Hope je sjedila u kuhinju s Manuelom i Angel pošto su trebale razgovarati o tome kad će otići kupiti odjeću za vjenčanje. Vrijeme je prolazilo brzo. Možda čak i prebrzo. Do vjenčanja je nedostajalo još samo dva tjedna, a one još nisu bile odlučile što će obući.
„Mogle bismo sutra ići u šoping.“ –rekla je Manuela. „Sutra je subota, ne radim.... Savršeno vrijeme!“
„Odlično. Ja nemam nikakve planove za sutra!“ –uzvratila je Angel.
„Nemam niti ja, ali trebat ću podići pare sa kartice!“ –nastavila je Hope.
„Zašto?“ –pogledala ju je Manuela.
„Pa da si mogu kupiti haljinu!“ –dodala je Hope.
„Oh, ne, ne, ne, draga moja!“ –nasmiješila se Manuela. „Ja ću ti kupiti!“
„O, ne, ne, Manuela!“ –zanijekala je Hope. „Ne mogu to dopustiti. Već ste dovoljno učinili za mene!“
„Uf, ne zovi me na vi jer se osjećam staro!“ –rekla je. „I dok živiš pod mojim krovom, ja ću ti kupovati stvari! S maminim i tatinim novcem možeš kupavati šta god želiš, ali bez mog znanja!“
„Manuela...“
„Dosta!“ –viknula je Angel, a njih dvije su se okrenule prema njoj. „Dosadilo mi je vaše prepiranje! Mama, neka si ona kupi šta god želi, a ti, Hope, kad već toliko navaljuje, dopusti joj da ti kupi tu haljinu. Možeš joj kasnije vratiti novac skrivečki! Tako sam joj ja radila!“
„Molim?!“ –zbunjeno će Manuela. „Kako si mogla, Angel?“
Hope i ona su se počele smijati. Manuela je ludila. Govorila joj je kako je bezobrazna što joj je vračala sa ušteđenim novcem, a ona joj je to kupovala jer je željela. Angel joj je rekla kao se glupo osjećala kad joj je nešto kupovala, a dobro je znala da nema previše novaca da svima kupuje nešto. Manuela je bila pomalo ljuta, ali ohladila se. Rekla je Hope neka ide provjeriti da li je Alex budam pošto je bilo prekasno. Djevojka je klimnula glavom i krenula je prema njegovoj sobi. Polako je otvorila vrata. Htjela ga je iznenaditi. Htjela mu je skočiti na krevet i probuditi ga kao nekada, ali već je bio budan i njeni planovi su pali u vodu. Trenirao je, opet. Gledala ga je skrivečki. K vragu, koliko joj e bio zgodan, a niti ona nije znala zašto toliko bulji u njega.
„Uđi, Hope!“ –Alex se okrenuo prema njoj.
„Kako si znao da sam to ja?“ –zbunjeno će ona silazeći niz stepenice.
„Čuo sam vrata, a pošto nisam čuo korake predpostavio sam da si to ti jer bi me Angel i mama prekinule.“ –odgovorio je nasmiješeno.
„K vragu... Zašto nisi spavao?“
„Zašto bi spavao po ovakvom prekrasnom vremenu?“
„Pa jer sam te htjela probuditi.“
„Na tvoj uobičajen način?“
„Tako je. Već tri godine nisam, pa sam mislila da bi bilo vrijeme!“
„Ne misliš li da si preteška?“
„Molim?!?! Želiš reći da sam debela?!“
„Ma zezam se, Hope! Mogao bih te dići jednom rukom.“ –povukao ju je k sebi, dignuo ju je samo jednom rukom nakon čega joj se nasmijao i bacio ju je na mekani krevet.
„Ufff, što smo jaki!“ –nasmiješila se.
„Želiš reći da nisam?“ –pogledao ju je pomalo ljutito, ali osmijeh mu je bježao.
„Nebi se usudila to reći!“ –pokazala mu je jezik, a on joj se nasmiješio.
