Život ide dalje - 25. poglavlje
Hope se probudila preko noći. Kad je otvorila oči ugledala je mjesečinu kako joj ulazi u sobu. Dignula se, sjela je na radni stol, koji je stajao ispod prozora, nagnula se na zid i promatrala je vrijeme. Nebo je bilo prekrasno. Puni mjesec je osvjetljavao crno nebo kao i malene zvijezdice. Razmišljala je o svemu što je prošla nakon smrti svojih roditelja. Osjetila je tugu preseljenja, sreću pri upoznavanju novih osoba, ljubomoru koju je osjećala prema Alexu, tugu koju je osjećala kad se posvađala s njim i kad je mislila da će izgubiti Ginger. Iako je sve postajalo normalno u njenom životu i stabilizirao se, nije se osjećala najbolje. Nedostajala ju je ljubav i to najviše njene obitelji. Sjela je sa radnog stola i uzela je sliku u ruke, pa je upalila noćnu lampicu kako bi mogla pogledati bolje sliku.
„Koliko mi nedostajete...“ –podragala ju je. „Zašto ste me morali napustiti? Zašto ste me morali pustiti samu?“
Nije željela plakati, ali suze su jednostavno potekle niz njeno lice. Brisala ih je, ali i dalje su klizile. Zagrlila je medvjedića sa kreveta kojeg su joj roditelji poklonili kad se tek rodila. Još više se rasplakala i zaspala je u suzama.
Slijedeće jutro je polako silazila niz stepenice pošto je mislila da Alex još spava. Začula je pričanje i Alexov glas. Pričao je s nekim, pa je malo provirila u dnevni boravak.
„Da?“ –rekao je. „Nemoj zezati?“
„Aha, Alex, za nekoliko sati će ju operirati!“ –uzvratila je Manuela s druge strane.
„Odlično!“ –nasmiješio se. „I kad ćete doći?“
„Ne znam još kad točno. Morat će ostati najmanje tjedan dana u bolnici sa zavojima na oči, a dalje ne znam!“ –dodala je.
„Valjda će sve biti u redu!“
„Hoće. Ne brini se! Sve je u redu kod kuće?“
„Da, da, mama! Dobri smo, ne brini se!“
„Super. Leo i ja idemo kod Angel da joj pravimo društvo prije nego što krete u operacijsku salu!“
„Ok. Pozdravi mi Lea, a najviše Angel!“ –spustio je slušalicu.
Hope je ušla nasmiješeno u dnevni boravak i sjela je kraj njega.
„Manuela je zvala?“ –upitala ga je.
„Aha.“ –odgovorio je osmijehom Alex. „Za nekoliko sati će ju operirati!“
„Uf...“ –zanijekala je Hope. „Nadam se da će sve proći kako treba!“
„I ja isto, ali siguran sam da hoće!“ –dodao je Alex. „Kako si?“
„Dobro.“
„Naspavala si se?“
„Nisam previše.“
„Znam. Čuo sam te!“
„Kako?“
„Išao sam do wc-a, pa sam čuo korake u tvojoj sobi. Nešto te mući!“
„Ne...“ –progovorila je tiho.
„Čovječe, kad ćeš shvatiti da meni sve možeš reći?“ –uzdahnuo je pomalo razočarano.
„Ne želim te gnjaviti!“ –uzvratila je.
„Nikad me nisi gnjavila, a sad pucaj jer ću se inaće naljutiti i to jako!“ –nastavio je.
„Ma... samo sam se probudila preko noći, malo sam razmišljala o obitelji...“ –uzdahnula je. „Nedostaju mi, Alex!“
Pogledala ga je suznim očima, a on se rastužio. Uzdahnuo je i on također. Približio joj se i obgrlio ju je jednom rukom, a ona se nagnula na njegova prsa i slušala je otkucaje njegovoj srca. Bili su ubrzani poput njenih, ali kod nje su se smirivali pošto ju je Alex inaće smirivao u tužnim i kriznim trenutcima.
„Ja sam uz tebe, Hope...“ –rekao je tiho, nježnim glasom, i poljubio ju je u glavu.
Zagrlila ga je jače. Osjećala se sigurnije uz njega. Osjećala je kao da sva patnja može nestati kad je s Alexom i kao da nema ničega osim njih dvoje. Njihovu nježnost je prekinulo zvono. Hope se odmaknula s njega, a Alex je otišao otvoriti.
