije mi to prvi put da vidim golu curu!“ –uzvratio je.
„Nisi ništa vidio, ha?!“ –proderala se zatvorenih očiju i crvena poput paprike.
„Daj, zezam te. Smiri se!“ –Alex se počeo smijati.
Hope ga je ljutito pogledala, zanijekala je i uputila se u kuhinju. Zatvorila je vrata za sobom i nagnula se na njih. Iako je njoj i dalje bilo neugodno što ju je Alex vidio bez odjeće, srce joj se polako smirivalo. Osjetila je grebanje na vratima. Otvorila ih je, a Pogo je ušao. Skočio je na njene noge, a ona ga je nasmiješeno podragala. Nakon toga je otišla popiti malo vode. Pogledala je na mobitel i shvatila je da treba izaći, pošto se već dogovorila za izlazak. Izašla je iz kuhinje.
„Ideš negdje?“ –upitao je.
„Da. Dogovorila sam se s Parkerom za kavu!“ –odgovorila mu je. „Zašto?“
„Mislio sam... Ma nema veze!“ –zanijekao je ljutito i vratio se u dnevni boravak.
Hope je zbunjeno gledala za njim, slegnula je ramenima i s psom je izašla iz kuće. Krenula je prema automobilu. Htjela ga je otključati, ali kao da nije mogla. Duboko je uzdahnula i izvadila je mobitel iz džepa.
„Hej, Parker!“ –javila se. „Ne mogu doći._Žao mi je, ali Alex me nešto hitno treba!_Nemoj se ljutiti, molim te!_Dobro._Dogovorit ćemo se za drugi dan!“
Spustila je slušalicu i vratila se u kuću. Zatvorila je ulazna vrata i ušla je u dnevni boravak. Alex je igrao igrice na play stationu i ljutio se pošto je gubio. Derao se i živcirao, a Hope se nasmijala. Okrenuo se i zastao je čim ju je vidio.
„Nisi otišla?“ –upitao ju je zbunjeno Alex.
„Nisam.“ –zanijekala je osmijehom. „Predpostavila sam da me nešto hitno trebaš, pa sam se vratila!“
Sjela je na trosjed, a on ju je promatrao bez riječi. Očekivala je od njega da će joj reći što je toliko želio od nje da je prebacila sastanak za drugi dan. Porumenila je kad je shvatila koliko dugo i kako ju promatrala.
„Hoćeš mi reći zašto me trebaš?“ –upitala ga je nasmijehnuvši se.
„Htio sam te pitati da li bi prošetala sa mnom do grada, ali mogla si ići s Parkerom kad si se već dogovorila s njim!“ –odgovorio je i maknuo je glavu.
„Ok... Idemo onda?“ –približila mu se s leđa. „Nisam bez cilja prebacila izlazak s njim!“
Pogledao ju je. Bio je pomalo ljut, ali smirio se, pa joj se nasmiješio.

Sa sobom su poveli i Poga. Parkirali su se na parkiralište kako nebi pustili predaleko auto, ali kako bi se dovoljno dugo mogli šetati.
Hope je uživala uz Alexa. Jutro joj je jako lijepo prošao kraj njegove blizine i njegovog društva. Smijali su se, pričali su i zabavljali se. onda je Hope ugledala plakat. Potrčala je premam njemu dok je Alex gledao zbunjeno iz daljine držajući psa za lanac.
„Ne!“ –proderala se.
„Što se dogodilo?“ –prišao joj je Alex.
„Nickelback se dogodio, evo što.“ –uzdahnula je. „Danas je njihov koncert. Zaboravila sam kupiti ulaznice, a sigurno su već sada rasprodane!“
„Bit' će za drugi put!“ –potapšao ju je Alex.
Hope ga je tužno pogledala i onda je počela lupati po plakatu i derati se. Alex ju je zbunjeno promatrao, kao i prolaznici koji su pomislili da je još jedna poludjela tinejdžerica od droge ili sličnog.
„Svaki put kad izađeš s Hope su ti takve scene!“ –čuo se ženski glas.
Alex i Hope su se okrenuli. Ginger i Ted su stajali iza njih, a Ginger se smiješkala prijateljici. Dogovorili su se za piće pošto su svi četvero došli do grada kako bi se prošetali i popili hladan sok.
„Tako sam razočarana na samu sebe.“ –Hope je udarila rukom u stol.
„Hope, čovječe, vidjet ćeš da će još puno koncerata imati. Ne brini se!“ –nasmiješila se Ginger.
„Gigi, tebi se ne sviđa toliko taj bend, pa ti je svejednooo...“ –nagnula je glavu na stol.
Alex i Ted su zbunjeno gledali u nju dok se Gigi smijala, a ona je udarala rukom u stol i tužno je ponavljala kako je trebala biti navečer na njihov koncert.
„I? Šta studiraš?“ –upitao je Alex.
„Pravo.“ –odgovorio je Ted.
„Čovječe, teško je, jelda?“ –nastavio je.
„Ma nije previše. Sve naučiš napamet i to je to!“ –nasmiješio se. „Snalaziš se nekako. Ti si razmišljao o faksu nakon srednje?“
„Znam samo da misliš ići, ali ne znam još na koji.“ –dodao je. „Ima vremena!“
Dok se Ginger cijelo vrijeme smijala Hope koja je samo pričala o Nickelbacku, Alex i Ted su se upoznavali i bili su simpatični jedno drugome toliko da su cijelo vrijeme pričali, smijali se i raspravljali o igricama.

Hope je tiho, tužno i uzdahnuvši otvorila vrata kuće. Alex joj se smiješkao iza leđa, pa je krenuo prema svojoj sobi, a ona je otišla uzeti sladoled u kuhinju. Izašla je iz kuhinje i počela se penjati prema sobi.
„Gdje ideš?“ –upitao ju je Alex koji se, niotkuda, pojavio.
„Žderati sladoled i tugovati za Nickelbackom!“ –tužno ga je pogledala, pa je nastavila hodati.
„Šteta...“ –uzvratio je Alex i okrenuo se prema vratima. „Vidiš, kupio sam karte za njihovog koncert prije tri mjeseca i mislio sam...“
Morao je pojačati glas pošto je ona već bila na pri kraju stepenica prvog kata. Čuo je trčanje, okrenuo se i vidio je hiperaktivno Hopino lice koje je trčalo prema njima.
„Mislio sam te pitati da li želiš sa mnom!“ –nastavio je.
„Naravno da želim! Volim te!“ –objesila se za njega. „Obožavam te, najbolji si! Bit' ću tvoj rob cijeli život!“
„Mogao bi se naviknuti!“ –nasmiješio se.
„Nisam mislila ozbiljno ovo zadnje!“ –dodala je.
„A baš sam se nadao!“ –namignuo joj je. „Spremi se. Za dva sata krečemo!“
Nije joj trebao ponoviti dva puta. Odmah je potrčala prema sobi. Išla se istuširati i hodala je po sobi kako bi razmislila što bi trebala obući. Na kraju se odlučila za crne hlače do koljena, zelenu majicu malo dužu na bretele i bijele patike. Zavezala je kosu u rep, našminkala se i uzela je torbicu.
„Hope!“ –derao se Alex s prizemlja. „Požuri!“
„Evo me, evo me!“ –trčala je niz stepenice. „Idemo!“
Povukla ga je sa sobom kad je došla kraj njega i rekla mu je da trebaju požuriti kako nebi zakasnili. Nasmiješio joj se. Primjetilo se koliko je uzbuđena i sretna zbog toga. Put do drugog grada je trajao sat i po, pa su cijelim putem slušali cd njihovog najdražeg benda.
Uskoro su stigli do grada. Otvoreno mjesto na kojem se trebao održati koncert je bio pun ljudi. Alex i Hope su se morali probijati kroz rulju kako bi stigli do prvih redova i bolje vidjeli bend. Kad je Nickelback izašao na binu, ljudi su se počeli derati. Hope je znala napamet sve njihove pjesme, pa se derala s ostalima dok je Alex večinom samo gledao u nju i uživao je shvaćajući koliko je lijepa, slatka, dobra i vesela osoba.

Novi i ovdje: DRHTAJ DUSE





Hope se probudila, otišla se istuširati i spustila se na prizemlje. Alexa nije bilo kod kuće. Provjerila je njegovu sobu i onda je pogledala kroz prozor da vidi da li je tamo njegov auto, ali nije ga bilo. Otišla je onda do kuhinje kako bi popila čašu vode. Na frižideru je bila poruka. Uzela je papirić i pročitala ju je: „Išao sam kupiti doručak. Vračam se brzo! Alex“. Nasmiješila se, bacila je papir u smeće i otišla je sjesti u dnevni boravak pijući hladnu i osviježavajuću vodu. Stavila je cd, u liniju, i stavila je nekoliko pjesama da sviraju dok sjedi na trosjedu i odmara.
Zazvonio je telefon. Javila se.
„Hej, Hope, Manuela je!“ –uzvratio je ženski glas s druge strane slušalice.
„Hej, Manuela!“ –nasmiješila se Hope. „Kako je Angel? Je dobro prošla jučerašnja operacija?“
„Odlično je prošla. Neko vrijeme će imati zavoje!“ –odgovorila je Manuela sretnim glasom.
„Ma glavno je da će ponovno vidjeti!“
„Naravno. Alex je kod kuće?“
„Nije. Išao je kupiti doručak!“
„Aha. Kako ste? Dobro?“
„Da. Sve je odlično i ne trebaš se brinuti o ničemu!“
„Odlično onda. Nazvat ću navečer!“
„Dobro. Čujemo se!“
Hope je spustila slušalicu, stavila ga je na stolić i nastavila je uživati uz laganu i ugodnu glazbu. Legla je na trosjed i gledala je u strop. Rastužila se pošto su je neke pjesme posjetile na prošlost. Nekada je nju mama zvala po ljeti kako bi provjerila da li je dobro, da li joj nešto treba i kako je Tommy. Pitala se da li će ikada moći preboljeti njihovu smrt, da li će moći uživati i ne razmišljati previše o tome da bi možda oni bili još živi da je ostala kod kuće, a ne da je otišla s društvo zabaviti se.
Zazvonili su na vrata. Dignula se. Pomišljala je da bi to možda mogla biti Ginger. Otvorila ih je. Začudila se. Arietta je stajala ispred njenih vratiju i gledala ju je. Hope je prekrižili ruke i pogledala ju je od glave do pete.
„Alex nije kod kuće.“ –rekla je pomalo ljutito.
„Nisam došla zbog njega. Zapravo...“ –uzdahnula je. „Trebam tebe!“
„Mene?“ –zbunjeno će Hope.
„Da.“ –dodala je Arietta.
Hope joj je rekla neka duđe. Sjele su jedna preko puta druge i promatrale su se. Arietta nije progovorila niti jednu riječ, a Hope jednostavno nije znala što bi pričala s njom, pa je zato u onoj kući vladala tišina.
„Znam da se čudiš što sam ovdje.“ –rekla je Arietta, odjednom.
„Jako.“ –uzvratila je Hope i nagnula se na trosjed.
„Mislim da smo ti i ja loše započele!“ –nastavila je ova druga. „Razmišljala sam ove dane. Promjenila sam se otkad sam se sprijateljila sa Solange, a to sam učinila samo kako bi mogla biti bliže Alexu!“
„I kakve ja tu imam veze?!“ –razljutila se na samu pomisao na to da joj je Arietta upravo govorila kako joj se Alex sviđao i kad joj je spomenula Solange.
„Jer sam se loše ponašala prema tebi!“ –odgovorila je Arietta. „Kažem ti da sam postala lošija osoba otkad sam se počela družiti sa Solange. Postala sam slična njoj, samo što se ja nisam drogirala! Na tebe sam bila ljuta jer si se previše družila s Alexom, a on se meni jako sviđao.“
„Sviđao?“ –zbunjeno će Hope. „Želiš reći da ti se više ne sviđa?“
„Ne... Shvatila sam da nije dečko za mene! Zbog toga sam ovdje.“ –uzvratila je Arietta. „Želim te ispričati jer sam te nazivala droljom, govorila ti loše stvari... Stvano mi je žao!“
„Oh... Čudno.“ –rekla je Hope. „Ne znam da li bi ti trebala vjerovati!“
„Htjela bih početi ispočetka. Ne kažem ti da budemo najbolje prijateljice, ali da bar... Pokušamo biti prijateljice!“
Hope ju je bolje pogledala. Arietta je bila ozbiljna, a ona je bila zbunjena pošto je počela misliti da ova druga želi stvarno početi sve isponova i kako treba. Hope je bila jako zbunjena, ali nasmiješila joj se. Odlučila joj je pružiti priliku, a ona joj je zahvalila. Hope ju je odpratila do vratiju. U trenutku kad je Arietta izašla iz kuće se Alex penjao stepenicama.
„Bok.“ –nasmiješila se.
„Bok...“ –zbunjeno se okrenuo za njom.
Arietta je nastavila hodati dalje. Sjela je u svog bijeli Lamborgini i odvozala se. Alex se zbunjeno okrenuo prema Hope i nije shvaćao što se desilo u onom trenutku. Pozdravio ju je i ušao je u kuću, pa je krenuo prema kuhinji. Hope ga je, naravno pratila.
„Možeš mi objasniti što je ono bilo?“ –upitao ju je zbunjeno Alex.
„Došla mi se ispričati.“ –odgovorila je Hope i nagnula se na stol.
„Ispričati?!“ –uzvratio je. „Ona?! Ma sigurna si?!“
„Sigurna sam.“ –nasmiješila se. „Da, znam i meni je previšečudno! Želi da počnemo isponova, da se pokušamo sprijateljiti!“
„Čovječe... Ne prepoznajem ovu Ariettu, ne barem ovu od četiri godine!“
„A mah... I? Šta si mi kupio?“ –nasmiješeno ga je upitala Hope, sa zanimanjem.
„Tiramisů!“ –odgovorio je Alex. „Koliko se sjećam, to ti je bio najdraži kolač!“
„I ostao je!“ –namignula je.
Alex se nasmiješio, pa joj je uzvadio kolač iz vrečice, sjeo je za stol i promatrao je kako ga ona jede iz užitka. Hope je često radila taj kolač kod kuče, a nije ga radila dosta dugo, pa se zaželila onog okusa. Odjednom se Alex počeo smijati odjednom, a ona ga je zbunjeno pogledala.
„Nešto nije u redu?“ –upitala ga je.
Okrenuo se, uzeo je maramicu i obrisao joj je lice, pa se ponovno počeo smijati, a ona je porumenila.
„Zamackala sam se, jelda?“ –okrenula je glavu kako on nebi primjetio koliko je crvena.
„Malo, ali preslatka si mi bila.“ –namignuo joj je Alex.
„Oh, da...“ –okrenula se prema njemu i nasmiješila. „Sva čokoladna i zamackana!“
„Baš zato si bila slatka. Čokolada je slatka!“ –nacerio se.
„Budalo!“ –udarila ga je lagano rukom po glavi i dignula se.
Bacila je plastičnu kutiju u kojoj se kolač nalazio i počela je prati suđe od dana prije pošto je zaboravila oprati jer je bila cijelo vrijeme vani. Alex ju je promatrao. Nasmiješio se ponovno. Bila mu je simpatična i poput malenog djeteta dok je jela kolače. Otkad ju je poznavao bi se zamackala.
„Ej, sreo sam Seana i Jennifer u gradu.“ –rekao je Alex.
„A da?“ –okrenula se prema njemu. „Vratili su se s medenog mjeseca?“
„Da. Rekao je Sean da dođemo k njima kako bi nam pokazali slike koje su već staviti na kompjuter!“
„Nema problema. Jedva čekam! Idemo odmah?“
„Kako želiš!“

Parkirali su auto ispred Seanove i Jeniferine kuće. Izašli su iz njega i otišli su pozvoniti na vrata. Jennifer im je otvorila i snažno ih je zagrlila i poljubila kad ih je ugledala.
„Uđite!“ –nasmiješila se. „Tako sam sretna što se došli!“
„I mi!“ –rekao je Alex. „Gdje je Sean?“
„U dnevni boravak. Donijet ću sok, a vi slobodno idite k njemu!“ –uzvratila je i krenula je prema kuhinji.
Alex i Hope su krenuli prema dnevnog boravku. Provorili su unutra, a Sean je gledao televiziju.
„Hello, Sean!“ –pozdravila je Hope.
„Hej! Nisam vas još očekivao!“ –nasmiješeno se dignuo sa trosjeda.
„Htjeli smo vas iznenaditi.“ –Alex je sjeo na trosjed.
„I jeste. Ugodno smo iznenađeni!“ –uzvratio je Sean. „Kako ste? Znali ste se snaći bez mame?“
„Misliš da smo jadnici da se ne znamo snaći?“ –upitala je nasmiješeno Hope.
„Ne, nego mislim da ste klinci!“ –namignuo je.
„Samo su četiri godine mlađi od tebe, dragi.“ –Jennifer je stavljala čaše i bokal sa sokom na stoliću na sred dnevnog boravka. „Zašto im ne pokažeš slike?“
„Želite ih vidjeti?“ –pogledao ih je Sean.
Alex i Hope su klimnuli glavom. Sean je uzeo laptop sa stola, otvorio je album sa slikama i pokazivao im je one s medenog mjeseca. Jennifer i on su im prepričavali kako im je bilo, što su radili, a Alex i Hope su se smijali kad bi im Jennifer ispričala o glupostima koje je Sean svako toliko izvodio.

Novi nastavak i na:
DRHTAJ DUSE

P.S. vidim da vam je moja gramatika pocela smetati... Zao mi je, ali - idem u tal. sk. i uvijek me ona zezala, pa.... Ispricavam se.... Ne morate citati ako vam se ne svidja.