„Bolje. Onda bih ti morao pokazivati što sve mogu!“ –namignuo joj je.
„Uf, jedva čekam!“ –rekla je. „Rekla mi je Gigi da treniraš kick box!“
„Tako je.“ –klimnuo je glavom.
„Nikada mi se nisi pohvalio!“ –naljutila se.
„Oprosti, ali... Nakon onoga smo se rijetko čuli, pa nisam imao priliku!“
„Da... Istina!“
Oboje su pogledali s druge strane. Nisu se voljeli prisječivati što se desilo prije tri godine. Jednostavno su to odlučili zaboraviti iako ih je baš taj događaj udaljio.
„Ovaj...“ –Hope se dignula sa kreveta. „Pokažeš mi kako se to radi?“
„Šta to?“ –okrenuo se zbunjeno prema njoj.
„Kick boxing!“ –dodala je.
„Sigurna si?“ –nasmiješio se. „Nije da te baš vidim u tome!“
„Želiš reći da ne bi mogla?!“ –ljutila se.
„Ne, ne! Nije mi bila namjera povrijediti moje visočanstvo!“ –namignuo joj se i skinuo je rukavice.
Pružio joj ih je. Uzela ih je u ruke i stavila ih je na njih. Alex je prekrižio ruke i promatrao ju je. Čekao je da vidi što će ona prvo učiniti. Djevojka se približila debeloj i velikoj crvenoj vreći koja je visjela sa stropa. Udarila je nekoliko puta rukama i nogama, pokušavajući oponašati Alexa.
„Ne tako. Možeš si ozlijediti ruke!“ –približio joj se Alex. „Gledaj!“
Stao je iza nje. Uhvatio ju je oko struka i namještavao ju je dok se ona rumenila. Namještavao joj je ruke i noge, a ona je bila crvenija nego inaće. Nakon toga je prolazio svojom rukom preko njene dodirujući je, a njeno srce je zakucalo sve brže. Pogledala ga je krajičkom oka. Primjetila je njegov pogled na sebi i još više je porumenila. Gledali su se. Nisu skidali pogled jedno s drugoga.
„Alex, Hope!“ –viknula je njegova mama sa stepeništa, a oni su se odmaknuli jedno s drugoga. „Idem ja na posao!“
„Ok. Bok!“ –viknuli su oni i onda su se pogledali.
Nasmiješili su se jedno drugome. Hope je izvadila rukavice i pružila mu ih je.
„Ne ide mi baš, ha?“ –uzratila je.
„Za sada ti ide dobro, ali moram te još dosta toga naučiti!“ –rekao joj je.
„Ima vremena. Ovako i onako ne idem nigdje!“ –nasmiješila se i udaljila se od njega.
Penjala se stepenicama i odlazila je prema izlazu iz njegove sobe. Okrenula se još jednom. Gledao je u nju. Nije micao pogled. Porumenila je i slučajno se nasmiješila, pa je izašla iz sobe zatvorivši vrata.
„Dugo ste vas dvoje bili unutra.“ –primjetila je Angel kako sjedi na trosjedu.
„Da. Pričali smo!“ –rekla je Hope i sjela je kraj nje.
„Samo to?“ –okrenula se prema njoj.
„Ne...“ –dodala je Hope. „Zapravo me i učio kick boxing, ali izgleda da mi ne ide baš najbolje!“
„Oh... Samo to?“
„Na što ciljaš, Angel?“
„Ma ništa, ne brini se. Samo me zanimalo!“
„Ok...“ –zbunjeno će Hope.
Angel se dignula sa trosjeda i laganim hodom se udaljila od nje. Hope je gledala za njom. Nije razumijela zašto joj je ona postavljala tako čudna pitanja. Zanijekala je, dignula se i također je izašla iz dnevnog boravka. Popela se do svoje sobe. Otvorila je vrata i ušla je, pa je sjela na krevet. Pogledala je u sliku njene obitelji. Nedostajali su joj svi previše...
Post je objavljen 02.04.2009. u 07:00 sati.