Život ide dalje - 13. poglavlje
Hope je sjedila u dnevni boravak i gledala je televiziju. Nije previše pratila televiziju niti film koji je počeo na njemu. Razmišljala je o haljini koju bi mogla kupiti za Seanovo vjenčanje, kad se Manuela spremi i kad napokon krenu prema gradu. Nije se mogla dosjetiti ničeg pametnog niti haljine kojoj bi bilo drago kupiti i nositi na sebi za posebne prilike. Zatim joj je razmišljanje prekinula scena sa televiziji. Radilo se o sretnoj obitelji. Tati, mami, sestri i bratu, baš kao što se radilo i o njenoj obitelji. Bili su sretni, nasmiješeni, veselili su se zajedno pri odlasku iz kuće, baš kao što se nekada i ona veselila kad bi odlazila negdje s njima. Srce joj je ubrzano kucalo i osjećala se loše. Htjela je plakati, ali nije mogla. Jednostavno suze nisu mogle izaći iz nje. Netko je promjenio program. Okrenula se. Vidjela je Alexa sa daljinskim u ruci.
„Sve je u redu?“ –upitao ju je.
„Aha.“ –klimnula je glavom.
„Sigurna si?“ –zabrinuto je sjeo kraj nje.
„Da... ne brini se!“ –jedva mu se nasmiješila.
„Hope...“ –uzdahnuo je. „Ne želim da gledaš ili razmišljaš o stvarima koje bi te mogle povrijediti!“
„Ne brini se, Alex! Doista sam dobro. Morat' ću jednom gledati takve scene!“
„Baš tako... jednom, kad ti bude bolje!“
„Alex, drago mi je što se brineš za mene, ali previše se brineš, ok? Dobro sam!“
„Hope, idemo!“ –Manuela je provirila u dnevni boravak.
„Gdje idete?“ –zbunjeno će Alex, gledajući kako se Hope diže sa trosjeda.
„Idemo kupiti haljine za vjenčanje. Trebao bi i ti doći da kupiš neko odjelo!“ –rekla je mama.
„Imam odjelo već.“ –rekao je.
„Nemaš, ali izgleda da ćeš morati jednom ići s Hope u gradu kako bi kupio nešto jer vrijeme prebrzo leti i odmah će doći vjenčanje!“
„Da, da. Svejedno!“ –mahnuo je rukom i pogledao je u televiziju. „Uživajte!“
Djevojke su ga pozdravile i izašle su iz kuće dok je Alex gledao televiziju pošto nije znao što drugo raditi. Gledao je duže vremena, pa je netko pozvonio na vrata. Dignuo se i otišao je otvoriti vrata. Na ulazu su stajali Leo, Tony i Parker.
„Hej!“ –zbunjeno će Alex. „Nisam vas očekivao!“
„Baš zbog toga smo došli.“ –rekao je Parker i ušao je.
„Nismo te prekinuli u ničemu?“ –pogledao ga je Leo.
„Da.“ –klimnuo je glavom. „U dosađivanju!“
„Onda je dobro što smo došli!“ –uzvratio je Tony ulazeći za prijateljima.
„Da izvadim plejku?“ –upitao je Alex.
„Naravno!“ –rekli su istovremeno.
Alex je ušao u sobu, uzeo je play statio iz ormara i ponovno se vratio u dnevni boravak gdje su mu prijatelji sjedio. Namještavao je kablove u televiziju dok su prijatelji pričali međusobno.
„Gdje je Hope?“ –upitao je Parker.
„Čovječe, Parker, stalno te ona zanima!“ –zanijekao je Tony.
„Pa? Super je cura, zbog toga.“ –rekao je Parker. „I? Gdje je?“
„Otišla je s Angel i mamom u šoping kupovati haljine!“ –odgovorio je.
„Zašto?“ –zbunjeno će Tony.
„Pa brat mi se ženi za dva tjedna!“ –zbunjeno će Alex.
„Ah, da... Ponovio si nam najmanje pedeset puta!“ –zanijekao je Leo.
Alex je sjeo na svoje mjesto. Parker i Leo su uzeli play station u svoje ruke i počeli su s igrom dok su Alex i Tony pratili kako igraju.
Manuela, Angel i Hope sjedile su u kafiću kako bi se malo odmorile. Šetale su po gradu i razgledavale su trgovinu najmanje sat vremena bez ikakvih rezultata. Pronalazile su haljine, ali niti jedna im se nije previše sviđala, pa su se odlučile odmoriti i razmišljati gdje bi još mogle proći kako bi pronašle prikladnu odjeću.
„K vragu, nisam znala da će vam biti takav problem.“ –zanijekala je Angel. „Meni je svejedno pošto ne vidim. Ja vam kažem boju i izaberete mi najljepšu, ali vi očito previše tražite!“
„Draga, samo želim imati savršenu haljinu kao majka mladođenje!“ –rekla je Manuela.
„Znam mama, ali lijepa si i ako kupiš haljinu iz prve trgovine, a ne iz pedesete!“ –nasmiješila se Angel.
„Hvala, Angel, ali ja ne mislim tako.“ –uzvratila je njena majka. „Hope, zašto šutiš?“
„Hm...“ –okrenula se prema njoj. „Jesmo li bili u trgovinu „Savršene žene“?“
„Nismo, kako ja znam. Zašto?“ –zbunjeno će Manuela.
„Pa... Vidim plakat!“ –pokazala joj je Hope plakat preko ceste. „Možda bismo tamo mogle pogledati!“
„Uf, idemo onda odmah!“ –dignula se sa stolca i uzela je račun. „Nesmijemo izgubiti dragocijeno vrijeme!“
Angel i Hope su se počele smijati dok je Manuela odlazila prema kasi. Izašle su iz kafića i hodale su ulicama pošto je trgovina bila udaljena od kafića oko sto metara. Otvorile su vrata. Hope je ugledala savršenu haljinu.
Nakon dugog šopinga se Hope čula s Ginger pošto su se bile dogovarale kako bi mogla izaći na kavu kada završi s kupovinom. Sjedile su u kafiću i pile su hladno piće pošto je vani bilo užasno toplo. Bilo je puno ljudi po kafićima, pa su jedva pronašle slobodno mjesto jer ljudi nisu mogli predugo trpiti toplinu koja je harala gradom.
„I? Kupila si haljinu?“ –upitala je Ginger.
„Jesam, hvala Bogu. Mislila sam da nikad neću!“ –nasmiješila se Hope.
„Kakva je? Čovječe, baš me zanima!“
„Jako je lijepa. Odmah sam nju ugledala i znala sam da treba biti moja!“
„I koliko je došla?“
„Ne bih znala. Manuela je ukrala račun i platila je svojim novcem, pa ne znam niti koliko joj trebam vratiti, ali nadam se da ću otrkiti!“
„Želiš joj vratiti novac?“
„Naravno. Glupo mi je što mi želi kupovati haljine i šta god ja poželim! Dovoljno mi je to što me uzela pod svojim krovom, a bez muža je, s dvoje djece i jedina je koja joj radi! Istina, Sean joj pomaže, ali ne trebam joj još i ja!“
„Razumijem kako se osjećaš. Vjerojatno bi se i ja isto tako osjećala! Ne bi mi bilo svejedno da netko čini toliko stvari za mene, a jedva ima i za sebe!“
„Tako je.“
„Idemo slijedeći tjedan u disko, jelda?“
„Naravno! Jedva čekam da se malo rasplešem!“