Hope se probudila preko noći. Kad je otvorila oči ugledala je mjesečinu kako joj ulazi u sobu. Dignula se, sjela je na radni stol, koji je stajao ispod prozora, nagnula se na zid i promatrala je vrijeme. Nebo je bilo prekrasno. Puni mjesec je osvjetljavao crno nebo kao i malene zvijezdice. Razmišljala je o svemu što je prošla nakon smrti svojih roditelja. Osjetila je tugu preseljenja, sreću pri upoznavanju novih osoba, ljubomoru koju je osjećala prema Alexu, tugu koju je osjećala kad se posvađala s njim i kad je mislila da će izgubiti Ginger. Iako je sve postajalo normalno u njenom životu i stabilizirao se, nije se osjećala najbolje. Nedostajala ju je ljubav i to najviše njene obitelji. Sjela je sa radnog stola i uzela je sliku u ruke, pa je upalila noćnu lampicu kako bi mogla pogledati bolje sliku.
„Koliko mi nedostajete...“ –podragala ju je. „Zašto ste me morali napustiti? Zašto ste me morali pustiti samu?“
Nije željela plakati, ali suze su jednostavno potekle niz njeno lice. Brisala ih je, ali i dalje su klizile. Zagrlila je medvjedića sa kreveta kojeg su joj roditelji poklonili kad se tek rodila. Još više se rasplakala i zaspala je u suzama.
Slijedeće jutro je polako silazila niz stepenice pošto je mislila da Alex još spava. Začula je pričanje i Alexov glas. Pričao je s nekim, pa je malo provirila u dnevni boravak.
„Da?“ –rekao je. „Nemoj zezati?“
„Aha, Alex, za nekoliko sati će ju operirati!“ –uzvratila je Manuela s druge strane.
„Odlično!“ –nasmiješio se. „I kad ćete doći?“
„Ne znam još kad točno. Morat će ostati najmanje tjedan dana u bolnici sa zavojima na oči, a dalje ne znam!“ –dodala je.
„Valjda će sve biti u redu!“
„Hoće. Ne brini se! Sve je u redu kod kuće?“
„Da, da, mama! Dobri smo, ne brini se!“
„Super. Leo i ja idemo kod Angel da joj pravimo društvo prije nego što krete u operacijsku salu!“
„Ok. Pozdravi mi Lea, a najviše Angel!“ –spustio je slušalicu.
Hope je ušla nasmiješeno u dnevni boravak i sjela je kraj njega.
„Manuela je zvala?“ –upitala ga je.
„Aha.“ –odgovorio je osmijehom Alex. „Za nekoliko sati će ju operirati!“
„Uf...“ –zanijekala je Hope. „Nadam se da će sve proći kako treba!“
„I ja isto, ali siguran sam da hoće!“ –dodao je Alex. „Kako si?“
„Dobro.“
„Naspavala si se?“
„Nisam previše.“
„Znam. Čuo sam te!“
„Kako?“
„Išao sam do wc-a, pa sam čuo korake u tvojoj sobi. Nešto te mući!“
„Ne...“ –progovorila je tiho.
„Čovječe, kad ćeš shvatiti da meni sve možeš reći?“ –uzdahnuo je pomalo razočarano.
„Ne želim te gnjaviti!“ –uzvratila je.
„Nikad me nisi gnjavila, a sad pucaj jer ću se inaće naljutiti i to jako!“ –nastavio je.
„Ma... samo sam se probudila preko noći, malo sam razmišljala o obitelji...“ –uzdahnula je. „Nedostaju mi, Alex!“
Pogledala ga je suznim očima, a on se rastužio. Uzdahnuo je i on također. Približio joj se i obgrlio ju je jednom rukom, a ona se nagnula na njegova prsa i slušala je otkucaje njegovoj srca. Bili su ubrzani poput njenih, ali kod nje su se smirivali pošto ju je Alex inaće smirivao u tužnim i kriznim trenutcima.
„Ja sam uz tebe, Hope...“ –rekao je tiho, nježnim glasom, i poljubio ju je u glavu.
Zagrlila ga je jače. Osjećala se sigurnije uz njega. Osjećala je kao da sva patnja može nestati kad je s Alexom i kao da nema ničega osim njih dvoje. Njihovu nježnost je prekinulo zvono. Hope se odmaknula s njega, a Alex je otišao otvoriti.
„Čovječe, koliko ti treba?!“ –zanijekao je Parker i ušao je. „Oh, Hope!“
Sjeo je kraj nje, obgrlio ju je rukom i poljubio ju je u obraz.
Alex je stajao prekriženih ruku i zavrtio je očima, a Hope je zbunjeno gledala u njega. Dignula se sa trosjeda i stala je kraj Alexa koji je još bio na ulazu dnevnog boravka.
„Znam da me želiš, mala. Ne moraš bježati od mene!“ –namignuo je Parker.
„Da. Svi tebe žele!“ –rekao je ljutito Alex i sjeo je na fotelju gledajući u Hope koja mu se nasmiješila.
„Idem se naći s Gigi, pa se vidimo kasnije!“ –rekla je.
Uzela je ključeve automobila, pozvala je psa sa sobom i izašla je iz kuće. Alex je uputio ljutit pogled Parkeru koji se smiješkao. Bio je ljut što je grlio Hope i ponašao se tako prema njoj. Nije shvaćao zbog čega, ali živciralo ga je što se vrti cijelo vrijeme oko nje.
„Kažem ti – ta cura me želi!“ –nacerio se Parker. „Uzmeš plejku?!“
„Uzmi sam!“ –ljutito se izašao iz dnevnog boravka.
Alex je ljutito ušao u kuhinju i pokušavao se smiriti dok je Parker zbunjeno gledao za njim. Taj zbunjeni pogled nije trajao previše pošto je otišao u Alexovu sobu i uzeo je play station.

Hope je parkirala ispred uobičajenog kafića. Zavezala je psa za lanac i krenula je prema terasi, kraj mora, gdje ju je Ginger trebala čekati. Pogledala je svugdje, ali nje nigdje nije bilo. Sjela je na slobodno mjesto i sama je naručila osviježavajući sok. Pogo je legao kraj nje, a ona je gledala u valovito more na kojem su ljudi surfari ili u kojem su se kupali.
„Oprosti, oprosti!“ –niotkuda je dojurila Ginger, poljubila ju je u obraz i sjela je preko puta nje.
„Nisi se trebala žuriti.“ –nasmiješila se Hope. „Došla sam prije...“
Pogledala je na sat i dodala: „Minutu i trideset sekundi!“
„Jako smiješno!“ –zanijekala je Ginger osmijehom. „Bila sam s Tedom, pa me odbacio. Jurila sam jer sam mislila da ću zakasniti previše!“
„Oh, s Tedom, ha?“ –nacerila se Hope. „Pričaj, Gigi, slušam te!“
„Pa evo... Prošlo je samo tri dana otkad sam ga upoznala na onakav glup način, ali izgleda kao da se poznajemo godinama!“ –rekla je Ginger.
„Nemoj mi reći?“
„Da, Hope, da! Imamo sličan ukus za glazbu, isto razmišljamo... Postali smo jako dobri prijatelji!“
„Baš mi je drago zbog tebe. Možda bude nečega više od prijateljstva!“
„Ma čisto sumnjam iako se nebi žalila pošto je jako, jako, jako zgodan i tako sladak!“
„Oh... Shvaćam...“ –rekla je Hope ironično, ponavljajući Gingerine rijeći prije dva tjedna.
„Šta to?“ –zbunjeno će Ginger.
„Počeo ti se sviđati, ha?“
„Ne, nije!“
„Daj, Ginger, ne laži! Postala si jako crvena, a i skuži se po tebi o tome koliko pričaš o njemu! Sve ovo što si mi rekla si mi ponovila najmanje tisuću puta ove dane!“
„Smeta ti što toliko pričam, ha?“
„Ne!“ –Hope se počela smijati na glas. „Smeta mi što nikako ne želiš priznati da ti se počeo sviđati!“
„Kad nije!“ –odgovorila je porumenjelo.
„Ok... Onda slušaj moj istinkt: zaljubit ćeš se!“ –Hope joj je namignula.
Ginger ju je ozbiljno gledala neko vrijeme, a onda se samo počela smijati pošto je primjetila kako njena prijateljica ponavlja riječi koje joj je baš ona bila rekla nedavno. Hope se također nasmiješila. Bilo joj je neopisivo drago što se Ginger boje osjećala, što više nije razmišljala o onome što joj se desilo ili je barem pokušavala zaboraviti, a najviše joj je bilo drago što je upoznala Teda.

Novi nastavci i ovdje:

TORRES

DRHTAJ DUSE





Hope, Alex, Tony i Parker su ubrzano hodali bolnicom. Srce im je ubrzano kucalo dok su razmišljali o Ginger. Pitali su se da li je dobro, da li joj se nešto desili, a jako su se nadali da nije ništa bilo.
U prizemlju su rekli da bi trebala biti na trećem katu. Nije im se dalo hodati liftom pošto su što prije htjeli doći do nje, pa su trčali stepenicama. Bilo ih je toliko da su mislili kako nikada neće stići do tog trećeg kata. Ugledali su broj na zidu. Otvorili su vrata i ušli su. Vidjeli su Ariettu na kraju hodnika. Glava joj je bila nagnuta na rukama. Odmah su pomislili na najgore. Brzo su potrčali k njoj.
„Arietta, što je bilo?“ –dotaknuo ju je Tony.
Podigla je pogled. Plakala je i izgledala je jako srhvano. Hope se preplašila kad ju je ugledala dok joj se srce nije moglo smiriti.
„Nešto joj se desilo?!“ –upitao je Parker.
„K vragu, Arietta, reci nešto?!“ –prodrmao ju je Alex preplašeno.
„Našli su je u napuštenoj ulici.“ –zanijekala je. „Bila je u nesvijesti s nekoliko udarca u glavi! Morali su je šivati. Ima deset šavova na glavi. Rekli su da su je silovali!“
„O, ne...“ –tiho je rekla Hope dok joj je glas drhtao od straha.
Tony je zanijekao i spustio je pogled, Parker se uhvatio jednom rukom po glavi, a Alex se naslonio na zid. Hope je gledala u pod. Suze su joj silazile niz lice. Krivila je samu sebe što je dopustila Ginger da ode i što ju nije odmah potražila.

Alex je vozio prema kući. Doktori su dopustili samo roditeljima da prespavaju kraj nje preko noći, a njima su rekli da imaju dopuštene posjete ujutro i popodne. Šutili su putem do kuće. Nitko nije mogao progovoriti niti riječ.
Ušli su u kuću, upalili su svijetla. Pogo je potrčao k njima. Alex je otišao prema kuhinji, a Hope je sjela na ljuljuškavu klupicu. Promatrala je Poga koji je trčao po dvorištu i svojom prekrasnom njuškicom je njuškao naokolo. Alex je otvorio ulazna vrata pošto ju je vidio iz dnevnog boravka. Sjeo je kraj nje i pogledao ju je, a ona je zamišljeno gledala u jednu točku.
„Možda ipak imaš pravo...“ –rekao je tiho. „Možda sam ja loša osoba!“
„Zašto sad to misliš?“ –okrenula se prema njemu kad je čula onu rečenicu.
„Da ja nisam pozvao Jonela, Ginger bi sada bila dobro, a ovako...“
„Šuti, molim te!“ –prekinula ga je Hope kad mu je stavila prst na usne. „Desilo se što se desilo, a za to nisi ti kriv. Molim te, nemoj za sebe govoriti da si loša osoba jer se onda ja jako loše osjećam pošto zbog mene to zamišljaš!“
Alex je sklonio pogled i ovaj put se on zamislio. Hope ga je promatrala. Cijelo vrijeme je sebe krivila što je on za sebe mislio da je loš čovjek. Odjednom se nagnula na njegova prsa, a on je zbunjeno pogledao u nju, ali ju je obgrlio jednom rukom dok su se ljuljali.

Hope je provorili u Alexovu sobu. Čvrsto je spavao. Zatvorila je polako vrata i izašla je iz kuće uzevši ključ automobila. Sjela je i krenula je prema bolnici kako bi što prije vidjela Ginger.
Hodala je bijelim hodnicima bolnice, a što više se približavala sobi njene prijateljice, to brže joj je srce kucalo. Bojala se susreta s njom. Bojala se jer ju je ona, na neki način, napustila, pa joj je bilo užasno neugodno. Polako je otvorila vrata sobe. Ušla je i ugledala je Ginger. Bila je budna i gledala ju je. Nije najbolje izgledala. Hope je sjela na stolicu kraj njenog kreveta.
„Kako se osjećaš?“ –upitala je.
„Ne baš najbolje.“ –odgovorila je.
„Nadam se da ćeš biti uskoro bolje!“
„Znaš što sam sanjala?“
„Ne znam. Reci!“
„Da sam stajala na krovu i gledala sam za dolje. Bacila sam se i probudila sam se prije nego što sam dotakla tlo! Bila sam tako... slobodna!“
Ginger ju je pogledala osmijehom, a Hope je bila jako zabrinuta za nju kad joj je ispričala o snu. Bojala se da bi mogla učiniti nešto slično pošto je mogla pomisliti da bi joj tako bilo puno bolje.

Popodne se Hope vračala s Alexom kod Ginger pošto ju je i on htio vidjeti i malo popričati s njom, te ju pokušati nekako nasmijati iako su oboje znali da to nije bilo lako. Parkirali su auto. Vidjeli su policiju ispred bolnice i puno ljudi. Izašli su iz auta i krenuli su prema ulazu, ali im je policajac rekao da idu stražnjim ulazom. Poslušali su ga iako nisu shvaćali zašto je policija bila tamo. Približavali su se Gingerinim vratima. Hope je uhvatila kvaku i ušla je. Njen krevet je bio prazan.
„Ne...“ –rekla je tiho. „NE!“
Proderala se i potrčala je iz sobe.
„Hope!“ –viknuo je Alex ne znajući zašto se njegova prijateljica onako ponijela.
Odlučio je potrčati za njom kako bi vidio što nije u redu, a ona je potrčala prema izlazu iz trećeg kata i krenula je prema gore.
Ginger je stajala na krovu, blizu kraja i gledala je u pod. Vidjela je malene ljude. Srce joj je ubrzano kucalo. Bilo joj je kao i u snu. Nosila je bijelu haljinu koja je lepršala po zraku. Stajala je raširenih ruku.
„Hej...“ –začula je muški glas.
Okrenula se. Nedaleko iza nje je stajao muškarac. Bio je visok, tamne kose i tamnih očiju. Izgledao joj je slatko i zgodno.
„Ne prilazi!“ –viknula je.
„Ok, ok...“ –zaustavio se.
„Bacit ću se, kunem ti se!“
„Dobro, ovdje sam.“ –uzvratio je, a ona se okrenula prema naprijed i ponovno je pogledala u pod. „I? Možeš mi reći što te muči?“
„Molim?!“ –okrenula se prema njemu zbunjeno. „Ne vidiš li da sam usred nećega?! A i ne poznajem te, pa ne namjeravam reći šta mi je.“
„Dobro. Upoznat ćemo se onda!“ –rekao je.
„Ha?!“ –pogledala ga je. „Ok... Očito ne shvaćaš neke stvari!“
„Ja sam Ted Holand!“ –uzvratio je. „Imam skoro dvadeset godina i uskoro ću krenuti na drugu godinu prava! Možeš mi reći tko si?“
„Ja sam Ginger Lening, a prijatelji me zovu Gigi!“ –odgovorila je.
„Mogu te zvati i ja Gigi?“
„Radi što god želiš!“
„U redu, Gigi. Nastavi mi pričati o sebi!“
„Ima sedamnaest godina i maturantica sam škole.“
„Super. Čovječe, kako je meni bilo dobro u srednjoj školi!“ –nasmiješio se i polako joj se približavao, a ona to nije primjetila pošto je bila fokusirana na priču s njim. „Sigurno nije nešto tako loše da se želiš ubiti!“
„Loše je, vjeruj mi.“ –rekla je ona i okrenula se.
„Dobro... Baci se, kako želiš!“ –dodao je on. „Očito si kukavica!“
„Molim?!“ –ljutito se okrenula prema njemu.
„Da, kukavica si. Boli tebe briga za druge! Šta misliš, kako će se osjećati tvoja obitelj, tvoji prijatelji?! Nisi mislila na njih?“ –zanijekala je na to pitanje. „A i ja te želim povesti na kavu, pa...“
Promatrala ga je. Izgledao je tako dobro. Bio je jako smiren i nježno joj je pričao.
„Hajde, Gigi, primi moju ruku!“ –pružio ju je.
Promatrala je njegovu ruku. Uzdahnula je i podigla je ruku. Posklizla se. Počela je padati prema podu. Uhvatio ju je za ruku. Visila je sa krova i derala se. Još jedna ruka ju je uhvatila. Ginger je podigla pogled pošto je gledala u minijaturne ljude. Alex ju je držao i, zajedno s Tedom, ju je podigao na krov. Hope je preplašeno potrčala k njima, a Ginger je uplakano zagrlila Teda.