„Čovječe, koliko ti treba?!“ –zanijekao je Parker i ušao je. „Oh, Hope!“
Sjeo je kraj nje, obgrlio ju je rukom i poljubio ju je u obraz.
Alex je stajao prekriženih ruku i zavrtio je očima, a Hope je zbunjeno gledala u njega. Dignula se sa trosjeda i stala je kraj Alexa koji je još bio na ulazu dnevnog boravka.
„Znam da me želiš, mala. Ne moraš bježati od mene!“ –namignuo je Parker.
„Da. Svi tebe žele!“ –rekao je ljutito Alex i sjeo je na fotelju gledajući u Hope koja mu se nasmiješila.
„Idem se naći s Gigi, pa se vidimo kasnije!“ –rekla je.
Uzela je ključeve automobila, pozvala je psa sa sobom i izašla je iz kuće. Alex je uputio ljutit pogled Parkeru koji se smiješkao. Bio je ljut što je grlio Hope i ponašao se tako prema njoj. Nije shvaćao zbog čega, ali živciralo ga je što se vrti cijelo vrijeme oko nje.
„Kažem ti – ta cura me želi!“ –nacerio se Parker. „Uzmeš plejku?!“
„Uzmi sam!“ –ljutito se izašao iz dnevnog boravka.
Alex je ljutito ušao u kuhinju i pokušavao se smiriti dok je Parker zbunjeno gledao za njim. Taj zbunjeni pogled nije trajao previše pošto je otišao u Alexovu sobu i uzeo je play station.
Hope je parkirala ispred uobičajenog kafića. Zavezala je psa za lanac i krenula je prema terasi, kraj mora, gdje ju je Ginger trebala čekati. Pogledala je svugdje, ali nje nigdje nije bilo. Sjela je na slobodno mjesto i sama je naručila osviježavajući sok. Pogo je legao kraj nje, a ona je gledala u valovito more na kojem su ljudi surfari ili u kojem su se kupali.
„Oprosti, oprosti!“ –niotkuda je dojurila Ginger, poljubila ju je u obraz i sjela je preko puta nje.
„Nisi se trebala žuriti.“ –nasmiješila se Hope. „Došla sam prije...“
Pogledala je na sat i dodala: „Minutu i trideset sekundi!“
„Jako smiješno!“ –zanijekala je Ginger osmijehom. „Bila sam s Tedom, pa me odbacio. Jurila sam jer sam mislila da ću zakasniti previše!“
„Oh, s Tedom, ha?“ –nacerila se Hope. „Pričaj, Gigi, slušam te!“
„Pa evo... Prošlo je samo tri dana otkad sam ga upoznala na onakav glup način, ali izgleda kao da se poznajemo godinama!“ –rekla je Ginger.
„Nemoj mi reći?“
„Da, Hope, da! Imamo sličan ukus za glazbu, isto razmišljamo... Postali smo jako dobri prijatelji!“
„Baš mi je drago zbog tebe. Možda bude nečega više od prijateljstva!“
„Ma čisto sumnjam iako se nebi žalila pošto je jako, jako, jako zgodan i tako sladak!“
„Oh... Shvaćam...“ –rekla je Hope ironično, ponavljajući Gingerine rijeći prije dva tjedna.
„Šta to?“ –zbunjeno će Ginger.
„Počeo ti se sviđati, ha?“
„Ne, nije!“
„Daj, Ginger, ne laži! Postala si jako crvena, a i skuži se po tebi o tome koliko pričaš o njemu! Sve ovo što si mi rekla si mi ponovila najmanje tisuću puta ove dane!“
„Smeta ti što toliko pričam, ha?“
„Ne!“ –Hope se počela smijati na glas. „Smeta mi što nikako ne želiš priznati da ti se počeo sviđati!“
„Kad nije!“ –odgovorila je porumenjelo.
„Ok... Onda slušaj moj istinkt: zaljubit ćeš se!“ –Hope joj je namignula.
Ginger ju je ozbiljno gledala neko vrijeme, a onda se samo počela smijati pošto je primjetila kako njena prijateljica ponavlja riječi koje joj je baš ona bila rekla nedavno. Hope se također nasmiješila. Bilo joj je neopisivo drago što se Ginger boje osjećala, što više nije razmišljala o onome što joj se desilo ili je barem pokušavala zaboraviti, a najviše joj je bilo drago što je upoznala Teda.
Novi nastavci i ovdje:
TORRES
DRHTAJ DUSE