Novi nastavci i ovdje:

TORRES

DRHTAJ DUSE





Hope je bila nagnuta na sjedalo automobila pošto joj se cijelo vrijeme vrtilo u glavi. Previše pića je popila dok je ljubomorno gledala pričanje između Alexa i Ariette. Nije se previše fokusirala na razmišljanje o njima pošto je bila jako zabrinuta za Ginger.
Bila je pijana kad se udaljila od njih, a dva sata ju je cijelo društvo tražilo. Nitko nije znao gdje je bila. Nitko ju nije mogao pronaći. Išli su svugdje. Prolazili su svako mjesto na koje su odlazili zajedno ili su predpostavili da bi mogla biti, ali bezuspješno.
Hope je duboko uzdahnula. Nije prestajala razmišljati o tome gdje bi njena shrvana prijateljica mogla biti. Alex ju je pogledao, pa se vratio na gledanje ceste.
„Žao mi je...“ –promrljao je, a ona se okrenula prema njemu.
„Tebi je u zadnje vrijeme očito stalno žao!“ –ljutito će.
„Nisam mislio da bi moglo doći do problema ako Jonel izađe s nama vani!“ –zanijekao je.
„Ma ti nikad ništa nisi mislio!“
„Hope, ne vrijeđaj me! Ginger mi je prijateljica puno duže nego tebi!“
„Baš zato mislim da si ju ti povrijedio više nego Jonel!“
„K vragu, Hope, zar misliš da sam tako loš čovjek?!“ –viknuo je.
Pogledala ga je bolje. Bio je tužan, shrvan, razočaran. Srce joj je zakucalo. Rijetko ga je viđala onakvog, pa je znala da je pogriješila što je ono rekla. Uzdahnula je.
„Žao mi je...“ –zanijekala je. „Nisi loša osoba, Alex! Oprosti, molim te! Nisam te htjela povrijediti!“
„Onda nemoj, molim te!“ –nije ju ni pogledao.
Tužno je maknula pogled. Prije skoro dva mjeseca je on zabrljao s pričanjem, a u onom trenutku je ona. Pretjerala je previše. Nebi se čudila da se naljuti na nju pošto se ona ljutila za sitnice naprem ovome. Oči su joj svijetlucale. Suze su joj se pojavile u očima. Kako je mogla biti tako loša osoba?! Kako? Zazvonio je Alexom mobitel. Naglo se okrenula prema njemu.
„Da?“ –javio se.
„Parker je. Možeš doći kod mora?“ –upitao je.
„Ok. Dolazim!“ –odgovorio je i spustio je slušalicu.
„Našli su je?“ –upitala je Hope.
„Nisu. Traže da dođemo do mora!“ –odgovorio je.
Nakon onog odgovora je zavladala tišina, ponovno. Hope nije ništa mogla progovoriti. Osim što je bila užasno zabrinuta za Ginger, nije mogla prestati razmišljati o Alexu i o tome kako je bila glupa, bezobrazna, brzopleta. Došli su do plaže. Tony i Parker su sjedili na zidiću, a Alex se parkirao kraj njihovog automobila.
„Niste ju našli?!“ –Hope je potrčala k njima.
„Ne...“ –uzdahnuo je Tony. „Jonel i Ashley ju također traže!“
„I Arietta također!“ –dodao je Parker. „Sve smo prošli!“
„Mi isto.“ –rekao je Alex. „Nema joj ni traga, k vragu!“
Hope je uzdahnula i zanijekala. Pogledala je u valovito more. Njeno društvo je razgovaralo, a ona više nije htjela slušati o tome gdje je Ginger mogla biti pošto bi se skoro rasplakala svaki put kad je pomišljala da joj se možda nešto moglo desiti. Pogledala je u prijatelje. Nisu obračali pozornost na nju, pa je uhvatila priliku i udaljila se od njih. Spustila se niz stepenice. Skinula je štikle. Hodala je po pješčanoj plaži. Odlazila je prema moru i zastala je držajući štikle u ruci. Zatvorila je oči. Opuštala se. Kosa joj je vijorila na vjetru, kao i lepršava haljina. Iako joj se i dalje vrtilo u glavi, nije prestajala držati zatvorene oči. Odlučila ih je otvoriti i dalje promatrati more koje joj je pomalo dodirivalo noge. Ispustila je štikle, skinula je majicu i suknjicu, pa je ostala samo u crnom grudnjaku i crnim gačicama.
„Gdje je Hope, btw?“ –Tony je odjednom prekinuo priču.
Parker i Alex su pogledali oko sebe. Alex ju je ugledao kraj mora. Primjetio je kako prema njoj idu trojca muškaraca. Ljuto i zabrinuto je potrčao niz stepenice. Parker i Tony su se zbunjeno okrenuli i potrčali su za njim kad su vidjeli što je primjetio.
„Mala, di ćeš?“ –približavao joj se jedan dečko.
Hope se naglo okrenula. Srce joj je zakucalo ubrzano od straha.
„Hope, oblači se!“ –Alex je stao ispred nje.
Djevojka je dignula svoju odjeću sa poda i brzo se obukla. Gledala je u Alexa. Bio je živčan i imao je ljutit izraz lica. Nije prestajao skidati pogled s onih dečkiju, a ti dečki su cijelo vrijeme gledali u Hope.
„Dobro si?“ –prišao joj je Parker.
„Da.“ –klimnula je glavom. „Alex, idemo!“
„Nisu ti ništa napravili?“ –pogledao ju je Tony.
„Nisu!“ –dodala je. „Alex!“
Alex nije prestajao gledati u njih. Odjednom se okrenuo, pogledao je ozbiljno u Hope i lagano ju je pogurnuo naprijed kako bi nastavili hodati.
„Očito vodite droljicu u krevet da ste tako brzo poskočili!“ –nasmiješeno će jedan dečko.
Alex se istog trena okrenuo, uhvatio ga je za majicu, udario ga je nekoliko puta šakom po glavi. Prijatelji onog dečka su ga pokušali odmaknuti od njega, ali ih je on udario nogama i odgurnuo od sebe. Bacio je dečka na pod. Parker i Tony su ga htjeli maknuti s onog mjesta, ali istrgnuo im se i uhvatio ga je, ponovno, za majicu dok je Hope gledala šokirano.
„Ispričaj joj se!“ –prodrmao ga je ljutito.
„Oprosti...“ –rekao je.
„Nije te čula!“ –izderao se.
„Oprosti!“ –viknuo je.
„Zbog čega?!“
„Jer sam te nazvao droljom!“
„Dobar dečko!“ –potapšao ga je po ramenu i bacio ga je na pod. „Slijedeći put nećeš tako dobro proći!“
Prijatelji dečka su ga podigli s poda. Gledali su u Alexa, a on je gledao živčano u njih. Parker je potapšao prijatelja po ramenu. Rekao mu je da ide odandje kako nebi bilo problema. Hope je hodala kraj Alexa. On je bio ozbiljan i gledao je ispred sebe, ne osvrteći se prema njoj. Pogledala mu je u ruku. Bila je crvena i jako natečena. Uzdahnula je.
„Koliko ti ja problema stvaram...“ –zanijekala je.
„Molim?“ –pogledao je u nju.
„Prvo te povrijedim jer te svojim ponašanjem dovodim do pitanja da li si loša osoba, a onda se još i potučeš kako bi obranio moju čast!“
„Ne stvaraš mi probleme!“
„K vragu, Alex... Znam da stvaram!“ –spustila je pogled i pregrizla je donju usnu.
Suze su joj bile u očima, a ona nije htjela to pokazati Alexu. Našla se u njegovom zagrljaju i jednostavno su joj suze potekle niz lice. Podigla je ruke i zagrlila ga je. Alex je čuo jecanje, pa ju je još snažnije zagrlio.
Zagrljaj je prekinulo vibriranje mobitela. Javila se.
„Tko je?“ –nije poznavala broj.
„Arietta je...“
„Što ti želiš?!“
„Znam da sam drolja, govno i kako god želiš, ali... Zovem te u miru!“
„Pa reci već jednom!“
„U bolnici sam. Našli su Ginger!“
„Molim? N – Nije valjda..“
„Ne, nije mrtva. Upravo je pregledavaju lječnici!“
„Dolazimo odmah!“
Hope je rekla prijateljima da je njihova prijateljica pronađena, pa su potrčali prema automobilima i brzo su se uputili u bolnicu.

Novi nastavci i ovdje:

TORRES

DRHTAJ DUSE





Vladala je tišina. Hope nije prestajala gledati u njegove smeđe oči koje nisu skidale pogled s nje. Još ju je snažno držao za ruku, još ju nije puštao, a njeno je srce ubrzano kucalo. Nije znala zašto, ali to se dešavalo svaki put kad bi ju on dotaknuo.
„Gdje si bila?“ –upitao ju je ozbiljno.
„S Parkerom!“ –skrenula je pogled.
„Ne laži!“ –rekao je osmijehom. „Parker je do malo prije bio ovdje. Rekao je da te nije ni čuo ni vidio danas!“
„Ok, ok. Otkrio si me!“ –odmahnula je glavom. „Mogu li sada ići?“
„Ne još.“ –pustio joj je ruku. „Zašto si onda to rekla?“
„Kako bi vidjela tvoju reakciju!“ –odgovorila je nagnuvši se na zid.
„Zašto?“
„Došlo mi je. Htjela sam vidjeti kako bi reagirao da saznaš da izlazim s nekim dečkom, a to nisi ti!“
„Bio sam zabrinut, Hope, k vragu!“
„TI? Zabrinut za mene?“
„Jesam. Nisi mi se javljala od jutros, mobitel ti je bio ugašen... Trebale su mi još samo dvije minute da idem prijaviti tvoj nestanak!“
„Ne brini se. Znam se brinuti i sama za sebe!“
„Ljuta si jer sam spavao sa Ariettom?“ –upitao ju je iznenada.
Pogledala ga je. Bio je ozbiljan. Stvarno ju je pitao ono pitanje za koje se molila da nikada neće. Čak i kad je progutala knedlu nije mogla odgovoriti na pitanje. Kako je mogla odgovoriti kad niti ona nije znala da li je bila ljuta zbog toga ili nije?!
„Hope...“ –prekinuo ju je Alex.
„Nisam ljuta.“ –odgovorila je.
„Sigurna si?“ –pogledao ju je sumnjičavo.
„Da, sigurna sam!“ –proderala se. „Živciraš me, Alex! Živciraš me jer prvo kenjaš po njoj, a onda spavaš s njom! Odluči se!“
„Pa bio sam pijan, Hope!“ –opravdavao se. „Znam da ne mogu to nikako ispraviti, ali žao mi je! Nisam to htio!“
„Ne moraš se meni ispričavati. Mene ne zanima s kim ti spavaš, s kim izlaziš... Ne zanimaš me!“ –ljutito se okrenula.
„Hope...“
„Mislim da bi se njoj trebao ispričati što si ju iskoristio!“
Njihov razgovor je prekinulo kucanje na vratima. Alex je zanijekao i otišao je otvoriti, a Hope se penjala na kat. Začula je Gingern shrvani glas. Okrenula se. Vidjela ju je uplakanu. Potrčala je zabrinuto k njoj i popela se na kat. Alex je gledao za njima, uzdahnuo je i sjeo je u dnevni boravak. Ginger je prepričala Hope sve što joj se dogodilo, a ona ju je pokušavala utješiti. Zaspala je nakon sat vremena plakanja. Hope je izašla iz sobe pošto je trebala otići popiti vodu.
„Dobro je?“ –upitao je Alex koji je stajao u kuhinji.
„Bit' će.“ –uzdahnula je.
„Što joj se desilo?“
„Jonel se vratio. Kako sam ja skužila, oni su imali nešto prije!“
„Jesu. Bili su skupa dosta dugo! Zašto onda plače?“
„Vratio se s novom curom. Vi dečki jednostavno ne možete razmisliti o našim osjećajima!“
„To kažeš zbog onoga što se jutros desilo?“
„Alex...“ –nasmiješila se. „Ja sam ti samo prijateljica. Shvati da me ne zanima s kojim curama ti imaš nešto više od prijateljstva!“
„Pogriješio sam, Hope. Znam to!“ –dodao je.
„I? Šta ja imam s tim?“ –upitala je, a on je šutio. „Popričaj s Ariettom o tome!“
„Još si ljuta?“ –zaustavio ju je.
„Ma nisam ljuta. Ne brini se!“ –zanijekala je. „Idem spavati u Angelinoj sobi jer će Ginger prespavati kod nas!“
„U redu. Laku noć, Hope!“
„ 'Noć, Alex!“ –izašla je iz kuhinje i zatvorila je vrata.
Duboko je uzdahnula dok joj se srce nije moglo smiriti. Tužno se penjala stepenicama, otvorila je vrata sobe njene prijateljice i legla je na krevet gledajući u strop.

Društvo se dogovorilo da idu plesati u disku pošto nisu bili nekoliko dana, a ljeto je bilo skoro pri kraju i trebali su uživati. Hope je jedva uspjela nagovoriti Ginger da izađe s njima. Bila je zaključana dva dana u sobi i samo je plakala ljutivši se na samu sebe što je dopustila da ju Jonel povrijedi.
Hope i Ginger su sjedile za stolom dok je njeno društvo plesalo ili odlazilo po alkohol, pošto je konobarima dosadilo trčati gore – dolje kako bi im donijeli piće.
„Gigi, zabavljaj se malo!“ –nasmiješila se Hope.
„Nije ti dovoljno što sam ovdje?“ –pogledala ju je tužno.
„Pa nije. Želim da mi se vrati nasmiješena Gigi jer je sve tmurno bez tvog osmijeha!“ –dodala je ona.
„Nije mi do smijeha, Hope.“ –uzdahnula je.
Hope ju je pogledala tužno i duboko je uzdahnula. Bilo joj je žao što nikako nije mogla oraspoložiti prijateljicu. Pokušavala je, ali ništa nije pomagalo njenoj tuzi. Primjetila je kako Alex priča s Hope. Bila je ponovno ljuta na njega, pa je popila na eks svoju tonic – votku ne skidajući pogled s njih.
„Udostojio si se popričati sa mnom?“ –Arietta je stajala prekriženih ruku.
„Moram...“ –dodao je gledajući ju ozbiljno Alex.
„Reci...“
„Žao mi je što se ono dogodilo, Arietta! Oboje smo bili pijani...“
„Ali ja sam to htjela, ti ne, pa to mjenja stvar!“
„Znam... Ispada kao da sam te iskoristio, ali... Nije to bila moja namjera!“
Hope je bila užasno ljuta pošto su oni pričali jedno s drugim. Nastavljala je piti alkohol i to ju je još više ljutilo pošto je alkohol utjecao pomalo loše na nju. Tony i Parker su se smijali sa strane i pokušavali su oraspoložiti Ginger, koja je gledala samo ispred sebe.
„Ne mogu vjerovati!“ –rekla je Ginger pomalo tužno.
Hope se okrenula. Prema njima su dolazili dečko i cura. Pogledala je u prijateljicu. Bila je izbezumnjena, tužna i ljuta istovremeno. Predpostavila je da je to Jonel s curom.
„Evo ih!“ –rekao je Tony.
„Tko ih je pozvao?“ –upitala je Ginger.
„Hm... Mislim da je to bio Alex!“ –odgovorio je Parker.
Ginger se dignula istog trena. Iako je bila pijana i teturala se, prošla je kraj Jonela i Ashley ljutito i shrvano. Jonel se okrenuo za njom. Htio je potrčati za njom kako bi popričali, ali znao je da bi to samo pogoršalo stvari. Hope je ljutito udarila rukama od stol. Tony i Parker su se preplašeno maknuli. Dignula se i krenula je prema Alexu. Arietta se sudarila u nju.
„Pazi kuda hodaš!“ –viknula je ljutito.
„A ti pazi koga biraš za dečka, ok?!“ –viknula je Arietta. „On je moj!“
„Ma drži si ga, droljo!“ –Hope ju je odgurnula.
Nastavila je ljutito hodati prema Alexu koji je odlazio prema njoj. Arietta je ljutito gledala za njom, zanijekala je i udaljila se. Hope je zaustavila prijatelja i ljutito ga je odgurnula.
„Šta je sad?“ –zbunjeno će on.
„Kako možeš biti takav kreten?!“ –proderala se.
„Ispričao sam se Arietti.“ –nastavio je.
„Ma boli me briga za to!“ –zanijekala je. „Pozvao si Jonela i njegovu curu!“
„Aha... Jesam, da...“
„Kako si mogao?!“
„Pa prijatelj mi je! Uostalom, odlazi za nekoliko dana, pa sam mu samo predložio da dođe!“
„Ti si debil! Nisi razmišljao o Ginger?! Nestala je. Otišla je tko zna kamo!“
„Zašto me u zadnje vrijeme kriviš za sve?!“ –proderao se on.
„Umukni!“ –povukla ga je sa sobom. „Idemo ju potražiti!“

Novi nastavci i ovdje:
-TORRES
-DRHTAJ DUSE

Svidja vam se???

Sretan Uskrs





Hopino srce je kucalo sve brže i brže. Mislila je kako će joj iskočiti iz prsa od velike brzine. Ginger joj je počela buditi sumnju. Što ako je imala pravo? Što ako je bila tako ljuta na njega jer... joj je zapravo stalo do njega? Ma nije to bilo moguće. Nije to mogla dopustiti, ne nakon onog ljeta.
„Iskreno...“ –uzratila je Hope. „Ne sviđa mi se!“
„Sigurna si? Nekako si mi sumnjiva što se tiće toga.“ –rekla je Ginger.
„Vjeruj mi – nisam!“ –prostrijelila ju je pogledom.
„Ok... Kako ti kažeš!“ –pomalo, u strahu, se odmaknula od nje.
Vladala je tišina. Ginger je, krajičkom oka, gledala u Hope koja je gledala u pod i razmišljala je o riječima svoje prijateljice. Nije mogla biti zaljubljena u Alexa. Nije joj moglo biti stalo. Onda se ponovno ljutila kad se prisjetila poljupca i scene iz kreveta.
„Ali kako je mogao?!“ –viknula je. „Ne razumijem, Ginger, ne razumijem!“
„Pričaj dalje...“ –uzvratila je Ginger.
„Nisam ljuta jer mi se sviđa pošto mi se nikako ne sviđa, nego sam ljuta što ju je svo ovo vrijeme odbijao i pričao ružne stvari o njoj i o tome kako je psihopat jer ga svugdje prati i davi, a onda se ljubi i spava s njom!“ –nastavila se derati.
„Ok, dušo, smiri se!“ –dodala je njena prijateljica gledajući oko sebe.
Ljudi su se zbunjeno okretali i gledali su u bijesnu Hope, a Ginger je s neugodnošću gledala u njih. Okrenula se prema svojoj prijateljici i zaustavila ju je u pričanju prije nego što je rekla i previše.
„Zašto se toliko živciraš ako ti nije stalo do njega?“ –upitala ju je.
Hope se okamenila. Srce joj je ponovno ubrzano kucalo, a ona nije znala odgovoriti na ono pitanje. Ginger ju je promatrala čekajući odgovor, ali ona ga jednostavno nije mogla znati pošto niti ona nije shvaćala zašto.
„Samo ne želim da ga još neka drolja povrijedi. To je sve...“ –nastavila je hodati.
„Aha...“ –rekla je Ginger. „Znaš kako ti vjerujem, Hope!“
„Misli šta god želiš! Jednostavno... Alex je dobar dečko!“ –nasmiješila se Hope. „Razbila bi bilo koju curu koja ga želi povrijediti!“
„I onda mi kažeš da ti nije stalo?“ –zanijekala je.
„To prijateljice misle. Ti ne misliš?“ –dodala je Hope.
„Mislim, mislim, ali ne baš toliko... zaštitnički!“ –Ginger je hodala uz nju. „Ako sada nisi zaljubljena u njega ili ti se ne sviđa... Sigurna sam da će ti se u buduće sviđati!“
„Sigurna si?“ –nasmiješila se Hope zastajući. „Kako možeš biti sigurna?“
„Istinkt, Hope, instinkt!“ –mahnula je kažiprstom. „Uvijek pobjedi moj isinkt!“
„Ja mogu biti sigurna da će ovaj put pogriješiti!“
Ginger se okrenula prema njoj i počela se smijati, a Hope ju je zbunjeno promatrala. Nagovarala ju je da joj kaže razlog zbog kojeg se toliko smije, ali nije željela.
Vrijeme je jako brzo prošlo. Njih dvije su pogledale na sat. Prošlo je četiri popodne. Ginger je zamolila prijateljicu da ju odbaci kod kuće pošto je morala dočekati Jonela, a ova je odlučila prihvatiti njenu zamolbu. Hope je bila jako sretna dok je promatrala svoju prijateljicu kako sretno pjevuši u automobilu. Kad ju je pustila ispred velike kuće i prekrasnog vrta, udaljila se. Nije se htjela još vratiti doma i suočiti se sa Alexom, pa je spustila krov, stavila je sunčane naočale i vozikala se uokolo dok joj je kosa vijorila na jakom vjetru.
Ginger je sretno otvarala vrata kuće. Pjevušeći je hodala po širokim i dugačkim hodnicima. Njena obitelj je bila dosta bogata. Iznajmljivali su apartmane turistima i zbog toga su sagratili tako veliku kuću.
Sretno je pjevušila i srce joj je ubrzano kucalo dok je gledala na sat. Njena ljubav je već trebala biti tamo. Otvorila je vrata dnevnog boravka. Ugledala je petero ljudi. Dvoje su bili njeni roditelji. Mama je bila crnka, a tata smeđ i oboje su imali smeđe oči. Druga žena je imala plave oči i plavu kosu, a muškarac s njene desne strane smeđu kosu i zelene oči. Dečko, koji je sjedio na fotelji je imao plavu kosu i zelene oči. Okrenuli su se prema njoj.
„Oh, bok, Gigi!“ –nasmiješila se gđa Lening. „Jonel i njegova obitelj su napokon došli!“
„Jedva su čekali da te vide, dušo!“ –rekao je njen tata.
„Kako si mi postala lijepa!“ –nasmiješeno joj se približila Joelova majka.
„Hvala!“ –nasmiješila se.
„Kako si, Gigi?“ –upitao je njegov otac. „Sa školom je sve ok?“
„Super sam i sa školom je sve ok!“ –dodala je ona.
Pogledala je u Jonela. Nasmiješio joj se. Htjela je nešto reći, a onda je čula ženski glas. Okrenula se prema kuhinji. Prilazile je visoka plavuša, jako zgodna. Njene plave oči su svijetlucale gladjući u Ginger.
„Oh, bok!“ –približila joj se plavuša. „Ti si Ginger, jelda?“
„Da.“ –klimnula je zbunjeno glavom.
„Ja sam Ashley, drago mi je.“ –pružila joj je ruku.
„Također.“ –Ginger je zbunjeno gledala u svoje roditelje pošto nije znala tko je ona djevojka.
„To je Jonelova cura, Gigi!“ –majka kao da joj je odgovorila na pitanje.
Ukočila se. Ukočeno je stajala rukom u zraku koja je još držala Ashley. Gledala je u Jonela zbunjeno i pomalo izgubljeno. Tražila je od njega da joj kaže kako to nije istina, kako je to samo san, ali šutio je zureći u nju. Ispričala se prije nego su joj suze potekle niz lice. Potrčala je prema sobi, sjela je na krevet i rasplakala se. Netko je pokucao na vrata. Maknula je svoje ruke s lica. Ušao je Jonel.
„Izlazi!“ –viknula je ljutito.
„Gigi...“ –rekao je tiho.
„Ginger, za tebe, a Gigi za prijatelje!“ –ljutito je skrenula pogled. „Poslušaj moju želju i izađi, molim te!“
„Ginger... Trebao sam krenuti dalje!“ –dodao je.
„A na mene nisi mislio?!“ –ljutito će ona. „Nisi mi se javljao dva mjeseca! Bila sam zabrinuta za tebe. Jedva sam čekala da dođeš, da mogu ponovno uživati s tobom kraj plaže, da te mogu ljubiti, a onda dođeš s novom curom!“
„Žao mi je...“ –uzvratio je.
„Molim te, nestani!“
„Neću. Ginger... Htio bih da ostanomo prijatelji!“
„Ma goni se! Ne namjeravam biti prijateljica s tobom!“ –zanijekala je i istrčala je iz sobe.
Jonel je provirio iz sobe. Viknuo je njeno ime, ali nije stajala. Ukučani su se zbunjeno promatrali. Nisu shvaćali Gingerino ponašanje, dernjavu, a niti Jonela kad je tužno sjeo u dnevni boravak.

Dok je Ginger hodala sama ulicama i tužno gledala u pod, Hope je bila nagnuta na zidiću. Vrijeme je brzo prolazilo, mrak pa se skoro i spustio, a ona nije željela ići doma. Nikako se nije željela suočiti s Alexom. Duboko je uzdahnula i izvadila je mobitel iz džepa. Upalila ga je. Vidjela je puno propuštenih poziva i dosta poruka. Pozivi su skoro svi bili od Alexa, a samo nekoliko zadnjih od Manuel. Poruke su bile sve od Alexa na kojima je pisalo: „Hope, vrati se doma!“, „Moramo pričati!“, „K vragu, upali taj mobitel!“, „Hope, doista sam zabrinut za tebe!“, „Zašto se ne javljaš?“, „Nešto ti se desilo? Dobro si? Hope, upali glupi mobitel!“.
Shvatila je da se treba vratiti doma pošto bi ukučani mogli nazvati policiju i prijaviti njen nestanak. Parkirala je auto ispred kuće. Manuelinog automobila nije nigdje bilo. Začudila se tomu jer je inaće u ono doba večeri bila kod kuće. Otvorila je vrata. Alex je proletio iz dnevnog boravka.
„Hvala Bogu...“ –odahnuo je.
„Vratila sam se, da.“ –klimnula je glavom. „Gdje je Manuela?“
„Čula se s Angelinim doktorom. Išle su na avion!“ –odgovarao joj je. „Pri kraju tjedna bi trebala imati operaciju. Htio sam ići s njima, ali mama je rekla da ti i ja moramo ostati, pa je Leo rekao da će se brinuti o mojoj sestri pošto je na godišnjem dva tjedna!“
„Super.“ –klimnula je glavom i krenula je prema stubištu.
„Čekaj!“ –zaustavio ju je na putu.
Okrenula se prema njemu, a onda je pogledala ruku koja ju je zadržala.

Novi nastavak i OVDJE





Noć nije prošla kako je Hope htjela. Razmišljala je o onom poljupcu i ljutila se sama na sebe što joj se ta scena cijelo vrijeme motala po glavi. Spavala je možda dva sata cijelu noć, ali nije se ni tada osjećala dobro pošto je imala noćne more u kojima je gledala smrt svoje obitelji. Vrtila se po krevetu dok je sunce tek izlazilo, a ptićice su tek počele pjevušati kraj njenog prozora. Htjela je zaspati, ali svaki put kad je to učinila je vidjela Alexa kako ljubi Ariettu. Bila je ljuta na njega što je ljubio drugu curu, a još više je bila ljuta na sebe jer je bila ljubomorna iz njoj nepoznatog razloga. Duboko je uzdahnula. Shvativši da neće uspjeti zaspati, dignula se s kreveta i provirila je kroz prozor kao bi uhvatila malo sviježeg zraka. Manuelina auta nije bilo ispred kuće. Predpostavila je da je već otišla na posao pošto je bio petak. Alexov auto je bio tamo. Spustila je pogled i krenula se istuširati kako bi razbistrila misli. Hladan i osviježavajući tuš nije joj promjenio razmišljenje pošto nije mogla zaboraviti trenutak u kojem je vidjela da je neka druga cura bila s njim. Vratila se u sobu kako bi se obukla. Vibrirao joj je mobitel. Javila se.
„Ok. Može!“ –rekla je. „U deset?_Nema problema!_Vidimo se onda!“
Spustila je slušalicu nasmiješeno. Izašla je iz svoje sobe. Provorila je u Angelinu. Njena je prijateljica spavala. Polako je zatvorila vrata i tiho kako ju nebi probudila. Spustila se niz stepenice. Provorila je u dnevni boravak. Alex još nije bio budan. Krenula je prema kuhinji, ali onda se dosjetila kako bi ga mogla otići probuditi i iznenaditi ga. Nasmiješila se sebi u bradu i tiho je odlazila prema njegovoj sobi. Otvorila je vrata. Zakoračila je unutra. Silazila je niz stepenice, a koraci su bili dosta jaki, pa se Alex počeo buditi. Djevojka je zastala. Kraj njega je ležala Arietta. On je pogledao u nju i sjeo je. Bio je ošamučen i još mu se vrtilo u glavi. Primjetio je Hopin čudni pogled. Pogledao je kraj sebe, a Arietta je čvrsto spavala. Naglo se okrenuo prema djevojci koja je još stajala na stepnicama. Zanijekala je i istrčala je iz sobe. Alex je mahnuo plahtu sa sebe i potrčao je k njoj.
„Hope, stani, molim te!“ –pokušavao joj je dohvatiti ruku, ali ona je već istrčala iz kuće. „Hope!“
Hope je trčala prema automobilu, a Pogo ju je pratio. Otvorila mu je vrata, uputila je ljutit izraz lica Alexu, sjela je na svoje mjesto i stisnula je gas, pa se brzo udaljila od kuće.
„K vragu!“ –Alex je ljutito zalupio ulaznim vratima i okrenuo se.
Arietta je stajala ispred njega. Bila je bjesna, ljuta na njega i živčano ga je promatrala. Alex ju je pogledao čudno.
„Da, Alex, spavala sam s tobom, budalo!“ –viknula je.
Odmaknula ga je od vratiju, otvorila ih je i ljutito ih je zalupila pri izlasku. On je spustio pogled i uzdahnuo je. Znao je da je pogriješio previše i nije znao kako bi mogao srediti stvar. Sjeo je u dnevni boravak, nagnuo se na trosjed i pogledao je u strop. Buljio je razmišljajući što dalje učiniti.

U međuvremenu se Hope vozila. Srce joj je još kucalo od ljubomore i ljutnje kad je ugledala Ariettu kako leži kraj Alexa. Bila je bjesna i na samu sebe jer je dopustila da mu pokaže kao ju je to povrijedilo. Zaustavila se pošto je Pogo počeo cviliti i pomislila je da ga treba pustiti da se prošeta. Stala je kraj zidića blizu mora. Pustila je Poga neka se prošeta, a ona se nagnula na zidić i zamišljeno je pogledala prema nebu. Skinula je sunčane naočale. Oči su joj bile pune suze. Nije htjela plakati. Nije uopče znala zašto su joj suze u očima, ali izdale su je i potekle su niz njeno lice. Zavibrirao joj je mobitel. Javila se pošto je mislila da je to Ginger.
„Hope, gdje si?“ –upitao je Alex s druge strane slušalice.
„S Parkerom, majmune!“ –viknula je ljutito i spustila mu je slušalicu.
Spremila je mobitel u džep i ljutito je prekrižila ruke. Prolaznici su zbunjeno gledali za njom, a ona ih je ljutito promatrala, pa njihovi pogledi nisu trajali predugo. Opet je osjetila vibraciju. Alex ju je ponovno nazvao, ali ovaj put ga je ugasila. Bila je ljuta na njega. Toliko ljuta da mu je morala slagati da je s drugim muškarcem samo kako bi ga pokušala učiniti ljubomornog kao što je on nju nesvijesno. Najviše se ljutila na samu sebe pošto nije mogla naći razlog njene ljubomore. Pogledala je na sat kojeg je nosila na ruci. Za deset minuta se trebala naći s Ginger. Pozvala je psa i nakon toga je krenula prema određenom mjestu. Ginger je stajala kraj zidića u gradu, slušajući mp4 i gledajući u pod. Krenula je prema njoj držajući Poga za uzicu.
„Hello, Gigi!“ –poljubila ju je u obraz.
„Oh, evo te!“ –nasmiješeno će Ginger.
„Dugo me čekaš?“
„Ne. Zapravo sam ja ta koja je uranila, pa...“
„U redu. O čemu si mi htjela pričati?“
„Nećeš vjerovati, Hope! Tako sam sretna!“
„Pa reci mi već jednom!“
„Dolazi Jonel!“
„Jonel?“
„Da. Dečko koji mi se sviđa!“
„Nemoj zezati?“
„Ne zezam te, stvarno!“
„Waw, to je super ideja. Kad dolazi?“
„Popodne. Mami su jučer javili za dolazak! Čovječe, Hope, neopisivo sam sretna! Jedva čekam da ga vidim, da popričam s njim... Ajme, kako sam uzbuđena!“
„Primjetila sam. Drago mi je zbog tebe, Gigi!“
„Negooo...“ –okrenula se prema njoj pomalo ljutito. „Gdje si ti jučer nestala?“
„Išla sam doma!“ –odgovorila je i odmaknula je pogled.
„Zašto?“ –upitala ju je.
„Eto... Nisam se baš najbolje osjećala!“
„Mogla si me pričekati, pa bi išla s tobom.“
„Oprosti! Slijedeći put ću te potražiti!“
Ginger je zastala dok je Hope nastavila hodati pošto je samo gledala u pod. Uzdahnula je i potrčala ju je zaustaviti.
„Tko je taj dečko?“ –stavila joj je obje ruke na ramena.
„Molim?“ –zbunjeno će Hope.
„Nemoj se praviti da ne shvaćaš moje pitanje.“ –nasmiješila se. „Reci mi tko je on!“
„Ne znam, stvarno, o čemu pričaš!“ –dodala je Hope ne skidajući zbunjujući pogled s lica.
„Tužna si. Vidim to po tvojim očima! Radi se o nekom dečku, jelda? Hajde, hajde, Hope, reci mi tko ti se sviđa!“
„Nitko mi se ne sviđa.“
„Ne laži!“
„Ma kažem ti da nije tako. Jednostavno sam ljuta na jednu glupu mušku osobu i to je to!“
„A on je?“
„Alex...“
„Alex? Što je učinio?“
„Ma... Znaš da je brijao s Ariettom?“
„Molim?!“ –proderala se zbunjujuće. „S njom?! Nisam imala pojma. Kako znaš?“
„Vidjela sam ih prije nego što sam otišla doma.“ –maknula je pogled.
„Nemoj zezati?!“ –nastavila je Ginger. „Čovječe...“
„Evo... To ti je moja reakcija, isto!“
„Oh... Shvaćam!“ –nasmiješila se Ginger.
„Šta to?“ –pogledala ju je Hope.
„Pa tebi se Alex sviđa. Zato si ljuta na njega!“ –nacerila se.


Novi nastavak i OVDJE!

Nova knjiga ovdje: DRHTAJ DUSE! Voljela bih da ju procitate jer mi je dosta draga kao i Zivot ide dalje i zanimaju me vasi komentari. HVala unaprijed!





Angel je sjedila u dnevni boravak s mamom pošto je Manuela dobila slobodan dan i imala je više vremena za svoju kćer. Manuela joj je čitala novosti iz novina i modnih časopisa, a ona se radovala slušajući pričeo raznim modnim estradama i novim haljinama iako nije mogla vidjeti. Htjela je biti modna dizajneria. Kad je bila mala i kad je još mogla vidjeti, uživala je gledajući mamine modne časopise i trgovine s novim kolekcijama. Zazvonio je telefon. Manuela se javila.
„Da?_Da, ja sam!“ –rekla je. „Molim?_Što?_Zezate?_Ne mogu vjerovati!_U redu! Nazvat ću vas sutra!_Hvala puno!“
Angel se okrenula prema mami. Čula je sretan glas i osjetila je veselje.
„Što se dogodilo?“ –upitala ju je.
„Angel, nećeš vjerovati!“ –niz njeno lice su klizile suze. „Doktor iz New Yorka je nazvao! Rekao je da će ti dati nove oči! Progledat ćeš, Angel, progledat ćeš!“
„MOLIM?!“ –viknula je.
Njena galama se proširila kroz cijelu kuću. Hope je istrčala iz sobe pošto ju je spremala, a Alex se naglo probudio i također je otišao vidjeti što se dešava. Ugledao je uplakanu mamu i sestru.
„Što se dogodilo? Što se dogodilo?!“ –viknuo je uplašeno.
„Alex, progledat ću! Progledat ću!“ –rekla je njegova sestra veselo.
„Molim?!“ –zbunjeno se okrenuo prema Hope, a ona je zanijekala kao da želi reći da ne zna na što misli.
„Mamu je nazvao doktor iz New Yorka. Javio je da sam došla na red za operaciju vida!“ –uzvratila je nasmiješeno dok su suze silazile niz lice.
„Pa to je odlično!“ –nasmiješeno će Hope.
„Čovječe, ne mogu vjerovati!“ –Alex je sretno zagrlio sestru i podignuo ju je sa poda.
„Nije li to divno?!“ –viknula je sretno Manuela.
„Odlično je!“ –dodao je Alex.
„Vidiš?“ –Hope ga je nasmiješeno pogledala. „Rekla sam ti da se nikad ne zna!“
„I imala si pravo!“ –nastavio je nasmiješivši joj se.
„U vezi čega?“ –upitala je Angel.
„Nije bitno!“ –zanijekao je Alex. „Glavno da je imala pravo!“
„Djeco, vodim vas na ručak danas! Moramo proslaviti tu prekrasnu vijest!“ –uzvratila je Manuela.
„Super!“ –uzviknuli su istovremeno ostali.
Sjeli su u dnevni boravak. Sretno su se radovali tomu daće uskoro Angel progledati. Svi su znali da je to zaslužila i bili su jako sretni što su saznali tu prekrasnu vijest. Pričali su, smijali su se zajedno i slušali laganu glazbu u dnevni boravak.

Bilo je vrijeme ručka. Sjeli su u automobile. Alex je vozio svoj auto pošto su Hope, Angel i on kasnije trebali ići na more. Angel se, naravno, vozila sa mamom. Nitko nije znao gdje je to posebno mjesto gdje će ih Alexova mama voditi, ali nikoga nije bilo briga pošto su samo htjeli biti zajedno i slaviti.
„Ne mogu vjerovati!“ –nasmiješio se Alex.
„Što to?“ –upitala je Hope.
„Pa da će Angel uskoro progledati.“ –odgovorio je. „Tako sam sretan zbog toga, Hope!“
„Vidim!“ –nasmiješila se. „I ja sam jako sretna zbog toga! Zaslužila je vidjeti opet.“
„Da. Jako je to zaslužila!“ –dodao je njen prijatelj.
Njegova majka se zaustavila ispred lijepog i velikog restorana kraj mora. Parkirali su automobile na parkiralište i onda su se smijestili za stol. Konobar je došao naručiti. Angel je uzela ponfrit i pržene lignje, Alex pizzu, Hope lazanje, a Manuela je uzela samo salatu pošto nije jela kaloričnu hranu.
„I, mama, kako to da si nas odlučila dovesti baš ovdje?“ –upitala je Angel.
„Ovdje smo se vaš otac i ja upoznali.“ –odgovorila je.
„Stvarno?“ –zbunjeno će Alex. „Nikada niste pričali o tome!“
„Kad ste bili premali.“ –nasmiješila se. „Zapravo... Ovdje me i zaručio!“
„Waw, kako romantično!“ –dodala je Angel.
Hope je spustila pogled i rukama je sužvala haljinu. Nekada je i ona sjedila sa svojim roditeljima za stolom, smijala se, pričala razne priče i sretno slušala njihovu prošlost. Alex se smijao dok mu je mama prepričavala što su se njem pokojni muž i ona prošli zajedno. Slučajno se okrenuo prema Hope. Vidio je njenu tugu i udzahnuo je. Lagano joj je dotaknuo ruku svojom, a ona ga je pogledala i nasmijala se.
Dugo su sjedili sa Manuelom. Primjetili su koliko vrijeme brzo prolazi i odlučili su se razdvojiti: Alex, Hope i Angel su otišli na more, a Manuela se vratila kod kuće kako bi ju raspremala pošto je imala slobodan dan i nije znala što raditi.
Alex je gledao u Hope, krajičkom oka, koja je zamišljeno gledala u jednu točku izvan auta.
„Sve je ok?“ –upitao ju je.
„Molim?“ –okrenula se prema njemu.
„Dobro si?“ –dodao je.
„Jesam, hvala na pitanju.“
„Sigurno?“
„Da, sigurno. Ne lažem ti!“
„Dobro.“
Ostatak vožnje su šutili. Došli su do plaže i sretno su potrčali javiti društvu novu vijest. Tony, Leo, Parker i Ginger su sretno zagrlili Angel. Svi su se zajedno veselili.
„Odlično, odlično!“ –rekao je Tony.
„Mogli bismo danas proslaviti u disku!“ –uzvratio je Parker.
„Uf, dobra ideja! Kako se ja toga nisam sjetila?“ –nastavila je Ginger.

Večer je uskoro stigla. Društvo je uživalo u kafiću. Sjedili su za istim stolom, pričali su, uživali su i pili alkoholno piće. Ovaj put su ga svi pili pošto su htjeli proslaviti, Angelinu novu nadu za vid, kako treba. Alkoholno piće je nestajalo sve brže i brže, a kako bi nestao tada bi samo konobari donijeli još boca ili čaša. Dok su svi plesali ili pričali s nekime, Leo i Angel su sjedili jedno kraj drugoga.
„Rekao sam ti da ćeš jednom ponovno vidjeti, a ti mi nisi vjerovala!“ –smiješkao se Leo.
„Znam. Bila sam glupa, ali predugo sam bila bez svijetlosti i jednostavno više nisam imala snage vjerovati!“ –rekla je ona. „Sad imam, Leo! Sad ponovno imam!“
Angel se osmijehom okrenula prema njemu, a on ju je podragao po licu i uhvatio ju je snažno za ruku. Ginger i Hope su plesale u sredini podija.
„Ej, samo sekundu. Sad ću ja doći!“ –Hope je izgubila Ginger iz vidika u gužvi.
Netko ju je uhvatio oko struka. Nasmiješeno se okrenula. Nije bila osoba koju je zamišljena. Parker ju je promatrao osmijehom. Nasmiješila se i ona njemu iako nije bila osoba s kojom je u onom trenutku htjela plesati. Odlučila je ipak odplesati na jednu pjesmu s njim. Ovako i onako nije imala dečka niti je varala nekoga, pa mu se prepustila. Slučajno, kad se okretala, primjetila je nešto što ju je blokiralo. Alex je ljubio drugu djevojku – Ariettu. Hope je zastala. Nije mogla skinuti pogled s njih i odmah je potrčala iz kluba dok ju je Parker zbunjeno gledao. Sjela je u svoj auto pošto je došla s Ginger. Nije ju bilo briga što je vozila pijana. Bilo joj je puno važnije stići doma i pokušati zaboraviti onaj grozni prizor.






18. poglavlje

Alex joj je pružio ruku, a ona ju je porumenjelo promatrala. Srce joj je ubrzano kucalo. Nije mogla odgovoriti pošto odgovor nije izlazio iz nje, a Alex je zbunjeno čekao odgovor.
„Otkad ti znaš plesati?“ –nasmiješila se samo kako bi prekrila sramežljivost.
„Ne vjeruješ mi?“ –nasmiješio joj se Alex.
„Ne baš.“
„Ok. Kako ćeš!“ –dignuo se. „Sean, mogu ti uskrasti ženu na trenutak? Želim malo plesati s njom!“
„Naravno!“ –uzvratio je Sean.
„Oh, ne. Sad sam nadrapala!“ –Jennifer je primila Alexovu ruku i krenula je s njim prema plesnom podiju.
Hope je sjela bliže Seanu i pogledala ga je čekajući da joj objasni zašto je ono Jenifer rekla. Slučajno se okrenuo prema njoj i pogledao ju je nasmiješeno.
„O čemu razmišljaš?“ –upitao ju je.
„Zašto je Jennifer rekla ono?“ –upitala je sa zanimanjem.
„Ah, tooo...“ –uzvratio je nasmiješeno. „Iako ne misliš tako, Alex je doista dobar plesač i kad pleše na nekim zabavama, ne zna stati dok zabava ne završi!“
„Imaš pravo... Nikad to nebi rekla!“ –nacerila se.
„Ideš plesati?“ –upitao ju je pruživši joj ruku.
Klimnula je glavo i nasmiješeno ga je primila za ruku. Otišli su na plesni podij. Plesali su. Sean je stvarno jako dobro plesao, a i Hope nije bila loša. Slučajno je skrenula pogled prema Alexu. Smijao se i pričao s Jennifer. Odlično su plesali zajedno. Sean je vrtio Hope po plesnom podiju, a ona je uživala. Predugo se toliko nije zabavljala.
Pjesma je završila. Htjela je otići, ali ju je Alex povukao. Zbunjeno ga je pogledala, a on joj se nasmiješio. Primjetila je osmijehe sa strane. Sean i Jennifer su plesali i promatrali ih. Počela je pjesma od Kevina Littlea – Drive me crazy (poslušaj pjesmu ako želiš) kako bi zabavila goste, a i na tom ritmu se super moglo zabavljali plesajući i pjevajući.
Alex je privukao Hope bliže sebi. Uhvatio ju je oko struka, a ona je stavila svoju ruku na njegovo rame, a drugom je uhvatila njegovu ruku. Srce joj je ubrzano kucalo dok je uživala s njim, stvarno je uživala, a Alex je bio odličan plesač iako to nikada nebi mogla pomisliti pošto ga nikada nije vidjela da pleše.
„Predomislila sam se...“ –rekla je.
„U vezi čega?“ –pogledao ju je Alex.
„U vezi tvog plesanja.“ –nasmiješila se. „Nisi loš!“
„Hvala. Nisi niti ti!“
„Dvije godine plesa dobro dođu!“
„Nisi mi se pohvalila!“
„Mislila sam da nema potrebe.“
„Nema veze. Ovako i onako ću te držati uz sebe cijelu noć!“
Hope je porumenila, a Alex ju je u onom trenutku zavrtio i uhvatio ju je za ruku, ponovno. Hope se počela smijati. Uživala je. Osjećala se sretno, veselo, zabavljala se jako.

Zabava je već bila pri kraju i skoro svi gosti su odlazili pozdravljajući tek vjenčane supružnike. Hope i Alex su ih također pozdravili i krenuli su prema kući. Bili su pomalo umorni, ali sretni jer su proveli prekrasan dan i još ljepšu večer.
„Jako si umorna?“ –upitao je Alex.
„Nisam previše. Zašto?“ –pogledala ga je Hope.
„Mislio sam da idemo malo sjesti kraj mora. Tek je četiri ujutro, pa...“
„Tek?“
„Da. Nije kasno, zar ne?“
„Malo je, ali...“
„Hope, nekada si se iskradala iz kuće samo kako bi mogla biti sa mnom kraj mora!“
„Može, može!“ –nasmiješila mu se.
Bili su blizu plaže, pa je zbog toga Alex pitao djevojku da li bi htjela malo sjediti s njim kraj mora na samo. Parkirao je auto. Izašao je iz auta i otvorio je Hope vrata. Krenuli su prema pješčanov plaži. Djevojka je skinula štikle kako bi joj bilo puno lakše hodati. Sjeli su jako blizu mora i gledali su ispred sebe. More je bilo pomalo valovito jer je puhao jači vjetar, ali bilo je jako ugodno, barem njima.
„Ovdje je tako ugodan zrak!“ –uzvratila je, nasmiješeno, Hope.
„Da. Inaće je kraj mora uvijek ugodan zrak!“ –rekao je Alex. „Često sam ovdje sam dolazio.“
„Zašto sam?“
„Nisam imao boljeg društva, a tebe nije bilo kraj mene, pa...“
„Uf... nedostajala sam ti, ha?“
„Jesi...“
Pogledala ga je. Bio je ozbiljan. Izgledao joj je da misli ozbiljno. Porumenila je. Na svu sreću on to nije mogao vidjeti pošto je bio mrak. Skrenula je pogled. Srce joj je kucalo. Prisječivala se trenutka kad je odlazio iz njenog grada, kad ga je gubila...
„I ti si meni nedostajao...“ –rekla je tiho.
„Molim?“ –okrenuo se prema njoj.
„Kažem da si... i ti meni nedostajao!“ –uzvratila je višim glasom.
„Drago mi je...“ –nasmiješio se.
Njihovo pričanje je prekinula Manuela. Bila je jako zabrinuta za njih, pa se derala toliko glasno da ju je i Hope mogla čuti pošto je Alex odmahnuo slušalicu s ušiju. Počeli su se smijati kad je poklopila slušalicu. Morali su se vratiti kod kuće kako ih nebi ponovno nazvala i zabrinuto se derala na njih.
Alex je parkirao auto ispred kuće. Otvorili su vrata. Na svu sreću, Manuela ih nije napala kad su došli doma pošto su sva svijetla bila ugašena, znaći da je spavala. Hope se penjala polako po stepenicama.
„Hope...“
„Reci?“ –okrenula se prema Alexu.
„Bilo ti je lijepo danas?“ –upitao ju je.
„Savršeno. Jako lijepo!“ –nasmiješila se.
„Drago mi je. Vidimo se za nekoliko sati. Laku noć!“
„Laku noć, Alex!“

Ginger je nagovorila Hope da prošetaju gradom, popiju piće i da joj ova ispriča kako joj e bilo na vjenčanju. Dan prije, u nedjelju, se Hope odmarala kod kuće pošto je bila užasno umorna i skoro ništa nije spavala, pa zbog toga nije izašla s Ginger vani.
„Daj, Hope, kako ti je bilo? Jennifer je bila lijepa? Pričaj!“ –davila ju je Ginger. „Nemoj biti mrtvo puhalo!“
„Još sam umorna, Ginger. Pričekaj barem da se razbudim!“ –nasmiješila se Hope.
„Molim te, nemoj me toliko držati u neizvjesnosti!“
„U redu. Bilo je odlično! Jennifer je bila prekrasna. Bilo je stvarno puno ljudi! Manuela i Jenniferina mama su se rasplakale od sreće. “
„I kako je bilo na zabavi?“
„Super. Bila je velika i lijepa zabava. Jako lijepe pjesme su se puštale!“
„Plesala si?“
„Jesam. S Alexom!“
„Molim?!“ –viknula je nasmiješeno. „Nemoj zezati? I? Kako je bilo? Pričaj mi!“
„Gigi, plašiš me kad tako počinješ!“ –zbunjeno će Hope.
„Ma boli me briga! Reci mi kako ti je bilo!“ –nacerila se.
„Odlično!“ –uzdahnula je nasmiješeno. „Dobro pleše. Nikad to ne bi rekla!“
„Zašto?“ –pogledala ju je Ginger.
„Ne znam.“ –slegnula je na ramenima. „Nisam baš navikla da on pleše. Nikada nije kad je bio mali!“
„Eto... Stvari se mjenjaju, vrijeme prolazi i ljudi se mjenjaju!“ –namignula ju je Ginger.






Dan vjenčanja je došao. Manuela je već bila spremna pošto je bila jako uzbuđena i ranije se probudila. Hodala je gore – dolje po kući, veselo je pjevušila i bila je pomalo živčana, pa je svojim potpeticama odjekivala kućom. Pošto je bila lijepe građe nosila je crnu haljinu do koljena. Nije imala naramenice pošto je iznad grudi bio postavljen naslik koji nije dopuštao haljini da padne. Angel je silazila niz stepenice. Manuela se okrenula prema njoj i nasmiješila se. Hope i ona su joj izabrale dugu haljinu do do koljena također. Bila je plave boje s crnim šarenilima. Naramenice su se vrezale oko vrata i na nogama je nosila crne štikle. Zavokrčala si je kosu i Hope ju je našminkala prije nego što je počela spremati.
„Prekrasna si, zlato!“ –Manuela ju je poljubila u obraz i zagrlila ju je.
„Hvala, mama.“ –nasmiješila se Angel.
„Gdje je Hope?“
„Uskoro bi trebala doći.“
„Odlično! Nesmijemo zakasniti!“
U međuvremenu se Alex gledao u ogledalo u svojoj sobi. Živcirao se sa kravtom pošto ju nikada nije znao namještavati. Crno odjelo mu je odlično stajalo. Crne hlače nisu bile preuske i niti bijela košulja. Začuo je kucanje, ali nije se okretao pošto je pokušavao namjestiti, i dalje, kravatu. Začuo je potpetice.
„Alex, spreman si?“ –Hope je provirila iza zida.
„Sad ću, sad ću.“ –uzvratio je i podignuo je pogled prema ogledalu.
Ugledao ju je i naglo se okrenuo prema njoj. Bila je najljepše biće koje je ugledao. Nosila je haljinu, boje perle, s naramenicama do koljena. Oko struka je imala crnu traku zavezana u maleni laptir i ostaci trake su visili, na nogama je imala štikle također boje perla. Od kose je napravila laganu punđu samo kako bi joj stajala na mjesto.
„Treba ti pomoć?“ –nasmiješeno mu se dok se približavala.
„Ma...“ –promatrao ju je očarano. „Ne znam namjetiti ovu glupu kravatu!“
„Pomoći ću ti. Tati sam uvijek pomagala!“ –nasmiješila se svojim sjajnim usnama.
Vezala mu je kravatu i namještavala mu ju je, a on ju nije prestajao gledati u tišini. Slučajno je podigla pogled prema njemu. Porumenila je i srce joj je ubrzano zakucalo. Pogledala je s druge strane samo kako bi izbjegla njegov pogled. Okrenula se prema njemu, izbjegavajući pogled, i namještavala mu je košulju pošto mu je loše stajala.
„Evo. Mislim da si gotov!“ –uzratila je.
„Prekrasna si!“ –rekao joj je, iznenada, a ona je porumenila.
„Hvala...“
„Hope, Alex, idemo! Vrijeme je da krenemo!“ –Manuela se derala iz dnevnog boravka.
Alex i Hope su se popeli stepenicama u dnevni boravak. Manuela i Angel su odlučili ići jednim autom, a ostali dvoje Alexovim. Putem do crkve, gdje je uskoro trebala početi ceremonija, Alex i Hope su slušali Nickelback.
„Ali stvarno ti odlično stoji.“ –rekao joj je, ponovno.
„Hvala, Alex. Drago mi je da ti se sviđa!“ –nasmiješila mu se rumenog lica.
„Ti si izabrala Angelinu haljinu?“
„Jesam. Pomogla je i tvoja mama, ali ona mi se činila najljepšom za nju!“
„Da, lijepa je. Super joj stoji!“
„Nego šta. Mora! Ipak sam ju ja izabrala!“
„Kad bi barem ona mogla vidjeti, Hope...“
„Nemoj sada razmišljati o tome. Možda postoji mogučnost da progleda s operacijom! Nikad se ne zna!“
„Slažem se s tobom.“
„Joj, kako bi htjela ići na koncert Nickelbacka! Tako su mi odlični!“
„Tko zna... Nikad se ne zna!“
„Čisto sumnjam!“
Alex ju je pogledao krajičkom oka i nasmiješio se, a ona isto. Šutili su. Hope je gledala krajolik i slušala je pjesme svojeg najdražeg benda. Uživala. Osjećala se jako dobro, a još bolje se osjećala kad se Alex parkirao ispred crkve. Izašli su iz automobila i pričekali su Manuelu i Angel pošto su oni bili požurili, a one su bile iza njih. Kad su napokon došle, ušli su u crkvu koja je bila skoro puna. Svi su bili nasmiješeni i sretni, veselo su pričali i smijali su se. Manuela, Angel, Alex i Hope su sjeli u prvom redu, na mladoženjinu stranu, pošto su im bili pustili slobodno mjesto. Sean je živčano stajao ispred oldara i gledao je oko sebe dok su se dva kumova smijala i pričala jedno s drugim. Alex se dignuo sa klupice i otišao je k njemu.
„Živčan, a?“ –upitao ga je.
„Ma nisam, ne.“ –zanijekao je.
„Daj, znam da si uzbuđen.“ –nasmiješio se Alex. „Nemaš sečega bojati. Jennifer i ti se volite, ona će ti roditi dijete... Vidjet ćeš da će biti sve ok!“
„Znam da hoće. Vidjet ćemo kako će biti tebi na moje mjesto za nekoliko godina!“
„Očito ću biti poput tebe! Smiri se. Idem ja kod mame koja je puno živčanija od tebe!“ –nasmiješio se, a i Sean je zajedno s njim.
Alex ga je potapšao po ramenu i vratio se k ostalima nasmiješeno. Hope se okrenula prema njemu i počeli su s pričanjem. Pričanje svih uzvanica na vjenčanju je bilo prekinuto od uobičajene melodije koja se inaće svirala na vjenčanjima.
Svi su se okrenuli prema ulazu. Vrata su se otvorila. Jennifer je zakoračila unutra, a tata ju je držao pod rukom. Oboje su bili nasmiješeni. Jennifer je izgledala prekrasno i božanstveno. Imala je vjenčanicu koja se vukla po podu, do kukova je imala uski korzet sa rozim perlicama, a na dolje je bila čipkasta.
Svi nazočni su pričali međusobno. Govorili su koliko je bila lijepa i koliko je prekrasno izgledala, očaravajuće. Jenniferina majka je imala suze u očima. Plakala je od sreće, a Manuela se još držala.
Jenniferin otac ju je predao Seanu i sjeo je kraj žene pokušavajući je utješiti osmijehom. Svečenik je započeo sa vjenčanjem i uobičajenim pitanjima.
„Da, uzimam!“ –rekli su istovremeno i nasmiješili su se.
„G. Monty, možete poljubiti gđu Monty!“ –pogledao ga je svečenik.
Sean se okrenuo prema njoj, približio joj se i poljubio ju je. Ljudi su zapljeskali i dignuli su se sa klupica. Veselo su im otišli čestitati, a Manuela se rasplakala.
„Mama, nemoj plakati molim te.“ –nasmiješio se Sean. „I dalje si prva žena za mene!“
„Šteta što tvoj tata nije s nama, Sean! Bio bi ponosan kakvom si osobom postao!“ –uzvratila je i pogledala je u Angel i Alexa. „Kako ste svi vi postali dobri!“
„Ok, mama, nemoj sada, molim te!“ –rekla je Angel.
„Da. Vrijeme je za zabavu!“ –dodala je Jennifer.

Zabava se održavala u najboljem restoranu izvan grada. Bili su na otvorenome. Stolovi i stolice su bili lijepo raspoređeni, a u sredini je bio plesni podij kako bi gosti mogli plesati pošto je odmah kraj stolova bio bend koji je svirao. Ljudi su plesali, uživali su, veselili su se. Alex se okrenuo prema Hope koja je nasmiješeno gledala u zabavu.
„Hoćeš plesati sa mnom?“






Alex je sjedio u dnevni boravak i zamišljeno je buljio u televiziju. Razmišljao je o Hope. Prošlo je dva dana otkad se ona rasplakala, izjavila što joj je u duši i ispričala mu je kako se osjeća. Iako mu nije bilo drago što je plakala, bilo mu je drago jer mu je odlučila otvoriti dušu i ispričati što ju muči. Razmišljanje mu je prekinula mama kad je naglo otvorila vrata dnevnog boravka.
„Danas ideš s Hope do grada kupiti odjelo.“ –rekla mu je.
„Ok... Gdje je Hope?“ –upitao je.
„Išla je s Gigi na kavu, ja mislim.“
„Onda ću ići sam!“
„Ne, ne! Rekla je da ju nazoveš kad budeš bio spreman otići do grada!“
„Ali...“
„Bok, Alex!“ –mama je već bila pri odlasku.
Alex je uzdahnuo i nastavio je gledati televiziju. Začulo se zvono. Otišao je otvoriti vrata i ugledao je Lea.
„Ej, bok!“ –nasmiješio se Leo.
„Uđi!“ –Alex je otvorio široko vrata.
„Kako si?“
„Dobro. Malo se dosađujem, ali ok sam. Kad si već ovdje, mogli bismo odigrati plejku!“
„Ehm... Došao sam po Angel!“ –rekao je. „Dogovorili smo se da ćemo otići na piće.
„Oh... Puno se ti družiš s mojom sestrom, ha?“ –sumnjičavo će Alex.
Leo je zašutio i pogledao je s druge strane dok je Alex stajao prekriženih ruku na prsa, a Angel je silazila niz stepenice, pa su podigli pogled prema njoj.
„Alex, ne moraš se ponašati tako zaštitnički!“ –rekla je. „Leo i ja smo samo prijatelji i to je sve. Idemo, Leo?“
„Da. Vidimo se, Alex. Čujemo se za more!“ –Leo je uhvatio Angel za ruku i udaljio se s njom od ulaznih vratiju.
Alex ih je promatrao sa ulaza prekriženih ruku, a bio je pomalo ljut što je Angel provodila dosta vremena s Leom u zadnje vrijeme jer nije htio da ju netko povrijedi i zbog toga je stalno pazio s kim se ona druži. Zatvorio je ulazna vrata nakon što je vidio da se Leov automobil dosta udaljio. Sjeo je natrag na trosjed kad je odjednom opet netko pozvonio i uzdahnuo je, dignuo se i otišao je otvoriti.
„Arietta... Što ti radiš ovdje?“ –upitao je zbunjeno Alex.
„Mogu ući?“ –pogledala ga je. „Moramo pričati!“
Klimnuo je glavom. Odmaknuo se kako bi ona mogla ući. Sjeli su u dnevni boravak. Alex je sjeo preko puta nje. Gledao ju je, a ona je gledala u pod.
„Reci mi, Arietta.“ –uzvratio je.
„Zašto ti je toliko stalo do Hope?“ –upitala je tužnog izraza.
„Molim?“ –pogledao ju je zbunjeno.
„Zašto ti je toliko stalo do nje? Što ona ima, a ja nemam, Alex?!“
„Čovječe, ona se meni ne sviđa na način koji ti misliš! Hope i ja smo prijatelji od djetinjstva. Veže nas samo djetinjstvo i lijepo prijateljstvo, ništa više!“
„Zašto onda mene ne primječuješ?“
„K vragu, Arietta! Lijepa si i zgodna, ali jednostavno nisi moj tip. Već četiri godine te smatram prijateljicom, ali izgleda da ti to ne shvaćaš!“
„Ne, ne mogu to shvatiti!“ –proderala se i dignula se sa trosjeda. „Zašto ti se sve droljice sviđaju ili narkomanke?!“
„Arietta, prekini!“ –viknuo je Alex. „Nećeš dolaziti kod mene i vrijeđati moje bivše cure!“
„Hoću!“ –nastavila je ona. „Ne mogu shvatiti što ti se ne sviđa kod mene, zašto sam ti tako odbojna!“
„Molio bih te da izađeš iz moje kuće. Ne želim nastaviti ovo pričanje jer mislim da bismo rekli stvari koje ne mislimo!“ –pogledao ju je ozbiljno.
Arietta je obrisala suze koje su već neko vrijeme klizile niz njeno lice. Ljutito se dignula i istrčala je iz dnevnog boravka, te je zalupila ulaznim vratima. Alex je uzdahnuo. Ponovno su zvonili na vrata. Ljutito se dignuo i kad ih je otvorio ugledao je Tony i Parkera.
„Ne želim se mješati i ispadati zabadalo, ali...“ –uzvratio je Tony. „Nije li Arietta upravo ljutito otišla?“
„Ma da... Ne želim pričati o tome!“ –nastavio je. „Plejka, jelda?“
„Već znaš što trebaš spremiti kad nas vidiš, kompa!“ –Parker ga je potapšao po ramenu.

Hope i Ginger su šetale po gradu. Malo su razgledavale trgovine, kupile koju novi majicu, japanke i hlače i odlazile gledati nove šminke. Nakon malenog šopinga su sjele u kafiću, blizu klime i uživale su u ugodnom okruženju jer je vani bilo sve toplije i toplije.
„Kako si, Hope? Bolje ti je od subote?“ –upitala ju je Ginger.
„Ma da, bolje mi je.“ –nasmiješila se. „Oprosti što sam otišla. Očito sam baš bila previše pijana da me Alex morao nositi iz diska!“
„Jesi, da. Žao mi je što si se osjećala loše!“
„Iskreno...? Meni nije.“
„Zašto?“
„Da se to nije dogodilo vjerojatno bi još nosila u sebi onu gorčinu i tugu, a ovako sam shvatila da se trebam dobro rasplakati i da će mi tek tada biti bolje!“
„Ako ti tako kažeš...“
„Vjeruj mi, puno bolje mi je nakon toga. Smirenija sam...“
„Onda super! Drago mi je zbog tebe. Nemoj više biti tužna i sve će biti puno bolje!“
Ginger joj se nasmiješila, a i Hope je njoj. Bila je zadovolja kako joj je život išao. Iako nije imala roditelje kraj sebe, osjećala se dobro. Imala je prijatelje, super društvo i... Alexa. Onda se dosjetila. Trebala je nazvati Alexa kako bi se našli i otišli kupiti odjelo pošto je vrijeme brzo prolazilo. Čula se s njim. Dogovorili su se tek za sat vremena, pa se ona mogla nastaviti zezati s prijateljicom.
Ginger je ugledala Alexa kako ulazi, nakon kekog vremena. Pogledala je na sat. Prošlo je već sat vremena otkad se Hope čula s njim.
„Smetam?“ –upitao je osmijehom.
„Ma kad ti smetaš, ljepotane?“ –nasmiješila se Ginger. „Idem ja sada. Moram hitno doma čistiti apartmane s mamom!“
„Vidimo se!“ –rekli su Hope i Alex.
Ginger im se nasmiješila i veselo je izašla iz kafića. Hope je platila račun i izašla je iz kafića s Alexom. Šetali su ulicama i pričali, a onda su ugledali jako poznatu osobu.
„Vidi, vidi, tko nam je tu!“ –približavao im se Patrick.
Patrick se približavao u pratnji tri dečka u crnome. Bili su visoki i krupni dok je Patrick, nasprem njih, izgledao kao čovječuljak. Alex je zastao, a i Hope koja je podignula pogled prema Alexu i primjetila da je da ima pomalo ljutit izraz lica, a tog lica se ona plašila.
„Ne moraš se odmah živcirati kad me vidiš.“ –nasmiješio se Patrick. „Samo me zanima gdje je Solange!“
„A otkud bi ja to mogao znati?“ –uzvratio je Alex, mirno.
„Oh... Niste više skupa, ha?“ –pogledao ga je Patrick.
„Ne, nismo.“ –rekao je odlučno.
„Dobro... Dugo nije dolazila kod mene, pa bi htio da joj kažeš da prođe, kad ju vidiš!“
„I misliš da ću je vidjeti?“
„Oh... Nova cura će biti ljubomorna, ha?“
„Ne mješaj nju u ovo!“ –stao je ispred Hope, a njoj je srce ubrzano kucalo.
Patrcik ga je pogledao od glave do pete, a Alex ga je ljutito promatrao. Nasmiješio se i udaljio se sa svojim tjelohraniteljima, očito. Alex se okrenuo, pogledao je u Hope i nastavio je hodati.
„Nisi morao biti baš tako zaštitnički nastrojen!“ –potrčala je za njim.
„Što se njega tiče... morao sam.“ –pogledao ju je. „Ne brini se ti ništa! Idemo dalje!“
Hope ga je zabrinuto pogledala. Nije željela da nastrada zbog nje u slučaju da se ponaša previše zaštitnički prema njoj kao što se ponašao i prema Solange. Alex je ušao u trgovinu i povukao ju je sa sobom pošto je ona nastavila hodati dalje jer je bila zamišljena. Pronašli su savršeno odjelo za njega. Naravno, nije ga on izabrao pošto mu je bilo svejedno i zbog toga je Hope morala izabrati jedan koji joj se najviše sviđao.






Alex je gledao oko sebe dok je Hope samo gledala u pod. Previše alkohola je popila i znala je da bi joj to moglo naškoditi, ali nije ju bilo briga sve dok se dobro zabavljala i dobro je uživala. U onom trenutku se baš i nije osjećala najbolje jer joj se vrtilo i povračalo od previše količine alkohola koje je popila, a znala je da nije smijela popiti previše.
„Dobro si?“ –upitao ju je Alex.
„Da, da. Bez brige!“ –nasmiješila mu se.
Nije bila dobro. Vidjela ga je mutno i morala bi zatvoriti jedno oko kao bi ga mogla normalno gledati. Padala je cijelo vrijeme ili s lijeve ili s desne strane, ovisi kako kad, pa joj se Alex približio.
„Nisi ok, jelda?“ –uzdahnuo je.
„Ma kažem ti da sam dobro.“ –nastavljala je.
„Sigurna si da želiš još biti ovdje?“ –upitao ju je.
„Naravno, naravno...“ –rekla je. „Idem ja plesati s ostalima!“
Dignula se sa stolica, ali previše joj se zavrtilo, pa joj je Alex pomogao da sjedne normalno. Bio je jako zabrinut za nju jer ju nikada nije vidio previše pijanu.
„Hoćeš da idemo doma?“ –upitao je.
„Ma ne, Alex, čovječe!“ –zanijekala je. „Pusti me da uživam. Molim te, dodaj mi onaj koktel!“
„Dosta ti je pića, Hope. Previše ti je za danas!“ –rekao je.
„Alex, rekla sam ti da mi dodaš onaj glupi koktel!“ –proderala se.
„Neću, Hope!“ –viknuo je i Alex. „Ne možeš više ništa, oke?!“
„Molim te...“ –smireno je rekla i pogledala je u pod.
„Zašto želiš toliko popiti taj glupi koktel kad vidiš da ti školi?“ –uzdahnuo je Alex.
„Jer...“ –pogledala ga je suznim očima. „To sam prvi put probala na dvadesetu godišnjicu svojih roditelja, evo zašto mi taj glupi koktel toliko znaći!“
Alex ju je ozbiljno promatrao. Djevojka ga je gledala slomljeno i pijano istovremeno, a suze su joj klizile niz lice. Uzdahnuo je, približio joj se i zagrlio ju je, a Parker ih je promatrao iz daljine. Bio je prilično ljut gledajući svog najboljeg prijatelja kako grli djevojku koja mu se sviđa. Hope je plakala bez prestanka i držala je čvrsto Alexa, a on ju nije ispuštao iz zagrljaja pošto je imao osjećaj da treba biti uz nju tada, da ga užasno treba kako je on nju trebao kad je saznao da mu je otac poginuo i da mu je najdraža sestrica ostala slijepa.
„Dobro je?“ –prišla im je Ginger.
„Aha.“ –klimnuo je glavom. „Pomozi mi, molim te. Uzmi njenu majicu i torbicu. Vodim je doma!“
Ginger je klimnula glavom i učinila je što je rekao, a on je podignuo Hope sa stolice. Rekao joj je neka ga obgrli rukama oko vrata i neka se pokuša držati što jače, a to je učinila jedva. Ginger je slijedila Alexa izvan diska, a Parker nije prestajalo gledati za njima dok su Tony i Leo pričali i smijali se sa strane ni ne shvaćajući koliko je njihov prijatelj zapravo živčan.
Ginger je otključala vrata Alexovog automobila pošto je on držao Hope u naručju. Stavila je majicu i torbicu na stražnje sjedalo i otvorila je suvozačeva vrata. Alex je stavio Hope u sjedećem položaju dok je ona nježno spavala. Njeni prijatelji su je gledali, pa su pogledali jedno drugoga pomalo zabrinuto. Bilo su jako zabrinuti za nju. Nisu mogli predpostaviti kakva može biti u slučaju da popije previše alkohola.
„Nadam se da će biti ok.“ –rekao je Alex.
„Ma što joj se desilo?“ –uzvratila je Ginger. „Bila je tako vesela prije pet minuta!“
„Bila je...“ –uzdahnuo je Alex. „Izgleda da počinje!“
„Počinje što?“
„Prošlo je mjesec i nešto otkad su oni poginuli. Hope nije plakala, nije se rasplakala niti jednom! Bila je hrabra, čak i previše. Kokteli su je posjetili na njih i zbog toga se osjećala jako loše.“
„Brižna...“
„Tko zna što će ju dalje posjetiti na njih...“
„Ne bi znala, ali... Budi joj blizu ako mene ne bude, ok? Javi mi kad ste stigli doma!“
„Ok, mama!“ –nasmiješio se Alex.
Ginger se također nasmiješila, zagrlila ga je i pričekala je da uđe u auto i udalji se kako bi se vratila k ostalima. Parker ju je odmah ispitivao što se desilo s Hope da su otišli bez pozdrava, zašto ju je Alex grlio, zbog čega su tako brzo istrčali vani, ali ona nije ništa željela komentirati. Odgovorila mu je samo da će saznati ubuduće.

Alex je parkirao auto ispred kuće. Izašao je i izvadio Hope iz automobila. Polako je hodao prema ulazu i otvorio vrata, ali ga je nažalost dočekala majka.
„Što se desilo?“ –upitala ga je.
„Ma... zaspala je!“ –odgovorio je nesigurno.
„Smrdi po alkoholu, Alex!“ –ljutito je prekrižila ruke na prsima.
„Ok... Napila se! Ko da je to veliki problem u naše vrijeme!“
„E, pa bit' će veliki problem kad se sutra probudi!“
„Mama, nemoj, molim te. Ispričat ću ti što se zapravo dogodilo, ako mi obećaš da nećeš ništa srati!“
„Alex...“
„Mama...“
„Ok, ok, obečajem, ali prestani s tim prostačenjem!“ –zanijekala je i vratila se u dnevni boravak.
Alex je hodao prema zadnjem katu s Hope, a jedva otvorivši vrata ju je stavio na krevet. Znao je da ju nesmije pustiti u onoj odjeći, ali bilo mu je neugodno skinuti ju iako je to morao učiniti kako joj nebi bilo neudobno spavati preko noći. Uzdahnuo je, u mraku joj je skinuo haljinu, ali majicu nije pošto jednostavno nije mogao jer mu je bilo neugodno. Pokrio ju je plahtom i izašao je iz sobe duboko uzdahnuvši. Spustio se u dnevni boravak i sjeo je kraj majke.
„Gdje je objašnjenje?“ –uzvratila je.
„U biti... Svi su pili, ali ne brini se, ja nisam jer vozim.“ –odgovorio je. „Hope je popila malo previše, a onda je popila i koktele. Rekla mi je da je koktel probala prvi put na dvadesetu godišnjicu braka njenih roditelja i onda se rasplakala! Zbog toga sam te natjerao da mi obečaš da ju nećeš napasti ujutro!“
„Dobro da si me objavjestio!“
„Da...“
„Alex... Onda će te sada trebati više nego ikada! Molim te, budi uz nju!“
„Ne brini se.“ –dignuo se i krenuo je prema sobi. „Ne trebaš me moliti za to!“
Otvorio je vrata i zatvorio ih je za sobom, nakon čega je zaspao na krevetu.

Hope se slijedeće jutro probudila s glavoboljom. Otišla se istuširati hladnijom vodom kako bi se otrijeznila pošto je još bila mamurna. Spustila se u prizemlje. Nikoga nije bilo kod kuće. Otišla je u Alexovu sobu, ali nije ga bilo tamo. Razmislila je. Mogla je malo trenirati kako bi ispucala sve iz sebe. Pogledala je gdje se nalaze rukavice. Vidjela ih je na polici i stavila ih je na sebe. Udarala je rukama i nogama. Nije ju bilo briga da li je udarala kako treba. Samo je trebala ispucati sve loše iz sebe, svu tugu koju je osjećala...
„Hope...“ –približavao joj se Alex, ali ona je nastavljala udariti. „Hope... stani!“
Zaustavio joj je ruke u trenutku kad je htjela još udarati. Okrenula se prema njemu. Suze su joj silazile niz lice. Pogledala je u pod. Jecala je, a Alex ju je tužno promatrao.
„K vragu, Alex... Tako sam slaba!“ –zanijekala je.
„Zbog čega?“ –upitao ju je.
„Uopče nisam hrabra. Ovdje plačem ko budala umjesto da uživam u ljetnim praznicima!“ –odmahnula je glavom
„Ti nisi hrabra?“ –uzvratio je. „Hope, najhrabrija si osoba koju sam ikada upoznao! Izdržala si više od mjesec dana bez plakanja. Normalno je da se rasplačeš!“
„Ma nisam hrabra, oke?!“ –izderala se uplakano. „Ja sam kriva što su umrli, Alex! Trebala sam ostati s Tommijem kod kuće kad su me roditelji zamolili za to, ali ne... Ja sam morala trčati za bivšim dečkom po disku jer sam bila ljuta što je pronašao novu iako sam ja prekinula s njim! Morao je otići s njima na onu glupu zabavu, morao ih je udariti onaj glupi pijanac! Zašto nisam umrla s njima, Alex?! Zašto?!“
Alex ju je privukao sebi. Snažno ju je zagrlio, a i ona njega. Plakala je kao kišna godina. Nije mogla zaustaviti suze. Trebala je Alexa, trebala ga je kraj sebe i morala je izbaciti sve što je osjećala u grudima.







I tih tjedan dana je prošlo. Vrijeme je prolazilo jako brzo po ljeti. Hope je uživala. Nije previše razmišljala o svojoj obitelji koje, nažalost, više nema pošto je pokušavala biti što veselija i usrećiti svoje društvo i ženu koja ju je primila pod krovom. Bilo joj je jako lijepo šetati ujutro s psom praćena od Ginger, Alexa ili Angel, odlaziti na piće samo s prijateljicama, odlaziti na more s cijelim društvom... Navikla se na taj život i to joj je jako godilo.

Hope se spremala za disko pošto se dogovorila s cijelim društvom jer nisu dugo bili na ples. Večinom bi se dogovorili za neki kafić s dobrom glazbom ili kraj mora s alkoholom i linijom sa raznom dobrom glazbom na kojoj su svi uživali. Nije dobro znala što da obuće niti kako da se spremi i zbog toga se dosta živcirala hodajući po sobi ispred otvorenog ormara s puno odjeće. Nakon dugog razmišljanja i gledala po ormaru pronašla je lepršavu crnu haljinicu do koljena. To joj je bilo savršeno i odmah ju je stavila na sebi, ali onda je morala pronaći i majicu. Gledala je po policama i pronašla ju je. Na sebi je stavila plavu majicu na deblje bretele koja joj je odlično stajala uz zgodno tijelo. Zakovrčala si je kosu kako bi joj bila pomalo valovita, našminkala si je oči maskarom i crnim tušem ( ili lajnerom ), stavila je korektor, malo plave boje na kapcima i sjajilo na usne. Uzela je torbicu pošto ju je Alex već previše čekao. Brzo je trčala štiklama po stepenicama, a Alex je zbunjeno izašao iz kuhinje pošto je čuo buku. Ostao je pomalo otvorenih ustiju kad ju je ugledalo, a ona je i dalje trčala niz stepenice gledajući u pod. Bio je zadivljen njome i bila mu je jako zgodna u onom trenutku, još više nego inaće. U jednom je trenutku Hope zapela i počela je padati prema podu. Dečko je potrčao i uhvatio ju na vrijeme. Zbunjeno je podigla pogled prema njemu, a on ju je gledao duboko u oči. Porumenila je, ali nije skidala pogled. Odjednom se Alex počeo smijati i nije mogao prestati.
„Haha, nisi normalna!“ –uhvatio se za stubište i držao se za trbuh.
„Molim?“ –zbunjeno će Hope.
„Koja si ti šeprtlja!“ –nasmiješio se. „Toliko si žurila da si se skoro polomila po ovim stepenicama!“
„Nisam htjela da me predugo čekaš!“ –nastavila je .
„Ma samo sam te čekao četrdeset i pet minuta!“ –naglasio je samo. „Nije to nikakav problem! Solange sam čekao i po dva sata!“
„Moraš ti nju spominjati, jelda?“ –pogledala je ljutito, a on je zastao.
Zanijekala je i požurila korak prema vratima, otvorila ih i ljutito ih zalupila pri izlasku dok je Alex gledao zbunjeno za njom. Pokušavao je razmisliti zbog čega je onako reagirala, ali nije mogao shvatiti, pa je izašao iz kuće i ugasio je sva svjetla pošto Manuele i Angel nije bilo. Zaključao je vrata i potrčao prema automobilu ispred kojeg je čekala Hope prekriženih ruku na prsima, otključao je vrata i sjeli su. Okrenuo se prema njoj, a ona je ljutito gledala kroz prozor.
„Mogu znati razlog zbog kojeg si toliko ljuta na mene?“ –upitao je ozbiljno.
„Mah, zaboravi. Oprosti, malo sam živčana!“ –zanijekala je. „Mogu pogledati koje cdee imaš?“
„Naravno.“ –zbunjeno je odgovorio.
Promjenila je tako brzo raspoloženje. Odmahnuo je glavom i pogledao ispred sebe. Upalio je automobil i krenuli su od kuće prema diskoteci, a Hope je izvadila kutiju sa cdeima iz malene ladice u automobilu. Pregledavala ih kako bi pogledala što bi mogla staviti da slušaju na putu do diska i odjednom se s radia čula pjesma od Nickelbacka – Far away: „This time,/ This place/ Misused, Mistakes/ Too long, Too late/ Who was I to make you wait/ Just one chance/ Just one breath/ Just in case there's just one left/ 'Cause you know,/ you know, you know“.
„To je s radia?“ –upitala je.
„Ne. Sa cda je!“ –odgovorio je.
„Slušaš Nickelback?“ –upitala je nasmiješeno.
„Da. Već tri godine, mislim!“ –odgovorio je.
„Kako dobro! I ja isto!“
„Ozbiljno?“
„Daaa... Tako su mi odlični!“
„Za dva tjedna je njihov koncert blizu našeg grada.“
„Stvarno?!?!?!“
„Da, stvarno.“
„Joj, baš super. Trebala bi ići!“
Alex ju je pogledao krajičkom oka, nasmiješio se, a brzo su stigli do diska, pa su ušli. Alex je pogledao prema mjestu na kojem se njegovo društvo inače nalazilo. Bili su tamo Leo, Tony, Parker, Arietta i Ginger koji su sjedili za stolom. Puno alkoholnih praznih boca i pune pića je već bilo na stolu, pa su njih dvoje krenuli prema njima.
„Ma šta svugdje ju moraš nositi, ha? Više ne znaš izlaziti bez nje?!“ –ljutito će Arietta.
„Arietta, odbij, ok?“ –zanijekao je. „Ne tiće te se koga ću ja voditi vani!“
„Vidjet ćeš ti kad se Solange vratiti. Neće tako lako preći preko toga!“ –nastavila je.
Hope je na to ime poludjela. Mrzila je kad bi netko spomenuo Solange u njenoj prisutnosti. Niti ona nije znala zašto, ali mrzila je to glupo ime i što ju je upoznala. Sjela je kraj Gigi koja ju je poljubila i zagrlila.
„Ne spominjaj mi ju, oke?!“ –ljutito je rekao Alex.
Arietta se razljutila, zanijekala je, uzela je svoju torbicu i udaljila se od njih.
„Ma šta je toj curu?“ –zbunjeno će Tony. „Svaki put kad se ti približiš s Hope počne isfuravati priču o Solange!“
„Ne znam, Tony, a i ne zanima me!“ –uzvratio je i pozvao je konobara.
„Možda je ljubomorna!“ –rekao je Leo.
„Da. Kad se bolje sjetim, Arietta je htjela biti s tobom puno prije nego što si upoznao Solange!“ –uzvratio je Parker.
Na Parkerovim riječim se Hope blokirala i ostala je, doslovno, otvorenih ustiju. Ginger ju je promatrala i čekala je da se smiri kako bi ju pitala što se s njom dešava.
„Arietta je...“ –pogledala ju je Hope. „Ona je zaljubljena u Alexa?!“
„Najvjerojatnije.“ –odgovorila je Ginger. „Alex nikada nije htio nešto s njom, a kad je počeo furati sa Solange onda su postale najbolje prijateljice. Mislim da je to Arietta htjela samo kako bi bila bliže Alexu!“
Hope je klimnula glavom i pogledala je u Alexa koji je pričao s dečkima i smijao se. Uskoro im se približio konobar i naručila je alkoholno piće, kao cijelo društvo ponovno. Naručivali bi svaki put kad bi čaša bila prazna, a Leo i Alex jedini nisu pili pošto su vozili automobile kako bi odbacili njihovo društvo kod kuće. Ginger je vukla Hope sa sobom i plesale su, skakale, pjevale, uživale. Hope se jako dugo nije tako zabavila, a Alex ju je gledao iz daljine jer je bio jako sretan zbog nje, ali bi ljutito gledao u dečke koji bi gledali u Hope i komentirali. Ljutilo ga je to i pomalo bi mu dizalo tlak. Kad su se djevojke zadnji put vratile s plesa, naručili su koktel. Pili su, zabavljali su se ponovno, a onda se Hope jednostavno više nije dalo ići plesati, pa su Alex i ona ostali sami.






Hope je sjedila u dnevni boravak i gledala je televiziju. Nije previše pratila televiziju niti film koji je počeo na njemu. Razmišljala je o haljini koju bi mogla kupiti za Seanovo vjenčanje, kad se Manuela spremi i kad napokon krenu prema gradu. Nije se mogla dosjetiti ničeg pametnog niti haljine kojoj bi bilo drago kupiti i nositi na sebi za posebne prilike. Zatim joj je razmišljanje prekinula scena sa televiziji. Radilo se o sretnoj obitelji. Tati, mami, sestri i bratu, baš kao što se radilo i o njenoj obitelji. Bili su sretni, nasmiješeni, veselili su se zajedno pri odlasku iz kuće, baš kao što se nekada i ona veselila kad bi odlazila negdje s njima. Srce joj je ubrzano kucalo i osjećala se loše. Htjela je plakati, ali nije mogla. Jednostavno suze nisu mogle izaći iz nje. Netko je promjenio program. Okrenula se. Vidjela je Alexa sa daljinskim u ruci.
„Sve je u redu?“ –upitao ju je.
„Aha.“ –klimnula je glavom.
„Sigurna si?“ –zabrinuto je sjeo kraj nje.
„Da... ne brini se!“ –jedva mu se nasmiješila.
„Hope...“ –uzdahnuo je. „Ne želim da gledaš ili razmišljaš o stvarima koje bi te mogle povrijediti!“
„Ne brini se, Alex! Doista sam dobro. Morat' ću jednom gledati takve scene!“
„Baš tako... jednom, kad ti bude bolje!“
„Alex, drago mi je što se brineš za mene, ali previše se brineš, ok? Dobro sam!“
„Hope, idemo!“ –Manuela je provirila u dnevni boravak.
„Gdje idete?“ –zbunjeno će Alex, gledajući kako se Hope diže sa trosjeda.
„Idemo kupiti haljine za vjenčanje. Trebao bi i ti doći da kupiš neko odjelo!“ –rekla je mama.
„Imam odjelo već.“ –rekao je.
„Nemaš, ali izgleda da ćeš morati jednom ići s Hope u gradu kako bi kupio nešto jer vrijeme prebrzo leti i odmah će doći vjenčanje!“
„Da, da. Svejedno!“ –mahnuo je rukom i pogledao je u televiziju. „Uživajte!“
Djevojke su ga pozdravile i izašle su iz kuće dok je Alex gledao televiziju pošto nije znao što drugo raditi. Gledao je duže vremena, pa je netko pozvonio na vrata. Dignuo se i otišao je otvoriti vrata. Na ulazu su stajali Leo, Tony i Parker.
„Hej!“ –zbunjeno će Alex. „Nisam vas očekivao!“
„Baš zbog toga smo došli.“ –rekao je Parker i ušao je.
„Nismo te prekinuli u ničemu?“ –pogledao ga je Leo.
„Da.“ –klimnuo je glavom. „U dosađivanju!“
„Onda je dobro što smo došli!“ –uzvratio je Tony ulazeći za prijateljima.
„Da izvadim plejku?“ –upitao je Alex.
„Naravno!“ –rekli su istovremeno.
Alex je ušao u sobu, uzeo je play statio iz ormara i ponovno se vratio u dnevni boravak gdje su mu prijatelji sjedio. Namještavao je kablove u televiziju dok su prijatelji pričali međusobno.
„Gdje je Hope?“ –upitao je Parker.
„Čovječe, Parker, stalno te ona zanima!“ –zanijekao je Tony.
„Pa? Super je cura, zbog toga.“ –rekao je Parker. „I? Gdje je?“
„Otišla je s Angel i mamom u šoping kupovati haljine!“ –odgovorio je.
„Zašto?“ –zbunjeno će Tony.
„Pa brat mi se ženi za dva tjedna!“ –zbunjeno će Alex.
„Ah, da... Ponovio si nam najmanje pedeset puta!“ –zanijekao je Leo.
Alex je sjeo na svoje mjesto. Parker i Leo su uzeli play station u svoje ruke i počeli su s igrom dok su Alex i Tony pratili kako igraju.

Manuela, Angel i Hope sjedile su u kafiću kako bi se malo odmorile. Šetale su po gradu i razgledavale su trgovinu najmanje sat vremena bez ikakvih rezultata. Pronalazile su haljine, ali niti jedna im se nije previše sviđala, pa su se odlučile odmoriti i razmišljati gdje bi još mogle proći kako bi pronašle prikladnu odjeću.
„K vragu, nisam znala da će vam biti takav problem.“ –zanijekala je Angel. „Meni je svejedno pošto ne vidim. Ja vam kažem boju i izaberete mi najljepšu, ali vi očito previše tražite!“
„Draga, samo želim imati savršenu haljinu kao majka mladođenje!“ –rekla je Manuela.
„Znam mama, ali lijepa si i ako kupiš haljinu iz prve trgovine, a ne iz pedesete!“ –nasmiješila se Angel.
„Hvala, Angel, ali ja ne mislim tako.“ –uzvratila je njena majka. „Hope, zašto šutiš?“
„Hm...“ –okrenula se prema njoj. „Jesmo li bili u trgovinu „Savršene žene“?“
„Nismo, kako ja znam. Zašto?“ –zbunjeno će Manuela.
„Pa... Vidim plakat!“ –pokazala joj je Hope plakat preko ceste. „Možda bismo tamo mogle pogledati!“
„Uf, idemo onda odmah!“ –dignula se sa stolca i uzela je račun. „Nesmijemo izgubiti dragocijeno vrijeme!“
Angel i Hope su se počele smijati dok je Manuela odlazila prema kasi. Izašle su iz kafića i hodale su ulicama pošto je trgovina bila udaljena od kafića oko sto metara. Otvorile su vrata. Hope je ugledala savršenu haljinu.

Nakon dugog šopinga se Hope čula s Ginger pošto su se bile dogovarale kako bi mogla izaći na kavu kada završi s kupovinom. Sjedile su u kafiću i pile su hladno piće pošto je vani bilo užasno toplo. Bilo je puno ljudi po kafićima, pa su jedva pronašle slobodno mjesto jer ljudi nisu mogli predugo trpiti toplinu koja je harala gradom.
„I? Kupila si haljinu?“ –upitala je Ginger.
„Jesam, hvala Bogu. Mislila sam da nikad neću!“ –nasmiješila se Hope.
„Kakva je? Čovječe, baš me zanima!“
„Jako je lijepa. Odmah sam nju ugledala i znala sam da treba biti moja!“
„I koliko je došla?“
„Ne bih znala. Manuela je ukrala račun i platila je svojim novcem, pa ne znam niti koliko joj trebam vratiti, ali nadam se da ću otrkiti!“
„Želiš joj vratiti novac?“
„Naravno. Glupo mi je što mi želi kupovati haljine i šta god ja poželim! Dovoljno mi je to što me uzela pod svojim krovom, a bez muža je, s dvoje djece i jedina je koja joj radi! Istina, Sean joj pomaže, ali ne trebam joj još i ja!“
„Razumijem kako se osjećaš. Vjerojatno bi se i ja isto tako osjećala! Ne bi mi bilo svejedno da netko čini toliko stvari za mene, a jedva ima i za sebe!“
„Tako je.“
„Idemo slijedeći tjedan u disko, jelda?“
„Naravno! Jedva čekam da se malo rasplešem!“






Hope je sjedila u kuhinju s Manuelom i Angel pošto su trebale razgovarati o tome kad će otići kupiti odjeću za vjenčanje. Vrijeme je prolazilo brzo. Možda čak i prebrzo. Do vjenčanja je nedostajalo još samo dva tjedna, a one još nisu bile odlučile što će obući.
„Mogle bismo sutra ići u šoping.“ –rekla je Manuela. „Sutra je subota, ne radim.... Savršeno vrijeme!“
„Odlično. Ja nemam nikakve planove za sutra!“ –uzvratila je Angel.
„Nemam niti ja, ali trebat ću podići pare sa kartice!“ –nastavila je Hope.
„Zašto?“ –pogledala ju je Manuela.
„Pa da si mogu kupiti haljinu!“ –dodala je Hope.
„Oh, ne, ne, ne, draga moja!“ –nasmiješila se Manuela. „Ja ću ti kupiti!“
„O, ne, ne, Manuela!“ –zanijekala je Hope. „Ne mogu to dopustiti. Već ste dovoljno učinili za mene!“
„Uf, ne zovi me na vi jer se osjećam staro!“ –rekla je. „I dok živiš pod mojim krovom, ja ću ti kupovati stvari! S maminim i tatinim novcem možeš kupavati šta god želiš, ali bez mog znanja!“
„Manuela...“
„Dosta!“ –viknula je Angel, a njih dvije su se okrenule prema njoj. „Dosadilo mi je vaše prepiranje! Mama, neka si ona kupi šta god želi, a ti, Hope, kad već toliko navaljuje, dopusti joj da ti kupi tu haljinu. Možeš joj kasnije vratiti novac skrivečki! Tako sam joj ja radila!“
„Molim?!“ –zbunjeno će Manuela. „Kako si mogla, Angel?“
Hope i ona su se počele smijati. Manuela je ludila. Govorila joj je kako je bezobrazna što joj je vračala sa ušteđenim novcem, a ona joj je to kupovala jer je željela. Angel joj je rekla kao se glupo osjećala kad joj je nešto kupovala, a dobro je znala da nema previše novaca da svima kupuje nešto. Manuela je bila pomalo ljuta, ali ohladila se. Rekla je Hope neka ide provjeriti da li je Alex budam pošto je bilo prekasno. Djevojka je klimnula glavom i krenula je prema njegovoj sobi. Polako je otvorila vrata. Htjela ga je iznenaditi. Htjela mu je skočiti na krevet i probuditi ga kao nekada, ali već je bio budan i njeni planovi su pali u vodu. Trenirao je, opet. Gledala ga je skrivečki. K vragu, koliko joj e bio zgodan, a niti ona nije znala zašto toliko bulji u njega.
„Uđi, Hope!“ –Alex se okrenuo prema njoj.
„Kako si znao da sam to ja?“ –zbunjeno će ona silazeći niz stepenice.
„Čuo sam vrata, a pošto nisam čuo korake predpostavio sam da si to ti jer bi me Angel i mama prekinule.“ –odgovorio je nasmiješeno.
„K vragu... Zašto nisi spavao?“
„Zašto bi spavao po ovakvom prekrasnom vremenu?“
„Pa jer sam te htjela probuditi.“
„Na tvoj uobičajen način?“
„Tako je. Već tri godine nisam, pa sam mislila da bi bilo vrijeme!“
„Ne misliš li da si preteška?“
„Molim?!?! Želiš reći da sam debela?!“
„Ma zezam se, Hope! Mogao bih te dići jednom rukom.“ –povukao ju je k sebi, dignuo ju je samo jednom rukom nakon čega joj se nasmijao i bacio ju je na mekani krevet.
„Ufff, što smo jaki!“ –nasmiješila se.
„Želiš reći da nisam?“ –pogledao ju je pomalo ljutito, ali osmijeh mu je bježao.
„Nebi se usudila to reći!“ –pokazala mu je jezik, a on joj se nasmiješio.
„Bolje. Onda bih ti morao pokazivati što sve mogu!“ –namignuo joj je.
„Uf, jedva čekam!“ –rekla je. „Rekla mi je Gigi da treniraš kick box!“
„Tako je.“ –klimnuo je glavom.
„Nikada mi se nisi pohvalio!“ –naljutila se.
„Oprosti, ali... Nakon onoga smo se rijetko čuli, pa nisam imao priliku!“
„Da... Istina!“
Oboje su pogledali s druge strane. Nisu se voljeli prisječivati što se desilo prije tri godine. Jednostavno su to odlučili zaboraviti iako ih je baš taj događaj udaljio.
„Ovaj...“ –Hope se dignula sa kreveta. „Pokažeš mi kako se to radi?“
„Šta to?“ –okrenuo se zbunjeno prema njoj.
„Kick boxing!“ –dodala je.
„Sigurna si?“ –nasmiješio se. „Nije da te baš vidim u tome!“
„Želiš reći da ne bi mogla?!“ –ljutila se.
„Ne, ne! Nije mi bila namjera povrijediti moje visočanstvo!“ –namignuo joj se i skinuo je rukavice.
Pružio joj ih je. Uzela ih je u ruke i stavila ih je na njih. Alex je prekrižio ruke i promatrao ju je. Čekao je da vidi što će ona prvo učiniti. Djevojka se približila debeloj i velikoj crvenoj vreći koja je visjela sa stropa. Udarila je nekoliko puta rukama i nogama, pokušavajući oponašati Alexa.
„Ne tako. Možeš si ozlijediti ruke!“ –približio joj se Alex. „Gledaj!“
Stao je iza nje. Uhvatio ju je oko struka i namještavao ju je dok se ona rumenila. Namještavao joj je ruke i noge, a ona je bila crvenija nego inaće. Nakon toga je prolazio svojom rukom preko njene dodirujući je, a njeno srce je zakucalo sve brže. Pogledala ga je krajičkom oka. Primjetila je njegov pogled na sebi i još više je porumenila. Gledali su se. Nisu skidali pogled jedno s drugoga.
„Alex, Hope!“ –viknula je njegova mama sa stepeništa, a oni su se odmaknuli jedno s drugoga. „Idem ja na posao!“
„Ok. Bok!“ –viknuli su oni i onda su se pogledali.
Nasmiješili su se jedno drugome. Hope je izvadila rukavice i pružila mu ih je.
„Ne ide mi baš, ha?“ –uzratila je.
„Za sada ti ide dobro, ali moram te još dosta toga naučiti!“ –rekao joj je.
„Ima vremena. Ovako i onako ne idem nigdje!“ –nasmiješila se i udaljila se od njega.
Penjala se stepenicama i odlazila je prema izlazu iz njegove sobe. Okrenula se još jednom. Gledao je u nju. Nije micao pogled. Porumenila je i slučajno se nasmiješila, pa je izašla iz sobe zatvorivši vrata.
„Dugo ste vas dvoje bili unutra.“ –primjetila je Angel kako sjedi na trosjedu.
„Da. Pričali smo!“ –rekla je Hope i sjela je kraj nje.
„Samo to?“ –okrenula se prema njoj.
„Ne...“ –dodala je Hope. „Zapravo me i učio kick boxing, ali izgleda da mi ne ide baš najbolje!“
„Oh... Samo to?“
„Na što ciljaš, Angel?“
„Ma ništa, ne brini se. Samo me zanimalo!“
„Ok...“ –zbunjeno će Hope.
Angel se dignula sa trosjeda i laganim hodom se udaljila od nje. Hope je gledala za njom. Nije razumijela zašto joj je ona postavljala tako čudna pitanja. Zanijekala je, dignula se i također je izašla iz dnevnog boravka. Popela se do svoje sobe. Otvorila je vrata i ušla je, pa je sjela na krevet. Pogledala je u sliku njene obitelji. Nedostajali su joj svi previše...






Hope i Ginger su se sunčale nakon pola satnog kupanja. Obožavale su plivati, a nakon toga ležati, pričati i slušati glazbu s malenog diskmena koje bi donijele od kuće. Gledale su u more, dečke, njihove prijatelje kako se i dalje igraju s lopticom. Svaki dan su se igrali. Skoro nikada nisu sjedili. Uvijek su bili u pokretu dok bi ih njih dvije gledale i smijale im se kad bi se netko naljutio kad bi mu ispala loptica ili bi mu otišla predaleko.
„Hope...“ –Ginger se okrenula prema njoj. „Mogu te nešto pitati?“
„Naravno.“ –nasmiješeno ju je pogledala.
„Ali... Malo mi je neugodno pričati o tome!“ –porumenila je i sklonila je pogled.
„Zašto? Ne mora ti ništa biti neugodno preda mnom!“
„Ali neugodno mi je!“
„Ma daj, Gigi, pa reci već jednom!“
„Jesi li ti djevica?“
Hope ju je pogledala, pomaknula je pogled. Prisjećivala se nečega što joj je jako smetalo.
„Pretjerala sam, ha?“ –zanijekala je Ginger.
„Nisi, ne!“ –okrenula se prema njoj. „Nisam djevica.“
„I? Kako ti je bio prvi put?“ –dodala je ona.
„Ma... Loše!“ –nasmiješila se Hope.
„Kako to?“
„Pa eto... Jednostavno je bilo loše! Učinila sam to jer su sve moje prijateljice to radile. Bila sam s bivšim možda dva – tri tjedna! Njemu nije zasmetalo što sam mu se prepustila, kao što nebi niti jednom dečku!“
„Argh... Žao mi je!“ –uzvratila je.
„Ma meni bi trebalo biti žao!“ –pogledala ju je Hope. „Čemu sada ta pitanja?“
„Pa... Zanimalo me!“ –skrenula je pogled.
„Nikad to nisi učinila, jelda?“ –nastavila je Hope.
„Nisam.“ –pogledala ju je krajičkom oka Ginger.
„Moraš mi obečati nešto, Gigi!“ –uzvratila je. “Obečaj mi da to nećeš učiniti samo jer svi to rade, molim te! Učinila sam veliku pogrešku. Htjela sam to napraviti s dečkom kojeg volim, ali bila sam preglupa! Obečaj da ćeš to napraviti s nekim kojeg budeš voljela!“
„Obečajem. To sam i mislila učiniti!“ –namignula je Ginger i dignula se sa ručnika.
Pogledala je prema nebu i onda prema moru. Duboko je uzdahnula pošto je vjetar bio jako ugodan. Pogledala je u svoju prijateljicu i nasmiješila joj se, a onda je dobila vodeni balon u glavu i kosa joj se smočila. Ljutito je skrenula pogled. Tony, Alex i Parker su stajali u daljini i smijali su se. U rukama su imali nekoliko vodenih balona.
„O, platit čete mi!“ –viknula je ona živčano i potrčala je za njima.
Oni su je pogodili nekoliko puta i počeli su trčati pošto ih je ona svugdje slijedila. Bila je živčana na početku, ali kasnije se počela smijati pošto ih nikako nije mogla dohvatiti. Leo i Angel sjedili su u hladnu i čuli su vikanje i smijanje.
„Gađaju ih balonom, jelda?“ –upitala je Angel.
„Aha. Zapravo, danas su se okomili samo na Gigi!“ –odgovorio je.
„Hah... Ponašaju se kao djeca. Nikad neće narasti!“ –zanijekala je osmijehom, a i Leo se nasmiješio.
Hope je gledala u Ginger koja je, bezbrižno i bezuspješno, trčala za svojim prijateljima, ali oni su bili puno brži od nje. Čak i iz daljine bi ju gađali balonima, a ona se nije predala. Nastavljala je trčati za njima po onom suncu. Hope se nasmiješila i podigla je pogled prema nebu. Bilo je vedro, lijepo... Osjećala se dosta ugodno pogotovo kad joj je povjetarac prolazio kroz kosu. Zatvorila je oči i prepustila se užitku. Netko joj je sklonio sunce. Otvorila je oči i ugledala je Alexa. Pogledala ga je od glave do pete i razmišljala je koliko je on bio zgodan, pa je porumenila.
„Zar misliš da ćeš samo ležati dok ostali gnjave Gigi?“ –nasmiješio se.
„Da...“ –klimnula je glavom.
„OH, nećeš!“
„Što misliš napraviti?!“
Alex joj se nasmiješio, dignuo ju je sa poda i potrčao je prema vodi s njom. Ostali su se okrenuli prema njima. Parkeru nije bilo svejedno kad je vidio kako njegov prijatelj nosi djevojku koja mu se sviđala. Tony se smijao dok ga je Ginger gađala balonima koje mu je istrgnula iz ruke.
„Alex, spusti me!“ –viknula je Hope.
„Nekoć si to voljela!“ –nasmiješio se.
„Molim te, Alex!“ –nasmiješila se i ona.
„Da te pustim?“
„Da!“
„Sigurna?“
„Ma da, budalo!“
„Ok... Sama si to zatržila!“
Hope se nije ni snašla, a već je bila u vodi pošto nije primjetila kako je Alex ušao u pličaku. Dignula se ljutito i pogledala ga je, a on se smijao i polako udaljavao. Potrčala je za njim, povukla ga je i zajedno s njim je pala u vodu. Dignula se i onda mu se ona počela smijati s velikim užitkom, pa ga je poprskala i okrenula se. Vidjela je kako Tony i Parker drže Ginger za ruke i noge i trče s njom prema njima. Odmaknula im se sa puta, a oni su potrčali kraj nje i otišli su u malo dublju vodu kako nebi ozlijedili Ginger.
„Samo me vi davite!“ –zanijekala je Ginger izranjajući iz vode. „Vidjet ćete vi!“
„Da, da... Shvati da si premala da nam se suprostaviš!“ –nasmiješio se Tony.
Ginger ga je ljutito pogledala, povukla ga je za nogu i zagnjurila, te je veselo zaplivala prema Hope koja je stajala kraj Alexa.
„Samo mi se vi smijite!“ –zanijekala je, dizajući se iz vode. „Kad ćete prestati s tim glupim djetinjastim spikama?!“
„Pa... da razmislim...“ –Parker ju je obgrlio rukama. „Nikad?“
„Da, primjetila sam!“ –prekrižila je ruke.
„Ma daj, Gigi, baš je zabavno! Ne sjećam se kad sam zadnji put to radila!“ –uzvratila je Hope.
„Mislim da sam ti to radio prije tri godine!“ –nasmiješio joj se Alex.
Parker ih je ljubomorno promatrao. Bilo mu je krivo što su se njih dvoje družili previše u zadnje vrijeme. Alex je izašao iz vode i potrčao je prema svojim stvarima.
„Ne misliš li da je to okrutno prema Solange?“ –niotkuda se pojavila Arietta.
„Molim?“ –pogledao ju je zbunjeno.
„Dobro si me čuo!“ –pogledala ga je ljutito od glave do pete. „Nije u redu prema njoj!“
„Što nije u redu?“
„To što radiš s Hope!“
„Ma o čemu pričaš? Kao prvo, ne postojimo više Solange i ja! Prekinuli smo, a kao drugo, Hope mi je samo prijateljica!“
„Ne bi se reklo po vašem ponašanju!“
„To je tvoje mišljenje!“
„Zašto onda ne želiš mene? Zašto želiš baš tu droljicu?“
„Nije droljica i prekini, Arietta! Znaš da te smatram samo prijateljicom!“ –pogledao ju je bolje.
Uzeo je lopticu i potrčao je k prijateljima u vodi, pa im je dodao kako bi se mogli zajedno igrati. Arietta je ludovala. Uzela je svoje stvari s poda i udaljila se ljutito od plaže.